Što povezuje otkriće Amerike, Martina Luthera Kinga i Za dom spremni? Proces u Jeruzalemu?

Za dom spremni neprestano se vraća u hrvatsku javnost. Nikola Petković promatra ga iz povijesne i humanističke perspektive. Možda je to jedini pravi pogled na tu stvar

• Nikola Petković, profesor na Sveučilištu u Rijeci i književnik, filozofiju i komparativnu književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a komparativnu je književnost doktorirao na University of Texas at Austin.

Veoma je, u najmanju ruku, zanimljivo da 1961. za vrijeme procesa u Jeruzalemu, nitko nije pitao Otta Adolfa Eichmanna je li se uopće smatrao krivim. To pitanje, naravno, ne bi imalo nikakve veze s njegovom „Not guilty in the sense of indictment,“ formulaičnom izjavom koju, budući da je Izvještaj o banalnosti zla, prateći sudski proces i o njemu izvještavajući za New Yorker, Hannah Arendt, izvorno pisala na engleskom, na tom jeziku i citiram.

Zanimljivo je da, za vrijeme najduljeg ikad zabilježenog unakrsnog ispitivanja optuženika, Eichmannu pitanje krivnje nije postavilo niti tužiteljstvo, ni obrana, niti jedan od trojice sudaca koji su ga pitali svašta. Njegov odvjetnik Robert Servatius ipak je u jednom novinskom razgovoru rekao: „Eichmann se osjeća krivim pred Bogom, no ne i pred zakonom.“  (Arendt, 1977: 21)  Sam optuženik to nikada nije potvrdio.

Obrani bi itekako više odgovaralo da je Eichmann rekao da se ne osjeća krivim unutar parametara nacističkog režima kojemu je pokorno i slijepo služio pritom poštujući sve njegove zakone, od kojih su rasni u ovom slučaju zauzimali važnu poziciju. Jer, što se nacističkog pravnog sustava Hitlerove Njemačke tiče, Eichmann nije učinio niti jednu pogrešku. Jer, ono za što je u tom kontekstu optužen, nisu bili zločini, već postupci i djelovanje države kojoj je služio i nad kojom niti jedna druga država nije imala jurisdikciju (par in parem imperium non habet) dok je njegova dužnost bila biti poslušnim i izvršavati naredbe koje je, kako je to rekao Servatius, izvršavao i za izvršenje kojih si „odlikovan ako pobijediš, a obješen ako izgubiš“. (ibid. 22) Nije slučajno Hitlerov ministar propagande, Goebbels 1943. rekao: „Nas će povijest upamtiti ili kao najveće državnike svih vremena, ili kao najveće kriminalce.“ (ibid. 22)  Iako je sam Finalnu soluciju nazvao jednim od najvećih zločina u povijesti ljudskog roda (Arendt) Eichmann je rekao da nije počinio nikakav zločin već se samo „pokoravao“ i „pomagao“.

Pitanje koje se nameće je: kako suditi nekome tko je u sustavu kojemu je aktivno pripadao bespogovorno se pokoravajući zakonima istog tog sustava nad kojim drugog sustava nije bilo, unutar sada već drugog i drugačijeg sistema koji prepoznaje zločin protiv čovječnosti—zločin kojega je i etički, i moralno i ljudski, ali i u kontekstu međunarodnog prava, Eichhmann neprijeporno počinio? Kriv u očima ljudskosti, i na međunarodnom sudištu, poslušnik (p)ostaje krvnik.  Ono što je sve vrijeme i bio: hladnokrvni masovni ubojica, istrebljivač i „stručnjak“ za konačno rješenje „Židovskog pitanja“ u Trećem Reichu.

• Svadba koja se nije dogodila: Kolumbo i Lady Liberty

Ljudskih smo parava svjesni. Gerard Depardieu kao Kolumbo u filmu 1492: Conquest of Paradise Ridleya Scota, snimljenog 1992.

U knjizi The Discovery of America & Other Myths, koja je izašla iz tiska za petstotu obljetnicu takozvanog Kolumbovog „Otkrića“ Amerike (1992),  pjesnik i kolumnist The New Yorkera, Alastair Reid, predmnijeva kontroverze koje će jubilej izazvati. Dok su se neki bavili performansima (jer glavni je grad Španjolske 1992. ipak bio Europskom prijestolnicom kulture, a Kataloniju je trebalo u postfrankovskoj rojal-demokraciji držati na zašećerenom ali kratkom povodcu), šivajući svadbenu odjeću za Kip Slobode u New Yorku i Kolumbov spomenik u Barceloni u pripremi za simboličko interkontinentalno vjenčanje, Reid se bavio nečim što se danas jako voli zvati „kulturom pamćenja“. Zamišljen nad važnošću pamćenja, značenja prošlosti i njezine evaluacije, itekako je bio svjestan da se ne radi o pitanjima koja se tiču samo povjesničara.

Ljudskih smo prava svjesni. Svjesni smo njihove važnosti. Jednako smo tako oprezni i osjetljivi na njihova kršenja. Igra svijesti o savjesti i handle-with-care načela itekako moraju uobličiti naša čitanja, interpretacije i vrednovanja povijesti. Danas, pisao je Reid 1992., na osvajanje Amerike ne gledamo kao na veliko Kolumbovo otkriće Novoga Svijeta, već prvenstveno kao na zločin i grabež, i to iz perspektiva poput one Bartolomea de Las Casasa koji je u svojim svjedočanstvima o „Otkriću“ pokazao puno više humanosti, uvažavanja drugih i drugačijih, ali i racionalnosti i moralnosti (govoreći jezikom temeljnih načela prosvjetiteljstva koje nije jedno) kao i gnušanja nad Kolumbovom genocidnošću i dezorijentiranošću u organizaciji vlasti u „Novome Svijetu“.

Dok je Petar Mučenik o urođenicima izvještavao kao o tabuli rasi čija je jedina svrha da se u nju utisne europska religija i kultura, dok je Kolumbo, uvjeren da je na Karibima našao Bradavicu sise Svijeta, pisao kako bi Indijanci bili dobri sluge, jer „odmah ponavljaju ono što im mi govorimo; brzo ćemo ih preobratiti na kršćanstvo, jer oni, čini se, nemaju religiju…“ (Greenblatt, 1992; 29) te da će šestoricu tih divljaka dovesti sa sobom ne bi li ih naučio govoriti…., dok je kroničar Robert Fabian, poklonivši nekoliko divljaka obučenih u zvjerinje kože Henriju VII, za njih rekao da su se služili takvim govorom da ih niti jedno ljudsko biće nije moglo razumjeti i da su se ponašali kao okrutne zvjeri, a Fratar Domingo tvrdio da Indijanci doduše imaju jezik, ali ih se ne može obrazovati za svećenstvo, jer njihov je jezik „defektan, nedostatan, bez potrebnih pismena i senzibiliteta nužnih za objašnjenje kršćanske doktrine“ (ibid. 32) te kada bi se takvim jezikom „objašnjavala kršćanska doktrina objašnjenje bi bilo puno neprimjerenosti koje bi veoma lako mogle voditi u ogromne greške“ (ibid. 32), Bartolomeo de Las Casas ‘usudio’ se biti čovjekom i nedvosmisleno izrekao tada presedan a danas ipak bjelodano, rekavši “Čovjek zove barbarskim one s kojima se uspoređuje, one čiji su mu običaji i načini ponašanja čudni, one koji ne izgovaraju ili krivo izgovaraju riječi iz njegova jezika (…) Ali, s te točke gledišta, ne postoji ljudsko biće niti rasa koja nekom drugom ljudskom biću ili rasi nije barbarska. Jednako tako kao što mi vidimo Indijance barbarskima, jer ne govore naš jezik, i oni ‘zauzvrat’ vide nas.“ (Ibid. 35)

Usudio se biti čovjekom.  Bartolomeo de Las Casas.

Imajući njega u vidu, ne čudi da se Reid, pet stotina godina nakon nekima Otkrića a nekima krvoprolića, opredijelio za Las Casasa. Devedesetih godina Dvadesetog stoljeća, ‘identiteti’ „nas središnjih“ i „njih perifernih“, pomalo ali sigurno u američkoj su akademskoj zajednici zauzimali centralnu poziciju u terminološkom i pod-disciplinarnom ratu između kategorijalnog aparata i žargona, zamjenjujući Sveto Trojstvo rase, klase i roda.  U tom kontekstu bilo je sasvim očekivano (i pravično) Cristobala Colona otresti s „palube parobroda povijesti“ ili ga barem strpati u „štivu“ i iskoristiti pola milenija od „Otkrića“ ne bi li nastavili raspravljati o ljudskim pravima.

Bez obzira koliko to bilo nasušno, o njima je raspravljati lako. Ljudska su prava, kao i štošta drugo, pogotovo u akademskoj zajednici, apstrakcije. Puno je teže glasno raspravljati i govoriti o ljudskim pogreškama, o zlodjelima, o zločinima… o ljudima u vremenima u kojima je nešto zamišljeno kao veliko, pošlo po zlu. O ljudima koji su u vremenima koja su trebali oblikovati, prakticirajući zlo, ta vremena razobličili tako razglavljujući svijet .

• Stid i indignacija kao preduvjeti za korekciju prošlosti

Mi zlodjela prepoznajemo, nastavlja Reid uvoditi čitatelja u antologiju tekstova o  Petstotoj obljetnici bljeska Novog Svijeta za došljake i oluje koju je ovaj sa sobom urođenicima donio—antologiju u kojoj svoje tekstove „pišu“ i Kolumbo i Las Casas i Miguel Angel Asturias i Hernan Cortes i Carlos Fuentes i Amerigo Vespucci i Alice Walker i Octavio Paz…, mi na zlodjela ukazujemo, fizički ih izdvajamo i usredotočujemo se na njih. U njih upiremo prstom. To činimo jednako i u sadašnjosti i u prošlosti. Sram i indignacija naše su mjere, jednako kao što su bile i Las Casasu. Suočiti se s ljudskim zlodjelom je danas naš zajednički poduhvat. Zla koja su naši zajednički preci počinili u prošlosti  možemo samo ne zaboraviti. Ispraviti ih ne možemo nikako. No, najmanje što možemo i moramo je gledati im u oči i jasno ih vidjeti. Vidjeti ih kao ono što jesu.

Zbog čega je to u nekim vremenima, što je manje važno, i u nekim kulturama, što je daleko važnije, jednostavnije jasno izreći nego u ovoj jadnoj našoj koja se zapetljala u crvotočinu trajnog prezenta na putu u futur prošli, gdje se, predozirani simbolima, do grla zakopani u glib loših autentičnosti, valjuškamo u gnoju lica svoga? Kako ćemo se i kada zaista suočiti s bespućima i zlima povijesnih tlapnji, kada ili prošlosti ne damo da prođe, ili je štavimo prema potrebama tijela recentnih politika, ili je jednostavno ne razumijemo ili odbijamo razumjeti…, ili nam, što je bojim se u velikoj većini slučajeva slučaj, odgovara krojiti je i prekrajati prema akutnim potrebama kroničnog stajanja u mjestu.

Nakon dva velika povijesna i kulturna primjera suočavanja s prošlošću i itekakvim trudom oko njezine kolektivne i individualne prorade, maknimo se iz dvije transatlantske tradicije: jedne međudržavne (njemačko-izraelske) i jedne međukontinentalne (euro-američke) i šćućurimo se na ovo naših kvadrata neovisne nam domovine.

• Jezik zaista nije briga što će s njime raditi govornici

Da se povijest ne može i ne smije mijenjati govori i književnica, sama braniteljica, pače Hosovka, Ivana Šojat. Osim općeg mjesta spoznaje o bivšim vremenima, bivšim mjestima i bivšim ljudima (koji su u njezinu slučaju neusporedivo manje bivši od bivših Europljana, Karibljana, Nijemaca i Židova), koji činjenicom svoje bivšosti nerijetko službenoj Povijesti oduzmu predmet egzaktnosti i znanstvenosti, Ivana Šojat nastavlja niz potvrda povijesnih pamćenja i ne libi se sjetiti se da se  ZDS „nalazio na službenoj i od strane nadležnih institucija priznatoj oznaci HOS-a kao postrojbe koja je isprva, budimo realni, smatrana paravojnom i štetnom za imidž Hrvatske u ratnome vihoru”. I prvi hrvatski predsjednik, njezin najveći sin i otac domovine (ova bi polit-incestuozna simbolička pozicija partenogeneze mogla na zavičajnoj razini jednokratno unormaliti čak i Edipa),  Franjo Tuđman, nije ih nužno „rastjerao psima“ kako je u Okučanima kontemplirao sadašnji hrvatski predsjednik Zoran Milanović, ali ih se, kada su mu prestali konvenirati, riješio uspostavom regularne hrvatske vojske što HOS niti jednoga trenutka nije bio. Ali da nije bio nebitan u obrani domovine, o tome nema spomena. I dok je domovini i strukturama vlasti trebao, HOS su držali i nikome nije pretjerano smetao neprijeporno nacifašistički pozdrav: Za Dom Spremni!

Može se raspravljati o upotrebi čovjeka i njegove množine, ljudi. Može se govoriti o povijesnim trenucima, o kontekstu, o tome kako je početkom devedesetih Hrvatskoj trebala svaka puška na svačijem ramenu i o tome kako je HOS odigrao krucijalnu ulogu, pogotovo u ranoj fazi obrane Hrvatske. Ali, ne može se ne govoriti o tome da se znatan dio HOSa izravno, ideologijom i priželjkivanom praksom čišćenja drugih i drugačijih, nadovezivao na Ustaše: na najveću sramotu u povijesti naše domovine; na nacifašiste, rasiste i koljače.

Opera Nikola Šubić Zrinski u Zagrebačkom HNK

Tih je falsifikata zaista dosta i previše. ZDS, nije nikakav stari hrvatski pozdrav kojega se može čuti u operi Nikola Šubić Zrinski. Ne datira taj ni od kojeg Preporoda već se radi o ustaškom pokliču koji je kao afirmativan poziv na obranu i zaštitu ustašoidne jeke rabljen devedesetih godina. Oni koji u njega vjeruju, oni koji se ne ograđuju od ustaštva, rabe ga i danas. Sam po sebi, za dom spremni ne zvuči loše. Ne zvuči loše ni sam Siegh Heil. Ničeg lošeg nema ni u riječi „evakuacija“ kao ni u sintagmama „specijalni tretman“ i „konačno rješenje“. Jezik je neutralan i zaista ga nije briga za to što će njime raditi govornici. Hoće li ga koristiti kao sustav komunikacije ili kao alat za manipulaciju, kontrolu i nadzor. Lošeg ima u tome što su „jezična pravila“ partikularnih ideologija iza higijeniziranih riječi skrivala njihovo pravo značenje.

Vratimo se u onih dvanaestak godina Trećega Reicha. Dostajat će samo terminološki, Što se konkretno „evakuacije“, „specijalnog tretmana“ i „konačnog rješenja“ tiče, radilo se o istrebljivanju, likvidaciji i masovnom ubijanju u Trećem Reichu. Deportacije su se tada nazivale „promjenom boravišta“, „preseljenjem“, ili Odlaskom na rad na Istok. Riječi te nisu nelijepe. Nažalost, kodirane su. A taj su kodirani jezik nacifašizma znali „nositelji tajne“ njegova prava značenja: pobjeda konotacije nad denotacijom. Tako je i Za dom spremni, za „nositelje domicilnih tajni“ ne jednom bio: „ili mi se pokloni, ili mi se ukloni“, a od ne tako davno i stadionski poklič „ubi, zakolji, da Srbin ne postoji!“ I ne samo Srbin. Svatko tko se ne uklapa u ustašluk.

To da se povijest niti smije ni može mijenjati, notorna je činjenica. Ali, imajući u vidu ono što je Reid naglasio govoreći o nužnosti aktiviranja svijesti o savjesti u prakticiranju naših socijalnih identiteta, iznenađuje nešto drugo.

Prije no što se tom drugom obratimo, podsjetimo se  da u suočavanju s povijesnim zlodjelima sram i indignacija trebaju biti naše mjere, te da se je suočiti s ljudskim zlodjelom danas naš zajednički poduhvat. I pritom uopće nije važno što ta zlodjela ne možemo ispraviti. Ali, ponovimo to, Reid nam govori da je „najmanje što možemo i moramo, zlodjelima gledati u oči i jasno ih vidjeti. Vidjeti ih za ono što jesu.“ I nadati se da će im naša svijest o savjesti onemogućiti povratak iz ne jednom neiživljene prošlosti.

Što ako, kako to govore, Račan i jest autorizirao notorni grb s bijelim poljem i ZDS? Zar je to izlika današnjem ministru unutrašnjih poslova, gospodinu Božinoviću, za nečinjenje?

Isto se odnosi ne nužno na fundamentalističke kategorije kao što je to zlo, nego i na one rahlije, kao što je to pogreška ili omaška. Jer, što ako, kako to govore, Račan i jest autorizirao notorni grb s bijelim poljem i ZDS? Zar je to izlika današnjem ministru unutrašnjih poslova, gospodinu Božinoviću, za nečinjenje? Zar to da ZDS nitko nakon „Račanove vlade“ nije „stavio izvan snage“ danas opravdava policiju da ne postupa „na način da piše ili prijavljuje prekršajno djelo”? Zar to nitko, civilizacijskim tekovinama unatoč, danas (ako već dosad nije) ne može „staviti izvan snage“?  Zar je nama zaista nemoguće zlodjelima iz prošlosti, konkretno počinjenima u NDH, pogledati u oči i jasno ih vidjeti kao ono što jesu?

Kada se država koja se bori za opstanak hvata za slamku, nikome u tom vihoru preživljavanja nije pretjerano do imidža. Ali to bivše sinkrono stanje ne pretpostavlja da ga imidž jednom neće doseći. I može li se sada govoriti o tome da se HOSu čini nepravda u retrospekciji jer je u jednom sustavu vrijednosti vjerno služeći domovini istoj toj domovini neupitno trebao da bi ga se, kada joj je ‘odtrebao’, guralo u „ropotarnice povijesti“?

Može, ali tek površno i slijepo pred činjenicom da se HOSovu ustašoidnu simboliku vadi s dna kace politikanstva kadgod se na našoj političkoj sceni pojavi političar koji komunicira sa stoljećem u kojemu živi i koji jasno kaže i pokaže kakvu Hrvatsku zamišlja i želi tu i sada. Onu, ako se već s prošlošću nismo u stanju suočiti, koja će se, kao i mnoge uspješno denacificirane zemlje, osloniti na optimizam produktivnog zaborava. Koja će zvjerstvo i zločin kojega su počinili preci vidjeti kao zločin sam po sebi, a ne ga tretirati relacijski—u odnosu reciprociteta i prakticirajući imbecilnost ponavljati da su imali pravo klati i maljevati druge jer su to drugi radili i njima.

Slijepo, kao što bi jednako slijepo pred očima ljudskosti bilo braniti Eichmanna koji se nije ogriješio niti o jedan jedini pozitivni zakon Trećega Reicha, Eichnmanna, koji je i sam za sebe rekao da se osjeća krivim pred Bogom, ali ne i pred (izraelskim) zakonima i koji je rekao kako je Konačno rješenje jedan od najvećih zločina ikada… Jer, bez obzira na njihovu uporabnu vrijednost i moguće oportuno iskorištavanje ranih devedesetih, HOSovci, njihov nemali dio, poistovjećivao se i nastavlja se poistovjećivati s genocidnim ustaštvom, s idejom superiornosti rase i, jednom riječju s nacifašizmom koji niti u jednom vremenu, ni u jednom kontekstu nije potreba a kamoli vrijednost.

• Dva trisa aseva, ili Ništa Novo Nenormalno

Adolf Eichmann bio je sasvim normalan čovjek u sasvim nenormalnom sustavu u čijim gabaritima nije učinio gotovo niti jednu pogrešku. Postupao je kako je od njega zahtijevala država. U tom kontekstu, nije bio masovni ubojica i krvnik već, Arhitekt Finalne Solucije.

Poslan od Isabele i Fernanda da svojim putovanjma „začini“ Europu na koju se oduvijek, ‘oprirođenjem’ njezine kulture, a ustvari arbitrarno, gleda kao na kolijevku civilizacije, Cristobal Colon nije bio zločinac i istrebljivač. Bio je moreplovac zagubljena kompasa koji je otkrio Ameriku. Ili je, budući da se nasukao na Badnjak, Amerika otkrila njega.

Ustaše pak, baš kao i Eichmann i Kolumbo, u sustavu koji ih je iznjedrio i kojega su skicirali i pravno utemeljili, zaštitili od njima izvanjskih vrijednosti, vođeni izvrnutim načelom prema kojemu ništa strano nije im ljudsko, nisu počinili nikakav zločin. Postupali su kako je od njih zahtijevala Hitlerova marioneta, Poglavnik. I Za dom spremni bio je njihov pozdrav kojim se legitimirao iskonski zločin počinjan u ime države.

U Pismima iz zatvora u Birminghamu suprotstavljao se zakonima nekolicine američkih država. Martin Luther King

Bez obzira koliko i kako, u koje vrijeme i kada, pod kojim zakonima i u kojem sustavu oni koji pravila provode bili kontekstualno bezgrješni, postoji jedan viši zakon: onaj humanosti. Oni kojima je blizak Bog, zvat će ga božjim, univerzalnim, a oni kojima je draži Immanuel Kant, pozvat će se na Kategorički imperativ i suplementarnost moralnog zakona u svakome od nas i zvjezdanog neba nad nama. Oni pak, koji se sjećaju Pisma iz zatvora u Birminghamu, u Alabami, kojega je osmorici kolega svećenika travnja 1963. pisao tada zatvorenik, Martin Luther King, sjetit će se ‘banalosti’ dobra. Jer, i on je, zalažući se za dokidanje rasnih zakona, odnosno segregacije, bio svjestan da se  tim zahtjevom suprotstavlja zakonima te i drugih američkih saveznih država. Ali to ga nije priječilo da kolegama i svijetu poruči da ako zakon nije pravedan ljudsko ga biće nije dužno poštivati! I naveo je upravo primjer Židova u Trećemu Reichu naglasivši da je pružanje utočišta tada njima bilo protuzakonito, ali duboko u skladu s etičkim, moralnim, ljudskim u čovjeku.

I tu je od svih projekata: od kolonizacije, preko nacizama i fašizama, rasizama i genocida, kao dokaz da niti jedan projekt koji je veći od jednog jedinog ljudskog bića, bez obzira na predznak, nije vrijedan patnje tog ljudskog bića, važan glas Bartolomea de Las Casasa koji ovom trojstvu nespoznatljive mahnitosti i kronisterijskog bunila jasno poručuje: “Čovjek zove barbarskim one s kojima se uspoređuje, one čiji su mu običaji i načini ponašanja čudni, one koji ne izgovaraju ili krivo izgovaraju riječi iz njegova jezika.“ Koliko smo toga u stanju učiniti jedni drugima uvjereni da smo akteri misije veće od nas. Ili, jednostavno, obični mali kriminalci i zločinci koji koriste povijesnu priliku ne bi li ozakonili zvjerstva kojima su uništili živote i svjetove. I tako ušli u čitanke.

I tu je početak, sredina i kraj svake suvisle rasprave o slini na mikrofonu Joea Šimunića, Marka Perkovića, kao i šakama na plinskim ventilima Savskih dječaka koji se vole najprije koncentrirati a onda logorovati na asfaltu njima stranog urbaniteta. Dosta je s terorom fašistoidnog dijela HOSa i drugih ustašoida kao i njihovog uzimanja za pravo da cijelu državu, kadgod im se učini da se za to ukazala prilika, ili kada im se s vrha njihove piramide kaže da je za to vrijeme, uvlače u civilizacijsku i ideološku talačku krizu!

Literatura:

Arendt, Hannah. 1977.  Eichmann in Jerusalem: A Report on The Banality of Evil. New York: Penguin

Greenblatt, Stephen. 1992. Learning to Curse: Essays in Early Modern Culture. New York and London: Routledge

Christensen Thomas and Carol Christensen, eds. 1992. The Discovery of America and Other Myths. San Francisco: Chronicle Books, poglavlje: Reid, Alastair. „Waiting for Columbus“ (11-31)

https://www.nacional.hr/izjava-tjedna-jelene-lovric-milanovicev-je-bojkot-ustaskog-zds-a-drzavnicka-odluka/

https://www.africa.upenn.edu/Articles_Gen/Letter_Birmingham.html