Što se političarima više isplati: ulagati u prevenciju od katastrofe ili poslije dijeliti pomoć?

Građani na izborima više nagrađuju političare ako im nakon prirodne katastrofe nadoknade štetu nego ako ulažu u prevenciju. Aktualno nezadovoljstvo građana politikom koja se pokazala u požarima u Dalmaciji političari mogu anulirati novčanim naknadama

Ovih dana smo bili svjedoci jednog od najvećih požara u povijesti Dalmacije; u trenutku pisanja ovog teksta procjena štete bez šumskih dijelova je bila preko 40 milijuna kuna[1]. Slično, prije tri godine, istočna Hrvatska bila je poplavljena u tolikoj mjeri da su rijeke dosezale maksimalne vodostaje u povijesti mjerenja[2]. Ovakve prirodne katastrofe, osim što ugrožavaju živote građana, ujedno uništavaju kuće i zgrade, infrastrukturu, poljoprivredna zemljišta, prirodne znamenitosti, itd. Svakodnevnica građana s tih područja se drastično mijenja, što povlači sa sobom proces (re)interpretacije katastrofe. Drugim riječima, javljaju se pitanja na koja je potrebno dati odgovore – je li riječ o nepredvidivim okolnostima ili ljudskom uzroku; je li reakcija bila dovoljno brza i adekvatna; hoće li kompenzacija biti dovoljna za naknadu štete i sl.

Većina ovih pitanja nužno se veže uz politiku, kako lokalnu tako i nacionalnu, a odgovor na njih može utjecati na zadovoljstvo građana s aktualnom vlasti. Jedan od oblika iskazivanja političkog nezadovoljstva jesu prosvjedi, poput onog aktualnog u Splitu[3], ali i pad potpore vladajućima na sljedećim izborima. Tema utjecaja katastrofa na biračko ponašanje je u zadnjih desetak godina postala poprilično popularna unutar politoloških istraživanja. Naime, dvojica autora, Christopher Achen i Larry Bartels, pokazali su kako su američki građani na predsjedničkim izborima 1916. godine „kaznili“ aktualnog predsjednika Wilsona zbog napada morskih pasa koji su se dogodili u tjednima prije izbora, iako on nije imao utjecaja na te događaje[4]. To istraživanje, kao i njihova kasnija knjiga Democracy for realists[5], izazvali su niz rasprava[6] i potaknuli daljnja istraživanja o građanskim sposobnostima. Glavni razlog za to jest implikacija da građani ne mogu racionalno procjenjivati uspješnost vladajućih, što onda dovodi u pitanje smisao izbornog postupka. Međutim, kao i uvijek u sferama demokracije, politike, građana, glasovanja i racionalnosti, ništa nije tako jednostavno.

Kako uopće biti racionalan građanin

Ideju racionalnosti iz ekonomske je u političku sferu unio Anthony Downs[7], i primijenio na ponašanje svih aktera u političkom procesu, od građana do stranaka u opoziciji. Ti akteri se ponašaju tako što ostvaruju svoje ciljeve s minimalnim ulaganjem resursa, pritom pazeći na marginalne troškove i dobiti. Primjerice, opravdanost dodatnog ulaganja vremena za upoznavanje s obrazovnom politikom stranaka se procjenjuje s obzirom na utjecaj koju bi te informacije imale na našu odluku[8]. Međutim, za Downsa, politički programi su sekundarni za glasovanje. Građani trebaju procijeniti koliko su ostvarili političke i ekonomske korisnosti u proteklom periodu i uspoređuju ih s potencijalnom korisnosti koju bi ostvarili da je stranka iz opozicije bila na vlasti u tom periodu. Ukoliko procijene da ne bi više dobili da je opozicija bila na vlasti, daju glas aktualnoj stranci na vlasti. Ova ideja se kasnije razvila u koncept retrospektivnog glasača – onoga koji kažnjava ili nagrađuje političare na vlasti s obzirom na njihovu uspješnost tijekom vladanja. Izbori su u tom smislu alati za kontrolu demokratskih procesa, tj. za pozivanje vladajućih na odgovornost za svoje postupke. Uspješnost vladanja se najčešće odnosi na makro-ekonomske pokazatelje, ali i na individualno ekonomsko blagostanje[9]. Drugim riječima, ako je glasaču i/ili državi ekonomski dobro, on bi trebao dati glas aktualnoj vlasti.

Racionalna ili slijepa retrospekcija

Iako postoji niz nalaza koji pokazuju kako glasači zaista jesu retrospektivno (ekonomski) racionalni, dvije skupine nalaza dovode tu racionalnost u pitanje. Kao prvo, postoji niz kontekstualnih utjecaja na retrospektivno glasovanje, poput broja političkih alternativa ili diskursa medijskog izvještavanja. Spasiti racionalnost glasača možemo u tom slučaju ako se usmjerimo na tzv. prospektivnu racionalnost, tj. ideju da bi građani trebali davati glas strankama s čijim se pozicijama na političkim pitanjima u najvećoj mjeri slažu[10]. Tada bismo na izbore gledali kao na alat za kolektivno donošenje odluka i biranje predstavnika koji najbolje predstavljaju građane. Međutim, druga skupina nalaza, ona koja se tiče građanskih kompetencija, oslikala je tmurnu sliku – građani ne znaju dovoljno o politici, nisu zainteresirani za nju, ne znaju koje stranke formiraju vladajuću koaliciju, procjenjuju kandidate na temelju političkih nerelevantnih karakteristika, poput njihove visine, itd.

Za ovaj tekst još važnije, istraživanja pokazuju kako retrospektivnu racionalnost ugrožavaju razni negativni događaji koji ne moraju biti pod kontrolom političara. Achen i Bartels ističu kako su građani retrospektivno slijepi, tj. skloni su kriviti i kazniti vlast kada im je loše, neovisno o racionalnim temeljima za svoju procjenu. Primjerice, u jednom istraživanju se pokazalo kako je, u periodu između 1964. i 2008. godine, na podršku aktualnom američkom predsjedniku utjecao (ne)uspjeh lokalnog sportskog tima prije izbora[11]. I pozitivni događaji imaju utjecaja – pokazalo se kako građani Latinske Amerike koji su primali novac od rodbine iz inozemstva pozitivnije procjenjivali aktualne predsjednike[12].

Što je s prirodnim katastrofama? Achen i Bartels su prikupili podatke o američkim izborima, poplavama i sušama u periodu 1896-2000, te formirali indeks „vlažnosti“. Pokazali su kako promjena u indeksu ka sušnom razdoblju ili ka razdoblju poplava u izbornoj godini „košta“ aktualnog predsjednika oko 1,1% glasova. Slični nalazi potvrđeni su i za uragane u Americi[13], monsune u Indiji[14], te poplave i klizišta u Kolumbiji[15] i Americi[16]. Općenito, čini se kako je default posljedica prirodnih katastrofa promjena vlasti (Chang i Berdiev (2015) su to potvrdili na uzorku od 156 izbora u raznim državama u periodu 1975-2010). Je li ovo dokaz da građani slijepo kažnjavaju političare, neovisno o njihovom ponašanju? Odgovor je, čini se, ipak ne. Čak i da zaključimo da je građanima prva reakcija „kazni vladajuće neovisno o ostalome“, građani uzimaju u obzir način na koji se političari nose s katastrofom. Primjerice, kažnjavaju američke guvernere koji ne proglase stanje elementarne nepogode niti potvrde pomoć stradalima, nagrađuju one koji to učine[17], reagiraju na iznos pomoći[18], a dobar program pomoći može imati efekta i kroz nekoliko izbornih ciklusa[19].

Još važnije, nedavna istraživanja dovode u pitanje neke od nalaza koji ukazuju na slijepu retrospekciju. Naknadne analize podataka pokazale su kako su nalazi o utjecaju napada morskih pasa na izborne rezultate zapravo primjer lažnih pozitivnih rezultata. Kao prvo, kada se koristi adekvatan odabir izbornih jedinica za analizu, nestaje efekt napada morskih pasa za izbore 1916. godine; kao drugo, kada se uzme period od 100 godina, efekt napada morskih pasa na izborne rezultate nestaje[20]. Slično se pokazalo i za efekt uspjeha lokalnih sportskih timova[21]. Nadalje, kada se provodi istraživanje o efektu katastrofa na izborno ponašanje valja imati na umu činjenicu da najčešće postoje razlike između zahvaćenih i nezahvaćenih područja – u bogatstvu lokalnog stanovništva, stranačkim identifikacijama, obrazovnoj strukturi, itd.

To je važno jer kada se ispituje efekt prirodnih katastrofa, uspoređuju se zahvaćena i nezahvaćena područja, pa moramo biti sigurni da je razlika u biračkom ponašanju rezultat katastrofe, a ne rezultat razlika u ostalim relevantnim političkim/socijalnim karakteristikama. Takav tip istraživačkog nacrta naziva se prirodni eksperiment i tek ga se u nekolicini istraživanja koristilo, a rezultati idu u svim smjerovima – od toga da prirodne katastrofe nemaju efekta na biračko ponašanje, do toga da imaju pozitivan / negativan efekt na aktualnu vlast. Ovo implicira da postoje varijable „na pola puta“ između prirodne katastrofe i izbornih rezultata. Otvoreno je pitanje koje su to varijable.

Što onda zaključiti

Kao što sam naveo u uvodu ovog teksta, stvari, na žalost, nisu jednostavne. Ali nekoliko zaključaka možemo izvesti. Kao prvo, uzimajući u obzir metodološke kritike, kada su u pitanju prirodne katastrofe, ne može se (jednostavno) zaključiti kako su građani retrospektivno slijepi. Iako se čini da smatraju političare odgovornima za prirodne katastrofe, ne ponašaju se jednostavnom logikom „nešto se loše dogodilo -> kazni vladajuće“. Nalazi koji na to ukazuju su metodološki problematični, a osim toga dodatna istraživanja pokazuju da građani uzimaju u obzir reakciju vladajućih, tj. prate kako reagiraju u izvanrednoj situaciji, te ovisno o tome, nagrade ih ili kazne na idućim izborima. Ovakvo procjenjivanje vladajućih od strane građana spada u aspekt retrospektivne racionalnosti. Međutim, ne znamo koliko su građani točni u tim procjenama i koliko utjecaja na njih ima njihova stranačka opredijeljenost, medijsko uokvirivanje odgovornosti, politička informiranost itd.[22]

Drugo, ovo područje istraživanja ukazuje na važnost korištenja adekvatne metodologije u istraživanjima, ali i na utjecaj primamljivosti/zvučnosti dobivenih nalaza. To da na političko ponašanje utječu napadi morskih pasa je nalaz koji u pitanje dovodi građanske kompetencije, ali implikacije toga su nebitne ako je riječ o metodološkom artefaktu, o slučajno dobivenom pozitivnom nalazu. Pojednostavljeno, takav nalaz ne znači da su građani racionalni, ali ne znači niti da su iracionalni[23]. Posljednje, ako ostavimo postrani diskusiju oko toga krive li građani političare ili ne, ostaje nam još jedna problematična skupina nalaza. Naime, neka istraživanja pokazuju kako građani više nagrađuju/kažnjavaju političare za novčane naknade nakon katastrofe, nego za ulaganje novca u prevenciju prirodnih katastrofa. Političari koji su svjesni te pojave „racionalno“ mogu zaključiti da im se ne isplati ulagati novac u prevenciju, što dugoročno ima loše posljedice. Stoga nam ostaje pitanje hoće li do idućih izbora kompenzacije za štetu uspjeti anulirati aktualno nezadovoljstvo građana Dalmacije medijskim istupima vladajućih političara i „organizacijskim i komunikacijskim fijaskom koji je doveo do ugroze ljudi i imovine“[24]?

[1] http://hr.n1info.com/a219487/Vijesti/Bozinovic-objavio-prvu-procjenu-stete-pozara-u-Dalmaciji.html

[2] http://www.voda.hr/sites/default/files/uvodnik/hv_90_2014_uvodnik.pdf

[3] http://www.index.hr/vijesti/clanak/split-gori-u-ponedjeljak-najavljen-prosvjed-ispred-splitske-banovine/984103.aspx

[4] http://citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=10.1.1.319.579&rep=rep1&type=pdf

[5] https://www.amazon.com/Democracy-Realists-Elections-Responsive-Government/dp/0691169446

[6] http://ideje.hr/tko-birace-proglasava-nekompetentnima/

[7] https://www.amazon.com/Economic-Theory-Democracy-Anthony-Downs/dp/0060417501

[8] Veliko pitanje, zapravo izazov, teorije racionalnog izbora u sferi biračkog ponašanja jest zašto građani uopće glasuju? Naime, vjerojatnost da njihov glas bude odlučujući je toliko bliska nuli da korisnost koju mogu ostvariti od glasovanja ne opravdava ulaganje vremena za informiranje, pa ni za sam odlazak na biračko mjesto. Pregled u Geys (2006).

[9] Poznato pod terminima egotropic/pocketbook voting, nasuprot sociotropic.

[10] Poznato pod terminom issue voting.

[11] Healy, Malhotra, i Mo (2010)

[12] Bravo (2012)

[13] Arceneaux i Stein (2006)

[14] Cole, Healy i Werker (2012)

[15] Gallego (2015)

[16] Gasper i Reeves (2011)

[17] Gasper i Reeves (2011)

[18] Healy i Malhotra (2009)

[19] Bechtel i Hainmueller (2011)

[20] Fowler i Hall (2017)

[21] Fowler i Montagnes (2015)

[22] Općenito, ovom području potrebna su istraživanja koja spajaju individualnu razinu (npr. individualne procjene odgovornosti političara, njihove uspješnosti nošenja s problemima, zadovoljstvo reakcijama itd.) i makro razinu (npr. intenzitet katastrofe, rezultati izbora, makroekonomski pokazatelji itd.).

[23] Zasebnu raspravu bi valjalo imati oko dvije vezane teme – problemu objavljivanja nul-rezultata u znanstvenim časopisima i problemu nejednake težine dokazivanja racionalnosti i iracionalnosti.

[24] http://www.index.hr/vijesti/clanak/split-gori-u-ponedjeljak-najavljen-prosvjed-ispred-splitske-banovine/984103.aspx