Rast omjera prosječne i medijalne plaće ukazuje na skoro siguran daljnji rast nejednakosti

Rast prosječne realne plaće, uz opisane vjerojatne promjene nejednakosti, upućuje da neki zaposleni imaju koristi, ali da od rasta ne vide koristi svi zaposleni. To nije indikacija inkluzivnog rasta

Kome koristi sadašnji hrvatski gospodarski rast (1): Za uspješan gospodarski rast potreban je milijun pobuna

U prvom se članku načelno i donekle konkretno, na hrvatskom primjeru, raspravljalo o tome je li tripostotni rast uopće dovoljan, i za što, kako inkluzivnost utječe na rast te koga sve gospodarski rast uvlači u sebe. Emigraciju i blokirane svakako ne. U ovom se članku raspravlja o tome kakvu korist od rasta imaju zaposleni.

U poslovnom svijetu osim kapitalista korist od rasta trebala bi se vidjeti u zapošljavanju. Da li je rast dovao do povećanja broja zaposlenih? Da li su plaće porasle i kako je porast podijeljen među zaposlenima?

Zaposlenost

Što se zaposlenosti tiče teorija je jasna. Od šezdesetih godina ekonomistima je na raspolaganju Okunov zakon. Pod nekim pretpostavkama (da nema gomilanja rada, da tržišta rada funkcioniraju i da postoji ravnotežna stopa nezaposlenosti) rast dohotka treba ići ukorak sa rastom zaposlenosti (ako se još uključi inflacija dobije se lijepi mali makroekonomski model). Ako postoje odstupanja od Okunovog zakona onda bi to trebalo biti ili zbog promijenjenih pretpostavki (recimo institucije) ili zbog načina prikupljanja podataka.

Što se podataka tiče nedavno se vodila zanimljiva i važna rasprava o broju zaposlenih između Matije Kroflina  i Milana Deskara Škrbića. Dio njihove rasprave o nezaposlenima ovdje nije važan. Kroflin navodi podatke koji pokazuju da unatoč rastu BDP-a rasta zaposlenosti nema (slika 1) dok Deskar Škrbić tumači brojeve drugačije i zaključuje da rast zaposlenosti, doduše skromni, postoji. Unatoč razlikama oba istraživača se slažu da spektakularnog porasta zaposlenosti nema. Ne onog koje odgovara Okunovom zakonu i rastu od 3%. Dakle u najboljem  slučaju novozaposleni ne postoje u značajnoj mjeri, novo zapošljavanje nije dio ubrzanja. Važna implikacija je da oni koji ne rade i koji nisu zaposleni nisu uključeni u rast i od njega nemaju koristi. Poslodavci očito u uvjetima rasta od 3% vrlo oprezno zapošljavaju (da li to odražava njihovo nepovjerenje u održivost rasta?)

Slika 1: Zaposlenost u Hrvatskoj u vrijeme ubrzanja rasta iz članka Matije Kroflina

Plaće

No ako nema značajnog novog zapošljavanja možda su postojeći zaposleni uključeni u rast, ili ako ne svi onda većina njih? Ako se oni koji nisu zaposleni nisu okoristili rastom u kojoj mjeri su već zaposleni imali koristi od rasta? Za ocjenu toga tri pokazatelja su važna. Promjene realnih nadnica, promjene nejednakosti raspodjele plaća i promjene makroekonomske raspodjele (o ovom trećem će se raspravljati u posljednjem članku).

Bez rasta realnih nadnica se ne može govoriti da je rast inkluzivan. Promjene realnih nadnica se obično mjere promjenom prosječne realne nadnice. To je vrlo loš pokazatelj ako se analizira inkluzivnost rasta, no drugog pokazatelja nema (prosjek je loš i za mnogo drugih stvari ali to ovdje nije važno). Ako su realne nadnice rasle onda i radnici imaju od toga koristi, pod nekim uvjetima. Kakav će učinak rast prosječnih realnih nadnica imati na zaposlene ovisi o promjeni nejednakost raspodjele plaća.

Nejednakosti

Prva je mogućnost da se nejednakosti nisu promijenile pa se onda cijela raspodjela seli u više dohotke i svima su realne nadnice porasle (to je kao da se cijela kompozicija pomakla bez promjene odnosa).

Druga je mogućnost rast prosjeka ali da se nejednakost raspodjele smanjila. Da je došlo do jačeg grupiranja oko sredine. Ovdje u pogledu rasta realnih plaća, ovisno o okolnostima, gornji rep gubi a doljnji dobiva. Gornji rep u ovom slučaju sigurno gubi relativno jer se ostatak raspodjele približio gornjem repu pa su sredina i doljnji rep relativno bolje prošli. Gornji rep gubi i apsolutno ako u ime kompresije (pada nejednakost) dohoci gornjeg repa padaju unatoč rastu prosjeka.

No rast prosječne realne nadnice ne mora podrazumijevati inkluziju. To je treća mogućnost kada je istovremen porast sredine i porast nejednakosti raspodjele plaća. To može dovesti do asimetričnih promjena rasta. Ako raste nejednakost, nije nužno da povećanje prosječnih realnih nadnica vodi rastu realnih nadnica svih. Nekima je bolje i njihov položaj se promijenio, ali zbog dekompresije drugi su ostali gdje su bili ili su pali.

Koja od ovih mogućnosti prevladava u Hrvatskoj? Kako su se mijenjale realne nadnice dano je u Tablici 1. Prosječne realne nadnice su rasle, unatoč kolebanju preteže mjesečni rast nakon siječnja 2016 (najnoviji upotrebljivi podaci). U odnosu na isti mjesec prethodne godina rast je 2,5 % na godišnjoj razini. To znači da su realne plaće i mjesečno rasle (opet uz kolebanja i poneki pad). To vrijedi za neto i bruto plaće.

Tablica 1: Osnovni podaci o kretanju plaća

Što se nejednakosti raspodjele tiče stvari su neodređene. Ako se promatra dulje razdoblje onda se, među inim, vide dvije stvari. Prvo, prepoznatjiv je sekularni rast nejednakost raspodjele neto i bruto plaća (o tome uskoro rad Bićanić, Ivanković, Kroflin). Drugo, vidljivo je sekularno odvajanje gornjeg repa od ostatka. No sekularni rast manje je važan kada se analiziraju ubrzanje i inkluzivnost, što su pojave kratkog roka.

Odmah je vidljiv manjak podataka. Prvo mnogi potrebni podaci se ne skupljaju odnosno ne objavljuju. Ubrzanje je počelo prošle  godine a po prirodi stvari podaci se objavlujuju sa kašnjenjem. U takvim okolnostima najbolje što se može je tražiti moguće indicije i vidjeti na što će podaci kada postanu dostupni ukazati. Dakle moguće su samo vrlo grube i uvjetne indikacije koje se možda neće potvrditi.

S tim ciljem konstruirana je Tablica 2 u kojoj se uspoređuju omjeri prosjeka i medijana za siječanj-travanj 2016 i 2017 (travanj 2017 je najnoviji raspoloživ podatak). Rast omjera ukazuje na skoro siguran rast nejednakosti (a u jednoj složenijoj formuli prosjek i medijan su dio možda najzanimljivije mjere nejednakosti, Atkinsonog indeksa). Usporedba podataka za dvije godine ukazuje da je u svim mjesecima 2017 omjer viši nego 2016. Zaključak vrijedi za neto plaće, a u manjoj mjeri za bruto plaće.

Tablica 2: Usporedba omjera prosjeka i medijana siječanj-travanja 2016-2017

Da li je rast omjera prosjeka i medijana posljedica politike plaća u poduzećima ili je to zbog porezne reforme koja pogoduje višim plaćama, nije moguće zaključiti, ali unatoč toj neodređenosti podaci ukazuju na vrlo vjerojatni rast nejednakosti raspodjele plaća. To također upućuje da će se vrlo vjerojatno sekularni trend nastaviti u pogledu nejednakosti raspodjele (o gornjem repu se ništa ne može zaključiti).

Rast prosječne realne plaće, uz opisane vjerojatne promjene nejednakosti, upućuje da neki zaposleni imaju koristi, ali da od rasta ne vide koristi svi zaposleni. To nije indikacija inkluzivnog rasta.

U sljedećem članku

Makroraspodjela, trickle down:

Članovi HUP-a i HUB-a neće proizvesti inkluzivni rast