Stope rasta od 4 posto (do čak i 7 posto) Hrvatskoj su još lako dostupne: Ali ovaj put bi sve moralo biti drukčije

Hrvatska je u euforiji. Možda je pravi trenutak za objavu članaka napisanog prije četiri mjeseca (ispričavamo se autoru), u kojem Ivo Bićanić tvrdi da je posve krivi zaključak o otporu društva promjenama. Promjenama se protive oni koji imaju povlastice, oni koji su pobjednici prve transformacije kojom je u posljednjih četvrt stoljeća nastao kroni kapitalizam. Postoje dakle šanse i negativna iskustva, u članku detaljno razloženi

Već je stilizirana* činjenica da transformacija u Hrvatskoj nije riješila osnovni ekonomski problem (ni druge, ali to ovdje nije važno) i generirala moderni ekonomski rast, tj. postojano visoke stope rasta u prihvatljivom društvenom okruženju koje u prihvatljivom roku vode konvergenciji s gospodarstvima jezgre, dakle razvijenim gospodarstvima (kako je to 1965. definirao Simon Kuznets).

Stilizirane činjenice

• Stope rasta, kratkoročne i dugoročne, premale su i nestabilne; Hrvatska zaostaje za zemljama evropske jezgre, a što je gore, Hrvatska zaostaje i za drugim zemljama Evrope koje konvergiraju jezgri.
• Politička ekonomija društvenog okruženja kroni kapitalizma (KK) ne zadovoljava uvjete ‘prihvatljivosti’ jer ne podrazumijeva ni liberalno gospodarstvo, liberalnu demokraciju ni promjene u smjeru njihovog uspostavljanja.

To nije opis uspjeha. Uz te stilizirane činjenice treba dati dvije napomene. Prvo, radi se o lošoj ravnoteži i drugo – neki od nje imaju velike osobne koristi.

I što sada? Nije teško vidjeti. Prvi izazov je da se objasni zašto nismo uspjeli, a drugi možemo li stvoriti uvjete za preokret i početi put u uspjeh. Oba su izazova jednako teška i jednako zanimljiva i niti jednom ne treba dati prednost.

Važnost prvog ne treba podcijeniti. Ako se želi uspjeti s promjenama, mora se razumjeti priroda problema i temelje postojećih prepreka i ograničenja. Glavna poteškoća prvog izazova je da to nije povijest. Zato to vodi konfuznoj raspravi koja, barem u Hrvatskoj, ne konvergira. Mnogi sudionici su živi pa se mogu opravdati, a statističke serije nisu dovoljno duge ili su manjkave pa ne dozvoljavaju pouzdano korištenje svih zanimljivih računa.

Što se tiče drugog izazova, problem je u receptu mjera kojima se želi zamijeniti KK. Drugi problem je što je ljudski, socijalni i kulturni kapital koji treba pripremiti i provesti promjene devastiran, a njegova obnova traje dugo. Pripremni kapaciteti su loši. Provedbeni kapaciteti su slabi. Slijedom toga, bilo kakve recepte treba prilagoditi sposobnosti onih koji bi ih provodili. Ekonomisti bi tu prepoznali teoriju „drugog najboljeg rješenja“ (Lancasterova ‘Second best theory‘: ako je najbolje rješenje nedostupno, onda je drugo najbolje preferirano rješenje) koju poznaju od sedamdesetih.

Unatoč nezahvalnim okolnostima, ne čini se nezanimljivim pokušati odgovoriti na pitanja koja se kriju u izazovima.

Kako smo došli gdje jesmo

Postoji obimna literatura o raspadu Jugoslavije (i nešto skromnija o ekonomskim razlozima raspada) koja ovdje nije zanimljiva. Zanimljivo je koji su uzroci nastanka loše političke ekonomije Hrvatske, odnosno nastanak i održavanje kroni kapitalizma i, slijedom toga, koji su uzroci postojanog zaostajanja. Ekonomisti, kada bi se time bavili, ponudili bi sljedeće razloge:

1. osamdesete
2. ricardijanske rente
3. marshalijanske kvazi rente
4. Domovinski rat
5. poticaje protekcionizmu
6. tržišne neuspjehe
7. refleksni državni intervencionizam
8. porijeklo kapetana industrije i novčarstva
9. privatizacija

U ovih devet ishodišta loše političke ekonomije ekonomisti bi prepoznali temeljne (‘duboke’) i okvirne (‘izvedene’) uzroke KK. Na primjer, mogućnost izbjegavanja alokacije kapitala na tržištu koje je jedna od ključnih odrednica KK koja vodi tržišnom neuspjehu i neefikasnosti tržišta kapitala i nepotrebno niskoj stopi potencijalnog rasta. Ili osamdesete su stvorile kulturni kapital refleksne državne intervencije koji daje poticaje protekcionizmu. U toj podjeli zanimljiva je uloga privatizacije. Ona je prvo bila okvirni razlog (jer je do nje došlo zbog temeljnih razloga, ona nije ‘pala s Marsa’), ali je onda uzrokovala ovisnost (‘path dependency‘) koje su je pretvorile u temeljni uzrok KK.

KK, odnosno ovaj sistem političke ekonomije koji je uspostavljen na početku transformacije u Hrvatskoj vrijedi narednih 25 godina Trećeg kapitalizma i novum je u ekonomskoj povijesti Hrvatske. Tih četvrt stoljeća nije malo (Prvi kapitalizam je trajao dulje, do 1918., a drugi kapitalizam koji se jako usjekao u kolektivno pamćenje kraće, samo 23 godine, od 1918. do 1941.). S time da se u prvom i drugom mogu prepoznati jasne različite faze (u drugom, recimo, liberalni kapitalizam od 1921. do 1930, i državni kapitalizam od 1930. do 1941.) što nije slučaj sa trećim u kojem se, ako se inzistira, možda mogu prepoznati podfaze KK, nastanka od 1990. do 2000. i konsolidacije nakon toga.

Kako mijenjati političku ekonomiju

Ako je glavna stvar u lošoj političkoj ekonomiji, onda je glavno pitanje kako je mijenjati. U slučaju Hrvatske početna ravnoteža je KK. KK je gospodarstvo u kojem

• nominalno postoji slobodno tržište ali
• koje dozvoljava povlaštena pravila i druge pogodnosti putem državne intervencije temeljene na osobnim vezama.
• u takvom sistemu se javno održava lažni privid ‘čistog’ kapitalizma  kako bi se yapravo održao izdvojeni utjecaj dobro umreženih pojedinaca

Ciljne institucije političke ekonomije liberalnog gospodarstva su također poznate. Ekonomisti bi, slijedeći Mukand i Rodrika, (politolozi i sociolozi imali bi drugačiji popis) prepoznali slijedeće tri:

• Izborna demokracija i pošteni i slobodni izbori gdje pobjednici mogu određivati politiku u zakonskim ograničenjima
• Sigurnost prava vlasništva gdje su vlasnici imovine i investitori osigurani od eksproprijacije države
• Građanska prava, odnosno egalitarni pristup javnim dobrima i uslugama, odnosno da nema diskriminacije u pristupu zakonodavstvu, sigurnosti, obrazovanju, zdravstvu, itd.

Prva osobina liberalnog gospodarstva bi se mogla postići reformama KK, ali zadnje dvije ne. U prirodi je KK da tržište kapitala nije mjesto njegove raspodjele i određivanja cijene kapitala. To isto vrijedi i za pristup javnim dobrima. Te su institucije vrlo različite i u mnogo aspekata međusobno isključive. Obzirom na međusobnu isključivost i visoku cijenu koju bi koegzistencija podrazumijevala (u smislu izgubljenog rasta i dohotka odnosno povećane nezaposlenosti, neizvjesnosti i nestabilnosti) vrlo vjerojatno postepenost daje slabije rezultate od ‘šok terapije’ odnosno skoka iz jednog u drugi institucionalni okvir. Za početak potrebna je, dakle, druga transformacija jer ona prva je proizvela lošu ravnotežu, odnosno KK. No u tom šokiranju treba paziti da se ne padne pod utjecaj sindroma velikog skoka.

Odakle mogu doći poticaji takvoj promjeni političke ekonomije na bolje (na gore nas ne zanima, ali i one postoje)? Četiri sjemena mijenjanja političke ekonomije u smislu razgradnje KK mogu se naći (kao i sjemena zla njenog opstanka) u:

1. sekularnim promjenama
2. eksternim pritiscima
3. demokratizaciji
4. unutarnjem pritisku liberalnog gospodarstva

T reba objasniti osnovne osobine svake od tih točaka.

• Od sekularnog rasta ne treba previše očekivati. Sekularni rast bi upućivao da postoji β-konvergencija gdje manje razvijeni po prirodi stvari konvergiraju stazi rasta jezgre, odnosno da je EU konvergencijski klub. Primijenjeni rezultati pokazuju da β konvergencija nije zagarantirana, ima jednaki broj neuspjeha i uspjeha i da se rast može postići bez Modernog ekonomskog rasta (primjer Kine ili po veličini bližeg Singapura je očit). Stvari su još neizvjesnije ako se zna da je do Istočnog širenja 2004.  EU bila konvergencijski klub, ali da nema dokaza da je nakon Istočnog i Balkanskog proširenja i recesije on ostala takva. Možda je ali sada se jednostavno ne zna. Na koncu u pogledu sekularnog rasta i razgradnje KK postoji problem roka. Računi pokazuju da je brzina konvergencije oko 2 posto godišnje (zaostatak se smanjuje 2 posto godišnje) što može biti predugo u nestrpljivim sredinama i njihovim intertemporalnim preferencijama.
• Drugo su eksterni pritisci. Mogu imati nekoliko oblika. Mogu biti institucionalni kao regulacija koju nameće EU. No ta regulacija također može ograničiti opseg reformskih mjera i biti prepreka promjenama. Ti su pritisci već imali pozitivne učinke. Eksterni pritisci mogu doći i od stranog kapitala u dva oblika. Prvi je vezan uz kamatnjak uz koji posluju i cijene zaduživanja. Drugi je dolazak stranog kapitala koji može biti voljan dolaziti samo u gospodarstva koja ne pokazuju KK, odnosno da izbjegava visoko korumpirana gospodarstva. Potonje će rasti s rastom važnosti susjedstva (‘near abroad‘). No ima i drugih vanjskih poticaja razgradnji KK. Dva koja padaju na pamet su tehnički napredak koji ima jasno prepoznate osobine i pristranosti i globalizacija koja uz sve prednosti slobodne trgovine može imati neprihvatljive posljedice. No sve ovo nema nedvosmisleni predznak u pogledu razgradnje KK. Može ali ne mora.
• Treće je demokratizacija koja je u nedvosmislenom sukobu sa KK. Jačanje jednoga neminovno znači slabljenje drugoga. Željko Ivanković je lijepo posložio mjesta promjene koja jačaju demokratizaciju i načine kako bi se mogla prepoznati. On je kao glavne poluge rasta demokratičnosti prepoznao: javnost i transparentnost, depersonalizacija institucija, suzbijanje sukoba interesa i privilegija te efikasno pravosuđe. No nije jasno kako uz početne uvjete žilavog i čvrsto ukorijenjenog KK mogu nastati dovoljno jaki nositelji promjena koji bi izazvali pritiske i koji traže navedene demokratske promjene.
• Četvrti su pritisci prelaza u liberalni gospodarski sistem od strane poduzetnika i kapitalista i radnika. KK ne podnosi tržište na ključnim mjestima jer se za njega glavna raspodjela, a to je ona kapitala, odvija van tržišta i ne po tržišnim cijenama. Liberalno gospodarstvo ne mora biti samo posljedica demokratizacije. Zamislivi su uvjeti u kojima bude u interesu dovoljno poduzetnika, kapitalista i njihovih direktora da suzi prostor netržišne raspodjele netržišna razmjene i da odatle dođu poticaji uklanjanju KK koje za njih postane prepreka. Treba skrenuti pažnju da liberalno gospodarstvo ne podrazumijeva oslobađanje nesputanih tržišnih sila i svakako ne minimalnu državu odnosno ‘državu noćobdije’.

Sva četiri puta smanjenju KK podrazumijevaju ne samo aktivnu ekonomsku politiku, nego i još dvije ključne stvari: sposobnost javne uprave da ju provede i da mjera bude prihvaćena u društvu. Druga transformacija sigurno ne može uspjeti bez javne podrške. S obzirom na to da ukidanje KK podrazumijeva prijelaz iz loše ravnoteže u dobru, ta bi podrška sigurno postojala i posve je krivi zaključak o otporima društva promjenama. Dapače, postoje primjeri kada su reformatori dobili izbore i prije konačne provedbe reformi pa je zaključak da reforme trebaju završiti prije izbora neutemeljen. Naravno da postoji otpor loše smišljenim promjenama, a još više onima koje se doživljavaju kao prilagođavanje i omekšavanje KK, a ne kao Druga transformacija. Jer nema sumnje u otpore promjenama ili pokušaja zarobljavanja promjena od strane pobjednika KK-a. Takve povlastice nitko ne predaje bez otpora. No ukoliko je transverzala uvjerljiva u pogledu mjera, njihovog redoslijeda provedbe i javne uprave koja ih provodi otpora novih dobitnika sigurno ne bi bilo..

Dva paradoksa

U vezi razgradnje KK javlja se više paradoksa, a dva su osobito zanimljiva. Prvi je paradoks države, a drugi paradoks čudnih koalicija.

Paradoks države odnosi se na potrebu Druge transformacije za jakom državom koja onda treba sama sebe razvlastiti odnosno smanjiti i tako uvelike ukinuti. Temelj druge transformacije je razgradnja KK što među inim podrazumijeva uspostavu jake države, a to znači vladavine prava i ukidanja demokratskog deficita. S obzirom na to da KK ne trpi vladavinu prava, u njegovoj razgradnji ona ima istaknuto mjesto. No s jačanjem demokratizacije i liberalnog gospodarstva država regulatorno ostaje jaka, ali postaje sve manja, iako ne slaba. Transformacija od velike slabe u malu jaku državu podrazumijeva paradoks države jer ona mora dobrovoljno prenositi niz ekonomskih poslova na druge sudionike.

Drugi je paradoks čudnih koalicija koje je uočio Allesina. I libertarijanci, koji maksimiziraju opseg tržišne arbitraže, i ljevičari, kojima su nejednakosti i ekonomska pravda na visokom mjestu, imaju iz potpuno različitih razloga isti stav prema ricardijanskim rentama i marshalijanskim kvazi-rentama. Treba se samo sjetiti što o njima pišu Friedrich von Hayek i Karl Marx. I jedni i drugi su veliki protivnici renti i kvazi renti jer ih vide kao veliki izbor neefikasnosti i neprihvatljive preraspodjele i zato podrazumijevaju neto ekonomski trošak. Zato ističu vrlo slične ekonomske reforme koje ih ili uklanjaju, u slučaju kvazi renti, ili čine transparentnima, u slučaju renti. Čak su i razlozi slični, iako je fokus drugačiji. U eliminaciji renti i kvazi renti koje su jedni od stupova KK, interesi ove dvije grupe inače vrlo različitih uvjerenja se poklapaju. Allesina tu navodi primjer obrazovanja odnosno rente o kojima ovisi i koje generira potpuno privatizirano obrazovanje.

Za kraj dvije špekulacije

Za kraj dvije špekulacije. Jedna se tiče troška održavanja KK, odnosno da su prihvatljive stope modernog ekonomskog rasta lako dostupne, a druga da je ovog puta drugačije, odnosno vjerojatnosti uspjeha razgradnje KK kojeg Hrvatska ima već četvrt stoljeća.

Prihvatljivo visoke stope rasta (barem 4 posto godišnje, a Račan je ciljao na 7 posto) su bile i još uvijek jesu Hrvatskoj lako dostupne. Zato se može razmatrati ekonomski trošak KK.

No prije tog računa mora se skrenuti pažnju da su neki imali i još imaju jako velike koristi u nastanku i održavanju KK. Dapače, postoji dovoljno dobitnika da ga svojom moći mogu dalje održavati i restrukturirati u svoju korist. U krugu dobitnika KK neki su i veliki dobitnici. Zbog KK nastali su kapitalisti respektabilnih imetaka u evropskim razmjerima (najviše stotinjak ljudi) i još veći broj sitnih kapitalista s unosnim nišama (možda nekoliko tisuća). Osim toga, postoji i cijeli sloj koji je dobro prošao, bilo kao političari, sitni poduzetnici, činovnici ili u profesijama (možda desetak tisuća). Istovremeno treba naglasiti da nisu svi dobitnici Prve transformacije posljedica KK, ima i drugih razloga za dobitke i ima dobitnika koji su ostvarili uspjeh i imetke mimo KK. No, za mjerenje društvenog troška nije zanimljiv stratum pojedinačnih dobitnika, nego ukupnog troška.

Postoji nekoliko načina kako bi se mogao izračunati trošak KK na razini narodnog gospodarstva. Svi oni podrazumijevaju usporedbu stvarne stope rasta koju je generirao KK sa nekom zamišljenom odnosno izvedenom iz određenih pretpostavki. Ovdje će se primijeniti konzervativniji pristup koji će se usredotočiti na razloge zašto je stopa rasta mogla u prošlosti biti viša i, još važnije, zašto ti razlozi još vrijede i sada, početkom 2018.

Dakle, već dugo postoji i još vrijedi nekoliko razloga zašto je Hrvatskoj lako dostupna stopa rasta od 4 posto ili više. Takva stopa bi zadovoljila mogućnost nastanka Modernog ekonomskog rasta i uvjete prihvatljive brzine konvergencije. Ti razlozi su:

• još neiskorišteni pozitivni šok članstva u EU
• članstvo u EU konvergencijskom klubu
• β-konvergencija
• svjetski polet koji još traje
• hrvatski post-krizni polet
• povećanje rente narodnog gospodarstva
• uklanjanje ‘državnih neuspjeha’ i restrukturiranje države uz njeno jačanje i smanjenje
• sreća koja je nezaobilazni dio svih uspjeha.

No, ključna poluga ubrzanja su Kirznerovi poduzetnici (to su oni koji bolje primjenjuju postojeće tehnike proizvodnje, Schumpetarijanski poduzetnici su oni koji otkrivaju nove tehnike) i rast proizvodnosti koji bi uzrokovali kada bi približili zemlju krivulji proizvodnih mogućnosti. I nekoliko od tih razloga dovoljni su za ubrzanje, uz nužni uvjet sreće.

Ovog je puta drugačije. Druga je špekulacija vezana uz vjerojatnost uspjeha razgradnje KK i njegove zamjene liberalnim kapitalizmom. Ovo nije prva loša ravnoteža i loša politička ekonomija u Hrvatskoj. Dvije krajnosti koje odmah padaju na pamet su državni kapitalizam (od Šestosiječanjske diktature 1929. do početka Drugog svjetskog rasta u Jugoslaviji 1941.) i razdoblje centralno-planske privrede (od njenog uvođenja 1947. do napuštanja Prvog petogodišnjeg plana 1950.) a vrlo je dvojbeno kakve su druge ravnoteže bile. Pitanje je, međutim, kakvo je iskustvo (‘trackrecord’) Hrvatske u rješavanju problema loših ravnoteža. Povijest pokazuje da nije dobro i da je refleksna reakcija bila širenje države i sužavanje demokracije, a nikada uvođenje liberalnog gospodarstva i demokracije. Da se uspije, ovog puta bi, dakle, moralo biti drugačije.

Postojalo je nekoliko kratkih bljeskova kada je tržišna arbitraža značajno proširena, ali oni su bili kratkog daha i svakako nedovoljno dugi da uspostave novi ‘path dependency‘. Bljeskovi su redovito završavali državnim preuzimanjem kormila gospodarstva s jakom tendencijom mikroupravljanja, bez obzira na sustav. Prvi takav bljesak bilo je razdoblje liberalnog kapitalizma od 1921. do 1929. Ono je završilo kada je uvedena diktatura i državni kapitalizam uz skoro potpunu kontrolu države nad kreditnim tokovima (s režiranom propasti privatnog a osobito prečanskog bankarstva) i državnim uređenjem međunarodne razmjene (osnivanjem državnih izvoznih agencija i banaka). Drugi takav bljesak bio je 1965. s Društveno ekonomskom reformom koja je završila već 1968. jačanjem države i smanjenjem tržišne arbitraže i robne otvorenosti (radnici su odlazili) i na koncu uvođenjem organizacije proizvodnje i razmjene u kojoj tržište igra institucionalno malu ulogu a država veliku. U oba slučaja ‘bljesak’ tržišnog liberalizma nije bio dovoljno dug da uspostavi novi ‘path dependency‘.

Ako u Hrvatskoj postoji nekakav institucionalni ‘path dependency‘ i ‘histereza’ (ovu su riječ ekonomisti izmislili da pokažu kako prošli tokovi ograničavaju i utječu na buduće tokove), onda je to refleksni državni intervencionizam. Reakcija na ekonomske probleme nakon njihovog nastajanja jakom državnom intervencijom s mikroupravljanjem. Nema previđanja i nema povjerenja u liberalna rješenja. To je mentalni sklop koji treba promijeniti. Za kraj jedna misao John Maynard Keynesa napisana 1935., to je zadnja rečenica predgovora Općoj teoriji…: ‘Poteškoća ne leži u novim idejama, već je teško pobjeći od starih što prožimaju svaki kutak razuma većine nas koji smo ovako odgojeni.’

*Stilizirana činjenica je tehnički termin za neupitne činjenice, koje više ne treba dokazivati nego samo objašnjavati jer su općenito prihvaćene kao točne.