Stranac u današnjem zeitgeistu: britka, ali plitka autobiografija Edwarda Snowdena, prava knjiga u krivo vrijeme?

Najozloglašeniji zviždač predtrumpovskog razdoblja objavio je knjigu fascinantnih epizoda koja si, poput američkog obavještajnog programa, zadaje velike ambicije, no daje miješane rezultate, piše Goran Mihelčić. Snowdena je pregazila era hipernormalizacije korupcije, populizma i laži pa izgleda kao zaostatak iz dalekog geološkog doba javne odgovornosti

“Znate li tko je Edward Snowden?” bilo je pitanje koje je televizijska ekipa postavljala na ulicama New Yorka 2014. godine. “Nemam blage veze” bio je jedan od odgovora koje je potom komičar John Oliver prikazao Snowdenu za ekskluzivnog intervjua u Moskvi. Rezultati su bili poražavajući, to više što je Snowden izašao u javnost tek godinu dana prije. Njegovi ga sugrađani nisu razlikovali od Juliana Assangea, a vjerovali su i da je prodao informacije za svoju dobrobit. Snowden je prilog morao stoički pretrpjeti pred kamerama. John Oliver mu je spustio da obični ljudi ne znaju što je napravio. Državno prisluškivanje je previše komplicirana i neosobna tema da bi obični ljudi marili.

Nedavno objavljena autobiografija Edwarda Snowdena, Permanent Record, na putu je iste sudbine. Usprkos pozitivnim recenzijama i medijskoj kampanji, knjiga se nije dulje zadržala u javnoj svijesti ili ostvarila dublji odjek. Jedan od razloga je to što Snowden ne može ponuditi nikakvo novo šokantno otkriće. Mnogo je bitnije to što je pokazala kako je Snowden stranac u današnjem zeitgeistu. Ameriku vodi predsjednik koji opetovano odbija vjerovati vlastitim obavještajnim službama, a u danima uoči objave knjige javno je maštao o pogubljenju za zviždača koji je razotkrio njegove nespretne pokušaje urote. Zapravo je začuđujuće koliko je Snowdenova knjiga neaktualna jer je jedan od “kumova” zloglasnog programa masovnog prikupljanja informacija William Barr, Trumpov glavni odvjetnik. Snowdena je pregazilo vrijeme, era hipernormalizacije korupcije, populizma i laži pa on djeluje tek kao zaostatak iz neke daleke geološke ere javne odgovornosti.

Moje ime je Edward Joseph Snowden. Nekad sam radio za vlast, no sada radim za javnost. Trebalo mi je gotovo tri desetljeća da shvatim kako se radi o dvije različite stvari, a potom sam upao u nešto problema na radnom mjestu. […] Kao odgovor [na napad 11. rujna] vođe obavještajne zajednice nastojali su izgraditi sustav koji bi spriječio da ponovno dopuste tako nešto. Njen temelj trebala je biti tehnologija, strana stvar njihovoj vojsci diplomanata politologije i poslovne administracije. Vrata najtajnijih obavještajnih agencija široko su otvorena mladim tehnolozima poput mene. I tako su geekovi naslijedili Zemlju.[i]

Brandiranje samozatajnosti

Snowdena je John Oliver u spomenutom intervjuu nazvao “najslavnijim herojem i/ili izdajicom u nedavnoj američkoj povijesti”. Snowden pripada tipu samozatajnih i neupečatljivih ličnosti, no sa životom trajno definiranim jednim odvažnim i visoko polarizirajućim činom. Autobiografija je Snowdenov pokušaj da stvori jasan narativ o sebi i svojem činu. Naslov, Permanent Record  lukava je igra riječi. Fraza je najviše rasprostranjena u obrazovnom sustavu, „trajni zapis“ o nepoželjnim činovima koji će utjecati na budućnost. Ujedno je i aluzija na ambicije američke obavještajne zajednice da ima trajne podatke o svakome, zauvijek.

Za razliku od strastvenog, partizanskog i ekscentričnog Assangea, Snowden je stoičan i promišljen, prosječna i neupečatljiva izgleda

Oštroumni čitatelji lako će primijetiti da je Snowdenova knjiga vrlo profesionalan pokušaj izrade branda i kontrole priče o sebi. Za razliku od strastvenog, partizanskog i ekscentričnog Assangea, Snowden je stoičan i promišljen u nastupima, prosječna i neupečatljiva izgleda. Posljednji pokušaj portretiranja Snowdena bila je holivudska ekranizacija iz 2016. koja je u najboljem slučaju prošla nezapaženo, a u najgorem je primjer sramotnog pokušaja kapitalizacije njegove priče, uključujući usiljene seksualne scene i šundovski nepotrebne vizualizacije „hakiranja.“ Iste godine objavljena je i knjiga Things That Can and Cannot Be Said, o razgovoru Snowdena i Daniela Ellsberga (državnog službenika koji je šezdesetih razoktrio tajne o vođenju rata u Vijetnamu), organiziranom na inicijativu glumca i aktivista Johna Cusacka. I u toj knjizi Snowden je izblijedio u drugi plan, ne ponudivši nijedan bitan uvid.

I prije čitanja knjige jasno je da je Snowdenova autobiografija došla prekasno, nekoliko godina nakon samog zviždačkog čina; danas je potpuno zasjenjena velikim povratkom populizma i okretanjem javne rasprave o digitalnoj sigurnosti prema monopolskim divovima Silikonske doline. Njegovu priču pomogao je napisati nagrađivani pisac Joshua Cohen, čije najpoznatije djelo, Book of Numbers (2015), donosi priču o piscu Joshui Cohenu kojega unajmi povučeni tehnološki mogul da mu napiše autobiografiju. Snowden mu zahvaljuje što je “pomogao preobraziti moja nesuvisla prisjećanja i izdvojene manifeste u knjigu.”  Cohenov utjecaj vrlo je vidljiv u britkom načinu izražavanja, netipičnom za Snowdenove javne nastupe koji više naliče početničkim manifestima. Osobito se u prvom dijelu knjige mogu prepoznati uobičajeni predlošci kojima se Snowdenov život kroz niz anegdota nastoji učiniti zanimljivijim.

Već od početka knjige, gdje objašnjava kako je njegov prvi hack bilo navijanje satova u kući unatrag da može kasnije ići spavati, Snowden gradi sliku o sebi kao pametnoj i sposobnoj osobi koja usprkos tome nije bila zainteresirana za fakultet, stereotip koji se često vezuje uz informatičare i digitalne poduzetnike. Nostalgično se svrstava u posljednju generaciju geekova prije nego što su postali mainstream. Bio je entuzijast ranog Interneta, japanskog animea i kompjuterskih igara kada te stvari nisu bile prihvaćene. Drugi bitan čimbenik je njegova zaljubljenost u američki Ustav, njegove vrijednosti i građansku odgovornost.

Događaj iz djetinjstva gotovo je sudbonosan. Kao školarac slučajno je otkrio da stranica nuklearnog laboratorija u Los Alamosu dopušta pristup povjerljivim informacijama (o osoblju, ne tehnologiji). Neko je vrijeme provjeravao je li ta sigurnosna rupa ispravljena dok više nije mogao izdržati pa je nazvao opće informacije laboratorija. Mucajući je na glasovnoj pošti informatičkog odjela ostavio obavijest o rupi. Tek nakon više tjedana nazvao ga je netko iz informatičkog odjela i zahvalio, preporučivši mu da se okrene digitalnoj sigurnosti kada navrši osamnaest.

Opći nemar. U Fort Meade, glasovito sjedište nacionalne sigurnosne agencije (NSA) Snowden je ulazio bez ikakve kontrole (foto: Wikipedia)

Njegova putanja prema obavještajnoj zajednici potpuno je pasivna i oblikovana banalnim okolnostima. Preko prijateljstva s japanofilima (uglavnom entuzijastima animea) počeo je raditi kao web-dizajner (plaćen na ruke) za suprugu jednog od vojnih lingvista Fort Meadea, znamenitog središta američke obavještajne službe NSA. Opis općeg nemara prema sigurnosti u godinama prije terorističkih napada izgleda fantastično. Snowden je mogao autom ući u središte NSA bez ikakve kontrole, čak i puke evidencije portira. Tamo je njegov krug gledao anime i čitao mange, dok je Snowden s prijateljicom vodio privatni posao, u privatnoj kući na državnom zemljištu odmah iza središnje zgrade NSA. Ondje je Snowden doživio napade 11. rujna.

„Pandemonij i kaos, naši najdrevniji oblici terora. […] Ludost je izlila iz tamnih staklenih tornjeva agencije, plima vikanja, zvonjenja mobitela i zagrijavanja automobila na parkiralištima u borbi za bijeg na ulicu. U trenutku najgoreg terorističkog napada u Američkoj povijesti osoblje NSA napuštalo je svoj posao u tisućama i pomela me poplava.“ [ii]

Napadi su okončali Snowdenov ležerni životni stil devedesetih i pobudili mu domoljublje. Pridružio se vojsci s namjerom da se kasnije zaposli u obavještajnim agencijama kao informatičar. Zahvaljujući inteligenciji našao se u obuci za specijalne snage, no tamo se teže ozlijedio i administrativno je otpušten (da vojska izbjegne obvezu plaćanja troškova vezanih uz otpust iz medicinskih razloga). Iako se činilo da je njegov domoljubni angažman gotov, njegova karijera je tek započinjala zbog tektonske promjene u filozofiji državnih institucija.

„Nadao sam se služiti svojoj zemlji, no umjesto toga sam počeo raditi za nju. Iskrenost javne službe zamijenila je pohlepa privatnog sektora, a sveti pakt vojnika, časnika i državnog službenika zamijenila je nesveta nagodba Homo contractusa, glavne vrste Američke vlade 2.0. Ovo stvorenje nije bilo odani sluga već prolazni radnik čije je domoljublje motivirala bolja plaća i za koga je federalna vlada bila manje krajnji autoritet, a više krajnji klijent.[iii] Snowdenova ogorčenost oko ovog pitanja prožima čitavu knjigu. Jednostavno je uvučen u industriju zbog megalomanskih planova o tehnološkom prikupljanju svih informacija o svakome i velike potražnje za stručnim kadrom. Postao je dio bezlične vojske tehničara koji se isticao jedino po tome što je volio čitati Ustav za vrijeme pauze.

 

Za manje od godinu dana, dospio sam u CIA kao inženjer sa dalekosežnim pristupom najosjetljivijim mrežama na planetu. Jedini odrasli nadzor bio je tip koji je smjene provodio čitajući Roberta Ludluma i Toma Clancya.[iv]

Banalnost špijunaže

Parafrazirajući Hannu Arendt, američki obavještajni program predstavlja banalnost špijunske industrije. U gotovo mahnitoj reakciji na napade 11. rujna, ekosustav političara, birokrata i stručnjaka potaknuo je stvaranje programa prikupljanja informacija koji je bio motiviran time da ništa ne propusti, nikad više, ni o kome. Slika koju Snowden oslikava upravo je arendtska – brojni sudionici najtajnijih i najopsežnijih programa prikupljanja informacija ne razmišljaju previše o moralnosti ili legalnosti svog posla već ga rade rutinski. Potpuno distopijanske ambicije planiraju se s entuzijazmom bilo kakvog drugog radnog zadatka u bilo kakvoj drugoj organizaciji. Privatne tvrtke natječu se za ugovore, a stručni kadar se zapošljava bez previše brige o odanosti ili uvjerenosti u misiju. Snowden je naizgled bio potpuno prosječan dio takvog okruženja, no duboko usađenih vrijednosti o američkim slobodama.

Američka obavještajna zajednica heterogena je i Snowden je imao prilike iskusiti razlike. Prema njegovim riječima, NSA ima fantastičnu razinu napredne tehnologije, no manjka joj sigurnosne kontrole i nedostaje profesionalnog osoblja. Suprotno tome, CIA-i nedostaje tehnologije, no fanatično je opsjednuta čuvanjem tajni. Snowden navodi fantastičan podatak kako je na početku rada u NSA (2009) ustanovio da organizaciji manjkaju osnove profesionalnog upravljanja podacima: stvaranja pričuvnih kopija podataka, makar je ambicija NSA bila uspostava trajne baze podataka o svima.

„Krajnji san agencije bila je trajnost – pohranjivanje svih podataka koje je ikad prikupila ili stvorila vječno, stvorivši time trajno pamćenje. Trajni zapis.“[v]

Snowden je stoga angažiran na glavnom problemu NSA, stvaranju automatskog sustava pohranjivanja koji bi pritom eliminirao brojne višestruke kopije istog zapisa. Radilo se o banalnom tehničkom problemu vezanom primarno uz osiguranje učinkovite iskoristivosti memorijskih kapaciteta. Većina Snowdenovog angažmana u obavještajnoj zajednici bila je takva, a upravo zbog toga često je imao priliku doći do najmoćnijih alata špijunaže, iako formalno na dnu hijerarhije.

Facebook stranica NSA: Radi statističkog maskiranja broja zaposlenika u agencijama, brojan dio zaposlenika na papiru su bili zaposlenici ugovornih tvrtki, no u stvarnosti zaposlenici tajnih službi

Snowden nije bio cijelo vrijeme državni zaposlenik već jedan od brojnih vanjskih suradnika,  odnosno zaposlenika privatnih tvrtki. Radi statističkog maskiranja broja zaposlenika u agencijama, brojan dio zaposlenika na papiru su bili zaposlenici ugovornih tvrtki, no u stvarnosti zaposlenici tajnih službi. „Ironično, samo kroz povratak u privatni sektor došao sam u položaj da shvatim što radi moja vlast.“[vi] Razlozi tome bili su manje špijunski, a više standardno menadžerski – održavanje niskog broja državnih zaposlenika.

Snowden je stalno nailazio na začuđujući obične organizacijske probleme. Brzo je uočio da državni inspektori nisu imali nikakve ovlasti da prisile druge osobe na suradnju, slično organizacijskoj nemoći administracije u drugim institucijama. Zapošljavanje je bilo razmjerno lako jer su se privatne tvrtke nadmetale za državne ugovore krešući cijene i napuhujući prognoze. Njegovi nadređeni često nisu razumjeli osnovne probleme iako su formulirali ciljeve u superlativnim i apsolutnim riječima.

Jedan od ključnih trenutaka bio je rezultat spleta okolnosti. Radeći kao sistemski administrator za NSA u Japanu slučajno je naišao na radnu verziju visoko tajnog unutarnjeg izvješća. Predmet mu je bila analiza prethodno kritiziranog programa špijunaže iz početne faze Rata protiv terora, bezazleno nazvanog President’s Surveillance Program (PSP), na čije su ekscese upozoravali brojni stručnjaci i zviždači. Snowdenu je upalo u oči da se ne radi o necenzuriranoj verziji dokumenta danog javnosti, već potpuno drugačijem dokumentu koji je govorio da obavještajna zajednica bezočno laže o svojim aktivnostima. „Jedina stvar zajednička ova dva izvješća je bio naslov.“[vii]

„Japan je bio moj atomski trenutak. Tada sam shvatio kuda idu nove tehnologije i ako moja generacija ne intervenira eskalacija bi se samo nastavila. […] Buduće generacije navikle bi se na svijet gdje nadziranje nije nešto povremeno, u pravno opravdanim okolnostima, već stalna i nekritička prisutnost: uho koje uvijek sluša, oko koje uvijek vidi, pamćenje koje nikad ne spava i trajno je. Nakon što bi se sveprisutnost prikupljanja kombinirala sa trajnosti pohrane, sve što bi bilo koja vlast morala učiniti bilo bi odabrati osobu ili grupu za žrtvovanje i naći dokaze prikladnog zločina.“[viii]

U daljnjem tijeku Snowdenov je put prožet svjedočanstvom o unutarnjem nemiru i osamljenosti. Posebice se ističe jedno od posljednjih poglavlja (22) u kojemu se bavi praktičnim poteškoćama nalaženja novinara za zviždanje. Razočarao se u čitavu medijsku industriju zbog dva događaja na koje su novinari potpuno propustili reagirati.

Ira Gus Hunt je na konferenciji u New Yorku bez imalo ustručavanja objasnio kako CIA pokušava prikupiti sve informacije koje je stvorio čovjek i zadržati ih zauvijek

Prvi je bila najava NSA o izgradnji masovnog kompleksa za pohranu podataka u Utahu na koji je reagirao tek jedan novinar časopisa Wired 2012. godine. Snowden je ogorčen što nijedan medij nije postavio pitanje zašto NSA treba tolika količina podataka. Drugi je bila rijetka javna pojava tadašnjeg glavnog tehnološkog rukovoditelja CIA, Ire ‘Gusa’ Hunta. On je na konferenciji u New Yorku bez imalo ustručavanja objasnio kako CIA pokušava prikupiti sve informacije koje je stvorio čovjek i zadržati ih zauvijek. Prisutni novinari nisu postavili nikakva pitanja o nevjerojatnom priznanju, jedini spomen bio je u članku Huffington Posta, a snimka prezentacije na YouTubeu je do pisanja ove knjige imala tek 313 pogleda.

Na žalost, u ovom djelu knjiga ona postaje najslabija, jer počinju dominirati logistički podaci o njegovom pothvatu i daljnjim poteškoćama, a završava pokušajem davanja završnih misli o tome kako je njegov čin promijenio politiku.

U potrazi za smislom

Snowden je u intevjuu povodom objave knjige izjavio da bi se vratio u SAD ukoliko bi mu bilo omogućeno pošteno suđenje iako mu je i samom jasno da tako nešto nije vjerojatno. Vidljivo je da je knjiga pokušaj definiranja sebe nakon šest godina limba u egzilu. Ima tek 36 godina, prisiljen je  živjeti u Moskvi, koristeći se ulogom aktivističke ikone da si osigura egzistenciju i azil. Loše se snalazi sa publicitetom, smatrajući ga tek nužnom posljedicom svog angažmana, a ne i nečime što mu pruža zadovoljstvo.

U knjizi se naziva tehnologom, terminom koji se u prosjeku spominje jednom po stranici. „Nisam prirodni programer niti sam se ikad smatrao dobrim u programiranju. No, tijekom idućeg desetljeća postao sam dovoljno dobar da postanem opasan.“[ix] Osim toga, naziva se “zagovornikom privatnosti” i u sklopu toga posljednjih godina djeluje iz Moskve kao aktivist putem Interneta. Konačno, sustavno ističe kako je domoljub koji se bori protiv unutarnjih neprijatelja Amerike, te kako je pazio da njegov čin ne bude tek puko otkrivanje povjerljivih informacija radi slave već jasno usmjeren na prisilu sustava na preobrazbu.

Naročito nezgrapno povezuje liberalizam sa osnovnim konceptima digitalnih tehnologija, romantizirajući pritom rani Internet koji je prema njemu bio utočište neovisnosti i kreativnosti.

Snowdenova razmišljanja o moći digitalne tehnologije sročena su britko, no ujedno su očita bilo kome upoznatom s osnovama industrije. Njegovi zaključci su pitki, ali i plitki. Njegove lekcije o tome kako funkcionira primjerice TOR ili slični tehnički detalji objašnjeni su na vrlo jednostavan način, no nepotrebni čitateljima upoznatim sa tematikom. Naročito nezgrapno povezuje liberalizam sa osnovnim konceptima digitalnih tehnologija, romantizirajući pritom rani Internet koji je prema njemu bio utočište neovisnosti i kreativnosti. Nastoji se pozicionirati i kao jedan od alarmista trenutačnih i nadolazećih digitalnih opasnosti. Pri tome ne donosi ništa novo, ponavlja upozorenja o manjku kontrole nad podacima u cloudu te o primjeni umjetne inteligencije u sigurnosnim sustavima.

U mnogim drugim aspektima Snowden djeluje naivno. Karakteristična mu je nostalgična teza da je slobodarski rani Internet (kasnih devedesetih) uništilo miješanje državnih institucija i regulacije. U stvarnosti osobine koje hvali bile su tek rezultat ranih tehničkih ograničenja koja su omogućavale anonimnost bez trajnog pamćenja Interneta ili prisilne umreženosti. U njegovu obranu može se reći da nastoji ostati usredotočen na polje svog iskustva, iako su proteklih godina brojni kritičari i neutralni komentatori bili iznenađeni njegovom intelektualnom i kulturnom oskudnošću i neupućenošću.

Snowden sebi implicitno pripisuje zasluge za GDPR Europske unije kao bitnu pozitivnu promjenu u prepoznavanju prava nad stvorenim informacijama

Nemoguće je izbjeći dojam da Snowden slučajno ili namjerno preuveličava svoju ulogu. Sebi implicitno pripisuje zasluge za GDPR Europske unije kao bitnu pozitivnu promjenu u prepoznavanju prava nad stvorenim informacijama. Iako je za mnoge 2016. godina prijelomna godina katastrofe za zapadni svijet, po njemu je vrlo pozitivna jer je tada po prvi put „od izuma Interneta da je više Internet prometa bilo enkriptirano nego neenkriptirano.”[x] Snowden je vjerojatno htio zaključiti knjigu pozitivnim epilogom da njegov čin ne bi ispao uzaludan.

Između britkosti i banalnosti

Najveća su snaga knjige britki stil, dosjetljiva opažanja i anegdote koje oslikavaju nastanak fantastičnog obavještajno-tehnološkog kompleksa i zabrinjavajući manjak bilo kakvog oblika opozicije ili njegovog nadzora. Apsolutno megalomanski ciljevi obavještajne zajednice često su u suprotnosti s običnom prirodom njenih nositelja. Iako je u ovom trenutku obavještajni kompleks tipičan primjer organizacije koja je izvornu misiju zamijenila ostvarivanjem kvantificiranih ambicija, Snowden jasno obrazlaže zašto je zabrinut. Trenutno se bilježe sve informacija neovisno o stvarnim potrebama, no u budućnosti bi čitava infrastruktura mogla biti okrenuta protiv građana. Pogotovo distopijanski su primjeri koje Snowden navodi, poput njegovog susreta sa XKEYSCORE, terminalom koji omogućuje suludo jednostavni način sveobuhvatne invaziju privatnosti bilo koga na planeti.

Permanent Record nije bez slabosti koje proizlaze iz očekivanja čitatelja i ograničenja autora. Ton knjige djeluje neautentično. Za razumijevanje Snowdenove priče bitna je njegova introspekcija, unutarnja patnja i moralna dvojba, no njegov stil je ujedno lišen strasti. Knjiga se ne dotiče očitih vezanih tema. Julian Assange se spominje tek u prolazu. O mogućim implikacijama trenutne američke administracije na obavještajnu zajednicu ne govori se ni u najširim crtama (Trump se i ne spominje), makar Snowden nastoji prognozirati budućnost i komentira kontinuitet politike pod Bushevom i Obaminom administracijom. Ovo je naročito začuđujuće jer bi bilo kakav komentar Trumpa osigurao njegov odjek u medijima (i Trumpovu reakciju na Twitteru) i komercijalni uspjeh.

Posljednja slabost je nepotkovanost za digitalna pitanja. Iako se nastoji predstaviti kao tehnolog i aktivist, ne nudi originalnu poruku ili uvid. Snowden je tehničar, ne kreator, ma koliko bistar bio. Umjesto vizionarstva nudi samo svoje zasluge i iskustava. Ova knjiga je stoga i dio pokušaja osiguravanja vlastite relevantnosti, budući da je prisiljen  provesti ostatak života u Moskvi.

Permanent Record je previše toga odjednom. Autobiografija je priča o Snowdenu, njegova intimna ispovijest, ljubavna priča, manifest o manjku nadzora obavještajnih službi, nostalgično promišljanje o preobrazbi idealnog ranog Interneta te tehničko predavanje o mehanizmima prisluškivanja.

Prikaz u New York Review of Books je možda bolji od same Snowdenove knjige

Usprkos tome, knjiga je naišla na brojne pozitivne recenzije, uključujući maestralni prikaz u časopisu The New York Review of Books. Lethemova recenzija stilski je i (paradoksalno) sadržajno potpuna suprotnost Snowdenovoj autobiografiji, jer njegova iskustva analizira kroz brojne književne i filozofske reference. Primjerice, iako je jedna od okosnica Snowdenov strah od Panoptikona, sama riječ se ne pojavljuje u knjizi. Snowden izbjegava korištenje danas sveprisutnog termina Internet of Things makar u više navrata u knjizi upozorava na opasnosti od njega. Čitanje Snowdenove autobiografije nakon čitanja Lethemove recenzije stoga je poprilično razočaravajuće iskustvo.

Snowden je nenamjeno ostvario jedan od ciljeva knjige, odnosno objasnio zašto nikad nije postao utjecajnija ikona otpora autoritetu. Introspektivan, naivan i intelektualno zatvoren, njegov slučaj je primjer da iako djela definiraju nečiju povijest, nisu dovoljna da i formiraju osobu. Knjiga je zato fascinantni spomenik više oblika banalnosti: banalnosti ne samo sudionika i prirode digitalne špijunaže, već i zviždača, prosječne osobe kojemu je građanska odgovornost i sama bila banalnost. Na žalost, usprkos uloženom trudu knjiga se pojavila u vrijeme kada je bezočno kriminalno ponašanje u vrhu Amerike i samo postalo banalnost, a zviždača je toliko da im se više ne pamte imena.

[i] Permanent Record, predgovor.

[ii] Permanent Record, 7. poglavlje.

[iii] Permanent Record, 12. poglavlje.

[iv] Permanent Record, predgovor.

[v] Permanent Record, 16. poglavlje.

[vi] Permanent Record, 16. poglavlje.

[vii] Permanent Record, 16. poglavlje.

[viii] Permanent Record, 16. poglavlje.

[ix] Permanent Record, predgovor.

[x] Permanent Record, 29. poglavlje.