Strast u starosti, veze bez ljubavi, nemoć, bolest, smrt. Ono o čemu ne govorimo, a trebali bismo

Koliko nas starost, bolest i smrt brinu, toliko ih ne priznajemo kao nezaobilazne sastavnice života, piše Hana Samaržija u osvrtu na zbirku priča "O čemu ne govorimo" Slavenke Drakulić. Šesnaest priča koje obuhvaćaju motive bolničke svakodnevice, izobličenih partnerstava i prešućenih gubitaka otkrivaju kako se i generacija koja je proživjela intenzivne životne mijene najčešće zaustavlja na sjetnoj sentimentalnosti, izbjegavajući prihvaćanje vlastite ranjivosti.

• Naslovna fotografija: Festival svjetske književnosti u Zagrebačkom kazalištu mladih, rujan 2024. “Razotkrivanje: Slavenka Drakulic”. (Josip Mikacic/PIXSELL)

• Autorica je magistrirala filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorska je studentica na Sveučilištu u Warwicku.

Postoje li teme o kojima se, iako predstavljaju intrinzično ljudske i nezaobilazne dijelove naših života, libimo govoriti, jer nas samim spomenom uznemiruju ili podsjećaju na istine koje bismo radije previdjeli? Prema novoj zbirci kratkih priča Slavenke Drakulić izdanoj u Frakturinoj nakladi, naslova O čemu ne govorimo, odgovor je potvrdan. Šesnaest priča iz zbirke, pripovijedanih gotovo isključivo prvim licem jednine, dotiču “tabue suvremenog društva” koje ne izbjegavamo samo jer su teški i mračni, nego i jer nas podsjećaju da naše zdravlje, gubitak temeljnih sposobnosti i životi vise o tankoj niti slučajnosti. Drakulić se u zbirci bavi temama koje redovito otvara i u svojim novinskim kolumnama, a koje su joj generacijski bliske: progovara o nemoći bolesti, teškoćama prihvaćanja svojeg starenja, partnerskim odnosima koji se s godinama izobličuju u cimerstvo, staračkoj žudnji i smrtnosti naših bližnjih. Poznajemo li stvaralaštvo Drakulić, znat ćemo da ova zbirka nipošto nije njezin prvi dodir s neugodnim naličjem ljudskog iskustva.

Romani Slavenke Drakulić prvenstveno se bave ženama koje su preživljavale u sjeni odnosa sa slavnim muškarcima te njihovim prešućenim patnjama.

Njezini se romani – u Frakturinoj nakladi također pronalazimo nova izdanja naslova Frida ili o boli, Dora i Minotaur te Mileva Einstein, teorija tuge – prvenstveno bave ženama koje su preživljavale u sjeni odnosa sa slavnim muškarcima te njihovim prešućenim patnjama. Iako se sve pripovjedačice zbirke O čemu ne govorimo – jer se u ovoj zbirci samosvjesno ženskog pisma radi isključivo o pripovjedačicama – zbog svoje dobi i retorike mogu doimati autobiografski, one to nisu. Uključene priče jednostavno obuhvaćaju poopćena iskustva starijih žena sa smrću, razočaravajućim partnerima i opadajućim zdravljem, a Drakulić svoj karakteristični pripovjedni glas ne prilagođava sadržaju pojedine priče. Iako priča Izgubljena taj prepoznatljivi glas izobličuje u struju svijesti bez interpunkcija te iako naslovna priča O čemu ne govorimo uvelike funkcionira kao epistolarna prepiska pripovjedačice i odvjetnika o ostavljanju oporuke, sve priče neosporno pripadaju Drakulić, a izraženi stavovi spram starenja, bolesti i smrti neprekidno su njezini vlastiti.

Međutim, sve priče zbirke O čemu ne govorimo tako su sadržajno, stilski i pripovjedački slične – Drakulić na poleđini knjige kao otvorene tabue izričito izdvaja starost, bolest, nemoć i smrt – da se preklapaju i tvore nekoliko razlučivih tematskih cjelina. Primjerice, preokupacija temama bolnice i bespovratnog gubitka zdravlja prvi se put javlja u beskrajnim i neizvjesnim bolničkim danima hospitalizirane pripovjedačice priče Kratki zapis o čekanju, koji se od struje svijesti pacijentice pripovijetke Izgubljena razlikuju isključivo utoliko što se druga pripovjedačica osvrće i na nezdravi odnos s partnerom koji ju zanemaruje dok ona i u starosti ostaje ovisna o njegovom prihvaćanju. Tema bolničkih dana ponavlja se i u priči Ljubičasta košulja, gdje pripovijedanim monologom iz trećeg lica upoznajemo razmišljanja imućne starice koja nakon dugotrajne i neizvjesne kemoterapije posljednje dane odlučuje s prijateljima provesti kod kuće, pa za zajedničku večeru kupuje naslovnu ljubičastu košulju.

Priča Tanka koža u bolnici zatječe ženu koja se uz privikavanje na kliničku svakodnevicu ujedno pomiruje s propadanjem svojeg tijela, koje je slabije, mršavije i neprivlačnije nego što si bez gorčine može priznati. Bolnica se nakon desetak stranica opet pojavljuje u priči Tako bez topline njena tijela, gdje na bolničkom ležaju protegnuta nije pripovjedačica u prvom licu, nego njezina oduvijek ležernija, glamuroznija i privlačnija starija sestra, koja na koncu i umire. S izvanjskom perspektivom na bolničku svakodnevicu pacijenta susrećemo se i u vrlo sličnoj priči Čekajući dozvolu, gdje pripovjedačica svojem hospitaliziranom i nakon moždanog udara dijelom oduzetom suprugu nastoji pribaviti vozačku dozvolu koju on očigledno još ne može koristiti, no koja ga povezuje sa sve udaljenijim stvarnim svijetom. Temu bolnice konačno apsolviramo Božićnim telefonskim pozivom, gdje ostarjela majka svjedoči posljednjim danima svoje teško bolesne kćeri.

Pripovjedačica Izgubljene toliko ovisi o odobravanju svojeg samovoljnog i toksičnog partnera da bez kliničkog razloga gubi sposobnost hoda, šogor naratorice priče Tako bez topline njena tijela njezinu sestru u bolnici uopće ne posjećuje, a supruga muškarca koji inzistira na objektivno beskorisnoj vozačkoj dozvoli potajice plače zbog njegove grubosti i besmislene fiksacije. Međutim, toksični brakovi potom postaju glavne teme stilski i sadržajno sličnih priča Ljetni razgovor, ljetna šutnja i Večera.

Pripovjedačice obje priče očajavaju nad svojim brakovima bez ljubavi, premda ponašanja njihovih partnera imaju različite uzroke. Suprug pripovjedačice Ljetnih razgovora, ljetne šutnje tijekom ležernog se poslijepodneva pred susjedom izruguje njezinom mršavom tijelu nakon dugotrajne bolesti, a nakon njezine povrijeđene reakcije retorički dokida dijalog. Pripovjedačica suprugu ovdje manje zamjera nepristojnost nego potpuni nestanak komunikacije iz njihovog odnosa, koji se s protjecanjem desetljeća izobličio u sustanarstvo apatičnih cimera. Primjedba da je njegova šala bila neprimjerena ili uvredljiva u tom je kontekstu obeznačena, jer umjesto razgovora o njezinom gledištu i emocionalnim potrebama izaziva samo salvu retoričkih formula o njezinoj preosjetljivosti.

Slično, suprug pripovjedačice Večere grubošću zakriva nemogućnost prihvaćanja činjenice njihovog starenja. Tijekom naslovne večere agresivno reagira na njezinu opasku da joj je vid postao odveć slab da bi doma vozila po mraku te da ni on nakon nekoliko pića više nije sposoban za vožnju, a njihove sve pitomije dnevne rutine dočekuje s gorčinom. Otuđenje i gorčina muškarca koji odbija prihvatiti očigledno vrhunac dosežu kad im liječnici saopće razočaravajuće rezultate njegove biopsije, a njihov se hladan suživot pretvori u šutnju radi izbjegavanja spomena bolesti. Dok pripovjedačica u usamljenoj tišini gubi doticaj s njihovom prijašnjom svakodnevicom i nailazi na poteškoće s dotad rutinskim aktivnostima, njezin suprug ubrzano propada pod psihološkom težinom bolesti i njezinim stvarnim posljedicama.

Drakulić ne nastoji ustvrditi da je starost proturječna ljubavi ili žudnji. Baš naprotiv, dvije priče posvećuje strastvenim vezama. (Josip Mikačić/PIXSELL)

Prikazujući zasićenje partnera suživotom kojeg zamor, starenje i bolesti izobličuju u ogorčeno beznađe, Drakulić ne nastoji ustvrditi da je starost proturječna ljubavi ili žudnji. Baš naprotiv, dvije priče posvećuje strastvenim vezama partnera koji u svojoj dobi više nisu očekivani protagonisti romantičnih scenarija. U priči Snijeg, tako divno mekan, pripovjedačica od svoje prijateljice koja obitava u staračkom domu saznaje o njezinoj aferi s oženjenim obiteljskim prijateljem koji joj je pomagao dok joj je suprug umirao. U ispovjednom dijelu priče, prijateljica svoju dvogodišnju aferu s jednako starim poznanikom ne opisuje kao ljubav, nego kao tjelesnu požudu koju u svojoj dobi nije očekivala ni smatrala mogućom.

Tema obnovljene žudnje prema poznaniku u drugom se obliku javlja u priči Zbrajanje, oduzimanje, gdje se ostarjela književnica nakon primitka pozivnice na rođendan davnog kolege prisjeća mladenačke žudnje za njim koju nikad nije ostvarila. Zbrajajući i oduzimajući ljubavnike s kojima jest spavala, povučenom se kolegi na koncu obraća s prijedlogom da se u miru sastanu nakon njegovog rođendana, a priča sentimentalno završava poljupcem koji svjedoči o trajnosti neostvarene ljubavi koju su pronosili kroz desetljeća. Posljednja tema koju Drakulić dotiče je ostavština. U priči Djevojčica s naočalama radi se o razmatranju kome svoju opsežnu knjižnicu ostaviti kao željeno nasljeđe, a ne kao teret, a u priči O čemu ne govorimo pripovjedačica dvoji je li oporučno ostavljanje dioničkih udjela odraslim kćerima koje njezin drugi suprug nije usvojio znak sumnje da bi ih njezin dobroćudni suprug nakon njezine smrti zakinuo. Starost i blizina smrti u posljednjoj tematskoj cjelini u pitanje dovode iskrenost naših odnosa s ljudima koji su nam bili najbliži, potičući razmatranje jesu li se ti odnosi starenjem izmijenili ili se samo napokon suočavamo s prazninama koje smo dotad potiskivali.

Unatoč tome što otvorene teme doista rijetko pronalazimo u opuštenim razgovorima s prijateljima, jer slabljenje tijela, smrtnost, nemoć i bolesti doživljavamo kao odveć privatne ili sramotne ispovijesti, konačni je dojam zbirke da se izvjesnost ljudske smrtnosti nezaobilazno dočekuje sentimentalnošću, strahom, neprihvaćanjem i suzama. Pripovjedačice zbirke O čemu ne govorimo zbog grubosti i hladnoće partnera koji su se tijekom desetljeća promijenili neprekidno plaču i očajavaju, smrt teško bolesnih bližnjih doživljavaju kao nešto što nisu mogle zamisliti ni očekivati, a svijest o vlastitoj smrtnosti artikuliraju samosažaljenjem. Iako Drakulić vjerno opisuje sram uslijed gubitka autonomije, težinu smrti bliske osobe i mučnu neizvjesnost bolničke svakodnevnice, reakcije pripovjedačica na ta duboko ljudska iskustva ograničava na melodramatsku sentimentalnost.

Sentimentalnost se nameće kao jedini dostupan odgovor na neizbježne životne teškoće

Uparena s klasičnom prozom umjerene kićenosti, sentimentalnost se nameće kao jedini dostupan odgovor na neizbježne životne teškoće: u bolnicama sentimentalno sažalijevamo svoju slabost, nakon smrti voljene osobe sentimentalno veličamo njihovu ulogu u svojim životima, a pri sustanarstvu s razočaravajućim supružnikom koji je još uvijek živ sentimentalno patimo nad osobom koju smo nekad voljeli. Dok smiono otvara teme o kojima ne govorimo, Drakulić ne razmatra problematičnost načina kako se pripovjedačice s njima nose. Naime, njezine teme o kojima ne govorimo oduvijek čine srž stoičke, egzistencijalističke i istočnjačke filozofije, koje nude dostojanstvenija, racionalnija i manje melodramatska tumačenja suštinski ljudskih iskustava. Unatoč tome, iskreno progovaranje o Slavenkinim temama o kojima ne govorimo možda jest prvi korak društvenog učenja kako ih prihvatiti kao neutralne i prirodne aspekte ljudskog života.