Subatomske čestice? Ili: Quod licet Iovi…

Moguća su dva scenarija odcjepljenja: demokratski s ispunjenim elementarnim proceduralnim i sadržajnim uvjetima, a u kojima u posljednje vrijeme većinu nije bilo lako skupiti (Quebec, Škotska), ne računa li se „Brexit“ kao svojevrsna secesija na bazi očite prijevare. Ili revolucionarni – gdje sve ovisi o legendarnome „paralelogramu sila“, uz mnogo mrtvih, da se ne zaboravi „cijena neovisnosti“

U naravi je neriješenih problema da se vraćaju, nerijetko preoblikovani, premda katkada i u istome obliku, no, već i zbog proteka vremena – a, nerijetko i drugih okolnosti – zapravo nikada istovjetni. Ipak, najlakše ih je svagda iznova doživljavati kao identične, ili barem toliko slične da dopuštaju da se reagira per analogiam. Novi pak problem često izrasta iz staroga, neriješenoga, a pokušaji da se s novime iziđe na kraj nerijetko su obilježeni frustracijama zbog starih, nepodmirenih računa. I tako se tematski krugovi ponavljaju – doduše, najčešće u spiralnoj inačici…

Europska politika statusa quo

Ova su opća mjesta opet osnažena aktualizacijom katalonske autonomije posljednjih tjedana i to zbog barem dva razloga. S jedne strane, ponovno je, nakon razmjerno dugotrajne remisije, aktivirana temeljna zloćudna bolest koja ugrožava evropsku politiku statusa quo. S druge strane, ideologizirano tumačenje „postkomunističke tranzicije“ kao nužno orijentalno lokalizirane, kao, zapravo, nastojanja zaostalih da stignu evropsku (i svjetsku) političku, ekonomijsku i, dakako, kulturnu maticu dovelo je do – tradiciji suprotstavljenoga  – dobrohotnog gledanja na inflatornu pojavu novih država u tom razdoblju.

Četvrt stoljeća kasnije, ne samo da bauk secesije opet kruži Evropom, nego se istočno-secesionistički obrasci ponašanja na „onim“ stranama navode kao paralela današnjima, gdjekada čak i kao uzor. Jer, nacionalisti – secesionistički čak posebice – i ne mogu drugo do repetirati već dogođeno, odigrano (činjenica da su, najčešće, mnogi toga blaženo nesvjesni pokazuje – uz mnogo drugoga materijala – da nacionalizam doista djeluje kao „opijum za narod“). U svakome slučaju, usplahirena je javnost (kako ona pro, tako i ona contra-secesionistički orijentirana) ostala zatočena u prošlosnim analogijama. Nikako, međutim, da do riječi (eksplicitno, naime) dođu aktualni (dapače, barem dijelom, i akutni) socijalni, politički, kulturni konteksti.

Od početaka aktualne krize, inozemni su interpreti, najčešće neopterećeni odviše poznavanjem realnoga stanja, u španjolske odnose neštedimice učitavali svoje strahove i/ili nade, kako je to i inače u zaoštrenim situacijama praksa. Prevladavajući je ton svakako bio prožet nezadovoljstvom što se „opet otvaraju već završene teme“. Drukčije rečeno, gotovo neupitno stajalište evropske političke elite polazi od toga da je dano konfiguriranje kontinenta općeprihvaćeno i neizmjenjivo. Da je, u paraleli sa nekadašnjim znanstvenim postulatima, domašena atomarna struktura evropske „zajednice nacija“, te, unutar (i ispod) nje više dioba nema. Dobro je znano kako je ova (svakako veoma elegantna) koncepcija prošla u fizikalnim istraživanjima; otkriven je najprije elektron, a zatim su se nove subatomske čestice u znanstvenome obzoru pojavljivale  u sve bržem ritmu. Ostavi li se po strani skandal koji slijedi iz – izvorno razumljenoga – imenovanja osnovne strukture, naime bavljenje dijeljenjem nedjeljivoga, ono što je ovdje bitno jest mogući raspad sklopa koji je, naizgled, počivao na elegantnoj jednostavnosti.

Za prevladavajuću teoriju evropske stabilnosti, secesionistička su nagnuća nekih „teritorija“ (ili „entiteta“) podjednako skandalozna, kao (u mnogo užim krugovima, doduše) i otkrića subatomskih čestica u fizici u posljednjih stopedesetak godina

U odnosima među državama (nacijama, narodima, društvima) u pitanju su mnogo ozbiljniji sadržaji od fizikalnih zakonitosti (barem kada je o svakidašnjici velikoga broj ljudi riječ), ali strukturalne su promjene slične. I Katalonija (poput Škotske ranije, a možda i opet – ili, eventualno, Valonije, Baskije, Republike Srpske…) dovodi u pitanje neprijepornost zadane atomarne strukture evropskih država. I svi nekako – svjesno ili nesvjesno, radosno ili zabrinuto – očekuju da se ponovi scenarij s kojim se fizika i danas muči, scenarij koji je Evropa sa svjetonazorskom radošću (odnosno, zluradošću, s druge strane) pro(e)živjela početkom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Za prevladavajuću teoriju evropske stabilnosti, secesionistička su nagnuća nekih „teritorija“ (ili „entiteta“) podjednako skandalozna, kao (u mnogo užim krugovima, doduše) i otkrića subatomskih čestica u fizici u posljednjih stopedesetak godina. Još je jedna paralela sadašnjih nevolja sa secesijskim pothvatima i fizikalnih istraživanja razmjerno lako uočiva. Subatomske su čestice otkrivane, takorekuć „uredno“,  nakon što su prethodno bile teorijski predviđene (od elektrona na dalje), ili „izvansustavski“, bez teorijskih „najava“ (od alfa čestica nadalje). U trećoj verziji Einsteinova i Diracova očekivanja nisu (još uvijek) eksperimentalno potvrđena. Nešto se je slično u posljednjem stoljeću događalo sa secesionističkim (ne)uspjesima; najčišći od njih – češko-slovački – uglavnom nije bio predviđan (kao i srpsko-crnogorski, također razmjerno čist, barem utoliko što nisu bile potrebne žrtve prinesene na oltaru – nove – domovine), neki pak desetljećima očekivani (unutarbelgijski, npr.) nikako da se zgode (a to da su udjelovljeni mnogi koji su bili dugo očekivani – od srpsko-hrvatskoga nadalje i nije – više – posebno interesantno za razglabanje).

Ideja da bi slom real-socijalizma i stvaranje dvadesetak novih država mogao značiti početak procesa raspada postojećih evropskih država i povratak starome liberalnom idealu Evrope kao konglomerata područja, kantona, provincija, pa i gradova ostaje naivnom sličicom naprosto stoga što je nacionalna država i dalje neuzdrmani temelj Unije

Kako bilo, Evropska je unija posve jednoznačno stala na stranu svoje članice, ne samo zbog uobičajene logike skupine, nego i zato što se otvaranja Pandorine kutije baš svi boje, eurokracija ponajviše. Entia non sunt multiplicanda paeter necessitatem jest izreka koja bi (naravno, uzeta doslovce – a ne u epistemiologijskome značenju Occamove britve) trebala krasiti ulaze brojnih bruxelleskih palača. Jer, nevladljivost koja je u središtu Unije već (dugo) neprijeporno na djelu mogla bi se – posebice sa stajališta onih koji se vladanjem cjeloživotno bave –  samo pojačavati legaliziranjem novih entiteta („Ne bih volio da EU za petnaestak godina čini 90 država“ – J. C. Juncker, u govoru na univerzitetu u Luxemburgu, 13. X.).

Horribile dictu, čitava bi se zadaća mogla komplicirati do razine barem djelomičnoga rehabilitiranja kalvinističkoga koncepta zajednice zajednicâ (a ne individua), kakav razvija Johannes Althusius („Politica Methodice Digesta“); a nasuprot kasnijim prirodno-pravnim teorijama, oslonjenima na striktnu individualnost političkoga subjekta. No, trenutak za to je vjerojatno propušten –  ideja da bi slom real-socijalizma i stvaranje dvadesetak novih država mogao značiti početak procesa raspada postojećih evropskih država i povratak starome liberalnom idealu Evrope kao konglomerata područja, kantona, provincija, pa i gradova ostaje naivnom sličicom naprosto stoga što je nacionalna država i dalje neuzdrmani temelj Unije (usp., Hans-Hermann Hoppe, „The Economic and Political Rationale for European Secessionism“, u David Gordon, Ed., „Secesion, State & Liberty“, Transaction Publishers, London 2002., p. 216 i d.). Ono što je evropska  politička klasa pritom demonstrirala ima svakako jednu pozitivnu značajku, nisu se bavili presedanima i teorijama, nego su jednostavno formulirali politički stav, polazeći od statusa quo kao vrijednosti po sebi.

Ako se, recimo – koristeći tipično nacionalistički obrazac miješanja prošlosti i sadašnjosti – u istome tekstu tvrdi kako je Katalonija „razorena“ u građanskome ratu (što je svakako istina), a da danas zbog svoje relativne razvijenosti plaća u državnu blagajnu znatno više no što iz nje dobiva (što je također istina), čini se mogućim i zaključak da se je Katalonija – u sadašnjem državnom okviru – razvijala brže od drugih

Nekoliko dana zbrke (te, prije svega, dan nasilja, 1. listopada) na ulicama Barcelone navelo je mnoge promatrače da zaključe kako se „povijest ponavlja“. Nepojmljiva glupost vlade u Madridu koja je – nerazmjernim nasiljem specijalne policije nad (u velikoj većini) miroljubivim građanstvom – svesrdno širila prosecesionističku promičbu učinila je katalonski pokret za neovisnost ljubimcem svjetske javnosti. No, ne za dugo, jer pokazalo se je – nakon nekoliko dana – da u Kataloniji (za razliku od postkomunističkih situacija, primjerice) u najmanju ruku nema jasne većine za izlazak iz postojeće državne strukture (odgovarajući glupošću na glupost – tipično za usijane trenutke i političar(k)e koji nisu na razini zahtjeva vremena – vlada u Barceloni je pak propustila idealnu priliku da optuži madridsku policiju za očito ometanje demokratskoga odvijanja referenduma, nego se je – posve besmisleno – ponašala kao da je referendum održan u propisnim uvjetima, i, naravno, došla pod udar prigovora o nelegalnosti zbog maloga izlaska).

Uz to, „argumenti“ su koji su rabljeni u prilog izlaska Katalonije iz Španjolske bili u mnogom reciklirani iz ranijih secesionističkih inicijativa, u mnogom nedostatni za opravdanje radikalizma političkih zahtjeva (a istovremeno veoma slični, npr., prijeizbornoj promičbi IDS-a na posljednjim parlamentarnim izborima – paralele položaja Istre i Katalonije možda i postoje, ali je, u svakome slučaju, katastrofalno stanje nogometa u Istri element koji remeti poredbu). Ako se, recimo – koristeći tipično nacionalistički obrazac miješanja prošlosti i sadašnjosti – u istome tekstu tvrdi kako je Katalonija „razorena“ u građanskome ratu (što je svakako istina), a da danas zbog svoje relativne razvijenosti plaća u državnu blagajnu znatno više no što iz nje dobiva (što je također istina), čini se mogućim i zaključak da se je Katalonija – u sadašnjem državnom okviru – razvijala brže od drugih. Dokazivanje posebnosti katalonskoga jezika i kulture (do razine – za HTV, ali i druge promatračke inozemne medije tipičnih – površnih pripovijesti o osobenostima katalonske kuhinje), tek je uputa na, i inače vidljivu, različitost dviju skupina. Za političku odluku koja bi bila ponajprije moralno (a zatim politički, pa i pravno) opravdana trebalo bi – proceduralno – raspolagati jasnom većinom za odcjepljenje (o čemu trenutno nema ni govora), te – sadržajno – ozbiljnim argumentima koji podupiru tvrdnju o egzistencijskoj ugroženosti jedne nacije u danim političkim okvirima.

Komentatorima izvana je, naravno, ostalo da razmatraju različite škole mišljenja u bližoj i daljnjoj prošlosti, da, ponajprije, preispituju sam status quo  (i one koji ga, zapravo spontano, tretiraju kao program), ali i da upozore na povijesno relevantne paralele (sam Althusius koji bi pritom mogao predstavljati nezaobilaznu historijsku potkrepu svakoga secesionističkog nagnuća, nije došao do izražaja). Vjerojatno je najbolje (teorijsko i praktičko) mjesto da se s propitivanjem čitava problema (u novovjekoj verziji) ozbiljno započne ono koje je sastavni dio najozbiljnije –dnevno-političke i strategijske rasprave o mogućnosti secesije, rasprave koja (kroz desetljeća) povezuje amerikansku Deklaraciju o neovisnosti i priprave građanskoga rata. U pismu Danielu Websteru (15. ožujka 1833.) „otac ustava“ James Madison uvjerljivo sažima problem tvrdnjom da je pogrešno: „brkati zahtjev za proizvoljnim odcjepljenjem, s pravom na odcjepljenje od neizdrživa tlačenja“ (što je za Madisona zapravo inačica prirodnoga prava na revolucionarno zbacivanje poretka koji onemogućuje osnovne ljudske slobode).

Pregovori su, očito, pogodno rješenje u situaciji postojanja dva jednaka prava (postojeće države i zajednice unutar nje koja s dobrim razlozima i demokratski ustanovljenom većinom želi napustiti tu državu)

Stoljeće i pol kasnije ovo će stajalište – koje predstavlja nezaobilaznu jezgru racionalne argumentacije za opravdanje secesije – u povodu priprava za referendum o osamostaljenju Quebeca, detaljno razraditi kanadski Vrhovni sud. „Quebec ne može, unatoč jasnome ishodu referenduma, podrazumijevati uvođenje prava na samoodređenje kako bi diktirao uvjete predložene secesije ostalim federalnim jedinicama. Demokratsko odlučivanje, ma s koliko jakom većinom, ne bi imalo pravnoga učinka po sebi i ne bi moglo zanijekati načela federalizma i vladavine prava, prava individua i manjina, ili funkcioniranje demokracije u ostalim provincijama, ili u Kanadi kao cjelini…Ni obrnuta pretpostavka ne može biti prihvaćena; trajno postajanje i djelovanje kanadskoga ustavnog poretka ne može bio indiferentno spram jasnoga izražavanja jasne većine stanovnika Quebeca da teže odcjepljenju, uz uvjet da Quebec uvažava prava drugih“ (2SCR 217, 1998; Case number 25506).

Pregovori su, očito, pogodno rješenje u situaciji postojanja dva jednaka prava (postojeće države i zajednice unutar nje koja s dobrim razlozima i demokratski ustanovljenom većinom želi napustiti tu državu). Alternativno je hobbesovsko poimanje da među jednakim pravima ostaje sila kao komunikacijski modus. Kanadski je Vrhovni sud, dakako, na strani pregovora, te u svojoj presudi nastavlja: „Proces pregovaranja zahtijevat će pomirbu različitih prava i obveza, pregovaranjem dviju legitimnih većina, naime: većine pučanstva Quebeca i većine Kanade kao cjeline“.

Etničko opravdanje

Ma koliko nastavlja pravnu tradiciju južnoga susjeda, kanadski Vrhovni sud mora uzeti u obzir i bitnu razliku. SAD su imale – više-manje jedinstvenu – situaciju „razvoda“ zbog sukoba vrijednosti. U gotovo svim ostalim slučajevima podloga je secesionističkih težnji bila u etničkim razlikama (koje su –  etnoetički, zapravo – nacionalističke ideologije nastojale također odjenuti u ruho sukoba vrijednosti). Više se nigdje ne radi o sukobu zagovornika i oponenata oslobođenja robova, ili slično suprotstavljenih vrijednosnih sustava (pa ni u slučaju SAD se nije baš samo o tomu radilo). Utoliko se suvremeno interpretiranje samoodređenja praktički posvuda svodi na etničko opravdanje (čak i tamo gdje se može uvesti u raspravu i vrijednosna razina – baš u Kataloniji, npr., gdje se, uz ostalo, radi o nastojanju da se ustroji republika nasuprot kraljevstvu – etnička je dimenzija posve zasjenila sve ostale aspekte).

Ne slučajno, pravo na samoodređenje praktički istovremeno formuliraju Vladimir Iljič Lenjin i Woodrow Wilson, 1918. – imajući na umu poželjni poredak (nacionalnih) država koji bi trebao biti uspostavljen nakon rata

Pritom nastaju poteškoće u uporabi aparature prirodnoga prava, koje je bilo striktno individualno utemeljeno i razvijano – u svim varijantama (osim već spomenutoga Althusiusa). Ne slučajno, pravo na samoodređenje praktički istovremeno formuliraju Vladimir Iljič Lenjin i Woodrow Wilson, 1918. – imajući na umu poželjni poredak (nacionalnih) država koji bi trebao biti uspostavljen nakon rata. Preuzima to i saveznička Atlantska povelja 1941., kao i niz kasnijih dokumenata Ujedinjenih nacija (od Povelje nadalje). U većini slučajeva to je pravo tumačeno kao „unutarnje“ pravo, dakle: pravo skupina na neometanu vlastitu egzistenciju unutar postojećih država. No, radi se o pravu koje ne proizlazi (barem ne neposredno) iz korpusa prirodno-pravne tradicije, nego je suvremeni (politički) pokušaj rješavanja političkih problema. Odatle, naravno, ne slijedi da ovo pravo nije uporabivo za legitimiranje težnji mnogih ljudi, no – u današnjim uvjetima – tek pod već ocrtanim proceduralnim i sadržajnim pretpostavkama.

Ideolozi i propagandisti

Tipično nacionalističko emocionaliziranje nalazi se, u pravilu, na obje strane svake suvremene secesionističke pripovijesti, zato za racionalne argumente pritom najčešće nema mjesta. Ipak, u konačnici se, zapravo, radi o očuvanju ili promjeni postojećega stanja stvari. Ne poima se nužnost pregovora između dviju „većina“, nego se simboličkim nametanjem vlastite pozicije pregovore čini nemogućima. Zato je ona strana koja se protivi promjenama u prednosti, jer njezin program zahtijeva manje interveniranja u status quo ante. To ne mijenja ni činjenica da su vlasti u Madridu ovih dana, nikako bez presedana, pokazale da tu jednostavnu istinu uopće ne razumiju.

Sve ovo ipak ne znači da je paralela s postkomunističkim borbama, posebice s  Jugoslavijom 1991., automatski opravdana, kako se to u domaćim komentarima najčešće pričinja. I oni koji to izrijekom odbijaju ostaju na elementarnoj ideologijskoj razini: „Separatizam u Škotskoj, Kaliforniji ili Kataloniji usmjeren je protiv institucija nacionalne države. Velika Britanija, SAD i Španjolska zemlje su razvijene demokracije, a ne komunističke tamnice naroda. Tu je separatizam više sredstvo u rukama lijevih koji ne mogu podnijeti suverenu dominaciju desnice u parlamentima tih zemalja.“ (B. Ristić, „Večernji list“, 7. X.). S druge pak strane, notorni hladnoratovski agent „Jutarnjega lista“ problem svodi na „bitno“ u prokušanoj maniri Josepha McCarthyija: „U slučaju Španjolske, Moskva je poticala lom zemlje, unatoč tome što je Madrid bio blag prema Vladimiru Putinu pozivajući na ublažavanje sankcija zbog rata u Ukrajini.“(J. Bugajski, 12. X.)

Između stava da ustav „nije ozakonio“ i toga da je, eksplicitno, zapravo zabranio odcjepljenje – postulirajući „neraskidivo jedinstvo“ – ipak je velika razlika (i zato je jugoslavensko vodstvo 1991., za razliku od španjolskoga danas, djelovalo ilegalno, te dovelo do raspada sustava – što je za Badinterovu komisiju bio bitan činjenični složaj)

Ideolozi i propagandisti vide i ovaj, a i sve druge političke probleme kao aktualno gradivo za reformuliranje starih pripovijedaka. Oni pak koji su ostali kapacitirani devedesetima nekako misle da se doista smije olako reći: „Španjolska se suočila s gotovo neugodno sličnim jugoslavenskim scenarijem iz devedesetih godina. Dvije najbogatije pokrajine, koje se službeno nazivaju autonomnim zajednicama, intencijski se žele odcijepiti od Španjolske, upravo kao što su se Hrvatska i Slovenija željele odcijepiti od Jugoslavije. U oba slučaja secesija se smatra legitimnom.“ (M. Kasapović, „Globus“, 5. X.) Ponajprije, Jugoslavija je imala jasne pretpostavke samoopredjeljenja („uključujući i odcjepljenje“) u svojem Ustavu (i to ne od 1974., kako se obično tvrdi, nego od 1946., uvijek u čl. 1.). Španjolski pak ustav (čl. 2.) polazi od „neraskidiva jedinstva španjolske nacije“, pa se ne radi o tomu da se „španjolska vlast poziva i na to da Ustav nije ozakonio pravo naroda na samoodređenje“ (isto). Između stava da ustav „nije ozakonio“ i toga da je, eksplicitno, zapravo zabranio odcjepljenje – postulirajući „neraskidivo jedinstvo“ – ipak je velika razlika (i zato je jugoslavensko vodstvo 1991., za razliku od španjolskoga danas, djelovalo ilegalno, te dovelo do raspada sustava – što je za Badinterovu komisiju bio bitan činjenični složaj). Dakako, to je razlika za one koji misle u kategorijama vladavine prava. Na drugoj je strani revolucionarna nakana, smislena međutim tek u uvjetima koje je Madison već davno uvjerljivo formulirao (no u katalonskome slučaju nema, prema svemu sudeći socijalnoga sadržaja koji bi motivirao ovakvu eksploziju nasilja). Na trećoj bi strani bili oni kojima se  čini olako da se „u oba slučaja secesija smatra legitimnom“ – no takav poopćiv secesionizam doista dvojben, jer nejasno je tko bi to „smatrao“ svaku secesiju legitimnom, samo zato što ju negdje netko zagovara – ali i gdje bi uopće bila granica toj permanentnoj diobi.

Ostane li se, na čas barem, u demokratskim okvirima bitna je razlika spram jugoslavenske situacije i u tomu što je u Hrvatskoj referendumska većina bila preko 90%, uz veoma visoku izlaznost (kritike načina na koji je bilo formulirano samo pitanje na referendumu, kao i jednostrane političke atmosfere koja je vladala u zemlji, ne mogu zanijekati bitnu razliku spram današnje situacije u Kataloniji, gdje je policija, uza sve ostalo odnosila i uništavala stotine tisuća – gdjegdje i ispunjenih – listića). Svejedno, M. Kasapović nije impresionirana ustavnim detaljima, te nastavlja: „No pravo na samoodređenje ne mora biti ustavno zajamčeno da bi se konzumiralo. Treba se sjetiti nedavnog referenduma u Škotskoj na kojemu su građani i građanke Škotske odlučivali o tome hoće li istupiti iz Ujedinjene Kraljevine, premda ona nema pisani ustav pa nema ni ustavno zajamčeno pravo na samoodređenje“. Španjolski ustav eksplicitno zabranjuje provedbu referenduma za dio građanstva, kakav je organiziran u Kataloniji (a kako je prethodno pokazano, i njegov sadržaj), pa činjenica da je referendum održan u Velikoj Britaniji nije plošno usporediva, jer tamo, naime, zabrane nije bilo (niti je moglo biti). U Kanadi su pak pregovorima određeni uvjeti pod kojima je referendum moguć. U Španjolskoj svih ovih „olakotnih okolnosti“ nije bilo – i nema.

Manjina unutar manjine

Nedopustiva policijska intervencija spram jedne društvene skupine, sama sobom, nikako nije dostatan (a kamoli nuždan) uvjet za odcjepljenje, jer bi inače pozicija afroamerikanske populacije u SAD mnogo prije ispunjavala ovaj uvjet. No, odgovor bi na ovu primjedbu bio – oni nemaju svoj teritorij, što je nedvojbeno točno. Ali to ujedno pokazuje da je pravo na samoopredjeljenje pogrešno nazvano, jer se ne radi o opredjeljenju ljudi nego teritorija. A na njemu, kao za peh, svagda ima i onih koji ne pripadaju (lokalnoj) većini – najgora je moguća situacija u ovakvim diobama – ona manjine unutar manjine. U Kataloniji o njima baš nisu vodili računa (uostalom kao ni o – etnički – „svojima“, koji ne žele iz Španjolske).

Ukratko, moguća su dva scenarija u kojima se odcjepljenje doista događa; demokratski u kojemu su ispunjeni elementarni proceduralni i sadržajni uvjeti, međutim, u takvim situacijama u posljednje vrijeme (Quebec, Škotska) većinu izgleda nije bilo lako skupiti (ne računa li se, dakako, „Brexit“ kao svojevrsna secesija  na bazi očite prijevare, nota bene). Ili revolucionarni – gdje sve ovisi o legendarnome „paralelogramu sila“ (uz mnogo mrtvih, da se ne zaboravi „cijena neovisnosti“). Nacije se mogu naći natjerane na to (što je, u mnogome, bio jugoslavenski slučaj), ali, prema svemu sudeći, ipak nije i španjolski (za sada, ni izdaleka).

Razlika neovisnosti i slobode

Zarazno nacionalističko emocionaliziranje navodi promatrače na to da se pitaju o „slavnoj“ (uvijek: borbenoj) prošlosti, konkretno – o odnosu Hrvatske spram Jugoslavije, a ne Hrvatske spram Istre, Srbije spram Vojvodine, itd. Ne pitaju se o fundamentalnoj razlici neovisnosti i slobode, tj. o tomu da je nacionalna neovisnost za ne mali broj pripadnik(c)a nacije značila smanjivanje (npr. socijalne) slobode. No, kada se emocije stišaju, ostat će posve jednostavan zaključak: ne postigne li se sporazum o demokratskim uvjetima za održavanje referenduma, Katalonija će se naći u situaciji kakvu kurdska nacija trpi već dulje od stoljeća. Pa kada patetični Puigdemont tvrdi: „zaslužili smo neovisnost“, on bjelodano pokazuje nerazumijevanje položaja u kojem se nalazi. Jer, da se doista radi o „zaslugama“ (tj. patnji kroz koje su nacije prošle) ima ih dosta prije Katalonije na povijesnome rasporedu – ali, što je bitno, o tomu se uopće ne radi, pa i ne može raditi (jer neovisnost nije nagrada za najbolje domaće zadaće). Ostaje, dakle, i dalje stara mudrost na djelu: „Quod licet Iovi, non licet bovi“ (u domaćoj verziji: „Vidjela žaba gdje se konj potkiva, te i ona digla nogu“). A tko će biti Jupiter ili konj (odnosno vol ili žaba, naime: subatomske čestice međunarodnih odnosa) – odlučit će se, kao i uvijek, pregovorima ili silom (a ne uvjerenjem ove ili one nacije o svojoj posebnosti).