Suverena umjetna inteligencija. Pitanje izbora ili pragmatična potreba?

Potpuna tehnološka neovisnost nije realna u globalnom svijetu, ali zemlje koje žele zadržati kontrolu nad svojim digitalnim prostorom moraju graditi vlastite kapacitete, piše Davor Nikolić. Uvođenje suverene umjetne inteligencije u Hrvatsku moglo bi riješiti probleme javne uprave koji traju već desetljećima.

• Naslovna fotografija: Tri računalna servera, obojana u boje SAD-a, Kine i EU. (Midjourney v7)

• Davor Nikolić, mag. pol. stručnjak je za europske fondove i inovacije s višegodišnjim iskustvom u javnom i privatnom sektoru. Partner je u konzultantskoj tvrtki Omnia Solutions i vanjski član Odbora za europske poslove Hrvatskog sabora.

 

Danas, kada umjetna inteligencija sve više oblikuje tehnologiju i načine na koje funkcionira gospodarstvo, javne usluge i privatni sektor, pojam suvereni AI (eng. sovereign AI) postaje česta tema u političkim i stručnim raspravama. Suvereni AI označava težnju država da imaju vlastitu kontrolu nad razvojem i primjenom umjetne inteligencije unutar svojih granica. To je važno jer AI već utječe na brojne poslovne procese, učinkovito upravljanje resursima, komunikaciju s korisnicima i brojne druge aspekte svakodnevnog života. Ipak, zbog složenosti globalnih veza i međuzavisnosti u tehnološkom sektoru, raste dvojba može li ta kontrola uistinu biti potpuna ili je riječ o svojevrsnom prividu.

­
Koncept suverenog AI-a možemo definirati kroz pet ključnih dimenzija, koje omogućuju zadržavanje tehnološke neovisnosti i kontrole.

Suvereni AI je postao tema posebnog značenja jer se tehnologija umjetne inteligencije razvija iznimno brzo, oblikujući pritom nove globalne odnose moći i kontrolu nad informacijama. Prema recentnim stručnim izvorima, ovaj koncept možemo definirati kroz pet ključnih dimenzija koje omogućuju državama i organizacijama da zadrže tehnološku neovisnost i kontrolu nad AI tehnologijama.

Prva dimenzija je suverenost podataka, što znači da informacije potrebne za rad AI sustava moraju ostati unutar države ili organizacije koja ih obrađuje i štiti u skladu s vlastitim zakonima i pravilima, čime se smanjuje rizik od kontrole vanjskih kompanija nad osjetljivim podacima.

Druga dimenzija odnosi se na vlasništvo nad AI modelima i njihovu transparentnost. Države i poduzeća trebaju razvijati vlastite AI modele ili barem imati potpuni uvid u njihovu strukturu i način rada kako bi spriječile korištenje netransparentnih i zatvorenih modela stranih proizvođača.

Treća dimenzija označava upravljanje infrastrukturom, odnosno činjenicu da AI softveri i podaci moraju biti smješteni i obrađeni na domicilnim serverima i podatkovnim centrima, umjesto na inozemnim cloud platformama, što povećava tehničku i sigurnosnu neovisnost.

Četvrta dimenzija odnosi se na regulaciju. Naime, da bi AI sustavi funkcionirali u skladu s društvenim vrijednostima i zakonima, države moraju postaviti jasne propise, sigurnosne standarde i pravila, posebno u osjetljivim područjima kao što su zdravstvo ili sigurnost.

Peta dimenzija bavi se otpornosti i kontinuitetom, što znači da treba razviti domaće sposobnosti i stručnost kako bi AI sustavi djelovali sigurno i bez prekida, čak i u kriznim situacijama ili u slučaju vanjskih poremećaja.

Razlog zašto ovaj koncept postaje posebno važan upravo sada jest u tome što se zbog tehnološke fragmentacije i geopolitičkih napetosti formiraju različiti (tehnološki) blokovi. Umjetna inteligencija danas je jedna od strateških osovina globalne moći jer dominacija u ovoj sferi znači i gospodarsku, sigurnosnu i političku prednost. Dakle, politički entiteti poput SAD-a, Kine ili Europske unije intenzivno razvijaju vlastite AI strategije, postavljaju pravila igre i kontroliraju svoje podatke te infrastrukturu. One države koje ne uspiju izgraditi autonomne kapacitete riskiraju gubitak tehnološke i političke samostalnosti. Stoga suvereni AI postaje ključan instrument za očuvanje nacionalnog suvereniteta, ali i alat za poticanje razvoja inovacija i gospodarskog razvoja usklađenog s lokalnim zakonima i vrijednostima.

Jezgru saudijskog AI programa čini projekt HUMAIN. (Humain.ai)

Saudijska Arabija je u 2020-ima odlučila aktivno krenuti u razvoj suverenog AI-ja kao dio svoje šire transformacije gospodarstva i društva kroz strategiju Vizija 2030. Ova zemlja, poznata po svojoj velikoj ovisnosti o izvozu nafte (oko 40% BDP-a čine poslovi s naftom), brzo prepoznaje važnost visokotehnoloških industrija za osiguranje dugoročne održivosti i konkurentnosti.

Politički gledano, Saudijska Arabija je apsolutna monarhija s centraliziranom vlašću, što joj omogućava brze i usklađene strateške odluke, posebice primjerene za ambiciozne i kapitalno zahtjevne projekte poput AI infrastrukture. S druge strane, gospodarski gledano, Saudijska Arabija raspolaže ogromnim financijskim sredstvima kroz javni investicijski fond (PIF) koji ulaže milijarde dolara u tehnološke startupove i razvoj data centara na domaćem tlu. Cilj je stvoriti autonomni digitalni ekosustav koji nije (bar ne u potpunosti) ovisan o stranim tehnološkim kompanijama, ali koji istovremeno prati globalne trendove i razvija modele prilagođene arapskom jeziku i kulturi.

Jezgru saudijskog AI programa čini projekt HUMAIN, pokrenut 2025. od strane Saudi Data and AI Authority i financijski podržan od Public Investment Funda (PIF). Za razliku od zapadnih pristupa fokusiranih na tržišne zakone i profit, HUMAIN razvija AI modele prilagođene arapskom jeziku, islamskoj etici i kulturi, nastojeći tako stvoriti digitalnu suverenost specifičnu za Saudijsku Arabiju i regiju. Isto tako, u tom kontekstu valja spomenuti i projekt Transcendence, koji je u razvojnoj fazi i namjera mu je, kroz Viziju 2030 objediniti domicilne AI resurse u snažan ekosustav sposoban konkurirati svjetskim gigantskim tvrtkama. Posebnost je u fokusu na kulturnu i etičku prilagodbu što je rijetkost u globalnoj utrci za AI dominacijom.

Iako ovaj razvojni put ima ogromne ambicije, s tim su neizbježno povezani i pojedini izazovi. Politički sustav u Saudijskoj Arabiji nosi sa sobom određene specifičnosti koje ju čine bitno različitom u odnosu na zapadne demokratske sustave. Uz to, zemlja još uvijek u velikoj mjeri ovisi o stranim stručnjacima i tehnologijama, što dijelom umanjuje potpunu digitalnu neovisnost. Ipak, saudijski model predstavlja jedinstven spoj tehnologije, kulture i gospodarstva te jasno pokazuje kako digitalna suverenost ide ruku pod ruku s očuvanjem nacionalnog identiteta.

Akt o umjetnoj inteligenciji EU uvodi različite razine rizika, obveze transparentnosti, sljedivosti i ljudskog nadzora. (ec.europa.eu)

Demokratski paradoks (AI) suverenosti je konkretna poteškoća koja nastaje čim država pokuša izgraditi nacionalne AI oblake i modele uz očuvanje otvorenosti, nadzora i pluralizma koji su temelj demokracije. Kada infrastruktura, podaci i modeli prelaze u režim nacionalne kontrole, raste rizik centralizacije moći nad digitalnim resursima i slabljenja vanjskog nadzora, čak i kad je cilj legitimna zaštita javnog interesa.

Demokratska društva na to odgovaraju sveobuhvatnom regulacijom, poput Akta o umjetnoj inteligenciji u EU-u koji uvodi različite razine rizika, obveze transparentnosti, sljedivosti i ljudskog nadzora kao protutežu prekomjernoj koncentraciji moći u državi ili korporacijama.

Samim time, neizbježno se stvara svojevrsni konflikt između brzine i legitimiteta u razvoju i primjeni umjetne inteligencije obzirom da, što su pravila i regulacije detaljnije i strože, to je proces donošenja odluka sporiji i zahtjevniji. Istovremeno, sama tehnologija AI brzo napreduje i uvodi se u realne sustave sve brže, zbog čega je pronalaženje prave ravnoteže između brzine inovacija i poštivanja zakonitosti i prava postalo jedno od važnijih političkih pitanja današnjice.

Autoritarni ili manje demokratski sustavi mogu preskočiti javne rasprave i implementirati AI u znatno kraćem roku

S druge strane, autoritarni ili bar, manje demokratski sustavi mogu preskočiti javne rasprave i implementirati AI u znatno kraćem roku, dok demokracije mjesecima provode procjene učinaka, savjetovanja i parlamentarne procedure, što kratkoročno usporava isporuku rješenja, ali dugoročno štiti prava i povjerenje. Rezultat je neravnopravan tempo jer brža ugradnja AI u javnu upravu donosi operativnu prednost, ali bez zaštitnih mehanizama može dovesti do erodiranja prava i društvene legitimnosti.​

Drugi prijepor je onaj vezan uz stručnost i kompetencije jer učinkovito upravljanje AI modelima traži visoku razinu stručnosti, a klasične političke institucije tu kompetenciju nemaju ili je tek stvaraju, pa se odluke delegiraju raznim tehničkim odborima i regulatornim agencijama što može prijeći u tehno-birokraciju koja kroji standarde, pristup podacima i certifikaciju sustava uz minimalan demokratski uvid. EU pokušava zatvoriti taj jaz obvezama dokumentacije, verifikacije, kontrola podataka i ljudskog nadzora u visokorizičnim sustavima, čime politička odgovornost ostaje u središtu procesa.​

Dodatan izazov odnosi se na relaciju između transparentnosti i sigurnosti. Demokracije zahtijevaju da AI sustavi u civilnim primjenama budu razumljivi i dostupni za javni nadzor, dok se dio obrambenih i ključnih sigurnosnih sustava mora držati zatvorenim zbog zaštite nacionalnih interesa i otpornosti na napade. Granica između javne transparentnosti i operativne tajnosti mijenja se prema specifičnim okolnostima. Pokušaji kompromisa uključuju različite pristupe otvorenosti za civilne i komercijalne svrhe te stroge i povjerljive procedure za obrambene sustave. Nažalost, te se granice često definiraju ad hoc, pod utjecajem trenutačnih događaja, a ne dugoročnim planiranjem.

Izlaz iz ovih napetosti može se pronaći u svojevrsnim kombiniranim ili „hibridnim“ modelima. To uključuje neovisne nadzorne institucije koje imaju demokratski mandat, uključivanje građana i stručnjaka u kreiranje pravila o uporabi AI-a te obvezno objavljivanje detaljnih tehničkih „kartica rizika“ i procjena radeći na tome da civilni sustavi ostanu pod javnim nadzorom i jasno razumljivi. Uz to, bilo bi nužno uspostaviti minimalne zajedničke standarde među demokratskim državama za procjenu, stres-testove, izvještavanje o incidentima i razmjenu informacija o rizicima, kako bi se ubrzala prilagodba postojećih pravila brzom razvoju i implementaciji AI tehnologija.

Ovakvim pristupom može se spriječiti prevelika koncentracija moći uz očuvanje legitimnosti i povjerenja javnosti. Time se štite pluralizam mišljenja i otpornost institucija što demokraciju može učvrstiti u utrci za razvoj i sigurnu primjenu umjetne inteligencije.

Ključno pitanje ostaje može li demokratski suvereni AI držati korak s autoritarnim konkurentima bez odricanja od temeljnih prava, pluralizma i nadzora. Najrealniji odgovor je strateška selekcija: najosjetljivije kapacitete poput različitih skupova velikih podataka (big data), računalnu infrastrukturu i sigurnosne modele potrebno je razvijati pod domaćom kontrolom, a ondje gdje ubrzanje i ekonomija razmjera donose korist, moguće je više se oslanjati na otvorene standarde, zajedničke alate i prekogranične inicijative s provjerenim partnerima. Takva kombinacija ograničava centralizaciju moći i čuva prednosti demokratske legitimnosti: pluralizam znanja, povjerenje javnosti i otpornost institucija, što su upravo ona obilježja koja dugoročno čine razliku u utrci za sigurnu i odgovornu umjetnu inteligenciju.​

Suvereni AI u Hrvatskoj bi mogao riješiti neke dugogodišnje probleme digitalizacije javne uprave.

Priča o digitalizaciji hrvatske javne uprave i dalje se najčešće svodi na probleme tromosti sustava, sporosti razmjene podataka i fragmentiranost servisa koji građanima često otežavaju pristup elementarnim uslugama. Suvereni AI, pod pretpostavkom da se razvije u Hrvatskoj te da prepoznaje sve ključne nacionalne specifičnosti (npr. pravno-administrativne, jezične i dr.) može ponuditi rješenje tog dugogodišnjeg problema inovativnom, ali i suverenom tehnologijom u službi države i društva.

Već na razini jednostavnog podnošenja prijava, primjerice za dječji doplatak, energetsku subvenciju ili povrat poreza, suvereni AI automatski bi zaprimao zahtjev, provjeravao korisnikove podatke kroz povezane državne baze i predlagao korake bez potrebe za hodanjem od šaltera do šaltera ili potrebe za rješavanjem tradicionalnog hrvatskog FT1P problema (Fali Ti 1 Papir). U slučaju pogrešnog unosa, sustav bi u stvarnom vremenu davao povratnu informaciju i upućivao korisnika kako brzo i učinkovito ispraviti dokumentaciju.

Ovakva „platforma“ omogućila bi i napredno upravljanje resursima – primjerice, kod zahtjeva za državne i slične potpore AI bi automatski prepoznavao sumnjive obrasce, višestruke prijave ili pokušaje zloupotrebe sustava, rasterećujući tako administrativne kapacitete i čineći državnu potrošnju transparentnijom i sigurnijom. Zahvaljujući obradi podataka na nacionalnim serverima, svi osobni podaci ostajali bi zaštićeni domaćim zakonima, bez opasnosti od špekulativnog korištenja podataka u strane svrhe.

Ključna prednost suverenog AI-ja u ovoj priči jest mogućnost kontinuirane prilagodbe svakodnevnim potrebama hrvatskih građana i državnog aparata. Za razliku od uvoznih rješenja, gdje prilagodba kontekstu često izostaje ili kasni, nacionalni AI može biti u službi uprave takoreći “na dnevnoj bazi”: nakon implementacije odgovarajuće zakonske regulative, u AI sustav bi se smjesta  mogla unijeti nova pravila i parametri, a korisnici bi već sutradan podnosili zahtjeve prema aktualnim uvjetima. Time se “šum” u sustavu svodi na minimum, povjerenje građana raste, a javni sektori, poput zdravstva ili socijalne skrbi, djeluju efikasno i koordinirano.

Još je važnije istaknuti i preventivnu ulogu takvog AI-ja: suvereni sustav mogao bi proaktivno identificirati trendove u zahtjevima građana, uočiti potencijalne probleme (npr. povećanje lažnih prijava u socijalnim naknadama) i predložiti prilagodbu politika ili procedura – a sve to s potpunim uvidom i suverenom kontrolom države.

Takva transformacija jasno ne bi bila svedena samo na ono što u svojoj srži jest – radikalan tehnološki napredak, već bi tu bilo riječi o dalekosežnom jačanju povjerenja, otpornosti na pritiske izvana te pametnijem i pravednijem servisu za svakog građanina. Hrvatska bi time napravila značajan iskorak iz digitalne periferije prema društvu koje ne zaostaje za globalnim trendovima, ali čuva vlastitu samostalnost i specifičnost.

U konačnici, suvereni AI danas predstavlja mnogo više od teoretske ambicije ili praznog obećanja. Radi se o stvarnom odgovoru na konkretne probleme koje zemlje danas doživljavaju u odnosu prema tehnološkim divovima i geopolitičkim tenzijama. Kada jedna država razvije vlastite AI sustave, to znači da njezini podaci ne odlaze u strane centre podataka, da njezini građani imaju zaštitu prema domaćim zakonima, i da ekonomija i uprava mogu funkcionirati neovisno čak i kada globalne napetosti rastu ili vanjske kompanije mijenjaju uvjete poslovanja.

Suvereni AI danas više nije pitanje izbora nego pragmatične potrebe

Naravno, postizanje potpune neovisnosti teško je ostvarivo u svijetu gdje su tehnologije i tržišta međusobno isprepleteni. Ipak, suvereni AI omogućava državama da si osiguraju ključne kapacitete poput vlasništva nad podacima, kontrole nad infrastrukturom i mogućnosti postavljanja pravila prema vlastitim vrijednostima. Ta kontrola, uz neizbježne tehničke zahtjeve, uključuje i političke odluke, pravne okvire i kulturnu prilagodbu, jer svaka zemlja mora uskladiti AI razvoj sa svojim zakonima, pravima građana i dugoročnim interesima.

Samim time, suvereni AI danas više nije pitanje izbora nego pragmatične potrebe. Zemlje koje žele zadržati kontrolu nad svojim digitalnim prostorom moraju graditi vlastite kapacitete, surađivati s pouzdanim partnerima i realno procijeniti svoje mogućnosti. Potpuna tehnološka neovisnost nije realna u globalnom svijetu, ali je ključno osigurati da vlastita sigurnost, gospodarstvo i prava građana ostanu zaštićeni u digitalnoj eri.

• Izvori

1. Zadara (2024). “Sovereign AI – Glossary”. Dostupno na: https://www.zadara.com/glossary/sovereign-ai/
2. TechTarget (2024). “Sovereign AI explained: Everything you need to know”. Dostupno na: https://www.techtarget.com/whatis/feature/Sovereign-AI-explained
3. NVIDIA Blog (2024). “What is Sovereign AI?”. Dostupno na: https://blogs.nvidia.com/blog/what-is-sovereign-ai/
4. Technode Global (2025). “Sovereign AI: The new strategic imperative for governments and enterprises”. Dostupno na: https://technode.global/2025/08/22/sovereign-ai-the-new-strategic-imperative-for-governments-and-enterprises/
5. Global Business Outlook (2024). “Saudi Vision: The Rise of HUMAIN and the Kingdom’s Strategic AI Ambitions”. Dostupno na: https://globalbusinessoutlook.com/technology/saudi-vision-rise-humain-kingdoms-strategic-ai-ambitions/
6. Bloomberg (2024). “Saudis Plan $100 Billion AI Powerhouse to Rival UAE’s Tech Hub”. Dostupno na: https://www.bloomberg.com/news/articles/2024-11-06/saudis-plan-100-billion-ai-powerhouse-to-rival-uae-s-tech-hub
7. Beam AI (2024). “Saudi Arabia’s AI Strategy 2030 is More Radical Than You Think”. Dostupno na: https://beam.ai/agentic-insights/saudi-arabias-ai-strategy-2030-is-more-radical-than-you-think
8. Middle East Institute (2024). “Saudi Arabia’s AI Ambition and What It Means for the United States”. Dostupno na: https://www.mei.edu/publications/saudi-arabias-ai-ambition-and-what-it-means-united-states
9. Tech Policy Press (2024). “How National AI Clouds Undermine Democracy”. Dostupno na: https://techpolicy.press/how-national-ai-clouds-undermine-democracy
10. Carnegie Endowment (2024). “Can Democracy Survive the Disruptive Power of AI?”. Dostupno na: https://carnegieendowment.org/research/2024/12/can-democracy-survive-the-disruptive-power-of-ai?lang=en