Svijet je naše dvorište. Što zapravo štitimo kad štitimo okoliš

Edo Popović piše knjigu koja će se baviti prostorom u kojem se dodiruju književnost, priroda i ekologija. Ideje.hr zahvaljuju na prilici da već sad objave prvi tekst u knjizi, čije će nastajanje sa zadovoljstvom i dalje slijediti

Sam naziv je problematičan. Okoliš! Upućuje na nešto što se nalazi izvan čovjeka, oko njega, od čega je odvojen, s čime, zapravo, nema nikakve veze, a što postoji samo s jednim razlogom: da ga čovjek iskorištava za svoje potrebe. Taj način je prastar, zapisan već u Knjizi postanka, gdje se kaže kako je Bog, stvorivši prethodno nebo i zemlju sa svim njezinim travama, stablima, pticama, vodenim i morskim stvorovima, gmizavcima i „zvjeradi svake vrste“, stvorio ženu i muškarca, blagoslovio ih i rekao: „Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji“. Takav odnos prema Zemlji, prema kojemu je sve što raste i rađa se na planetu puka sirovina koju čovjek iskorištava, nadživio je sve ljudske zajednice, od plemena do države i saveza država, sve ideologije i sve ekonomije, i zadržao se nepromijenjen sve do današnjih dana. Mijenjala se samo tehnologija, alati kojima je čovjek „pokoravao“ Zemlju.

Pitanje je li čovjeka stvorio Bog na vlastitu sliku i priliku, ili je ljudska vrsta samo jedna među bezbrojnim drugim vrstama koje su u eonima dugom procesu evolucije i prilagodbe nastajale na Zemlji, ali i nestajale s nje – u ovom slučaju od sporedne je važnosti. Ne radi se ovdje niti o tome da evolucija nema nikakvu svrhu, nikakav cilj, da taj proces ne poznaje „malo“ i „veliko“, „važno“ i „nevažno“, „korisno“ i „beskorisno“, i slična razlikovanja. Priroda ne poznaje razlikovanja, ona su isključivo proizvod ljudskog uma. I upravo se o tome ovdje radi. O ljudskom umu. Umu koji je ulogu krune evolucije dodijelio samome sebi. Koji je napisao Knjigu postanka, svojevrsnu dozvolu za ubijanje i uništavanje svega na planetu. Koji je, da bude spomenuto, pisao i sve kasnije dokumente – vlasničke listove, darovnice, kupoprodajne ugovore, ugovore o zakupu i koncesiji, petoljetke, new dealove, ekonomske politike i slične dokumente. Svim tim dokumentima, od Prvog izvještaja o stvaranju iz Knjige postanka do ekonomske politike vlade neke članice EU-a za ovu godinu, zajedničko je to što daju nekome da slobodno raspolaže većim ili manjim dijelom prirode – dakle nečim što taj nije stvorio vlastim radom – i što ga istodobno oslobađaju ikakve odgovornosti za ono što čini prirodi, Zemlji.

Rezultat takvog raspolaganja jest situacija u kojoj se danas nalaze Zemlja i čovječanstvo. Gotovo svakodnevno čuju se vijesti o sušama, požarima, poplavama, odronima zemlje, topljenju leda na polovima, podizanju razine mora i oceana, zagrijavanju atmosfere, uraganima i epidemijama novih virusa – koji zahvaćaju sve veće površine Zemlje. Malo je glasova koji tu situaciju neće opisati kao vrlo lošu, koji neće kazati da se čovječanstvo nalazi na rubu katastrofe, ili je već zakoračilo preko tog ruba. Današnje vijesti nisu posljedica  nedavnih poslova. Prirodne katastrofe golemih razmjera o kojima danas čitamo pripremale su se tisućama godina, danas svjedočimo samo točkama loma. Do situacije u kojoj se danas nalaze Zemlja i čovječanstvo doveo je zamršen splet socioekonomskih, političkih, kulturnih i drugih okolnosti tijekom čitave ljudske povijesti; taj čvor nije jednostavno raspetljati i objasniti, no jedno je jasno: stvar ne može ići ovako dalje, potreban je zaokret.

Zaokret koji treba izvesti da bi se ublažila, a u malo vjerojatnoj varijanti i izbjegla nadolazeća katastrofa nije jednostavan. Podrazumijeva, opet, niz socioekonomskih, političkih, kulturnih i drugih promjena, i nije moguće izvesti ga u kratkom roku; bit će potrebna desetljeća, vjerojatno i stoljeća, da čovječanstvo, ukoliko se uopće rodi globalna volja za takvim činom, promijeni ponašanje koje je dovelo do katastrofe.

Prvi korak bi mogao i morao biti promjena odnosa prema „okolišu“.

Nije od jučer shvaćanje da čovjek rođenjem ne biva bačen u strani, neprijateljski svijet, koji će on potom krotiti i iskorištavati, već da on poput biljaka i drugih bića niče iz tog svijeta, zbog čega je, zapravo, strašna ideja da je čovjek superioran onome što ga je stvorilo, iz čega je izrastao. Drugim riječima, čovjek je samo mali dio svijeta, on kao biće može biti rođen, odrastati, živjeti i opstati jedino na ovom planetu, i koliko se sada zna o svemiru – nigdje drugdje.

Taj pogled na svijet nije nov. Tako su svijet doživljavali ljudi pred-povijesnog, pred-materijalističkog, pred-industrijskog, pred-potrošačkog doba, a u proteklih tri tisuće godina tako su ga, osim drevnih naroda obiju Amerika, Azije i Australije, doživljavali tek malobrojni. Taj pogled na svijet u temeljima je taoizma i budizma, a od Zapadnjaka o njemu su možda najljepše i najuvjerljivije stranice ispisali Lukrecije, Spinoza, Robinson Jeffers, Alan Watts i Nevidljivi komitet, pseudonim iza kojeg se krije anonimni francuski autor, ili više njih.

Taoisti i budisti razumiju i uče da se svijet ne sastoji od odvojenih, autonomnih organizama, da je u njemu sve bešavno spojeno. Svijet podrazumijeva svaki pojedini organizam, a svaki pojedini organizam podrazumijeva svijet. Ili drukčije: svijet je naše tijelo, naše tijelo je svijet.

U petom pjevanju epa O prirodi naslovljenom Kozmologija i povijest kulture Lukrecije, koji mnogo dugije Epikuru i svako pjevanje počinje pohvalom Epikura, opisuje kako su iz kaosa, neslogom, kretanjem i sudaranjem različitih atoma nastali Zemlja, nebo, more, planine, Sunce, Mjesec, zvijezde… Zemlja je najprije „brežuljke posvuda zaodjela travom zelene boje“, zatim su nastale cvjetnice i grmlje, potom je „drveće razno u zrak počelo rasti“, „a onda stvori po redu sva živuća bića“, a kao posljednje biće stvorila je čovjeka. Zemlja je, dakle, „sve što živi tu stvorila sama“, Lukrecije je vidi kao majku svih stvari, a ravnoteža je temeljni princip prirode – ovdje uzima, ondje vraća, uzima gdje ima više, dodaje gdje ima manje. Objašnjavajući vječnu izmjenu tvari, Lukrecije piše kako se sve što ode sa Zemlje u istoj mjeri uvijek vraća njoj

„Čime sve prehrani ona i gaji; pa jer je bez sumnje

Ona majčica skupna i ujedno skupni i grobak,

To se umanjuje tu, da drugdje opet poraste“.

Kao stvoriteljica svega, pa i čovjeka, Zemlja u svojoj kreaciji nije dala niti jednom biću pravo da potčinjava ili da ekskluzivno vlada nekim njezinim dijelom, ičim što je stvorila.

Raspravljajući o ljudskim predrasudama Spinoza u Etici piše da sve predrasude zavise od jedne predrasude, od toga „što ljudi obično pretpostavljaju da sve stvari u prirodi, kao oni sami, djeluju radi nekog cilja; još više, što čak kao izvjesno tvrde kako Bog upravlja sve jednome izvjesnom cilju“. Ljudi se rađaju bez svijesti o uzrocima stvari i pojava, tvrdi Spinoza, posjedujući tek nagon da tragaju za onim što je za njih korisno; svijest o svojim htijenjima i nagonima brkaju sa slobodom, a pritom ništa ne znaju o uzrocima koji ih navode da teže za čim teže i žele to što žele. Zbog toga ljudi sve mjere prema sebi, sude o prirodi drugoga prema svojoj prirodi, a „sve u prirodi smatraju kao sredstva za svoju korist“. No kako znaju da ta sredstva nisu sami stvorili, već su ih pronašli, to su povjerovali da im je netko drugi, jedan ili više „upravljača prirode“, pribavio ta sredstva da ih oni koriste. A o prirodi tih upravljača sudili su opet prema vlastitoj prirodi. „Otuda je došlo“, zaključuje Spinoza, „da je svaki prema svom načinu mišljenja izmislio razne vrste poštovanja Boga – da bi ga Bog više volio nego ostale, i da bi cijelu prirodu uputio na korist njegove slijepe požude i nezasitne lakomosti“.

O ljepoti organske cjeline govori pjesma Odgovor Robinsona Jeffersa. Prepričavati poeziju nije uobičajeno, ovdje ću to ipak učiniti.

Koliko god se dijelovi činili ružnima, cjelina ostaje prekrasna, kaže pjesma. Otrgnuta ruka ružna je stvar, a čovjek otrgnut od zemlje i zvijezda i njegove povijesti često se čini grozno ružnim. Najveća ljepota je organska cjelina, cjelina života i stvari, božanska ljepota svemira. Voli to, a ne čovjeka udaljenog od toga.

I Alan Watts u djelu Knjiga (o tabuu upoznavanja samoga sebe) dotiče se te organske cjeline i tvrdi da je prepreka razumijevanju polariteta organizam/okoliš psihološka. Nekoliko tisuća godina čovjek je opsjednut lažnom poniznošću, piše on – s jedne strane, degradiramo sami sebe na „biće“ koje je na ovaj svijet došlo Božjim hirom ili slučajnim djelovanjem slijepih sila, a s druge strane zamišljamo sebe kao odvojeni osobni ego koji nastoji kontrolirati fizički svijet. „Nedostaje nam stvarna poniznost da spoznamo da smo dio biosfere, ‘sklada sukoba’ u kojem ne bismo mogli uopće  opstati da nije suradnje biljaka, insekata, riba, životinja i bakterija. U istoj mjeri nedostaje nam istinsko samopoštovanje spoznavanja da sam Ja, pojedinačni organizam, struktura tako bajoslovne domišljatosti da priziva u postojanje cijeli svemir. Činom stavljanja svega na distancu, kao i time što sve pokušavamo opisati i kontrolirati, postali smo siročad u svijetu koji nas okružuje ali i u vlastitom tijelu – ostavljajući ‘Ja’ kao nezadovoljnu i otuđenu sablast, zabrinutu, s osjećajem krivice, iščašenu i usamljenu“.

Odjeci drevnog poimanja svijeta kao božanske, organske cjeline prisutni su i u knjizi Nevidljivog komiteta Pobuna koja dolazi. U poglavlju Okruženje je industrijski izazov te subverzivne knjige, radikalne kritike napretka, navodi se da je iz oceana iščezla četvrtina ribljih vrsta, da će zbog opasnosti od ptičje gripe biti odstrijeljenje stotoine tisuća ptice selica, da je koncentracija žive u majčinom mlijeku deset puta viša od razine koja je dozvoljena kod krava, da tridesetogodišnjaci umiru od „duge bolesti“, da usne otiču kad čovjek zagrize jabuku, a da nas sva ta „katastrofa“ o kojoj se bučno raspravlja ostavlja ravnodušnima. „Ona nas se možda i tiče ali mi smo prema njoj ravnodušni. I upravo tu leži katastrofa“. Tvrdeći da ne postoji „katastrofa prirodnog okruženja“, nego katastrofa koja jest prirodno okruženje, kaže se da oni koji žive u jednoj četvrti, ulici, dolini, ateljeu, nemaju „prirodno okruženje“, već se razvijaju u svijetu nastanjenom prisustvima, opasnostima, prijateljima, neprijateljima, točkama života i točkama smrti, i svim vrstama ljudskih bića. Oni koji dolaze na svijet u betonskim kockama, snabdijevaju se voćem u supermarketima i vrebaju odjek svijeta pokraj televizora – kako bi ti ljudi imali neko prirodno okruženje. I onda slijedi odjek drevnog poimanja svijeta: „Ono što se uvrežilo kao okruženje, to je odnos prema svetu zasnovan na upravljanju, odnosno na stranosti. Odnos prema svetu u kojem sastavni deo nas nije u podjednakoj meri i šuštanje drveća, miris prženja u zgradi, žubor vode, žagor školskog časa, ili sparina letnjih večeri, odnos prema svetu u kojem postojim ja i moje okruženje, koje me okružuje, ali nikada nije ono što me sačinjava. (…) Od toga teško da bi se mogao zamisliti potpuniji pakao“.

Tako to izgleda u literaturi i filozofiji. I sve dok je ljudi koji jasno vide, postoji nada da se nešto može promijeniti. Da će se stvoriti kritična masa koja će inicirati preokret. No praksa je i dalje uznemirujuća i obeshrabrujuća.

U Ribniku, općini s manje od 500 stanovnika gdje živim, postoji pokretno reciklažno dvorište, a lokalno komunalno poduzeće opskrbljuje stanovnike plastičnim vrećama za odvajanje stakla, papira i plastike; svejedno, kontejner za komunalni otpad u dolini na čijim se obroncima nalazi moja kuća redovito je pun plastike, kartona, stakla i građevinskog otpada. Nadalje, lokalna, dugogodišnja navika jest bacati staklo, plastiku, lijekove kojima je istekao rok, staru obuću, slomljeno posuđe, probušene lonce i ostali otpad ne baš u vlastito dvorište, ali odmah pokraj dvorišta, u gustiš. Krčeći imanje našao sam pet, šest takvih deponija, dva najbliža su bila na rubu dvorišta, a najdalji je bio na rubu imanja, tridesetak metara od kuće.

Doduše, divlji deponiji nisu samo specijalnost kraja u kojem živim i ruralnih sredina općenito. NE U VLASTITO DVORIŠTE, globalna je politika odlaganja otpada. U zagrebačkim četvrtima pokraj kontejnera za plastiku, papir i staklo redovito niču hrpe odbačenog namještaja, hladnjaka, tepiha, televizora, zahodskih školjki… Prije nekoliko godina u šumama oko Ribnika policija je na dva mjesta otkrila bačve pune otrovnog, kemijskog otpada; otkrili su i porijeklo otpada u bačvama, proizvelo ga je neko poduzeće iz Pazina, te privatnog prijevoznika iz Karlovca koji je bačve dovezao iz Pazina i „odložio“ ih u šumu. Nadalje, NE U NAŠE DVORIŠTE prakticiraju više, manje sve europske države i SAD, koje plastični i  elektronski otpad odlažu u Afriku, Južnu Ameriku i Aziju, a Kina je tek nedavno zabranila uvoz tog otpada. Zahvaljujući takvom načinu, morima i oceanima danas plutaju golemi oteci plastičnog otpada, a može se samo zamisliti kakav se sve otpad nalazi na dnu mora i oceana.

Ima i pozitivnih primjera. U Wahlenu, seocetu od tridesetak kuća u Južnom Tirolu, domaćin koji se bavi poljoprivredom i iznajmljuje apartmane, kod kojeg smo jedne godine odsjeli supruga i ja, i koji nije znao gdje se točno nalazi Hrvatska, savršeno je dobro znao i razumio zašto treba razvrstavati otpad, ondje je to dugogodišnja praksa. Nadalje, šumarstvo i drvoprerađivačka industrija važna je privredna grana te pokrajine, gotovo svako veće mjesto ima pilanu, no ondje pokraj puteva (asfaltiranih i šumskih) ne možete vidjeti tragove sječe, ostavljene grane i koru stabala, ništa slično. Dotle, ribničke ceste, šumske i asfaltirane, pune su oštećenja izazvanih vučom i transportom trupaca, vršci stabala, kora i ostali „otpad“ najčešće bude ostavljen da trune pokraj ceste, a slično je i na Velebitu i drugim hrvatskim planinama. Tirolci se prema okolišu ponašaju odgovorno dijelom i zbog toga što u tome vide izravnu korist – posijeku li nemilice šume, ostave li ostatke sječe pokraj ceste, pretvore li doline u odlagalište otpada, mogu se pozdraviti s turizmom koji je ondje glavna privredna grana, a sezona traje 365 dana u godini. Tirolci, dakle, vide korist u neiskorištavanju okoliša, pa ga i ne iskorištavaju do iscrpljenja i uništenja; štoviše, korist se može pronaći u očuvanju okoliša, jer se i od očuvanog, živog okoliša može dobro živjeti.

Negdje drugdje ljudi još uvijek vide korist samo u bespoštednom iskorištavanju okoliša. U nemilosrdnoj sječi šume, kakva je ona na Medvednici. Ili u sječi stare hrastove šume između Jastrebarskog i Karlovca, kroz koju prolazi autoput, a koje gotovo više i nema. Ili u pretvaranju oranica u odlagališta krupnog građevinskog otpada. Ili u divljim, neuređenim odlagalištima opasnog otpada u blizini krških rijeka i izvora. Ili u neuređenim deponijima pokraj turističkih mjesta na morskoj obali i otocima. Kratkotrajna, jednokratna korist za dugotrajnu štetu. Kraćeg puta do katastrofe nema.

Gdje je, dakle, izlaz iz ove situacije? U promjeni odnosa i ponašanja prema okolišu, najjednostavnije i najkraće rečeno. Što će čovjek moći učiniti tek kad shvati, doista shvati da njegovo biće i njegov identitet nisu ograničeni njegovom kožom, da je CIJELI SVIJET NJEGOVO DVORIŠTE, da štiteći okoliš štiti zapravo vlastiti goli život. Međutim, ima tu jedan problem, golemi problem – ljudska narkomanska ovisnost o kulturi i tehnologiji.

Htio to priznati/shvatiti ili ne, čovjeka je stvorila priroda. Doduše, u posljednjih nekoliko desetaka tisuća godina, otkako je počeo obrađivati zemlju i pripitomljavati životinje, čovjeka kao biće sve manje je oblikovala priroda, a sve više kultura i tehnologija, dok sva ostala ili bolje rečeno preostala živa bića na Zemlji i dalje oblikuje priroda. Danas je čovjek postao potpuno ovisan o kulturi i tehnologiji; toliko je ovisan o njima, da je potpuno zaboravio da njegov život i opstanak njegove vrste uopće ovise o tri stvari koje „proizvodi“ priroda – o kisiku, vodi i hrani, biljnoj i životinjskoj; bez njih je nezamisliva ljudska egzistencija i egzistencija goleme većine ostalih vrsta (neke bakterije mogu bez kisika, na primjer). No, robujući kulturi i tehnologiji, i dalje ih razvijajući na uštrb prirode, čovjek bezdušno truje zrak, vodu i tlo, uništava jedino mjesto u svemiru gdje može opstati.

Nekoj vrsti prijeti uništenje kad joj je ugroženo stanište. Mnogo je vrsta nestalo ili su pred nestankom jer im je uništeno stanište. Nisu ga uništile same, nijedna životinjska vrsta ne bi ugrozila vlastito stanište, nego je to učinio čovjek. Čovjek je jedina životinjska vrsta koja nema ugrađen „softver“ za očuvanje vlastitog staništa, jedina autodestruktivna životinja. To biće sposobno je stvoriti prekrasna djela – glazbu, poeziju, slike, filozofske rasprave… Isto tako, ono je sposobno stvoriti grozote poput Auschwitza, Gulaga, Guantanama… I, kako je dosad mnogo puta rečeno, samo što se jedne stvari tiče to biće je potpuno nesposobno – da uči iz vlastitih pogrešaka.