Svijet nakon ‘neoliberalne hegemonije’. O vrijednosti neke stvari najbolje sudimo – kada smo je izgubili.

Najčešća kritika „neoliberalizma“ je da ljude lišava političkih odluka. „Neoliberalizam“ politiku svodi na pomoćno sredstvo ekonomije, političari su samo marionete kapitalističkih interesa, običnim ljudima oduzet je „glas“ pa su opravdano tražili alternativu, utopijsku ili neku drugu. Tako je otprilike išla priča.

Pa, sada kada je politika ponovno došla u središte pozornosti, kritičari “neoliberalizma” mogu uživati u ekstazi! Politika se vratila moćnija no ikada.

Inozemni dug najveće „neoliberalne“ sile, SAD-a, prema kojoj su i inače bile usmjerene kritike „neoliberalizma“, u trenutku pisanja ovog teksta iznosi 35.332.999.360.902 dolara (35 trilijuna dolara), odnosno 104.871 dolara po stanovniku. A o čemu raspravljaju njihovi politički predstavnici tijekom predsjedničke kampanje, za koju se kaže da je najznačajnija od svih tijekom proteklih desetljeća? Jedu li Haićani kućne ljubimce, naravno! I tko je koga uhvatio za p****.

Politika je, naravno, došla u središte pozornosti i u Rusiji. Koga briga za ljudsku i ekonomsku cijenu kad se rat vodi “za pravdu“ (na ruski način)? Bliski istok svakim danom izgleda sve tmurnije. Telefoni eksplodiraju, strani diplomati, djeca i humanitarni radnici postaju uobičajene mete atentata, rezolucije UN-a i odluke Haaškog suda se ismijavaju. A državni se terorizam pridružio redovima regularnih terorista. Kina je napustila svoj navodni “neoliberalizam” radi vidljivijeg političkog pristupa “teške ruke” u zemlji i inozemstvu. Hinduistički nacionalizam i turski imperijalizam su u porastu. A tu je i Europa, u kojoj se opet čuje “glas građana”… i taj nam je glas donio značajne fašističke pobjede u Italiji, Saskoj, Tiringiji, možda Francuskoj i još nekim drugim manje bitnim zemljama. Dakle, aleluja svima onima koji su zazivali trenutak s više političkih intervencija! Sada ste došli na svoje!

Vi ovu eru nazivate intrregnumom? Ako je tijekom navodnog, toliko ocrnjenog “neoliberalizma” bilo nade da će se međunarodni poredak držati u nekom redu i da će se postupno stvoriti neko mirno rješenje sukoba u unutarnjim i međunarodnim poslovima, sada se sukobima ne nazire kraj. Interregnum? Ako su ostaci utopizma prethodnog razdoblja bili benigni, sada vam je ponovno potrebna neka totalna utopija starog kova kako biste mogli zamislili alternativu za sadašnjost. I ako sada uživate u političkoj pobjedi u borbi protiv “neoliberalizma”, možete, što se mene tiče, i dalje nastaviti na nj bacati blato, i u tome i dalje neizmjerno uživati.

„Pokušam li pronaći prigodnu formulu za vrijeme prije prvog svjetskog rata, u kojem sam odrastao, čini mi se da to najsažetije mogu izraziti ako kažem: bilo je to zlatno doba sigurnosti… Taj osjećaj sigurnosti bilo je najdragocjenije vlasništvo milijuna ljudi, zajednički ideal života. Samo u toj sigurnosti izgledao je život vrijedan života, pa su sve širi krugovi tražili svoj dio tog dragocjenog dobra. Najprije su tu prednost uživali samo oni koji su nešto posjedovali, ali postupno su se do nje probijale široke mase. Doba sigurnosti postalo je zlatno doba osiguranja. Ljudi su osiguravali kuću protiv požara i provale, zemlju protiv nevremena i štete od tuče, tijelo protiv nesreće i bolesti, kupovali su doživotne rente za starost i djevojčicama u koljevku stavljali policu za budući miraz… U tom dirljivom uvjerenju da je moguće do posljednje rupice palisadama ograditi svoj život od provale sudbine ležala je, unatoč svoj solidnosti i skromnosti shvaćanja života jedna velika i opasna oholost.“ (Zweig: Jučerašnji svijet, Otokar Keršovani, Rijeka, str. 266-269)

Sada, s naknadnim znanjem (piše Tony Judt) možemo reći da su Europska komisija, Europska zajednica za ugljen i čelik, Unija europskog plaćanja i povrh svega NATO, predstavljale jezgru novog i stabilnog sustava međudržavnih odnosa. Dokumenti poput Konvencije o zaštiti ljudskih prava Europskog Savjeta iz 1950. poprimili su trajni značaj za sljedeća desetljeća… Po prvi puta nakon četiri desetljeća europske države nisu bile u ratu, niti su bile ugrožene nekom neposrednom opasnošću rata, barem ne međusobnim… Internacionalizacija političkih konfrontacija, i angažman Sjedinjenih država omogućili su da se iz domaćih političkih sukoba izvuče oštrica. Političke razmirice ranijeg doba gotovo bi sigurno opet dovele do nasilja i ratova… sada su ti sukobi bili smireni, i s vremenom su se svi oni rješavali miroljubivo… Između 1945. i 1989. ratovi među državama su nestali s europskog kontinenta. Dvije generacije Europljana živjele su u dosad nepojmljivom okruženju s dojmom da je mir prirodan poredak stvari… U usporedbi s prošlošću, čak je i istočna Europa proživjela razdoblje neobične, premda neželjene mirnoće… S obje strane Željezne zavjese djeca šezdesetih godina, rođena između 1946. i 1951. doista su se s blagonaklonošću osvrtala na „njihovo“ desetljeće, i nastavljala čuvati lijepa sjećanja na taj pretjerani osjećaj svoje važnosti. A na Zapadu, njihovi su roditelji ostali zahvalni za političku stabilnost i materijalnu sigurnost toga doba, posebno kada su ga uspoređivali s užasima ranijih dana… Isto pitanje – kako nadvladati katastrofu prve polovice XX stoljeća, Zapadna je Europa postavila tako da je nedavnu prošlost ostavila po strani, i rekapitulirala neke uspjehe druge polovine XIX stoljeća – internu političku stabilnost, povećanu ekonomsku produktivnost i stalnu ekspanzija međunarodne trgovine… i to su nazvali „Europom“.

Razgradnju Berlinskog zida 9. studenog 1989. stvorili su ljudi koji su se usuđivali zamisliti jedan različit, otvoreniji svijet – svijet u kojem bi svako ljudsko biće bilo slobodno da realizira svoje pune potencijale – ljudi koji su potom skupili hrabrost da djeluju na temelju takvih zamisli. Kada smo živjeli u centraliziranijem, svijetu organiziranom vertikalnije, u svijetu u kojemu su države imale gotovo totalni monopol na moć, pojedinačna imaginacija bio je veliki problem… Krenuo sam u Indiju po starom običaju – istočnim putem, preko Frankfurta… I ja sam kao i Kolumbo sreo ljude koje zovemo Indians. I ja sam krenuo u potragu za bogatstvima Indije… Ja sam za razliku od Kolumba pronašao Indiju i pomislio kako su mnogi ljudi koje sam tamo sreo – Amerikanci. Neki su doista i imali američka imena, a drugi, u pozivnim centrima, primjerice, jako su se trudili da oponašaju američki naglasak i američke poslovne tehnike. Kolumbo je svog kralja i kraljicu izvijestio da je svijet okrugao, i ostao je zapamćen kao prvi čovjek koji je to otkrio. Ja sam se vratio kući i svoje otkriće podijelio sa suprugom, tiho joj priopćiviši: „Draga, mislim da je svijet ravna ploča.“ (Algoritam, Zagreb, str. 14-15)

Tijekom tisuća godina, civilizacija nije bila jednostavno podložna za miroljubivo izjednačavanje. Promotrimo li najširi spektar društava i različitih razina razvoja, stabilnost je uvijek favorizirala ekonomsku nejednakost. To vrijedi i za faraonski Egipat i za viktorijansku Englesku, to vrijedi za Rimsko carstvo i za Sjedinjene države. Nasilni šokovi su najvažniji načini remećenja etabliranog poretka, smanjenja distribucije dohotka i bogatstva, i smanjenja razlika između bogatih i siromašnih. Kroz cijelu zabilježenu povijest, najsnažnija izjednačenja (najjači pad nejednakosti) stvarali su najdramatičniji šokovi. Četiri različite vrste nasilnih poremećaja smanjivale su nejednakost: ratovi s masovnom mobilizacijom, transformativne revolucije, propasti država i smrtonosne pandemije. Ti su poremećaji Četiri jahača izjednačenja… Oni su stvarali posljedice koje su suvremenicima morale biti nalik na dolazak apokalipse. U takvim su razdobljima nestajali milijuni ljudi… (Great Leveler, Princeton UP 2017., str. 10-11)