Korelacija nije uzročnost i nema čisto probabilističke metode koja uzročnu priču može odrediti samo iz podataka, piše Zvonimir Šikić u svojem posljednjem nastavku serije o vjerojatnosti. Sami podaci nisu dovoljni da se iščita priča, no kauzalne pretpostavke mogu pomoći u pronalaženju varijabli koje treba ili ne treba kontrolirati.
Intuitivno očekujemo da će svojstvo koje vrijedi za neke dvije sub-populacije vrijediti i za ukupnu populaciju koju one sačinjavaju, no to ne mora nužno biti tako, piše Zvonimir Šikić u osmom nastavku serijala o vjerojatnosti. Ljudska je prednost pred umjetnom inteligencijom što u nedostatku informacija praznine popunjavamo najjednostavnijim pretpostavkama, no u nekim slučajevima one mogu dovesti do pogrešnih zaključaka.
Uvođenje "algoritma" u Misesovu definiciju slučajnosti učinilo ju je matematički preciznom i cijelo je područje učinilo trajno "algoritamskim", piše Zvonimir Šikić u sedmom nastavku serijala o vjerojatnosti. Iako danas većina stručnjaka smatra da je Church-Turingova teza "bolje potvrđena", mnogi se nadaju da će Martin-Löf-Chaitinova teza s daljim radom dosegnuti istu razinu sigurnosti.
Logika počiva na binarnim propozicijama - one mogu biti istinite ili lažne. U 6. članku o vjerojatnosti, Zvonimir Šikić pokazuje kako se vjerojatnost može promatrati kao proširena propozicijska logika, u kojoj propozicije mogu biti više ili manje vjerojatne, a u drugom dijelu teksta demonstrira generalizaciju propozicijskih formula.
U 5. nastavku svojeg serijala o vjerojatnosti Zvonimir Šikić objašnjava koji su najbolji prediktori ovisno o tome zanima li nas jesmo li u pravu ili ne, ili koliko griješimo u apsolutnom ili kvadratnom iznosu. Šikić iznosi i dva poznata paradoksa - petrogradski i paradoks dvije omotnice - i detaljno pojašnjava njihove mehanizme.
Statističari s kraja 19. i s početka 20. stoljeća počeli su insistirati da se vjerojatnosti moraju shvaćati isključivo kao granične frekvencije u tzv. slučajnim eksperimentima, piše Zvonimir Šikić. Rezultat je bila Fisherova metoda, iako nema razloga da se ne upotrebljava generalna, precizna i matematička Laplaceova, tj. bejesovska metoda
Na pitanje kako opravdati aksiome vjerojatnosti ako su vjerojatnosti racionalne procjene uvjerenja odgovor su ponudili Ramsey i de Finetti, definicijom vjerojatnosti kroz kladilačke koeficijente, koji su se pokazali koherentnima samo ako zadovoljavaju aksiome, piše Zvonimir Šikić. Temelje teorije vjerojatnosti kao logike postavio je Richard Cox, iz čega je izrasla današnja bejesovska teorija vjerojatnosti.
Na početku Zvonimir Šikić (ponovo) opisuje vjerojatnost kao frekvenciju u populaciji, što je zapravo klasični pojam vjerojatnosti iz prethodnog članka, te predstavlja stablo frekvencija kao lakši način razumijevanja onog što se izračunava Bayesovom formulom. Zatim objašnjava vjerojatnost kao frekvenciju u ponavljanom pokusu i probleme s kojima se taj koncept suočava (granična frekvencija, prebrojiva aditivnost). Napokon, distinkciju klasičnog i frekventističkog pojma vjerojatnosti diže na razinu rasprave empirista i racionalista. Završava Bernoullijevom pogreškom
Pojam vjerojatnosti vrlo je složen, to jest razvija se od vrlo očiglednog do zaključivanja koje zahtijeva više koncentracije. Zvonimir Šikić u sedam nastavaka matematički prikazuje pojam vjerojatnosti na način koji se uz nešto volje može slijediti ali uz prikaz daje i zaključke o prirodi vjerojatnosti koji su i zaključci o svijetu
U prethodnom članku Zvonimir Šikić nije objasnio kako je izračunao vjerojatnost da ste bolesni ako je test pozitivan. Ovisi to o pouzdanosti testa, ali i o učestalosti bolesti. Ovaj članak, u kojem objašnjava taj izračun, završava zanimljivom raspravom o prirodi 'vjerojatnosti' i ljudske racionalnosti, odnosno objašnjenjem zašto ljudi u jednom slučaju 'griješe' a u drugom ipak pogađaju kad ih pitaju - kolika je vjerojatnost da ... S jedne su strane zagovornici naivnih heuristika, a s druge evolucijski psiholozi. jedni zagovaraju fekvencijsko, drugi bayesovsko razumijevanje vjerojatnosti