Tajna organizacija Galeb. Plan za osvajanje D’Annunzijeve Rijeke iz ateljea Ivana Meštrovića

Za članove Galeba, hrvatske intelektualce okupljene u stanu Ivana Meštrovića, Talijani su bili glavni neprijatelji, a Gabriele D'Annunzio bio je zli patuljak kojeg je trebalo istjerati iz okupirane Rijeke, piše Velimir Grgić u svojem tekstu o slabo poznatoj epizodi iz života slavnog kipara. Operacija Galeb bila je politička koliko i vojna, a hrvatski domoljubi koji su u njoj nabavljali oružje i okupljali ratnike put prema hrvatskoj slobodi vidjeli su kroz Jugoslaviju, u koju će se kasnije većina razočarati.

• Naslovna fotografija: Ivan Meštrović, snimljen 1915. godine

• Autor je hrvatski novinar, pisac, scenarist i producent. Objavio je dvadesetak knjiga i više od tisuću novinskih tekstova.

• Fotografije datiraju iz 1919. i 1920. te su u javnom vlasništvu. Preuzete su sa stranica foruma lokalpatrioti-rijeka.com, Museum Maritimum, bodulija.net i iz Creative Commons arhiva.

Karizmatični bradonja oštra pogleda čuje kucanje na vratima pa brže zatvara prozore svog stana u zagrebačkoj Mletačkoj ulici. Ugodni večernji srpanjski povjetarac žrtvuje za privatnost. Kroz vrata pušta prijatelje i poznanike, redom uglednike svog vremena, markantne muškarce hladne ozbiljnosti, ali i blagosti karakteristične za ljude koji pristižu u pomoć. Jedan ima brkove, drugi naočale, a svi stav, odlučnu drčnost omotanu u ispeglana odijela. Iako sretan da ih vidi, domaćin se ne smiješi, potištenost mu se na licu ocrtava kao ljutnja. U tu je večer donio oboje.

Okreće ključ i pušta goste da se smjeste oko velikog stola. Stan, ujedno i atelje u kojem su nastajala neka od najvećih umjetničkih djela suvremene hrvatske povijesti, danas je prostrani, suvremeni memorijalni muzej otvoren javnosti, ali u prvoj polovini 20. stoljeća bio je živahni stambeni i radni prostor, mjesto stvaranja i spavanja, kreacije i života, isprepletenih u uzbudljivoj svakodnevici Ivana Meštrovića, svježeg povratnika u domovinu, sretnog zbog okončanja prisilne emigracije započete pucnjem pištolja Gavrila Principa, ali nesretnog zbog previše drugih stvari.

Malo koji posjetitelj današnjeg stana-muzeja zna da je u jednom trenutku povijesti, u ljeto 1920., on bio i konspirativna jazbina – Meštrović još nije počeo s uređivanjem svoje nove nekretnine, a tek će godinu dana kasnije nadograditi ovaj gornjogradski atelje pa je kvadratura u povijesnoj zagrebačkoj jezgri te večeri, kao i tijekom mnogih drugih sličnih urotničkih druženja, poslužila za umrežavanje hrvatskih intelektualaca u “grupu TNT”. Zagrebačka se verzija za razliku od nesposobnjakovića iz talijanske cvjećarnice “Alana Forda” u stanu Ivana Meštrovića donekle snalazila u kompleksnoj stvarnosti zadatka. Nazvali su se po morskoj ptici, Galebu, spremni iskljucati talijanski Kvarner puščanim zrnom. Galeb je kovao plan o oružanom napadu na Gabrielea D’Annunzija i njegovu riječku “utopiju strasti”, kao neku vrstu početka eliminacije talijanskih okupatora s hrvatskog tla, natapanjem istog njihovom krvlju.

Meštrović je u emigraciji u Rimu s novinarom Franom Supilom (lijevo) i odvjetnikom Antom Trumbićem (desno) skovao ideju o proto-Jugoslaviji.

Meštrović je u svojoj umjetničkoj tranziciji s prijeratne epike, gotike i ekspresionizma upravo tih godina sve intenzivnije prelazio na klasicizam, ali se i transformirao u sve glasnijeg političkog aktivista, rezigniran i nezadovoljan stanjem svijeta, koliko i pasivnim, eskapističkim duhom umjetničkog establišmenta. Bio je jedan od osnivača Jugoslavenskog odbora 1914. godine, kada je zajedno s novinarom Franom Supilom i odvjetnikom Antom Trumbićem u emigraciji u Rimu skovao ideju o proto-Jugoslaviji, oslobođenju svih Južnih Slavena od Austro-Ugarske čizme i njihovog ujedinjena u jednoj državi. Odbor su materijalno i moralno podupirali Hrvati iz SAD-a, gdje je filmsku režiju 1920-ih studirao Milan Marjanović, istaknuti član Jugoslavenskog odbora, čovjek koji je bio sve što je Meštrović tražio u svom zavjereničkom elitnom timu: pisac koji je živio vlastitu teoriju književnosti kao alata za rješavanje nacionalnih i socijalnih problema. Rođen u Kastvu, imao je i osobne motive u anti-talijanskoj borbi, a osim što je bježeći od Prvog svjetskog rata u Italiji i Londonu pokrenuo nekoliko političkih novina, ovaj polimat je bio i trgovac, novinar i pionir filma u Hrvatskoj.

U Meštrovićevom ateljeu te su srpanjske večeri sjedila su i druga dva živopisna protagonista poslijeratnog političkog života Hrvatske, jezgra Operacije Galeb, Ante Mandić, odvjetnik iz Opatije, i Rudolf Giunio iz Kotora, jugo-aktivist i kasnije admiral Bokeljske mornarice, hrvatske bratovštine kotorskih pomoraca. Mandić je bio politički aktivist i član Jugoslavenskog odbora, s velikom ulogom u političkom životu Opatije, koja je nekoliko dana živjela kao Slobodna republika Opatija, pod kratkom jugoslavenskom civilnom upravom između talijanske i njemačke okupacije 1943. godine. Giunio, suradnik u Trumbićevim pro-jugoslavenskim novinama, zbog veleizdaje 1915. završava u bečkom zatvoru na tri godine, jer se kao član češkog komiteta Maffija pridružio radikalnom češkom nacionalistu Vaclavu Klofaču, jednom od osnivača Češke nacional-socijalne partije i vatrenom anti-habsburškom fajteru. I Giunio se Jugoslavenskom odboru pridružio nakon bijega iz Austro-Ugarske, a svojom neustrašivošću i radikalizmom savršeno je nadopunjavao glavnu postavu organizacije Galeb.

Ante Mandić je bio čovjek od olovke. Stoga nije nimalo čudno da su momci kovali urotu toliko tajnu da je, pedantnošću svojstvenu intelektualnom pedigreu protagonista, o njoj vođen detaljan zapisnik. Upravo ti Mandićevi zapisnici, objavljeni 1952. u knjižici Milana Marjanovića “Protiv okupatora – Akcija za izbacivanje Talijana iz naših krajeva”[1], danas su neprocjenjivo svjedočanstvo povijesti.

Meštrović možda nije uživao u povjetarcu, zatvarao prozore i okretao ključeve – bio je to samo književni ton uvoda ovog teksta, skovan za potrebe filmičnog intra u jednu načelno filmsku priču – ali o toj večeri sigurno možemo znati nekoliko stvari. Primjerice, kakvi su bili Meštrovićevo psihičko stanje i motivacija za akciju, pa tako kroz pisane riječi osjetiti atmosferu koja bi gušila prostoriju i da su prozori bili otvoreni.

“Bio je veoma potišten, što se s naše strane ništa ne preduzima protiv D’Annunzijevih legionara. Rekao nam je da se stidi što ni od strane vlade, ni iz naroda nema nikakve reakcije, ali da je uvjeren da bi se u narodu našao veliki odaziv, kad se naši ljudi ne bi bojali da će time dovesti državu u težak položaj. Rekao nam je, da je bolje sve drugo nego ropski podnašati na našem narodnom tijelu takve zulume i upitao nas je, što mi o tome mislimo”[2], piše Mandić, donoseći potom i jednostavan zaključak okupljenih: “Treba reagirati.”

Ali ne odmah.

“Raspravljajući došli smo do zaključka, da se za sada ne može ništa preduzeti protiv Rijeke, niti doći do D’Annunzia, jer su Talijani tako spretno razmjestili svoje trupe, da je svuda oko Rijeke tanka zona zaposjednuta regularcima, preko koje bi trebalo preći da se dođe D’Annunzia, a to bi značilo oružani sukob s Italijom. Ali bi se sigurno moglo uspjeti u sjevernoj Dalmaciji protiv vojske admirala Millo, koji se je bio također odmetnuo i prisegao vjernost D’Annnunziju.”[3]

Već 10. kolovoza okupljaju se ponovo i raspravljaju hoće li moći skupiti 15 milijuna kruna potrebnih za financiranje akcije (10 milijuna bi prikupili kreditom od banaka, a pet planiraju nasmagati donacijama bogatih simpatizera), a spominju i potencijalnih tisuću ustanika koji se odmah mogu mobilizirati za napad. Galebarenje se nastavilo kroz jesen, na raznim lokacijama (uključujući i zagrebački Sanatorij), a kako je D’Annunzio načelno znao da ima neprijatelje na svim stranama, odavno se pomirio s time da i Hrvati žele gledati kako mu se glava kotura niz stepenice Guvernerove palače. Svejedno, o zagrebačkoj uroti najvjerojatnije nije imao pojma. Niti je imao vremena razmišljati o takvim bedastoćama. Mučio se s gospodarskim posrnućem nekoć moćne luke, s tim dosadnim davežima kao što su prazne trgovine i gladno stanovništvo, ali igrao je na ljeto, kada je svima bilo dovoljno vruće da ne stignu misliti na nedaće.

Siromašni pjesnik D’Annunzio (u sredini, sa štapom) u Rijeci je postao svemoćni komandant.

A njima se jedan Duce, Cezar modernog doba, Principe di Montenevoso i il Propheta, nije imao vremena zamarati, orgijajući na kokainu s tvorničkom trakom ljubavnica i paradirajući riječkom rivom kako bi napunio baterije svoje raketne narcisoidnosti. Uživao je u raskoši baš kao i većinu odraslog života, ali siromašni pjesnik u Rijeci je postao svemoćni Komandant; više nije morao biti sponzoruša aristokratkinja i bježati od kamatara. Kada je u Italiji konačno prešao granicu i potrošio daleko više nego što je smio, prešao je granicu i doslovno. Rat je dočekao u Francuskoj, gdje je bježeći od talijanskih problema 1914. u miru stvarao parfeme, bavio se visokom modom za pse i družio se s pariškom umjetničkom avangardom.[4] Zbog svoje erotske reakcije na ratno nasilje, brzo je bio izopćen iz pacifističkog arty kružoka i onda mu je sinulo – rat bi mogao biti njegovo kapitalno, životno djelo! Pjesnik je postao ratnik u 51. godini – prijavio se kao dragovoljac, unatoč negodovanju države kojoj je bio korisniji kao govornik, nego kao jurišnik; ništa ga nije moglo zaustaviti, bio je konačno spreman živjeti svoje viteške fantazije.

Nakon što su ga nekoliko puta prozvali najvećim literarnim genijem poslije Dantea, svjestan svog ugleda i pozicije bacio se na gradnju kulta romantičnog herojskog nasilja. Svoje ratno iskustvo je nakon 1918. oblikovao u militantnu turbo-nacionalističku retoriku, kao najglasniji u rajcanju naroda “osakaćenom pobjedom” – mantrom o obezvrjeđivanju talijanske ratne pobjede oduzimanjem hrvatskog juga.

Kada je veteran D’Annunzio shvatio da će Italija odustati od Rijeke, okupio je svoju paravojnu formaciju iredentista pa s automobilom punim cvijeća 12. rujna 1919. jednostavno ušao u grad. Prvo ga je proglasio talijanskim, a kada je shvatio da Rijeku Italija i dalje ne želi, jer pokušava izbjeći dodatni politički kaos u poslijeratnoj raspodjeli komadića Europe, proglasio ju je svojom.

Većinsko talijansko stanovništvo u Rijeci obožavalo je D’Annunzija.

Njegovi su ga obožavali, svi ostali mrzili, no ionako je već poživio duže nego je imalo smisla za nekoga tko je čitav život želio biti mučenik, Sveti Sebastijan talijanske nacije – pa što ako ga i sustigne strijela? Ona je samo požurnica za hadski transport u veličanstveni posmrtni svijet svetih heroja, osobna žrtva oltaru “Religije hrabrosti”, koju je prakticirao kada je jurišao na austrijske rovove s nožem u zubima, bacao propagandne letke iznad Beča i izgubio oko u zračnim borbama.

Gabriele D’Annunzio uživao je u svom malom kvarnerskom carstvu, gradu-državi koja teče, zgrbljeni, ćelavi, krezubi pjesnik-ratnik koji je kao nihilistično-lirska prekretnica na evolucijskoj liniji od Lorda Byrona do Mussolinija odvukla sonetske utopijske fantazije u dubine dionizijskog. D’Annunzija bi možda mogao nadmašiti Kaligula, ali njegova Talijanska uprava za Kvarner nije bila samo neobičnog političkog uređenja, neobično liberalnog Ustava i neobična mješavina ranih hipija i fašista, hub za miksanje i testiranje suživota ekstrema političkih subkultura – u procesu stvaranja fašističke ikonografije i liturgije, političkih slogana, crnih uniformi i arditskih bodeža, bilo je mjesta za LGBT zajednicu, legalnu prostituciju, seks, droge i rock and roll.

Ali sve je to bilo manje važno Meštrovićevim Galebovima. Za njih, D’Annunzio je bio samo obični zli patuljak, okupator koji se morao istjerati poput štakora, zajedno sa svojim divljim trupama našmrkanih i napirlitanih seoskih huligana. A njih je bilo podosta. D’Annunziju se u pohodu na Rijeku (Impresa di Fiume) pridružilo 2600 vojnika, no brzo su pristizali puni vlakovi mladih razvojačenih očajnika i jedva punoljetnih avanturista gladnih novih početaka u obećanoj utopiji Kvarnerskog zaljeva, često dezertera službene talijanske vojske koji jure za fantazijom danuncijanske emo-fantazmagorije, opijeni brzim životom i preranim smrtima.

Još donedavno, zagrebački urotnici su se bavili papirima, spisima, rezolucijama, statutima, paragrafima, ponekad pjesmama, pričama, slikama i kipovima. Sada su se počeli baviti kalibrima. Pobjegli su od rata koji nisu smatrali svojim, odbijajući ginuti za monarhiju. Ovog puta… pa nije sigurno koliko su htjeli ginuti, ali su svakako pokušali nabaviti oružje za one koji bi bili spremni jurišati. Mogli su računati na potlačene stanovnike Sušaka, dominantno hrvatske strane riječkog područja, ali i na bosanske Hrvate, glavnu udarnu jedinicu napada koji je planirao Galeb. Kao što kaže zapisnik – Meštrović je “uvjeren da bi se u narodu našao veliki odaziv.” Jedni su stvoreni za nasilje, a drugi za diplomaciju. Operacija galeb bila je jednako vojna, koliko i politička.

Meštrović nije bio ljubitelj politike, niti je posjedovao ikakvo vojničko znanje – svoje je djelovanje na “oslobođenju Hrvatske” postavio kao domoljubnu akciju humanog karaktera

Meštrović, rođeni Slavonac, odrastao u Dalmaciji, bio je epicentar zagrebačkog umjetničkog života, pastir koji je svojom umjetnošću i vizijom pokorio Ameriku; nije bio ljubitelj politike, niti je posjedovao ikakvo vojničko znanje – svoje je djelovanje na “oslobođenju Hrvatske” kroz stvaranje Jugoslavije postavio kao domoljubnu akciju humanog karaktera, zgrožen teškim položajem Dalmatinaca s kojima je odrastao, od samog početka spreman prodavati svoja kiparska djela za financijsku pomoć borbi.

Kompleksnost tzv. hrvatskog pitanja posebno je izražena u ranim godinama razvijanja novih jugoslavenskih koncepata, jer iako su oko Meštrovića okupljeni intelektualci bili jugo-aktivisti, svakako međuratni kreatori ideje nove jugoslavenske zajednice oslonjene prvenstveno o koncept slobode od “nejužnoslavenskih” kolonijalista, hrvatski korpus ideje u isto je vrijeme bio izrazito nacionalno osviješten. Meštrović, Marjanović, Tomić i Giunio nisu bili Frankovci, hrvatski nacionalisti koji su posjetili D’Annunziovu Rijeku u sklopu sastanaka riječke “Anti-Lige nacija” (Lega di Fiume), stvorene za prihvat svih žrtava raznih imperijalizama, koja je tako okupljala irske, crnogorske, indijske i mnoge druge nacionaliste. Ligu je stvorio Leon Kochnitzky, belgijski pjesnik koji je u D’Annunzijevoj državi-igrački vodio neku vrstu ministarstva vanjskih poslova.

Za članove Galeba Talijani su bili glavni neprijatelji, ali članovi pravaškog pokreta Josipa Franka, posvećenog borbi za potpuno neovisnu i samostalnu Hrvatsku, a protiv svakog oblika jugoslavenstva kao zamaskiranog velikosrpstva, po definiciji nisu mogli biti prijatelji. No iako jugoslavenski ideolog, uvjeren da se Srbi i Hrvati neizbježno stapaju u isti narod, Milan Marjanović bio je, baš kao i Meštrović, i veliki hrvatski domoljub. Godine 1904. objavio je tekst “Zašto sam Hrvat?”, u kojem piše kako je rođen u “zemlji koja je bila i po starini i po narodu hrvatska, po krvi sam i jeziku dio tog naroda, pa znam da kada radim za njega, radim i za sebe”[5], nakon čega jednom rečenicom postavlja svoju viziju nove političke zajednice: “Sa svojima ću uvijek zajedno, sa Srbinom uvijek proti tugjincu.”[6]

Ante Mandić, također gorljivi panslavist, sanjao je o Jugoslaviji pod vodstvom velike Rusije. Logično, jer bio je u braku s Olgom Stepenko, tajnicom ruskog Konzulata i prvom ženom u ruskoj diplomaciji. Mandić je i sâm iz ugledne obitelji liječnika i plemkinje.

Rudolf Giunio bio je možda najradikalniji pripadnik skupine, jedini s iskustvom političkog zatvorenika.

Rudolf Giunio, potomak plemićke obitelji s Korčule, bio je vođa prijeratne nacionalističke mladeži, utemeljitelj Hrvatsko-srpske radikalno-napredne omladine 1911. godine, a nakon rata predsjednik Jadranskog zbora, organizacije posvećene političkoj, po potrebi i oružanoj borbi protiv poslijeratne predaje hrvatskog teritorija Italiji. Ni Marjanović nije bio kamilica; buntovan od srednje škole, zbog protumađarskih izgreda izbačen je iz Gimnazije, a kada su ga povezali s (neuspješnim) atentatorima na novog bana, “carskog komesara” Slavka Cuvaja, izgnali su ga iz Zagreba na 10 godina. Bili su prijatelji i bliski suradnici od 1918., kada je Rudolf čamcem pobjegao u Italiju i pridružio se Jugoslavenskom odboru. U stanu kod Meštrovića bio je možda najradikalniji, jedini s iskustvom političkog zatvorenika i u potpunosti posvećen ujedinjenju Južnih Slavena. Ali put je vodio preko D’Annunzijeve Rijeke.

Marjanović i Giunio zajedno su organizirali kupovinu oružja i streljiva potrebnog za akciju – Marjanović je išao u Beč po puške, a Giunio se pobrinuo za sigurni dovoz cijevi vlakom. Četvorka u kaputima bila je jezgra, ali nipošto ne i puni sastav Tajne organizacije Galeb. Ovako opsežna operacija iziskivala je širu mrežu spremnih i sposobnih – bilo je petnaestak glavnih zavjerenika (sektori: financije, propaganda, organizacija, agitacija…), a kasnije se u zapisniku spominje čak 47 oficira i 3700 aktivista, spremnih sudjelovati u boju protiv Talijana, na frontu koji bi se protezao od Knina preko Zadra i Šibenika do Rijeke. Remigio Gazzari, imućni čileanski bankar porijeklom iz Dalmacije, nosio je novčanik (obilato je financirao i Jugoslavenski odbor), a major Dušan Grubić bio je organizator i rukovoditelj vojnog dijela akcije. Planirao je prvo udariti zrakoplovnu eskadrilu na Grobniku.

Na kraju, od svega ipak nije bilo ništa. D’Annunzija su istjerali – Talijani. Potpisivanjem Rapalskog ugovora i proglašavanjem Rijeke slobodnom državom, D’Annunzio je postao ozbiljna gnjavaža za vladu liberala Giovannija Giolittija pa su na Krvavi Božić 1920. talijanski topovi istjerali pjesnika iz Rijeke.

D’Annunzijevi arditi na Krku – jedini protiv kojih su korištene Galebove puške.

Cijela akcija organizacije Galeb bila je ugašena tek koji dan prije nego što je trebala krenuti. Ali ipak se pucalo. U dokumentarnom filmu “Riječki orao” (Pulsar produkcija, 2021.), povjesničar i dugogodišnji je ravnatelj Muzeja grada Rijeke Ervin Dubrović, čovjek koji je nizom muzejskih publikacija otkrio postojanje Tajne organizacije Galeb hrvatskoj javnosti, priča kako se nekoliko Hrvata organiziranih preko Galebove mreže sukobilo s D’Annunzjevim arditima na Krku. Talijanski jurišnici su otjerani, uz žrtve. O krčkim arditima pisao je i Marjanović. Bilo ih je oko 1.000 (po 1 na 20 stanovnika) i uglavnom su krali drva, palili kuće, silovali i ubijali Hrvate, zlostavljali lokalne svećenike i bacali bombe po gradskim ulicama iz zabave, sve dok ih Galebovi ratnici nisu protjerali, napavši noću s dva motorna čamca. “Svima je bilo jasno da se na nasilje moralo jednom odgovoriti jednakom mjerom”[7], pisao je Marjanović.

Kako ih je svega nekoliko bilo iskorišteno, oko 3.000 Galebovih pušaka nakon odlaska Talijana poklonjeno je Kralju Aleksandru. Krajem siječnja 1921., organizacija Galeb je i službeno raspuštena.

Godinama kasnije, većina će se zavjerenika redom razočarati u jugoslavenstvo i politiku.

Meštrović kreće u gradnju obiteljske vile u Splitu i odlazi na svoju prvu veliku američku turneju. I Marjanović je dobar dio kasnijeg života proveo u SAD-u. Pisao je drame koje su u kazalištima njujorškog Greenwich Vilagea postavljane uz bok komadima Oscara Wildea. Ante Mandić se vratio u svoj opatijski odvjetnički ured, a Giunio je preselio u crnogorsko mjestašce Prčanj, odakle se nastavio baviti politikom, kao načelnik općine.

D’Annunzijevo imanje Vittoriale u Lombardiji, gdje se povukao nakon napuštanja Rijeke.

Nakon “riječke avanture”, D’Annunizio se vratio kući, bez kazne. Štoviše, nagradili su ga raskošnim hedonizmom Vittorialea, danas spomen-područja “talijanskim pobjedama” nedaleko Gardalanda, veličanstvenim kompleksom koji vole zvati “fašističkim lunaparkom”. U fascinantnoj vili koju je D’Annunzio oteo njemačkom arhitektu i nadogradio je pravim pravcatim ratnim brodom dovučenim na vrh brda, Mussolini mu je ženama i luksuzom ušutkavao politički utjecaj. D’Annunzio nije umro kao heroj, star i umoran srušio se za radnim stolom, 1938. godine.

• Bilješke

[1] Preslik cijele knjige objavljen je u “Zborniku kastavštine XXIII. 2019.”

[2]  Zbornik kastavštine XXIII. 2019.

[3]  Zbornik kastavštine XXIII. 2019.

[4] Lucy Hughes-Hallett “Gabriele D’Annunzio: Poet, Seducer, and Preacher of War” (2014.)

[5] Ervin Dubrović “Čudesni Milan Marjanović” (2019.), Muzej grada Rijeke

[6] Ervin Dubrović “Čudesni Milan Marjanović” (2019.), Muzej grada Rijeke

[7] Zbornik kastavštine XXIII. 2019.

• Dodatna literatura

Ivan Čizmić “Jugoslavenski iseljenički pokret u SAD i stvaranje Jugoslovenske države” (Izd. Sveučilišta u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest, Zagreb 1974.)

Norka Machiedo Mladinić, Prilog proučavanju djelovanja Ivana Meštrovića u Jugoslavenskom odboru (Izvorni znanstveni članak, 2007.)

Marjanović, Milan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.

Željko Holjevac, Stjepan Radić i Milan Marjanović o narodnom pokretu 1903. godine. Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar”, Zagreb, 2005. (stručni članak)

Giunio, Hrvatski biografski leksikon

Admirali Bokeljske mornarice – Bokeljska mornarica Kotor

Bokeljska mornarica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.

Biografija Ivana Meštrovića, Muzeji Ivana Meštrovića.