Vremenski stroj Josefa Nadja: Lokalna priča nakon tri desetljeća pokazala univerzalno značenje

Povodom gostovanja predstave Dark Union u izvedbi slovenske plesne grupe EnKnapGroup u prepunoj dvorani Zagrebačkog plesnog centra polovicom prošlog studenog, Ljiljana Mikulčić piše o umjetniku Josefu Nadju

• Predstavu Dark Union EnKnapGroup izveli su – Luke Thomas Dunne (UK), Ana Štefanec Knez (SI), Jeffrey Schoenaers (BE), Lada Petrovski Ternovšek (HR), Matea Bilosnić (HR), Gilles Noël (BE). Glazba: Csik Zenekar, Josef Nadj

• Fotografije iz predstave Dark Union snimio je Andrej Lamut

Josef Nadj (Jožef Nađ) rođen je 1957. u Vojvodini (Jugoslavija), Kanjiži, gradiću na rijeci Tisi. Studirao je povijest umjetnosti i glazbu u Budimpešti, ali je napustio studij s namjerom da radi predstave fizičkog teatra i 1980. godine otišao u Pariz. Priključio se školi pantomimičara Marcela Marceaua i Étienne Decrauxa. Istovremeno mu je poraslo zanimanje i za razne suvremene plesne tehnike. Proučavao je i tai ji quan koji je imao ogroman utjecaj na suvremeni ples kakav vidimo danas. Proučavao je i borilačke vješine, posebno hrvanje. Nije prestao istraživati i baviti se i vizualnim umjetnostima.

Svoju prvu predstavu fizičkog teatra nazvao je Pekinška patka (1987). Od tada pa do danas stvorio je preko 30 predstava koje su igrale po čitavom svijetu i pobrale brojne nagrade. Izdvajam nagradu Bitefa, festivala novih kazališnih formi u Beogradu, te nagrade festivala u Hamburgu i Moskvi na primjer. Jedna od najvažnijih nagrada je i Europska kazališna nagrada “Grand prix Taormina” (2001). Francusko Ministarstvo kulture odlikovalo ga je 2002. godine  ordenom Chevalier des Arts et des Lettres, a godine 2011. ordenom Officier des Arts et des Lettres.

Najupečatljivija scena u predstavi Dark Union, prema mišljenju autorice osvrta Ljiljane Mikulčić

Kada danas pogledamo biografiju Josefa Nadja nailazimo na uspjehe koji ne bi bili mogući da je ostao na području bivše Jugoslavije koja je, sve do danas, više vrednovala kazališna djela bazirana na dramskim izvedbama. Nije ulagala u eksperimentalna kazališta koja su razvijala upotrebe različitih stilova i tehnika unutar jednog kazališnog djela. Naša kazališta omeđena svojim repertoarom i jednim stilom glume razvijane na kazališnim akademijama nisu imala sluha (i još nemaju) za fizički teatar koji je u godinama, kada je Josef Nadj počeo graditi karijeru, rasplamsavao žar kako kritike tako i publike. I tako je Josef Nadj ostvario svoju karijeru drugdje – i to izvanrednu umjetničku karijeru. Danas ne potpisuje samo predstave fizičkog teatra već i koreografije, plesne izvedbe, serije fotografija, skulptura i umjetničkih instalacija.

Od 2005. do 2016. godine bio je na čelu koreografskog centra u Orleansu (Centre Chorégraphique National d’Orléans), u Francuskoj. U svojoj rodnoj Kanjiži je 2007. godine osnovao i kreativni atelje Josef Nadj. Od 2017. godine živi u Parizu i radi sa svojom novom grupom Atelier 3+1.

Njegovi utjecaji su brojni jer se izložio mnoštvu stilova i raznoraznih umjetničkih formi. Posebno ističe utjecaj plesnog kazališta Pine Bausch koja je sa svojim plesačima zadirala u emotivna i psihička stanja iscrpljivanja eksploatirajući i  analizirajući na sceni trenutke njihovih najvećih napetosti. Nadj je i svakodnevni strastven čitač poezije koja po njemu više oblikuje iskustva nego što objašnjava osjećaje. Filozofski tekstovi su njegova česta litearatura. Izdvaja tekstove Antoana Artauda i Gillesa Deleuza, posebno Deleuzaeovu knjigu Francis Bacon – logika senzacije. Čitajući navedenu knjigu nailazim na opise Baconovog slikarstva:

“… slikati misao  … kretnja na nepokretno tijelo  … unutarnja snaga koja se penje kroz meso … tijelo koje želi izaći iz sebe … tijelo koje se produžuje u kišobran, spaja sa ogledalom …”

U Nadjovim predstavama nailazimo na pokrete koji kao da u svom nastajanju žele rastrgati tijelo iznutra. U njegovom kreativnom stvaralaštvu česti su postupci opredmećenja ljudi i humaniziranja predmeta.

Pekinška patka (1987) i Dark Union (2018)

Kao inspiracija predstavi Dark Union, koju izvode tri plesačice i tri plesača, poslužila je Nadjova predstava Pekinška patka (Canard pékinois), iz 1987. koja je tih godina i gostovala u Zagrebu u izvođenju skupine od 6 muškaraca i jedne žene. U vrijeme kada se narativnost u koreografiranim predstavama odbacivala Nadj je predstavu Pekinška patka temeljio na priči. Ipak, priča se pokazivala tek u fragmentima tako da se mogla  razumjeti samo putem određenih znakova i to tek nakon odgledane predstave kada gledatelji razmišljanjem o samoj predstavi počnu spajati elemente i stvarati za sebe priču u njenom linearnom smislu što često izaziva potrebu za ponovnim gledanjem.

Pekinšku patku sam gledala kada je gostovala u Zagrebu tih kasnih osamdesetih, čak i pisala o njoj nakon intervjua sa samim autorom, koji je objavljen u radio emisiji Kako volim kazalište koju je uređivala Mani Gotovac. Ali pri podsjećanju mi pomaže Milan Mađarev i njegova knjiga Teatar pokreta Jožefa Nađa (u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine, 2011, Novi Sad) gdje autor opširno opisuje predstavu. Mađarev objašnjava da na mađarskom napraviti patku znači zamijeniti u govoru jednu riječ drugom ne bi li se prikrilo značenje poruke koja se odašilje. Riječ Peking daje nasluti da se radi o pozivanju na ‘drugdje – negdje daleko’ ne bi li se izbjegle direktne političke konotacije kojih bi moglo biti s obzirom na političko stanje Mađarske nakon drugog svjetskog rata.

Iz Pekinške patke je  u Dark Union direktno prenesen motiv muškarca i žene i njihovih nekoliko dana nakon vjenčanja. Otuda i muškarac na sceni sa stolicom na leđima na kojoj sjedi žena označavajući tako patrijarhalne odnose tadašnje Jugoslavije, ali i šire.

Nadj i njegovi izvođači su neprekidni moving u Pekinškoj patki  zavili u komične situacije koje se grade na neočekivanim mjestima na pozornici, iznad, ispod i svuda naokolo. Brza  pojavljivanja i nestajanja bilo je lako pratiti; svaki je izvođač gradio nekoliko jedinstvenih likova s kojima se igrao korištenjem znanja pantomime, mime, glume, akrobacije, plesa, borilačkih vještina. Kostimi su bili tipično srednje-europski, što znači da su muškarci bili kostimirani u crna odijela s neizbježnim cilindrastim šeširima.

Jedina žena u predstavi (lik crvenokose) pojavljivala se u haljinama s puno ukrasnih čipki. Etnički (iz Nadjevog rodnog kraja) inspirirana scenografija postala je dijelom ritma koji je nalikovao na filmske komedije prije drugog svjetskog rata.  Tako se predstava djelomično doimala i kao ubrzana filmska projekcija tijekom koje neprestano svjedočimo procesu opredmećivanja ljudi i humaniziranja predmeta. Nadj se u predstavi bavio i metamorfozama opet na liniji procesa opredmećivanja ljudi i humaniziranja predmeta. Naime, likovi su oponašali i pokrete životinja, i pokrete lutki koje kao da vise na koncu i to na tragu Craigove teorije teatra.

Mađarev objašnjava da je predstava temeljena na istinitoj priči o amaterskoj predstavi Knjeginja Čardaša koja je izvedena između dva rata ili poslije Drugog svjetskog rata u Kanjiži. Nekoliko je glumaca iz te predstave počinilo samoubojstvo. Zbog prevelikog uživljavanja u ulogu? Ili zbog nesrazmjera između života u stvarnosti i onoga na sceni? Kako bilo da bilo priča je potakla Nadja na pitanja o dualitetu života i smrti koje je simbolički razvijao u predstavi kroz odnose muškarca i žene koji proživljavaju svojih nekoliko dana poslije vjenčanja. U jednoj sceni Pekinške patke izvođači se pitaju hoće li nastaviti predstavu ili se ubiti (što zapravo također podsjeća na početak romana Stranac A. Camusa).

U jednoj sceni Pekinške patke izvođači se pitaju hoće li nastaviti predstavu ili se ubiti

Šaptačka bina bila je podignuta iznad dasaka pozornice, dok su strane pozornice bile okružene skelama skrivenim od pogleda s kojih su se izvođači spuštali pomoću štapova. Budući da se na prvi pogled ništa od svega toga nije vidjelo sve je bilo iznenađujuće. Npr. najednom su se tamo negdje gore otvarala vrata koja su do trenutka otvaranja bila nevidljiva, isto tako i prozori, pa ormari koji su se otvarali iznutra itd. Pozornica je svojom scenografijom plesala zajedno s izvođačima, koji su neprestano poskakivali i zadirkivali jedni druge u toj kaotičnoj komediji fizičkog teatra punog crnog humora. Tako se ostvarivao jedan kolaž simultanih događanja koja od običnih postaju neobična na tragu brehtianskog teatra. Izvođači su pretapanjem iz jednog lika u drugi stvarali mjesta susreta istih i različitih osoba u isto vrijeme. Iz tih susreta izvirala je priča prepuna konotacija sposobnošću da misao preobrazi u akciju materijalizacijom te misli na sceni.

Mađarev objašnjava da su vrata kod Nadja prijelaz iz jednog svijeta u drugi. Naglašava da kada naša svijest susretne tajnu koju ne može razotkriti ili razumjeti rađa se potreba da se ponikne u nesvjesno. Tako je likovnost Giorgia de Chirica inspirirala Nadja da u ovoj predstavi analizira i mogućnosti likovnog, magičnog, naime ‘duha materije koji se krije u materijalnim stvarima’. Svrha jedne materije može se preobraziti u drugu i tako u Pekinškoj patki torba postaje npr. stolica, stol postaje krevet ali i mjesto putovanja, susreta, razmišljanja (kao i u kineskoj tradicionalnoj Pekinškoj operi npr.).

Najupečatljivija scena u Dark Union je motiv izvođača koji na leđima nosi prikačenu stolicu na kojoj sjedi žena (tako u zraku), njegova supruga, koja s njim čini mračno jedinstvo u tom simboličnom patrijahalnom odnosu koji kazuje da muškarac kroz život nosi ženu. Žene su u ovoj predstavi kostimirane u crne haljine do ispod koljena s rukavima i leđima od crne čipke, dok su muškarci, kako je to već tradicionalno kod Nadja, obučeni u crna odijela. Pozornica je omeđena crnilom i pod je crn. U Dark Union također vidimo i stol koji se u Pekinškoj patki kao i ovdje doživljava kao mjesto susreta, razmišljanja, skrivenih misli i mogućnosti njihovih otkrivanja. Ovdje plesači ne sjede oko stola već su na stolu i ispod stola koji postaje krevet.

Ali Dark Union je predstava koja se uvelike razlikuje od Pekinške patke. U Dark Union je sve uredno, sve je očito unaprijed zacrtano i koreografski točno izvedeno. Naime, tijekom kretanja plesača osjećamo palicu koreografa i njegovog stalnog prisustva radi načina izvedbe tih strogo kontroliranih kretnji koje nisu praskave, vrckave i luckaste kao što je to u Pekinškoj patki u kojoj izvođači mogu i improvizirati kretnje a da se te i ne osjete kao improvizacija već kao određena sloboda kretanja na sceni koja se uklapa u cjelokupni kontekst same predstave. U Dark Union kretanja su jasno omeđena koreografskim zahtjevima koje plesači jako dobro i bez pogovora izvršavaju. Ovdje nema mladenačkog bunta (koji je posljedica strasti za životom) već smirenog i pomalo usporenog razmišljanja o prolaznosti i nemogućnosti jedinstva čak i onih zaljubljenih.

Druga bitna razlika između ove dvije predstave je u načinu korištenja tijela izvođača. U Pekinškoj patki izvođači dolaze iz različitih područja koja se bave edukacijom tijela za različite svrhe (podsjećam: tai ji, mima, hrvanje, ples, akrobatika) što rezultira različitim ekspresijama i pridonosi njihovoj individualnosti na sceni pomoću koje i prepoznajemo različite likove, koji takvi i mogu izvoditi po nekoliko različitih likova, što se u predstavi Pekinška patka i događa.

EnKnapGroup je sastavljena od izvođača koji u predstavi pokazuju izrazito dobro trenirana plesna tijela koja se kreću slično, tako da ovdje ne razlikujemo različite likove. Ovdje se sve svodi na priču muškarca i žene (supružnika) koji prolaze stanje krize koje će trajati. U Dark Union analiza situacije mračnog jedinstva ostvaruje se uglavnom različitim koreografskim odnosima. Iako svaki izvođač u ovoj predstavi  ima svoju ulogu one nisu upečatljive kao u Pekinškoj patki. One  više funkcioniraju kao sjena ili produžena ruka netom vjenčanog para.

Gradnja predstave Dark Union sažeta je u strogo kontroliranoj strukturi koja uredno zaokružuje sve scene predstave.

U najavi predstave stoji:

U središtu  (predstave) tragična je priča mladog bračnog para, koji će doživjeti samo nekoliko kratkih trenutaka sreće prije nego što ih pokosi prolaznost života. Evocirajući mračno vrijeme puno emocija, predstava postavlja pitanja o prolaznosti i nestalnosti života te uspoređuje dva odnosa: onaj između muškarca i žene i onaj između života i smrti.

U press materijalu nalazi se i izjava Josefa Nadja povodom premijere predstave:

Za mene ovo djelo simbolizira dug put koji sam prošao kao umjetnik; ono je svojevrsni vremenski stroj. Tek sam s vremenom i emocionalnom distancom shvatio što je njegova stvarna bit – 1987. godine želio sam ispričati priču kojoj sam svjedočio u svojoj rodnoj Kanjiži, ali sad shvaćam da je glavni motiv bio ovaj bezvremeni, koji predstavljam u obnovljenoj inačici predstave. Zbog toga se srž priče s nevjerojatnom lakoćom očituje i u ovoj novoj stvarnosti, u 2018. godini. Izvorna priča postala je samo djelić jednog mnogo šireg konteksta. Ponekad imam osjećaj da me je to djelo samo pozivalo da ga obnovim sa svim svojim novim iskustvima i stečenim znanjima. Rad s EnKnapGroupom bio je eksperiment, i za mene svojevrsno čudo. Ispunio me je obnovljenom energijom, za što je velikim dijelom zaslužna kvaliteta EnKnapGroupe i njezinih plesača.“