Tehnologija onemogućuje kraj povijesti. Francis Fukuyama o budućnosti demokracije

Trenutno je jedan od najvećih izazova to što se ne možemo složiti ni oko osnovnih činjenica, jer više ne vjerujemo znanosti, ne vjerujemo cijelom sustavu znanja koji smo izgradili kako bismo osigurali pouzdane informacije. A to će biti golem problem za demokracije, rekao je Francis Fukuyama u razgovoru s Domagojem Juričićem.

• Naslovna fotografija: Francis Fukuyama i Domagoj Juričić (Foto: Domagoj Juričić)

• Domagoj Juričić je savjetnik za upravljanje političkim rizicima. Bio je i predstojnik Ureda predsjednika i imao visoke dužnosti u Vladi i diplomaciji. Radio je na globalnim regulatornim reformama za Svjetsku banku, redoviti je govornik za The Economist Impact te član Novog pariškog kluba. Diplomirao je novinarstvo u Zagrebu, specijalizirao se za transformacijsko vodstvo na Sveučilištu George Washington te za procjenu učinaka propisa na belgijskom College of Europe. Na berlinskom IBMI-u usavršavao se na polju međunarodne politike i međunarodnog prava.

Vrući vjetar s juga, pun pijeska i zasićen vlagom, oblikuje proteklih dana lice Europe. Dok je Pariz kuhao, Rim lelujao u betonskom znoju, a Berlin prestajao s radom već u podne, u Grčkoj se vrijeme činilo gotovo umjerenim. Početkom srpnja, u Grand Resort Lagonissi, luksuznom hotelskom kompleksu izgrađenom pedesetih godina prošlog stoljeća kao američki dar strateškom savezniku, na mjestu gdje Trumanova doktrina i Marshallov plan još šaptom odzvanjaju kroz palme i kameno-betonsku arhitekturu, održavao se trodnevni 29. godišnji strateški okrugli stol u organizaciji The Economista. Ondje, među diplomatima, bivšim te sadašnjim premijerima i predsjednicima, predstavnicima međunarodnih organizacija, nobelovcima, stratezima i tehnolozima nove ere, susreo sam čovjeka čije je ime već desetljećima sinonim za jedno veliko pitanje: je li Povijest stvarno završila? Francis Fukuyama, politički filozof i globalni autoritet, postao je svjetski poznat kad je 1992. godine objavio Kraj povijesti i posljednji čovjek, knjigu koja je liberalnu demokraciju proglasila krajnjom točkom ideološke evolucije čovječanstva. Bila je to smjela, hegelijanska tvrdnja izrečena u trijumfalnom tonu svijeta koji je tada vjerovao kako je istina konačno na strani Zapada.

Trideset i tri godine kasnije, svijet izgleda bitno drukčije. Autoritarni režimi ne samo da nisu nestali, već se samouvjereno moderniziraju. Demokracije, s druge strane, posrću pod teretom polarizacije, tehnoloških poremećaja i krize identiteta. Umjesto obećanog konvergiranja, globalizacija je možda samo povećala razlike. I dok se Fukuyama sve češće vraća, kroz knjige o identitetu, institucionalnom povjerenju i demokratskoj obnovi, ostaje ključno pitanje: je li njegova teza bila preuranjena, pogrešna ili samo neshvaćena?

Razgovarali smo u ugodno klimatiziranoj dvorani, s pogledom na spokojno more čija se površina doima nepomičnom, gotovo vječnom. No, ispod tog plavetnila, kao i ispod tla na koje se naslanja skrivaju se seizmičke sile, stvarne, geološke, ali i one druge, geopolitičke. U regiji gdje su potresi dio prirodnog ritma, i gdje se kontinenti simbolički sudaraju jednako često kao i sile moći, razgovarati o “kraju povijesti” djeluje i ironično i neizbježno. Bio je to razgovor o tome što je liberalna demokracija danas: san, borba ili uspomena. O tome je li povijest ikad stala, ili smo samo kratko zadržali dah. I o tome hoće li buduće generacije, gledajući ostatke demokracije, osjećati divljenje ili samo distanciranu nostalgiju.

­­

Na samom početku razgovora, vraćamo se tamo gdje je sve počelo uz pitanje koje ga neumitno prati, gotovo poput intelektualnog refrena:

Više od tri desetljeća nakon knjige Kraj povijesti i posljednji čovjek, smatrate li i dalje liberalnu demokraciju političkim odredištem čovječanstva ili je, gledano unatrag, ona bila tek kratkotrajna iznimka, a ne konačna faza?

Kako sam ja shvatio to pitanje, ono zapravo glasi postoji li sustavno drukčiji društveni i politički sustav koji je trajniji i pogodniji za život ljudi od liberalne demokracije. I osjećao sam, znate, godinama, kako je jedini režim koji bi mogao biti stvarni izazivač zapravo kineski sustav, jer su postigli vrlo visoku razinu tehnološkog napretka, gospodarskog rasta, stabilnosti i ostalo. Dakle, mislim kako je to za mene još otvoreno pitanje. Pitanje je koliko je kineski sustav zapravo održiv, ali, znate, trenutačno i sama održivost američke demokracije izgleda upitno. Tako da, barem u mojoj glavi, ne vidim jasan odgovor na to pitanje.

U svijetu obilježenom otpornošću autoritarizma, erozijom demokracije i usponom upravljanja vođenog umjetnom inteligencijom, je li se Povijest vratila s osvetom ili zapravo nikada nije ni nestala?

Tehnologija je jedan od čimbenika koji onemogućuju kraj Povijesti, jer djeluje destabilizirajuće. Svaki društveni i ekonomski sustav izgrađen je oko tehnoloških kapaciteta gospodarstva u određenom povijesnom trenutku. Recimo, u 19. stoljeću glavne tehnologije industrijalizacije bile su ugljen, čelik i teška industrija, što je poticalo centralizaciju vlasti. Mislili smo da će digitalno doba raspršiti tehnologiju i u nekim aspektima to se dogodilo. Informacije su postale dostupnije i demokratičnije.

­­

“Ako možete manipulirati samim tim što je čovjek, možete manipulirati i time što su prava te kako izgleda politički poredak.”

No, sada imamo suprotan problem: svatko može reći bilo što, a ne postoji društveni konsenzus ni oko najjednostavnijih stvari poput empirijskih činjenica. I zato se sve razvilo drugačije nego što smo očekivali. Napisao sam knjigu koja je izašla još 2001. godine, Naša post-ljudska budućnost, u kojoj tvrdim kako bi biotehnologija dugoročno mogla predstavljati veliku prijetnju demokraciji, jer su po mome mišljenju neka prava ipak ukorijenjena u biologiji. Ako možete manipulirati samim tim što je čovjek, možete manipulirati i time što su prava te kako izgleda politički poredak. Danas svjedočimo spajanju umjetne inteligencije i biologije. AI se koristi za dizajniranje proteina, tumačenje genetskih informacija i slično. I ne mislim kako će ono što će iz toga proizaći nužno biti podrška liberalnoj demokraciji.

Globalizacija je nekoć obećavala konvergenciju ekonomija, vrijednosti i političkih sustava. Danas prije otkriva razlike. Je li to obećanje bilo iskreno ili tek projekcija zapadnog liberalnog optimizma?

Vjerojatno je bilo pomalo od oboje. Čini mi se kako se društva tijekom modernizacije ipak usklađuju u određenim aspektima: trebate obrazovane ljude, široku srednju klasu koja može održati moderne institucije, potreban vam je obrazovni sustav, urbana struktura. Sve su to obrasci koji se događaju neovisno o kulturi. No, ne dobivate nužno i usklađivanje kulturnih vrijednosti i političkih sustava. To je postalo puno očitije posljednjih godina. Postojala je verzija teorije modernizacije koju sam svojedobno shvaćao ozbiljno, a to je ona koja kaže da kako se društvo obogaćuje, postaje demokratičnije jer ima više obrazovanih ljudi, srednju klasu, a povijesno gledano to je podupiralo demokraciju na Zapadu. Ipak, to se ne događa u Kini. Dakle, nešto u toj teoriji očito ne štima.

Pisali ste opširno o politici identiteta. Jesu li današnje demokracije u krizi zato što im nedostaju zajedničke građanske vrijednosti ili zato što smo identitete toliko ukrutili da je zajednički temelj postao nemoguć?

To je možda ipak malo pregrubo rečeno. Liberalna društva temelje se na pretpostavci univerzalnog ljudskog dostojanstva, jednakog dostojanstva za sve, no to nailazi na veliki otpor, jer pojedine skupine prema rasi, etničkoj pripadnosti, religiji i slično ne žele biti samo jednake svima drugima, već žele da njihov poseban status bude priznat. To je bila velika transformacija na ljevici krajem 20. stoljeća. Progresivna politika se nekoć temeljila na radničkoj klasi, a sada se fragmentirala u niz malih identitetskih skupina: žene, LGBT osobe, etničke manjine i svaka traži djelomično priznanje vlastitog identiteta. To prijeti osnovnoj pretpostavci liberalizma, koja polazi od jednakosti svih. To je izazvalo i žestoku reakciju desnice, gdje ljudi vjeruju kako je politika identiteta marginalizirala, recimo, bijelce ili dominantnu etničku skupinu u određenom društvu. A to nije dobro za zdravlje liberalne demokracije.

Stječe se dojam kako se liberalne demokracije danas bore s polarizacijom i sumnjom u same sebe, dok autoritarni režimi projiciraju agilnost i samopouzdanje…

E, tu bih bio oprezan. Neki autoritarni režimi doista to čine, ali ako pogledate cijeli svijet autoritarnih režima, mnogi su od njih krhki, nestabilni i nesretni. Previše se ljudi ugleda na Singapur i kaže: vidi kako su uspješni. No, za svaki Singapur postoji i Demokratska Republika Kongo ili Sudan.

Ipak, čini se kako je izgubljen uvjerljiv narativ liberalne demokracije. Kako bi se mogao obnoviti i postati ponovno uvjerljiv?

Prvo, ne mislim da postoji jedinstven odgovor koji bi funkcionirao svugdje u svijetu, jer su okolnosti doista različite. U Sjedinjenim Državama imamo fenomen „pokreta obilja“ (abundance movement), što mi se čini briljantnom idejom o tome kako bi progresivci mogli ponovno osmisliti svoju ulogu. Zadnjih 50 godina ljudi su vladu doživljavali kao najveću prijetnju slobodi pojedinca i nastojali su je ograničiti. Tako da su se i ljevica i desnica na čudan način spojile u anti-vladinom stavu. No, mogli bismo ponovno otkriti onaj raniji osjećaj kako vlada može biti snaga pozitivne promjene. Područje koje me posebno zanima je infrastruktura – jer tu su Kinezi vrlo dobri. Mogu brzo graditi, relativno jeftino, a mnoge liberalne demokracije s time imaju problema.

Ako bismo mogli ukloniti dio proceduralnih prepreka koje koče demokracije, time bismo riješili i neke velike probleme

Ako bismo mogli ukloniti dio proceduralnih prepreka koje koče demokracije – primjerice, ako želimo energetsku tranziciju, moramo graditi velike sustave kako bismo brzo smanjili emisije i prešli na alternative, time bismo riješili i neke velike probleme. U SAD-u, recimo u Kaliforniji, New Yorku, Illinoisu, gradovi pod progresivnom upravom imaju golem problem s dostupnim stanovanjem. Teoretski bismo mogli graditi, ali imamo previše pravila i samonametnutih prepreka. Mislim da bi se u SAD-u mogao zamisliti novi progresivizam koji bi izgradio zelenu infrastrukturu, dao odgovor na klimatske izazove i rekao: preživjet ćemo ono što dolazi. A kad bi se to postiglo, vjerujem da bi ljude to moglo inspirirati… valjda.

Sjedimo, slikovito rečeno, u sjeni Akropole, stoga ne možemo a da se ne zapitamo hoće li buduće generacije proučavati demokraciju kao što ju je nekoć proučavao Tocqueville; ne kao živi eksperiment, već kao plemenitu ruševinu, vrijednu divljenja, ali nenastanjenu?

Razumijem pitanje i njegovu pozadinu, jer danas nije bez osnove, ali ta slika mi je ipak previše pesimistična. Jedno od mjerila gdje ljudi žele živjeti je kamo ljudi bježe. Mnogo je siromašnih, kaotičnih, korumpiranih, neuspješnih država diljem svijeta. I one svake godine proizvode tisuće migranata koji traže bolje uvjete života. Ti ljudi ipak ne idu u Kinu, Rusiju ili Sjevernu Koreju. Oni idu, ili pokušavaju otići, u Sjedinjene Države ili u Europu, u države liberalne demokracije. To je, po meni, očigledan dokaz da ljudi i dalje radije žele živjeti u liberalnim demokracijama nego u bilo kojem alternativnom političkom sustavu. To treba imati na umu kad uspoređujemo te sustave.

Što se dogodilo s povjerenjem?

To je složena priča. Mislim kako smo, na neki način, postali žrtve vlastitog uspjeha. Ljudi su postali obrazovaniji, bogatiji, imali su više slobodnog vremena i naučili kritički razmišljati i upravo su to i činili. Usmjerili su taj kritički um protiv vlastitih društava. Evo jedan konkretan primjer: vjerujem kako su korupcija i pedofilija u Katoličkoj crkvi postojali stoljećima. No, nismo znali za to, jer je Crkva to prikrivala, a postojao je i sustav koji je potiskivao loše vijesti. Danas imamo golemu količinu informacija. Više znamo o korupciji pa nam se čini kako ona raste ali zapravo raste samo naše znanje o njoj. I to je, po meni, dio onoga što se događa s vremenom.

Hoćete reći kako se svijet nije promijenio, tek količina dostupnih informacija o njemu?  

Ne bih rekao da je svijet isti ali tvrdim kako je naš doživljaj svijeta često oblikovan društvenim mehanizmima koji nam ponekad pružaju bolji uvid u stvarnost, a ponekad je i zamagljuju. Trenutno je jedan od najvećih izazova to što se više ne možemo složiti ni oko osnovnih empirijskih činjenica, jer više ne vjerujemo znanosti, ne vjerujemo cijelom sustavu znanja koji smo izgradili kako bismo osigurali pouzdane informacije. A to će biti golem problem za demokracije u budućnosti.

Što očekujete u sljedećih pet, deset godina? Od čega strahujete?

Imam mnogo strahova. Ipak, mišljenja sam kako će liberalna demokracija usprkos svemu pokazati određenu trajnost, jednostavno zato što ne vidim nijednu očitu alternativu koja bi mogla bolje funkcionirati. Da, moguće je da griješim ali trenutno tako razmišljam. Uostalom, što mi preostaje ako odustanem od optimizma.