Od Prage do Nördlingena: rat bez jasnog kraja troši svoje velike zapovjednike. Gustav Adolf protiv Albrechta Wallensteina.

• Naslovna fotografija: Seljaci napadaju plaćenike – uobičajena scena Tridesetogodišnjeg rata koji je često bio rat bilo koje vojske protiv bilo kojih civila, za hranu i golo preživljavanje. (Sebastiaen Vrancx, CC0 1.0)
• Autor je hrvatski influenser, novinar i putopisac, glavni urednik časopisa Mreža i entuzijast vojne povijesti.

Tridesetogodišnji rat jedan je od onih za koje malo tko ima živaca i strpljenja da ih prouči makar i na najosnovnijoj razini. Kao prvo, tu je to glupo ime. Odmah znaš da je nešto dosadno ako čak ni profesionalni povjesničari nisu mogli smisliti ime za rat bolje od jednostavnog navođenja koliko je godina trajao! Čak i oni koji pređu preko problema imena, odustanu kad se sretnu s nevjerojatnom hrpom komplikacija i sukobljenih strana. Najzad, zadnji demoralizirajući moment za prosječnog čitatelja je taj da rat nije završio jasnom kapitulacijom jedne od strana. Moralno je rat bio prilično prljav, religijski truo: kršćani protiv kršćana, katolici protiv protestanata, dok na protestantsku stranu nije ušla katolička Francuska pa se i to razlikovanje gubi. U mnogim elementima to kao da je bio rat vojske, tj. vojski protiv civila. Sve je otužno, a nema ni tenkova. Ono po čemu se ističe jesu pojedinci. Skoro svaki od zapovjednika je prva liga, čak i danas super dosadni Šveđani. Tilly i Wallenstein ipak su najveće face, ali ima ih još barem petnaest koji su top level, likovi dostojni opere.

No, krenimo nekim redom…

Protestantizam se, potaknut prevratničkim idejama Martina Luthera i kasnijih reformatora, opasno proširio diljem Svetog Rimskog Carstva, narušavajući tisućljetno vjersko i političko jedinstvo kršćanskog svijeta poznato kao Corpus Christianum. Reformacija je u početku postigla goleme uspjehe, zahvativši čak i habsburške nasljedne zemlje poput Štajerske i Češke, gdje su protestantski staleži zahtijevali vjerske slobode i potkopavali carski autoritet. Suočena s tom prijetnjom, Katolička crkva pokrenula je snažan i organiziran odgovor poznat kao katolička protureformacija. Na temeljima odluka Sabora u Trentu i uz pomoć isusovačkog reda, započeo je odlučan katolički protuudar s ciljem rekatolizacije stanovništva i obnove narušenog poretka u Carstvu. Protureformacija je u nekim dijelovima srednje Europe bila iznenađujuće uspješna; mnogi se začude kad čuju da su Beč, dijelovi Austrije, Mađarske i Češke nekada bili većinom protestantski, ali su “vraćeni” knjigom, riječju ili mačem i arkebuzom.

Tenzije su kulminirale nizom incidenata. Protestanti 1608. osnivaju militantnu Protestantsku uniju. Pritisnut, car Rudolf II je 1609. prisiljen potpisati pismo kojim češkim protestantima daje (pre)široke vjerske slobode, čime je praktički stvorena opasna paralelna vlada unutar Češke. Kada je pobožni i odlučni katolički vladar Ferdinand II – koji je preuzeo krunu s namjerom da uspostavi red – počeo suzbijati protestantske zloupotrebe i uvoditi cenzuru, češki su buntovnici odgovorili otvorenim nasiljem. Dana 23. svibnja 1618., u zloglasnom incidentu poznatom kao Praška defenestracija, pobunjenici su drsko bacili dvojicu carskih namjesnika i njihovog tajnika kroz prozor dvorca u Pragu s visine od dvadesetak metara. Nakon ovog bezumnog čina, buntovni staleži su proglasili Ferdinanda svrgnutim te su češku krunu ponudili mladom kalvinistu Fridriku V Falačkom, gurnuvši cijelo Carstvo u rat. Digresija – interesantno je da Pražani vole bacati ljude kroz prozor. Ako tražite “Prašku defenestraciju”, naći ćete čak tri povijesno bitne i povezane s ratovima. Ova naša vodi se kao treća, a zbog devastirajućeg rata koji je pokrenula, ujedno je i najvažnija. Tijekom ovih previranja, stalna prijetnja od turskih napada iz Otomanskog imperija opterećuje kršćansku Europu, često odvlačeći pažnju i resurse od rješavanja vjerskih nemira u njemačkim zemljama.

Protestantska pobuna doživjela je brzi slom na samom početku rata. Imperijalne snage, predvođene iskusnim katoličkim zapovjednicima poput Maksimilijana Bavarskog i grofa Tillyja, u potpunosti su razbile nepripremljenu buntovničku vojsku u odlučnoj bitci na Bijeloj gori, zapadno od Praga u studenom 1620. Fridrik V sramotno je pobjegao, ostavivši Prag na milost i nemilost caru, čime je Ferdinand II ponovno uspostavio katolički poredak u Češkoj i kaznio vođe pobune. Bijela gora bila je kao šokantan gol u drugoj minuti nogometne utakmice. Bila je to velika i važna pobjeda katolika i imperijalnih snaga. Moglo je stati na tome da je češki ustanak bio nelegitimna pobuna protiv zakonite vlasti i kršćanskog jedinstva, a rat, ne samo što se ne bi zvao Tridesetogodišnji, nego se ne bi ni zvao ratom, već običnom bunom. Utakmica je mogla biti riješena već tada, ali to se nije dogodilo.

Johann Tserclaes Graf von Tilly! Legendarni strateg imperijalnih, katoličkih vojski u prvoj polovici rata. Naklonite se legendi! (Anthony van Dyck, CC0 1.0)

Rat nije završio, nego se preselio u zapadnu Njemačku, točnije u Palatinat ili Pfalz, vidim da je službeni hrvatski naziv Falačka, ali mislim da je slabo poznat. Carske snage i snage Katoličke lige pod Tillyjem postupno su potiskivale protestantske vojske. Važne epizode bile su bitke kod Wimpfena i Höchsta 1622., nakon kojih se protestantski otpor raspao, te pad Heidelberga i drugih uporišta Falačke. Tilly, punim imenom Johann Tserclaes Graf von Tilly, bilježi neviđen niz pobjeda i ulazi u legendu.

Do 1625. činilo se da su car i Katolička liga potpuno pobijedili i u ovoj fazi rata. Kod Praga nije bilo gotovo – je li sad? Nije. Zamišljam legendu Tillyja kako na Wikipediji čita o povijesti rata koji vodi i govori svojim časnicima – “Ljudi, imam loše vijesti, skoknuo sam u budućnost i tamo piše da se ovaj rat zove Tridesetogodišnji, a mi smo odradili tek sedam!” i njihove face: “Još 23 godine ovoga, are you fucking kidding me??”

Godine 1625. započinje danska faza; kralj Kristijan IV, ujedno i njemački knez kao vojvoda od Holsteina, ulazi u rat kao zaštitnik protestantskih interesa i vlastitog političkog utjecaja u sjevernoj Njemačkoj. Imperijalci i katolici su sve vrijeme isti tim, a na strani protestanata, kako netko padne, u ring uleti netko drugi. Pali su Česi, pao je Palatinat, ulijeću Danci. No, i katolička strana dobija svježu krv, ali drugim načinom – Wallenstein!

Albrecht Wenzel Eusebius von Wallenstein ili češki, Albrecht Václav Eusebius z Valdštejna, najzanimljiviji lik cijelog Tridesetogodišnjeg rata. (Julius Schnorr von Carolsfeld, CC0 1.0)

Nasuprot Dancima stajali su već slavni Tilly i novi carski zapovjednik Albrecht von Wallenstein, koji je za cara organizirao veliku vojsku, financiranu dobrim dijelom prilozima s okupiranih područja. Danska intervencija završila je katastrofalno. Tilly je 1626. teško porazio Kristijana kod Luttera, dok je Wallenstein potisnuo danske saveznike i zauzeo velik dio sjeverne Njemačke, sve do Jutlanda. Wallenstein je imao i planove za Imperijalnu mornaricu na Baltiku! Nakon neuspjeha Wallensteinove opsade Stralsunda i sve većeg unutrašnjeg otpora njegovoj golemoj moći, Danska je 1629. sklopila mir u Lübecku i povukla se iz rata.

Je li sad konačno gotovo?

Nije.

Iste godine Ferdinand II izdao je Edikt restitucije, kojim je pokušao vratiti Katoličkoj crkvi velik broj sekulariziranih crkvenih posjeda, čime je habsburška pobjeda dosegla svoj vrhunac, no Ferdinand je time istodobno stvorio upravo onu prijetnju koja će ubrzo potaknuti švedsku intervenciju Gustava Adolfa.

Švedski kralj Gustav Adolf, precijenjen, ali i dalje vrlo sposoban zapovjednik. (Jacob Hoefnagel, CC0 1.0)

Ulaskom Šveđana u ring na strani protestanata ne samo da rat nije gotov, nego počinje ono najbolje – Gustav Adolf vs Wallenstein! Duel koji smo čekali! Sudar teškaša! Rumble in the Jungle! Thrilla in Manila! BRING IT ON!

Nakon švedskog ulaska u rat 1630. Gustav II Adolf u samo dvije godine potpuno mijenja ravnotežu snaga u Njemačkoj. Ohrabren francuskom financijskom potporom, Gustav se iskrcao s vojskom u Pomeraniji, zabrinut zbog habsburške dominacije na Baltiku koji je smatrao švedskim jezerom. Isprva su mu se njemački protestantski kneževi priključivali oprezno, ali je situaciju dramatično promijenilo katoličko razaranje i pljačka Magdeburga 1631., nakon čega je otpor caru naglo ojačao. U rujnu iste godine Gustav Adolf i saski saveznici porazili su Tillyja kod Breitenfelda, čime je prvi put od početka rata srušena carsko-katolička vojna nadmoć i otvoren put švedskom prodoru prema središnjoj i južnoj Njemačkoj. Gustav je tijekom zime i proljeća 1631.-1632. napredovao prema Rajni i Bavarskoj, dok je Tilly pokušavao zaustaviti prodor. U travnju 1632. Šveđani su forsirali prijelaz preko rijeke Lech kod Raina, 73-godišnji Tilly je ondje ranjen i ubrzo umire. To je prvi odlazak jednog od velikih zapovjednika rata. Do kraja rata 1648., poginut će ih ili umrijeti još hrpa.

Imperijalna se strana tada našla u ozbiljnoj krizi pa je Ferdinand II ponovno pozvao Wallensteina, kojega je dvije godine ranije smijenio pod pritiskom kneževa. Wallenstein je nekoliko godina ranije izgradio ogromnu carsku vojsku praktički kao privatno poduzeće. Raspolagao je golemom mrežom kredita, posjeda, dobavljača i političkih veza. Nije bio samo general nego svojevrsni ratni oligarh. Upravo zbog njegove prevelike moći njemački kneževi su 1630. pritisnuli cara da ga smijeni.

Wallenstein pristaje vratiti se, ali pod uvjetima koji mu daju nevjerojatnu autonomiju. Ponovno okuplja vojsku gotovo ni iz čega, spaja se s bavarskim snagama i prisiljava Gustava Adolfa da napusti dio svojih planova u Bavarskoj. Tijekom ljeta 1632. dvije su se vojske približile području Nürnberga gdje je Wallenstein zauzeo snažno utvrđen položaj, a Gustav Adolf pokušao pronaći način da ga natjera na odlučujući sukob.

Mapa tzv. švedske faze rata, gibanja glavnih vojski i zaraćenih strana. Prekomplicirano za attention span čovjeka 21. stoljeća. (En odveč, CC BY-SA 4.0)

Alte Veste, rujan 1632.! Wallenstein formira snažno utvrđeni logor kod Nürnberga. Čeka Gustavov napad. I’ve been waiting for you, Obi-Wan! Gustav pokušava izazvati odlučujuću bitku, jer mu ogromna koncentracija vojske oko Nürnberga stvara logističku katastrofu – bolesti, glad i nestašica počinju uništavati obje strane.

Gustav napada Wallensteinove položaje, ali napad propada. Ključ je u kombinaciji uzvišenog, vrlo neravnog i djelomično šumovitog terena te snažno utvrđenih imperijalnih položaja; Šveđani su morali napadati uzbrdo kroz loš teren pa su im se formacije raspadale, a topništvo nije moglo učinkovito pratiti pješaštvo. Wallensteinove snage bile su ukopane iza grudobrana, jaraka i prepreka pa su švedski napadi gubili zamah prije nego što bi uopće došli do glavne obrambene linije. Prvi veliki poraz Šveđana, psihološki vrlo važan. Gustav Adolf, koji je dvije godine izgledao gotovo nezaustavljiv, ne uspijeva izbaciti Wallensteina iz utvrđenog položaja. Wallenstein pokazuje da se protiv Gustava ne mora nužno boriti njegovim stilom – može ga iscrpiti, natjerati na napad i odbiti ga. Obje vojske zatim napuštaju područje Nürnberga i slijedi razdoblje manevriranja.

Wallenstein kreće prema Saskoj, dijelom zato što želi prisiliti saskog izbornog kneza da napusti savez sa Švedskom. Gustav kreće za njim. Wallenstein pritom misli da je kampanja praktički završena za tu godinu. Dolazi studeni, vrijeme se pogoršava i on počinje slati dijelove vojske u zimski smještaj. Jedan od njegovih najvažnijih podređenih, Pappenheim, odlazi sa svojim trupama. Gustav shvaća da ima priliku uhvatiti Wallensteina dok mu je vojska oslabljena.

Tako dolazimo do Lützena, 16. studenoga 1632.

Mapa bojnog polja kod Lützena na početku bitke. Ako tražite Hrvate, malo ih je ispred imperijalne linije na desnom krilu, a većina na lijevom, pod Isolanom. (Osprey, Fair Use)

Wallenstein shvaća što se događa i hitno šalje poruke Pappenheimu da se vrati. Bitka počinje u magli, dimu i vrlo lošoj vidljivosti. Šveđani napadaju. Švedsko napredovanje je usporeno zbog guste hladne magle, u švedskoj povijesti poznate kao Lützendimman, koja je u kombinaciji s dimom iz Lützena – koji je Wallenstein zapalio kako bi zaštitio svoje desno krilo – smanjila vidljivost na samo nekoliko koraka. Šveđani se suočavaju s prvim velikim taktičkim problemom: umjesto izravnog napada, morali su preći močvarni kanal Flossgraben. Budući da je prelazak ledene vode preko improviziranih mostova trajao satima, dragocjeno vrijeme je izgubljeno, što je izbrisalo švedsku brojčanu nadmoć i dalo vremena carskim pojačanjima da se približe.

Oko deset sati prije podne započela je topnička razmjena. Oko jedanaest magla se nakratko razišla i švedska je borbena linija krenula u opći napad. Na švedskom desnom krilu, pod osobnim zapovjedništvom kralja Gustava Adolfa, čuvena finska laka konjica (Hakkapeliitat) pod Stålhandskeom uspješno je razbila lako oklopljene hrvatske konjanike na carskom lijevom krilu i natjerala ih u bijeg prema vlastitoj komori. U središtu, pješačke brigade pod vodstvom Nilsa Brahea prešle su cestu Leipzig-Lützen, potisnule carske arkebuzire i uspješno zauzele carsku bateriju od sedam topova u jarku. Međutim, na švedskom lijevom krilu, vojvoda Bernhard od Saxe-Weimara naišao je na žestok otpor kod utvrđenih vrtova Lützena i velike baterije kod vjetrenjača; njegov je napad počeo gubiti zamah pod teškom paljbom. Točno u podne, kada se imperijalna obrana na lijevom krilu počela urušavati, na bojište stiže carski feldmaršal Gottfried Heinrich Graf zu Pappenheim s tisuću i pol do dvije tisuće i tri stotine svježih konjanika iz Hallea. Pappenheim je odmah poveo silovit juriš koji je odbacio švedsku pješačku liniju natrag preko ceste, nanoseći im teške gubitke. Ipak, ubrzo nakon toga, Pappenheim biva smrtno ranjen i evakuiran s bojišta, što je demoraliziralo dio njegovih trupa.

Negdje između podneva i pola jedan popodne dogodio se potpuni taktički slom švedskih formacija. Imperijalni zapovjednik Holk pokrenuo je pješačke brigade iz druge linije, poput Comargove i Badenove, u razoran protunapad na švedski centar. Elitne švedske jedinice – Žuta brigada (kraljeva garda) i Plava brigada (veterani s godinama iskustva) – našle su se u obruču. Imperijalni kirasiri, teška oklopljena konjica pod Götzom i Piccolominijem, zaobišli su ih s bokova i izveli taktiku poznatu kao “caracole“, pucajući iz pištolja iz neposredne blizine u zbijene švedske kopljanike koji se u magli i dimu nisu mogli braniti. Rezultat je bio strašan – Plava brigada izgubila je oko dvije trećine svoga sastava, a Žuta brigada je potpuno pregažena i uništena. Te su elitne formacije, ponos švedske vojske, praktički prestale postojati!

Smrt švedskog kralja Gustava Adolfa na bojnom polju kod Lützena. (Carl Wahlbom, CC0 1.0)

Čuvši za krizu u centru, kralj je osobno poveo mali skvadron smålandskih konjanika u pomoć. Zbog lošeg vida – bio je kratkovidan – guste magle i dima, kralj se odvojio od glavnine svojih snaga. Najprije je pogođen metkom u lijevu ruku, koja mu je slomljena. Dok ga je pratnja pokušavala izvući, naletjeli su na carsku kirasirsku patrolu. Kralj je pogođen u leđa, metak mu je probio pluća, a on je pao s konja, nakon čega je dokrajčen ubodima mačeva i hicem u glavu. Njegov konj Streiff pobjegao je praznog sedla kroz maglu, što je bio prvi znak Šveđanima da im je vladar mrtav. Neki hrvatski i Hrvatima skloni povjesničari sugeriraju da su švedskog kralja ubili Hrvati. Bila bi to zgodna crtica, no nema gotovo nikakvog uporišta u onome što o događaju znamo. Hrvati ipak jesu igrali važnu ulogu u ovoj bici, kao i u mnogim drugima iz Tridesetogodišnjeg rata.

Nakon pogibije kralja i uništenja elitnog pješaštva, švedska se vojska našla na rubu općeg kolapsa; vozači zaprežnih kola i bjegunci počeli su panično bježati prema Nürnbergu. Dodatnu paniku izazvao je napad oko tisuću do dvije tisuće hrvatskih lakih konjanika koji su zaobišli švedsko desno krilo i žestoko napali švedsku komoru u pozadini. To je prisililo više od tisuću švedskih konjanika iz druge linije pod Bulachom, da se povuku iz glavne bitke kako bi obranili pozadinu. Spas je došao od hladnokrvnog švedskog trećeg zapovjednika, Doda zu Innhausena und Knyphausena, koji je ljubomorno čuvao svoju drugu liniju rezervnog pješaštva i Ohmovo konjaništvo netaknutima. Oni su poslužili kao čvrsti obrambeni zid o koji su se carski napadi razbili. Dvorski kapelan Fabricius uspio je okupiti bjegunce pjevajući luteranske hvalospjeve. Vojvoda Bernhard preuzeo je vrhovno zapovjedništvo i pokrenuo novi juriš na lützenske vrtove, no i taj je napad do pola tri popodne počeo slabjeti pod paljbom carskih rezervi koje je okupio Holk.

Oko tri sata popodne na bojište se spustilo privremeno zatišje zbog opće iscrpljenosti obiju strana i golemog broja poginulih časnika. Šveđani su pod hrpom leševa napokon pronašli izmasakrirano tijelo svoga kralja. Knyphausen je predložio povlačenje, no Bernhard je to odbio, odlučivši osvetiti kralja ili poginuti. Kako bi motivirao vojnike, Bernhard im je otkrio istinu o kraljevoj smrti, što je kod protestanata, umjesto straha, izazvalo golemi gnjev i želju za osvetom.

Šveđani su u pola četiri popodne pokrenuli treći, očajnički i fanatični opći napad sa svim preostalim snagama – Knyphausenovim i Wilhelmovim pješaštvom i Mitzlaffovom brigadom. Borba je bila nevjerojatno brutalna; nakon što je ponestalo streljiva, vojnici su se mlatili kundacima i kopljima u borbi prsa o prsa. Carski zapovjednici pretrpjeli su strašne gubitke; Breuner je poginuo, mladi Waldstein je smrtno ranjen, a Piccolomini je preživio iako je pod njim ubijeno čak pet konja, dok mu je oklop bio pun udubljenja od metaka. Oko pola pet, Šveđani su napokon osvojili ključnu carsku bateriju kod vjetrenjača i okrenuli njezine topove prema carskim linijama koje su se počele lomiti u sumrak. Mrak je prekinuo borbu oko pet sati popodne. Iako je oko šest sati napokon stiglo Pappenheimovo pješaštvo – oko tri tisuće svježih Valonaca pod zapovjedništvom Reinacha, koji su tražili novi napad, mentalno i fizički slomljeni Wallenstein je to odbio. Odlučio je spasiti što je preostalo od njegove vojske i naredio povlačenje prema Leipzigu pod okriljem noći, ostavivši iza sebe ranjenike, komoru i gotovo sve topove. Šveđani su ostali gospodari krvlju natopljenog polja, no po cijenu stravičnih gubitaka i smrti svog karizmatičnog kralja.

Toliko o bici, koja je sama po sebi izvanredno zanimljiva. Po tome nije iznimka – zanimljive su i mnoge druge iz Tridesetogodišnjeg rata. Sada dolazimo do onog potencijalno još zanimljivijeg – tumačenja rezultata i utjecaja na povijest. “Integracije”, rekao bi svaki dobar šaman, dan nakon što vam da ayahuascu.

Procjena poginulih u ratovima u periodu dva stoljeća – od 1618. do 1815. Prvi, najviši stupac je Tridesetogodišnji rat, a zadnji, drugi po visini, Napoleonski ratovi, koje autor zove “French wars 1792.-1815.” Svi ostali ratovi su, po broju stradalih, znatno manji. Oko pola stradalih su civili. (Dr.Alexander S. Burns, Twitter)

Lützen sam odabrao za uži prikaz zbog zanimljivosti same bitke, svega što joj je prethodilo – i neposredno i u desetljećima “build up-a“. Najzad, Lützen je posebno zanimljiv i zbog onoga što slijedi – tumačenja i utjecaja. Tko je zapravo pobijedio i koji je boksački ili šahovski velemajstor nadigrao protivnika? Kada se promatraju cijele vojske, ukupni švedski gubici (mrtvi, ranjeni i dezerteri) iznosili su oko šest tisuća ljudi, što je činilo otprilike trećinu njihove ukupne snage. Carski gubici bili su nešto niži i iznosili su ukupno pet tisuća stošezdeset mrtvih, ranjenih ili zarobljenih. Preostali dio carskih gubitaka činio je tisuću i stošezdeset ranjenika koje je Wallenstein pri povlačenju ostavio u Leipzigu i koji su zarobljeni. Carska je vojska također pretrpjela težak gubitak u opremi, jer su Šveđani zarobili 24 topa, kao i većinu njihove prtljage i komore. Wallenstein je kasnije bio ljut na sebe, što je pred kraj nevjerojatno napornog dana izgubio nerv i napustio bojište. Povijest će misliti da je izgubio! Iako je protivniku nanio veće gubitke i eliminirao ni manje ni više nego samog njihovog kralja i navodnog vojnog genija. S više upornosti mogao je biti i jasniji pobjednik, grizlo ga je to.

Je li konačno vrijeme za mir?

Ne još. Ni blizu!

Gustav Adolf ima gotovo besprijekoran ugled i reputaciju, smatra ga se genijem koji je revolucionirao ratovanje itd. Kontroverzna teza. Kad god vidite puno povijesne propagande iza nečeg ili nekog, u korijenu su – Englezi. Čak i ako nisu sudjelovali u događaju ili su u pitanju njihovi neprijatelji, jer i neprijatelje ponekad treba “pumpati” da uspjeh protiv njih izgleda veći. (Bismarck, jedan prosječan bojni brod iz Drugog svjetskog rata, dignut je na razinu mita, ne njemačkom, već engleskom propagandom. Slično je i s Rommelom, ali to je za druge priče.). Zagovornici teze da je švedski kralj Gustav Adolf revolucionirao ratovanje ističu njegove vojne reforme koje su postavile temelje moderne taktike. Ključni doprinos bilo je uvođenje kombiniranih rodova vojske u kojoj su pješaštvo, konjaništvo i topništvo integrirani u kohezivnu i fleksibilnu cjelinu koja je maksimizirala učinkovitost na bojištu. Umjesto tadašnjih dubokih pješačkih formacija od dvadeset do trideset ljudi, organizirao je pješaštvo u pliće formacije duboke samo pet do šest ljudi, što je povećalo vatrenu moć i omogućilo razoran plotun uz očuvanje pokretljivosti. Pretvorio je topništvo iz statičnog opsadnog oružja u mobilno bojno sredstvo uvođenjem lakših topova, poput trofuntaša, koji su se brzo premještali. Uveo je dril vojnika, standardizirao kalibre i osmislio inovativne papirnate patrone povezane žicom, što je omogućilo švedskim topovima da ispale tri hica naspram dvaju neprijateljskih. S druge strane, kritičari i noviji povjesničari – uključujući i mene – smatraju da je njegov utjecaj precijenjen te da su protestantski autori preuveličavali njegove talente na štetu imperijalnih zapovjednika. U akciji je bio samo dvije godine, dobio samo par bitaka, a neke bogme i izgubio, i na kraju je glupo poginuo u bici u kojoj, na pravdi boga, nije baš pobijedio.

Mnoge od njegovih taktika suparnici su brzo i lako kopirali; primjerice, Wallenstein je bez problema usvojio plitke pješačke formacije i postavljanje arkebuza uz konjaništvo kako bi neutralizirao švedsku prednost. Hvaljene švedske pješačke brigade pokazale su se previše složenima za napad, imale su inherentne slabosti koje su ogoljene u kaosu bitke kod Lützena te su potpuno nestale s njemačkih bojišta u dvije godine nakon njegove smrti. Gustav Adolf je također činio goleme operativne pogreške, poput napada na Wallensteinov tabor kod Alte Veste. Na samom bojištu, elitne pješačke brigade (poput Žute i Plave) pretrpjele su katastrofalne gubitke i bile gotovo izbrisane dok je protestantska konjica podbacila u tolikoj mjeri da su sami Šveđani priznali kako bi doživjeli potpuni slom da pješaštvo nije stajalo poput zida. Na koncu, njegova osobna nepromišljenost i navika da vodi napade s prve crte dovele su ga do prerane pogibije, što je ostavilo protestantski savez bez vođe.

S druge strane, Wallenstein!

Da, navijam za njega i što mi možete?!

Wallenstein nije bio samo veliki vojskovođa Tridesetogodišnjeg rata. Bio je jedan od najvećih genija outsourcinga i financiranja rata. Car Ferdinand II nije imao novca ni državnog aparata za održavanje goleme vojske pa je Wallenstein složio sustav koji danas gotovo izgleda kao crowdfunding: pukovnici i časnici ulagali su vlastiti novac, trgovci su davali robu na kredit, a osvojena i “zaštićena” područja plaćala su “Kontributionen” kojima se vojska sama financirala. To je bila loša vijest za civile – takva vojska nije morala ni voditi bitke da bi uništila zemlju. Deseci tisuća ljudi i tisuće konja mjesecima su gutali hranu, stoku, sijeno, drvo i novac. Vojska 17. stoljeća bila je zapravo predatorski grad koji se kreće krajolikom. Wallensteinov genij bio je u tome, što je shvatio kako natjerati geografiju da sama plaća rat. Tridesetogodišnji rat među prvima je u kojima su civili platili ogromnu cijenu. I plaćali su je desetljećima!!

Problem je nastao kad je car shvatio da je outsourcingom dobio vojsku koju sam nikada ne bi mogao financirati, ali i čovjeka s vlastitom mrežom kreditora, časnika, klijenata i političke moći. Salesman je postao prevelik da bi ga se moglo samo tako otpustiti.

Vratimo se u 1632.! Protestanti su ostali bez švedskog kralja, svog (navodno) najvećeg vojnog genija i lidera, no drugi ešalon švedskih generala zapanjujuće se dobro adaptirao i pokazao vrlo sposobnim. Administrativni dio vođenja rata preuzeo je čuveni Axel Oxenstierna. Ako tražite legendu među Šveđanima, predlažem njega.

Autor pored spomenika grofu Axelu Oxenstierni u Stockholmu. Oxenstierna je bio mudar čovjek i autor fantastičnog citata u pismu sinu. “An nescis, mi fili, quantilla prudentia mundus regatur? – Zar ne znaš, sine, s koliko se malo mudrosti upravlja svijetom? ” (Autorova fotografija)

Oxenstierna je 1633. okupio protestantske saveznike u Heilbronnski savez, osiguravši izravne francuske financijske subvencije, dok su švedske i savezničke vojske nastavile djelovati pod zapovjednicima poput Bernharda od Saxe-Weimara i Gustava Horna. Dakle, stvari za protestantsku stranu naizgled još uvijek izgledaju dobro. Na katoličkoj strani paralelno se razvija sasvim druga drama: Wallensteinova politička katastrofa. Nakon Lützena, Wallenstein ostaje vrhovni carski zapovjednik, ali sve više vodi vlastitu politiku. Pregovara sa Sasima (Saksoncima), protestantima, Šveđanima, pa posredno i s drugim silama. Nije potpuno jasno što mu je krajnji plan. Možda želi postići opći mir. Možda želi ojačati svoj položaj. Možda zamišlja političku reorganizaciju Carstva u kojoj bi on imao ogromnu ulogu. Na bečkom dvoru raste sumnja da sprema izdaju ili barem vodi vlastitu politiku mimo cara. Moguće je da je priča dijelom izmišljena da se opravda asasinacija, ali sasvim je moguće i da je lukavi crowdfunder odlučio pronaći sponzore drugdje, posebno ako mu je to savjetovao njegov astrolog Talijan Seni (Wallenstein je bio opsjednut astrologijom).

Mrtvi Wallenstein, nakon atentata u Egeru (danas Chebu na samom rubu Češke). Lik koji ga promatra je njegov osobni astrolog, Gianbattista Seni, koji ga je upozorio na opasnost, ali uzalud! Ferdinande, što si napravio?! (Karl Theodor von Piloty, CC0 1.0)

Kriza je dosegnula vrhunac u siječnju 1634. na sastanku u Plzenu gdje je Wallenstein od svojih časnika zatražio potpisivanje prisege osobne vjernosti iz koje je lukavo izostavljena klauzula o odanosti caru. Suočen s opasnošću da Wallenstein s vojskom prebjegne neprijatelju, osigura si češku krunu ili čak krene na Beč, car Ferdinand II ga je tajnim dekretom razriješio dužnosti, proglasio izdajnikom i zapovjedio njegovo uhićenje ili likvidaciju. Shvativši da gubi kontrolu nad većinom pukova, Wallenstein je iz Plzena pobjegao prema Egeru (Chebu). Međutim, skupina carskih i škotsko-irskih časnika u njegovoj službi – na čelu s Johnom Lesliejem, Walterom Butlerom i Walterom Deverouxom – odlučila je ostati vjerna caru i spriječiti predaju graničnih utvrda Šveđanima. Dana 25. veljače 1634. godine, nakon što su na gozbi u dvorcu Eger likvidirali njegove ključne zapovjednike Illoa, Terzkyja i Kinskyja, upali su u Wallensteinovu sobu gdje ga je Devereoux usmrtio, kažu, kopljem. Fuck no!

Tako u manje od dvije godine nestaju Tilly, Gustav Adolf, Pappenheim i Wallenstein. Gotovo cijela generacija glavnih vojnih figura prve polovice rata. Za lukavog Wallya teško je odlučiti čiji bi heroj trebao biti? OK moj osobni, ali čiji još? Austrijski? Austrijski car dao ga je ubiti radi navodne izdaje iako mu je donio niz pobjeda na bojnom polju. Na kraju, zapamćen je u Češkoj. Bio je etnički Čeh, iako je Tridesetogodišnji rat počeo kao reakcija Beča na češki protestantizam. Wally je vodio katoličke vojske. Šta sad? No, Česi su ponosni na “svog čovjeka” koji je oblikovao povijest.

Česi su iz Tridesetogodišnjeg rata izašli duboko demoralizirani, sa snažnom notom nihilizma koja se proteže preko Hašeka i Švejka, sve do danas. U međuvremenu su to okrenuli u humor, pivo, ali… Ovo je vrlo kontroverzna teza – kad gledate mapu “porn stars per million inhabitants“, Češka i Mađarska su jedan do dva reda veličine ispred drugih zemalja, izrazito puno više. Predlažem tezu da su korijeni toga u Tridesetogodišnjem ratu. To je autentično moja teza, nisam je nigdje pročitao, uz ostalo i zato jer je stvar od kakve bi svaki “ozbiljan” povjesničar bježao, u strahu od gubitka reputacije.

Nakon Wallensteinova ubojstva dolazi do velike bitke kod Nördlingena, početkom rujna 1634. Carske snage pod carevim sinom Ferdinandom i španjolska vojska kardinala-infanta Ferdinanda zajednički su opsjedale grad, a švedsko-protestantska vojska Horna i Bernharda pokušala je razbiti opsadu. Napad na snažne habsburške položaje na brdu Albuch pretvorio se u katastrofu. Šveđani su više puta bezuspješno jurišali, njihove su se formacije iscrpile i na kraju se cijela protestantska vojska raspala, a Horn je zarobljen. Kod Nördlingena je hrvatsko lako konjaništvo pod zapovjedništvom generala Johanna Ludwiga Hectora von Isolana tvorilo krajnje desno krilo carsko-španjolske vojske te je svojom pokretljivošću učinkovito osiguravalo bokove i spriječilo švedske pokušaje obuhvata. Nördlingen je mnogo ozbiljniji poraz nego Alte Veste. Kod Alte Veste Gustav jednostavno nije uspio probiti Wallensteina. Kod Nördlingena švedsko-protestantska vojska praktički prestaje biti dominantna sila u južnoj Njemačkoj. Politički efekt je ogroman. Mnogi njemački protestantski kneževi zaključuju da Švedska više ne može jamčiti njihovu sigurnost. Rezultat je Praški mir iz 1635. godine. Car pristaje na određene ustupke, posebno oko provedbe Edikta restitucije. Mnogi protestantski njemački kneževi ponovno se približavaju caru.

Je li sada KONAČNO gotovo?

Ne.

Tek smo na sedamnaest godina rata koji se s razlogom zove Tridesetogodišnji. Ali gotov je, nažalost, najbolji dio utakmice, onaj s najviše udaraca na gol, najviše drame i dobrih poteza. Kako za švedsku fazu kaže lik na Twitteru: “If you like the 30 Years War, you probably like this phase the best.“

Do Praškog mira najmoćniji čovjek Francuske, kardinal Richelieu, pokušavao je držati Habsburgovce pod pritiskom pomoću drugih: Nizozemaca, Šveđana, njemačkih protestanata. Financirao ih je, ali bez izravnog uplitanja u borbe. Nakon Nördlingena postaje jasno da se taj sustav može raspasti. Ako Habsburgovci pobijede u Njemačkoj, Francuska bi se našla strateški okružena. Od tog trenutka religijska logika sukoba postaje još slabija. Rat gubi svoju temeljnu narav “katolici protiv protestanata”; neki protestanti su se nakon Praškog mira približili caru, a na stranu poljuljanih Šveđana, u ring ulazi katolička Francuska, koja je, paradoksalno, nedavno završila vlastiti krvavi unutrašnji obračun s protestantima. Iako je Richelieu katolički kardinal, on zaključuje da ne smije dopustiti habsburšku pobjedu i prelazi u otvoreni rat, čime sukob ulazi u svoju posljednju, francusko-švedsku fazu. Rat koji je počeo 1618. kao pobuna protestantskih staleža u Češkoj sada postaje europski geopolitički rat za ravnotežu snaga. Ali to je pripovijest za neku drugu priliku….