Znanstvenik s moralnim imperativom

Akademik Ivo Šlaus, jedan od najuglednijih hrvatskih znanstvenika i humanista, preminuo je u veljači 2026. godine, ostavivši za sobom neizbrisiv trag u nuklearnoj fizici, mirovnom aktivizmu i međunarodnim odnosima. Svojim je životom svjedočio uvjerenju da znanost mora služiti čovječanstvu – ne tek kao sredstvo za razumijevanje prirode, već kao temelj mira, suradnje i globalne odgovornosti.

Rođen 26. rujna 1931. u Splitu, živio je u najmračnijim i najoptimističnijim razdobljima dvadesetog stoljeća. Njegovo djetinjstvo i mladost obilježio je rat koji je oblikovao njegov osjećaj za nepravdu i duboku potrebu da svojim radom pridonese boljem svijetu. Svjedočio je razaranjima Drugog svjetskog rata, obećanjima obnove i znanstvenog napretka u poslijeratnom razdoblju, ali i egzistencijalnoj prijetnji koju su donijele tehnologije omogućene znanošću. Upravo je to oblikovalo njegov životni put i uvjerenje da moramo osigurati da se znanost nikada ne upotrijebi za uništavanje čovječanstva.

Od fizike do globalne odgovornosti

Već kao mladić, Šlaus je pokazivao iznimnu znatiželju prema prirodnim znanostima. To ga je dovelo do studija fizike na Sveučilištu u Zagrebu, gdje su profesori brzo prepoznali njegov talent i predanost te ga poticali na usavršavanje. S diplomom stečenom 1954. i doktoratom 1958. godine na Sveučilištu u Zagrebu, usredotočio je istraživanje na nuklearnu fiziku – područje koje je u poslijeratnom razdoblju nosilo ogromnu težinu i odgovornost. Atomska je bomba jezivom jasnoćom pokazala da se znanstvena spoznaja može pretvoriti u oružje te da znanstvenici imaju posebnu dužnost sprječavanja njene zloporabe. Ta je spoznaja postala središnjom točkom njegove karijere i života.

Šlaus je već kao mlad brzo napredovao u akademskoj hijerarhiji, stječući međunarodno priznanje za svoj rad u nuklearnoj fizici. Njegovi znanstveni doprinosi bili su značajni – objavio je stotine radova u vodećim međunarodnim časopisima, sudjelovao na brojnim konferencijama i surađivao s istaknutim fizičarima iz cijelog svijeta. No, ubrzo je shvatio da ima misiju i izvan laboratorija. Svijet je bio podijeljen Hladnim ratom, a nuklearno oružje predstavljalo je egzistencijalnu prijetnju čitavom čovječanstvu.

Pugwash i desetljeća mirovnog aktivizma

Znanost koja je omogućila to oružje morala je, smatrao je Šlaus, biti i ključni čimbenik u njegovu kontroliranju i eliminaciji. To ga je dovelo do Pugwash konferencije o znanosti i svjetskim poslovima, međunarodne organizacije koju su 1957. godine osnovali Joseph Rotblat i Bertrand Russell. Okupljala je znanstvenike s Istoka i Zapada kako bi našli odgovore na opasnosti nuklearnog oružja i druge svjetske ugroze. Organizacija je dobila Nobelovu nagradu za mir 1995. godine, a njezino djelovanje temeljilo se na uvjerenju da znanstvenici, zbog stručnosti i međunarodnih veza, mogu djelovati kao mostovi razumijevanja između suprotstavljenih strana.

Šlaus se duboko uključio u Pugwash, postavši jedan od njegovih najutjecajnijih članova. Bio je član Pugwashovog vijeća, a prethodno je bio i predsjednik Hrvatskog Pugwasha, čiji je bio jedan od osnivača. Njegova predanost organizaciji nije bila tek formalna – u Pugwashu je vidio jedinstvenu priliku za znanstvenu diplomaciju, za dijalog koji bi mogao smanjiti napetosti i spriječiti nuklearni sukob. Tijekom Hladnog rata, Pugwash je bio jedan od rijetkih kanala komunikacije između Istoka i Zapada, a Šlaus je bio jedan od onih koji su te kanale održavali otvorenima.

Rad u Pugwashu bio je samo jedan, iako možda najvažniji, dio njegovog aktivizma. Bio je aktivan i u drugim međunarodnim tijelima koja su se bavila pitanjima mira, razoružanja i globalne sigurnosti. Jedan od njegovih najvažnijih doprinosa bio je u promicanju nuklearnog razoružanja. Šlaus je bio zagovornik postupnog, ali sustavnog smanjenja nuklearnog arsenala te je sudjelovao u mnogim inicijativama koje su imale za cilj smanjenje nuklearne prijetnje. Njegov pristup bio je pragmatičan – vjerovao je da se i mali koraci mogu sumirati u velike promjene te da je važno graditi povjerenje kroz dijalog i transparentnost. Na brojnim je međunarodnim konferencijama, sastancima i u radnim skupinama zagovarao jačanje međunarodnih sigurnosnih mehanizama.

Posebno je važna bila njegova uloga tijekom i nakon raspada Jugoslavije. Kada je regija bila zahvaćena sukobima, Šlaus je nastojao održati znanstvenu suradnju i dijalog između zaraćenih strana. Njegova predanost miru i ljudskim pravima nije posustajala ni u najtežim trenucima. Organizirao je znanstvene skupove, poticao suradnju i zagovarao dijalog, pokazujući da znanost može biti most čak i kada su politički odnosi na najnižoj točki. Njegovi napori u tom razdoblju bili su ključni za očuvanje znanstvenih veza između zemalja bivše Jugoslavije.

Rad u Pugwashu Šlaus je nastavio i nakon Hladnog rata. Nova globalna prijetnja – širenje nuklearnog oružja na nove države i terorističke skupine – zahtijevala je novi pristup, a Šlaus je bio među onima koji su ga oblikovali. Zagovarao je jačanje međunarodnih sporazuma i institucija, kritizirao politike koje su potkopavale globalnu sigurnost. Tu je kritiku uvijek temeljio u činjenicama i razumu, nikad na ideologiji ili stranačkom opredjeljenju.

Svjetska akademija

Šlausov utjecaj nadilazio je Pugwash. Mirovna je nastojanja više desetljeća provodio kroz različite međunarodne organizacije i forume. Od 1987. bio je član Rimskog kluba, a 1993. osnovao je Hrvatsku udrugu Rimskog kluba i bio njen predsjednik. Od 1994. godine bio je član Svjetske akademije znanosti i umjetnosti (WAAS), organizacije posvećene mobilizaciji najvećih svjetskih mislilaca na rješavanje ključnih pitanja našeg vremena. Predsjednik WAAS-a bio je od 2011. do 2013. godine, nakon čega je proglašen počasnim predsjednikom. Njegovo vodstvo Akademije bilo je obilježeno nastojanjem da se znanstvena spoznaja poveže s društvenom odgovornošću i da se akademska zajednica aktivnije uključi u rješavanje globalnih izazova.

Osnovao je i bio glavni urednik časopisa Cadmus, koji izdaje WAAS i koji je postao važan forum za rasprave o globalnom upravljanju, održivom razvoju i miru. Kroz Cadmus, Šlaus je poticao interdisciplinarni dijalog i okupljao mislioce iz različitih područja – od znanosti i filozofije do ekonomije i politike. Njegova vizija bila je da se problemi poput klimatskih promjena, siromaštva i sukoba ne mogu riješiti unutar uskih disciplinarnih granica, već zahtijevaju holistički pristup. U govorima i člancima često je naglašavao da znanstvenici ne mogu biti neutralni promatrači, već da imaju dužnost djelovati. Pozivao je na stvaranje globalne zajednice odgovornosti, u kojoj bi znanstvene spoznaje služile dobrobiti svih ljudi, a ne samo uskim interesima. Njegovi tekstovi u Cadmusu i drugim publikacijama bili su poziv na akciju, na osviještenost i na preuzimanje odgovornosti za budućnost planeta.

Rad u Institutu Ruđer Bošković

Šlaus je veliki dio svoje znanstvene karijere proveo u Institutu za istraživanje i razvoj – Institut Ruđer Bošković u Zagrebu, gdje je bio ravnatelj od 1973. do 1979. godine. Bilo je to razdoblje značajnog razvoja Instituta, jačanja međunarodne suradnje i otvaranja novih istraživačkih smjerova. Pod njegovom upravom, Institut je ojačao svoju poziciju kao vodeća znanstvena institucija u Hrvatskoj i regiji te uspostavio suradnju s brojnim uglednim znanstvenim centrima diljem svijeta.

Kao ravnatelj, Šlaus je poticao interdisciplinarnost, vjerujući da se najveći znanstveni napreci događaju na granicama disciplina. Institut nije vidio samo kao mjesto gdje se provodi istraživanje, već i kao zajednicu učenih ljudi koji dijele zajedničku misiju – unapređenje znanja za dobrobit čovječanstva. Njegov pristup upravljanju bio je otvoren, participativan i poticajan za mlade istraživače. I nakon što je prestao biti ravnatelj, Šlaus je ostao aktivan u Institutu, sudjelujući u istraživanjima, mentorstvu i međunarodnim projektima. Njegova prisutnost i autoritet bili su važan čimbenik u razvoju znanstvene kulture u Hrvatskoj. Mnogi današnji vodeći hrvatski znanstvenici bili su njegovi studenti ili suradnici, a njegov utjecaj na njihove karijere bio je nemjerljiv.

Znanstveni doprinosi

Šlaus je ostavio značajan znanstveni opus. Njegovi radovi iz nuklearne fizike, posebno na području nuklearnih reakcija i strukture jezgre, citirani su u vodećim znanstvenim časopisima. I sam je surađivao s brojnim međunarodnim institucijama, uključujući CERN, gdje je stekao dragocjena iskustva i kontakte koji su mu koristili i u mirovnoj aktivnosti. Osim nuklearne fizike, bavio se i fizikom čestica i medicinskom fizikom. Uvodio je i razvijao nove eksperimentalne tehnike i metode analize o čemu je objavio 411 radova, od toga 6 monografija. Među prvima je istraživao nuklearna međudjelovanja izvan energetske ljuske. Na području medicinske fizike bavio se radiofarmaceuticima i razvojem neutronske radioterapije. Bio je jedan od organizatora skupova o nuklearnoj medicini. Njegov znanstveni pristup bio je obilježen strogom metodologijom, kritičkim mišljenjem i otvorenošću prema novim idejama. Smatrao je da znanost nije puko gomilanje činjenica, već proces stalnog propitivanja i revizije.

Ta je filozofija oblikovala i njegov pristup mirovnom aktivizmu – uvijek je bio spreman preispitati svoje stavove i prilagoditi ih novim spoznajama.

Kao pozvani predavač bio je na 57 međunarodnih konferencija, a organizirao ih je više od 20. Bio je gostujući profesor na sveučilištima diljem svijeta i savjetnik u znanstvenim laboratorijima. Od 1988. bio je član i suosnivač Academia Europaea i predsjednik njenog Odbora za fiziku i tehničke znanosti od 1990. do 1994. Od 1992. bio je član Academia Scientiarum et Artium Europaea u Salzburgu. Od 2006. bio je vanjski član Makedonske akademije znanosti i umjetnosti i dopisni član Crnogorske akademije znanosti i umjetnosti.

Hrvatska baština

U Hrvatskoj je Šlaus ostavio dubok trag, kako znanstvenim radom, tako i angažmanom u društvenim pitanjima. Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Razreda za matematičke, fizičke i kemijske znanosti. Njegova prisutnost u Akademiji bila je poticaj za mlađe generacije znanstvenika, koji su u njemu vidjeli uzor intelektualne strogosti i moralne dosljednosti.

Za svoje djelovanje Šlaus je dobio nagrade Ruđer Bošković 1962. i 1969., a 2008. dobiva i Državnu nagradu za znanost za životno djelo. Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom odlikovan je 2023. za osobite zasluge u području znanosti, istraživanja, međunarodnih odnosa te za izniman doprinos ugledu Republike Hrvatske i njezinom položaju u svijetu.

Od 2000. do 2003. Šlaus je bio i zastupnik SDP-a u Hrvatskom saboru, a 1997. s akademikom Ivanom Supekom bio je suosnivač Hrvatskog pokreta za demokraciju i socijalnu pravdu i njegov glavni tajnik.

Šlaus je od 1995. do 1997. obnašao i dužnost dopredsjednika Sindikata znanosti. Prigodom desete obljetnice Sindikata, dobio je Nagradu za dugogodišnje zaslužno vođenje, a 2010. je proglašen zaslužnim članom.

Šlaus je bio počasni član brojnih međunarodnih znanstvenih i mirovnih organizacija. Unatoč međunarodnom priznanju, ostao je duboko vezan uz Hrvatsku, svoju domovinu, i nastojao je svojim radom pridonijeti njezinom razvoju i ugledu. Njegov dom u Zagrebu bio je otvoren za sve koji su dijelili njegove ideale, a njegova gostoljubivost i toplina ostali su u sjećanju svih koji su ga poznavali.

Mentor i vođa

Nije bio samo znanstvenik i aktivist, već i mentor i vođa. U Hrvatskoj je nadahnuo mnoge mlade znanstvenike da pogledaju izvan laboratorija i uključe se u velika moralna i politička pitanja svog vremena. Njegova prisutnost osjećala se na sveučilištima, u Akademiji i na međunarodnim forumima gdje je s dostojanstvom i uvjerenjem predstavljao svoju zemlju.

Mladi znanstvenici koji su imali priliku raditi s njim ili ga slušati često su isticali njegovu sposobnost da složene probleme objasni na jasan i nadahnjujući način. Nije se bojao izazivati konvencionalne stavove, potičući kritičko razmišljanje i intelektualnu neovisnost. Njegova vrata bila su uvijek otvorena za mlade ljude koji su dijelili njegovu strast prema znanosti i miru.

Šlaus je vjerovao da znanost nije puki skup činjenica, već način razmišljanja i pristupanja svijetu. Podučavao je svoje studente i suradnike da znanost ne može biti odvojena od etike, da svako znanstveno otkriće nosi sa sobom odgovornost. Ta je lekcija, možda, jednako važna kao i sve što je naučio o nuklearnoj fizici. Njegovi bivši studenti danas su vodeći znanstvenici u Hrvatskoj i svijetu, noseći sa sobom vrijednosti koje im je prenio.

Moralna dimenzija znanosti

Tijekom cijelog života Šlaus je inzistirao na tome da znanost ima moralnu dimenziju. To nije bilo popularno stajalište u dobu koje je često tretiralo znanost kao moralno neutralnu. No za Šlausa, sama moć znanosti – njezina sposobnost preoblikovanja svijeta – zahtijevala je od znanstvenika da promišljaju posljedice svog rada. Nije se bojao postavljati teška pitanja: Koja je svrha znanja? Tko od njega ima koristi? Kako osigurati da znanstveni napredak služi općem dobru, a ne uskim interesima?

Ta pitanja za Šlausa nisu bila apstraktna. Bila su življena stvarnost. Prolazio je kroz Hladni rat, raspad Jugoslavije i pojavu novih globalnih prijetnji s istim postojanim, principijelnim pristupom: dijalog, transparentnost i predanost istini. Pokazao je da znanstvena diplomacija nije naivni idealizam, već praktična nužnost – način izgradnje povjerenja u svijetu koji je vidio previše razaranja.

Često je citirao Russella i Rotblata, utemeljitelje Pugwasha, koji su vjerovali da znanstvenici imaju posebnu odgovornost prema čovječanstvu. Ta odgovornost, smatrao je Šlaus, proizlazi iz same prirode znanstvenog rada – znanstvenici su navikli na kritičko mišljenje, na provjeravanje tvrdnji, na traženje istine. Te osobine čine ih idealnim zagovornicima mira i razumijevanja. U tom smislu, Šlaus je svoj život posvetio prevođenju znanstvenih vrijednosti u društveno djelovanje.

Osobni pogled

Dopustit ću si i osobni pogled na Ivu. Bio je potpredsjednik Sindikata znanosti u vrijeme mojeg predsjedavanja. Zahvaljujući i njemu, to mi je razdoblje ostalo u najljepšem sjećanju. Svojim ugledom i uvijek jasnim promišljanjem statusa znanosti i znanstvenika bio je od ogromne koristi. Osim što je mislio dobro, znao je to i dobro izraziti. Sve je s njim bilo veoma neposredno i lako i tako je ostalo do kraja.

U zadnjih pet godina naše suradnje u Hrvatskom Pugwashu organizirali smo, uz Anu Jerković, šest Međunarodnih konferencija o sigurnosti, znanosti i miru. To su godišnji događaji koji se održavaju u organizaciji Hrvatskog Pugwash društva, u suradnji sa Svjetskom akademijom znanosti i umjetnosti i portalom Ideje.hr. Konferencije okupljaju znanstvenike, diplomate, kreatore politika, vjerske vođe i akademike kako bi raspravljali o ključnim izazovima našeg vremena – od nuklearnog razoružanja do uloge znanosti, religije i medija u izgradnji mira. Ivo je na njima redovno sudjelovao kao organizator i izlagač od svoje 90. do 95. godine. Njegovi su me nastupi uvijek iznova fascinirali. Nakon manjih problema sa Zoomom uvijek bi održao izvanredno izlaganje, kako sadržajem tako i iskazom, na kojem su mu mogli pozavidjeti i izlagači kojima je mogao biti pradjed. Intelektualna vitalnost do samoga kraja.

Trajna baština

Dok oplakujemo gubitak Ive Šlausa, također slavimo život izvanrednog postignuća i značenja. Njegov doprinos nuklearnoj fizici, mirovnom aktivizmu i međunarodnoj znanstvenoj zajednici neprocjenjiv je. No možda je njegovo najveće naslijeđe primjer koji je postavio: znanstvenik može biti i rigorozan i suosjećajan, intelektualno ambiciozan i moralno utemeljen.

Put koji je započeo, zajedno s kolegama iz Pugwasha i WAAS-a, nastavlja se. Izazovi kojima se bavio – nuklearna proliferacija, zloporaba znanosti, opasnosti od sukoba – još su s nama. Ali tu su i alati koje je pomogao stvoriti: Pugwash, Svjetska akademija znanosti i umjetnosti, i globalna mreža znanstvenika posvećenih miru. Njegova vizija znanosti kao snage za dobro, a ne za uništenje, živi u radu tih institucija.

Šlaus je vjerovao da povijest nije nepovratno određena, već da je oblikuju ljudske odluke i djelovanja. Njegov život bio je dokaz da pojedinac može utjecati na tijek povijesti, da znanstvenik može biti građanin svijeta, i da mir nije utopija, već cilj kojemu se moramo neprestano približavati. Njegova ostavština nije samo u institucijama koje je izgradio, već u vrijednostima koje je promicao – dijalog, razum, suradnja i odgovornost.

Nedovršeno djelo

Šlaus je često govorio o “nedovršenom djelu” Pugwasha – djelu izgradnje svijeta u kojem znanost služi životu, a ne smrti. U svojim posljednjim godinama vidio je nove prijetnje: eroziju međunarodnih sporazuma, uspon nacionalizma, obnovljenu opasnost od nuklearnog sukoba. Ipak, ostao je pun nade. Vjerovao je u snagu razuma, u otpornost ljudske dobrohotnosti i u sposobnost znanstvenika da učine razliku.

Ta nada, jednako kao i njegova znanost i aktivizam, njegov je trajni dar nama. Podsjeća nas da, unatoč svim izazovima, napor da se svijet učini boljim mjestom vrijedi truda. Šlaus je živio taj princip i nadahnuo je druge da ga slijede. Njegovo “nedovršeno djelo” sada je naša odgovornost – odgovornost da nastavimo graditi svijet utemeljen na znanju, razumu i miru, svijet kakav je Ivo sanjao i za koji se cijeli život borio.

Zbogom, Ivo Šlaus

Profesor Ivo Šlaus iza sebe ostavlja svijet koji je bar malo sigurniji, pravedniji i promišljeniji zahvaljujući njegovom radu. Ostavlja kolege, studente i prijatelje koji će nastaviti njegovu misiju.

Zbogom, Ivo. Počivaj u miru. Tvoje djelo živi.