Tipovi kapitalizma. Drastične razlike u upravljanju i odnosu prema obrazovanju radnika.

Radnici sa specifičnim vještinama teže su nadomjestivi, pa je prijetnja njihovog štrajka ozbiljnija nego u slučaju radnika s nespecifičnim vještinama, piše Josip Lučev. u članku u kojem detaljno analizira način upravljanja i odnos prema radnicima u liberalno-tržišnim ekonomijama i koordinirano-tržišnim ekonomijama

• Dr.sc. Josip Lučev je asistent – predavač na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Prošli se članak (Kapitalizam ne postoji bez pravila. Kako nastaje korupcija i kako se održava. Vanjski šok) bavio konceptom institucije i interakcijama institucija i tržišta, a prikazao je i osnovne pristupe institucijama u novom institucionalizmu. Ovaj će se pozabaviti Tipovima kapitalizma kao dominantnim tipološkim istraživanjem razvijenih gospodarstava koje je proizašlo iz literature novog institucionalizma. Pitanje je izuzetno važno iz barem dva razloga. Prvi je znanstveni i konceptualni: neki se autori fokusiraju na sličnosti razvijenih gospodarstava i u promjenama posljednjih desetljeća prvenstveno vide konvergenciju kapitalizama (takva je, primjerice, perspektiva Wolfganga Streecka). Iako je nedvojbeno da razvijena gospodarstva imaju mnoge relevantne sličnosti, ona očito generiraju i poprilično različite društvene rezultate (nejednakost, siromaštvo, nezaposlenost, pristup obrazovanju i zdravstvu). Stoga se čini smislenim pozabaviti i sustavnim razlikama i njihovim uzrocima, a ne samo sličnostima.

Drugi je  razlog praktična i prizemljenija verzija prvog: raznolikost razvijenih gospodarstava se vrlo lako preskoči i u svakodnevnom političkom diskursu. Iz vulgarizirane ekonomski lijeve perspektive često ispada da je svako tržišno rješenje automatski i „neoliberalno“, a pod time kao da se zamišlja samog Nečastivog. Iz vulgarizirane ekonomski desne perspektive često ispada da na svaki zamislivi problem postoji samo jedno rješenje, a to je napredak tržišta i uzmicanje države. Iako su te dvije inačice jedna drugoj zakrpa, nijedna nije ispravna. Prošli je tekst argumentirao kako je učinkovitost tržišta neizbježno zajamčena tek kvalitetnim institucijama koje to tržište definiraju i usmjeravaju. Ovaj će se tekst baviti različitim verzijama uspješnog kapitalizma – nekima koje se više oslanjaju na tržište (ali i one kroz prisutnost države) i nekima koje se više oslanjaju na stratešku koordinaciju (sindikate i veću ulogu države). Novi institucionalizam se s vremenom okrenuo upravo perspektivama koje takve različitosti pokušavaju objasniti i tipologizirati.

• Intelektualna atmosfera

Već je dakle naglašeno značenje koncepata ovisnosti o prijeđenom putu i ravnotežnih rezultata za analizu institucija. Kroz takve se pristupe nametnulo refleksno i prešutno razumijevanje institucija kao inherentno stabilnih. To zahvaća jednu njihovu važnu značajku, ali je takvo shvaćanje ipak suviše ograničavajuće. Usprkos tendenciji prema stabilnosti, institucije prolaze kroz promjene. Nekad ih uzrokuje vanjski šok, ali često su rezultat unutrašnjeg razvoja. No, nakon promjena novog institucionalizma prikazanih u prošlom tekstu, ideju inercije institucija će dodatno cementirati i dominacija tipološkog žanra istraživanja.

David Soskice i Peter Hall, Tipovi kapitalizma

Institucionalne tipologije razvijenih zemalja su kao žanr istraživanja procvale kroz 1990-te i rane 2000-te. Gosta Esping Andersen (1990) tako objavljuje vrlo utjecajnu analizu široko shvaćenih režima socijalne države i nalazi tri grupe – liberalnu (pr. SAD), socijal-demokratsku (pr. Švedska) i korporativno-etatističku (pr. Njemačka). Michel Albert u Capitalisme contre Capitalisme (1991) zamjećuje dva tipa kapitalizma. S jedne je strane to Rhenisch (rajnski) model koji se prostire od nordijskih zemalja do Švicarske uz potencijalni dodatak Japana. S druge strane je to špekulativni i financijski neo-američki model kapitalizma orijentiran na kratke rokove odlučivanja. David Soskice je u to vrijeme počeo pisati o koordiniranim i nekoordiniranim ekonomijama (Soskice, 1990), a i on i Peter Hall su objavili poglavlja u izvrsnom zborniku Continuity and Change in Contemporary Capitalism (Kitschelt, Lange, Marks i Stephens, 1999). Zaključci tog zbornika su mogli dijalog o institucijama odvesti u smjeru uključenja makroekonomije, međunarodne povezanosti i veće promjenjivosti institucija – ali takva agenda je nažalost morala sačekati. S vremenom su tekstovi Halla i Soskicea prerasli u seminalni zbornik Varieties of Capitalism (Hall i Soskice, 2001). U to vrijeme se pojavljuju i alternativni tipološki pristupi, a od snažnijih i utjecajnijih svakako treba spomenuti Rich Democracies (Wilensky, 2002) i The Diversity of Modern Capitalism (Amable, 2003). No, upravo će Varieties of Capitalism odnosno Tipovi kapitalizma dominirati budućim diskursom o usporedbi institucija. Naredna istraživanja će se najčešće otvarati ili eksplicitnim nastavljanjem ili eksplicitnim odbacivanjem Tipova kapitalizma, a vrlo teško će ih se moći ignorirati (Nölke, 2016). Ostatak ovog teksta će se baviti s prikazom Tipova kapitalizma – prvo kroz sažetak osnovnih ideja, a zatim kroz prikaz najvećih kritika i nedostataka tog pristupa.

• Tipovi kapitalizma

Pristup započet zbornikom Varieties of Capitalism – VofC (Hall i Soskice, 2001a) pokazao se jednim od najvidljivijih i najuspješnijih projekata novog institucionalizma uopće. Kroz promatranje interakcije različitih institucionalnih aranžmana u nacionalnim okvirima ponudio je tipologiju kapitalizma u razvijenim zemljama. Temeljna je ideja bila krenuti od institucionalnih aranžmana kroz koje djeluje pojedino poduzeće. Originalno su Hall i Soskice prepoznali pet relevantnih tipova: industrijski odnosi, stručno osposobljavanje i obrazovanje, financijski sustav/korporativno upravljanje, odnosi među poduzećima i interna struktura poduzeća (Hall i Soskice, 2001b: 22-27). Kasniji doprinosi će širiti ili sužavati taj spisak, ali vrijedi početi od konkretnih prednosti koje su proizašle iz ovakve perspektive.

Dvije su institucije komplementarne ako „prisutnost (ili učinkovitost) jedne povećava prinose (ili učinkovitost) druge“. Postoji više tipova komplementarnosti, više puteva prema uspješnosti

Prvi ključni uvid VofC je interakcija institucija i važnost institucionalne komplementarnosti u toj interakciji. Svako institucionalno rješenje (primjerice, svaki zakon ili set regulacija) ima eksternaliju – odnosno učinke na potpuno drukčija polja. Eksternalije ključnih institucionalnih rješenja mogu biti funkcionalno zahvaćene drugim, komplementarnim institucionalnim rješenjima u kojem slučaju VofC očekuje visoke stope rasta i učinkovito gospodarstvo. Ili razne institucije mogu biti međusobno stihijski sukobljene pa VofC očekuje niže stope rasta i neučinkovito gospodarstvo. Definicijom, dvije su institucije komplementarne ako „prisutnost (ili učinkovitost) jedne povećava prinose (ili učinkovitost) druge“ (ibid.: 17).

Drugi je ključni uvid da postoji više puteva prema uspješnosti – odnosno više verzija komplementarnosti na makrorazini. Izvorni doprinos je identificirao dvije grupacije: LME (Liberal Market Economy) i CME (Coordinated Market Economy).  LME je ideal-tipski opis svih pet tipova odnosa koji bi trebao opisati djelovanje privrede u SAD, Kanadi, UK, Irskoj, Novom Zelandu i Australiji. CME bi s druge strane trebao ideal-tipski opisati Njemačku, Austriju, Švedsku, Finsku, Dansku, Norvešku, Nizozemsku, Belgiju, Švicarsku i Japan (ibid.: 19-21). Ove grupacije predstavljaju efikasne i komplementarne institucionalne aranžmane, odnosno grupiranja određenih tipova institucija u uspješnijim gospodarstvima. Prema VofC teoriji, ona su uspješna upravo zato što bolje iskorištavaju komplementarnost.

Tipovi kapitalizma razlikuju se u odnosu prema specifičnim znanjima i vještinama radnika. Charlie Chaplin u filmu Moderna vremena.

Jedan od ključeva razumijevanja ove dihotomije nalazi se u specifičnim znanjima i vještinama. Takva specifična znanja mogu biti važna odrednica kod industrijskih radnika kojima su potrebne vještine u rukovanju sa specifičnim alatima i strojevima u specifičnim procesima. Iz perspektive bilo radnika bilo poslodavca, postoji trošak povezan sa stjecanjem tih vještina. SAD i Njemačka predstavljaju dramatičan kontrast u nošenju s tim troškom. U SAD-u je čak i sustav osnovnog vježbeništva s iznimkom rada u građevini uvelike nestao do 1920-ih godina (Thelen, 2014: 75). Obrazovni sustav ne nudi alternativu jer je usprkos nekoliko pokušaja reformi ostao lišen stručne komponente pa je srednjoškolski sustav orijentiran na pripremu za fakultet (ibid:75-85). Istovremeno, predradnici sve više nestaju iz tvornica u korist menadžera (Geoghegan, 2014:24), pa čak i usputna on-site edukacija izostaje. Tako se zapravo regrutira radnike s općenitim znanjima i često je tome podređen čitav sustav. Upotreba tehnologija u proizvodnji koje nadomještaju rad kapitalom i procesnih inovacija koje ljudski rad svode na što manji obujam što rutinskijih poteza tako nadoknađuje izostanak specifičnih vještina. Njemački se sustav stručnog obrazovanja i obuke u snažnom kontrastu dugo smatrao „krunskim draguljem“ gospodarstva  (Thelen, 2014: 85).

U tom kontekstu je važno uočiti poveznicu između moći organiziranog rada i specifičnih vještina radnika. Radi se o tome da su radnici sa specifičnim vještinama teže nadomjestivi, pa je prijetnja njihovog štrajka mnogo ozbiljnija nego u slučaju radnika s nespecifičnim vještinama. To im daje trajnu polugu u kolektivnim pregovorima. No, izvan industrije postoje visoko obrazovani, teško nadomjestivi radnici sa specifičnim vještinama u čijim slučajevima ipak nije  razumno očekivati snažne kolektivne pregovore (primjerice, programeri ili vrhunski kuhari). Za to je potrebna i mogućnost organizacije rada – odnosno, kako je to postavljao Erik Olin Wright, asocijacijska moć rada (postoji u kontrastu sa strukturnom moći koja proizlazi iz nenadomjestivosti – Wright, 2000; Silver, 2003). Mogućnost organizacije je viša u industriji zbog zajedničkog rada u uvjetima u kojima je lako obustaviti proizvodnju. Kombinacija te dvije okolnosti stavlja značajne mogućnosti organizacije industrijskog rada u sustavima orijentiranima na specifične vještine. Tako možemo logički povezati visoku centraliziranost kolektivnih pregovora i utjecaj sindikata s tipom obrazovanja i vještina u CME zemljama. Tome treba dodati i tradicionalno rigidniju regulaciju tržišta rada koja pruža dodatnu zaštitu. LME zemlje su u tom kontekstu one zemlje koje naglašavanjem nespecifičnih znanja ograničavaju moć organiziranog rada – a pogotovo u komplementarnosti s fleksibilnijim tržištem rada.

Možemo povezati visoku centraliziranost kolektivnih pregovora i utjecaj sindikata s tipom obrazovanja i vještina u koordirinim tržišnim ekonomijama. Liberalne tržišne ekonomije naglašavanjem nespecifičnih znanja ograničavaju moć organiziranog rada

Treća komponenta je pitanje korporativnog upravljanja i predominantnog tipa financiranja. U LME sustavima su odnosi tržišni i naslonjeni na burzu (Hall i Soskice, 2001: 22-24). To bi trebao biti ne naročito strogo regulirani svijet u kojem je hostile takeover uobičajeni manevar, a cijena dionice jedan od najvažnijih indikatora. Unutar takve logike, ima mnogo više razloga za zadržati korporaciju profitabilnom i lean pod svaku cijenu – radi se zapravo o obrambenom mehanizmu. Istovremeno, krizno otpuštanje radnika i slično rezanje troškova ne može naići na značajno protivljenje sindikata (jer su načelno preslabi), niti će biti naročito neizvedivo iz perspektive menadžmenta (jer su radnici lakše nadomjestivi). Tako se zatvara logički trokut orijentiran na zaštitu dobiti koji koristeći komplementarne institucije proizvodi funkcionalan fleksibilan sustav. U snažnom kontrastu, CME gospodarstva bi trebala biti definirana stabilnijim, strateškim i dugoročno orijentiranim odnosima u upravljanju i financiranju.

Keiretsu, velike strateški orijentirane integrirane japanske grupacije

Tradicionalna orijentacija japanskog gospodarstva može poslužiti kao primjer. Dugoročnost sustavu daju velike strateški orijentirane integrirane grupacije (keiretsu – poput Mitsubishi, Mitsui, Fuyo, Sumitomo…) koje dominiraju gospodarstvom, a financijski prate strpljive matične banke koje su najčešće u središtu keiretsu formacija. Odnosi među poduzećima su tako diktirani odnosima unutar takvih strateških/vlasničkih udruženja. Čini se da je ovaj tradicionalni aspekt japanskog gospodarstva poslužio kao važan model u izgradnji CME ideal-tipa. Slabiji odjeci toga dakako postoje i u Europi, poglavito u ulozi bankarskog sustava i velikih obiteljskih kompanija. S druge strane je njemački odnos prema radnicima i sindikatima dao drugi dio slagalice. Princip kodeterminacije (Mitbestimmung) jamči zastupljenost radnika u upravi, a sindikati (slabiji u Japanu) su u principu uživali i svojevrsnu veto moć za šire društvene dogovore. Sustav kolektivnog pregovaranja je bio razvijen i omogućavao daleko veći domet sindikatima nego što bi samo brojčano stanje sugeriralo. Visoke stope sindikalne gustoće bi pak ponajprije trebalo tražiti u Nordijskim zemljama. Tako je CME ideal-tip predstavljao spoj različitih elemenata (koji zapravo ne predstavljaju niti jednu zemlju) a koji je usprkos tome pokušao zahvatiti ključne mehanizme u njih deset. Koliko je specifično taj opis bio uspješan, a napose iz današnje perspektive, istražit će idući odjeljak.

• Tipovi kapitalizma nakon dva desetljeća

Ovaj će odjeljak prikazati suvremene tendencije u dva ključna područja: financijskom tržištu i tržištu rada. Počinjem s tendencijama u tržištu financija. Teorija Tipova kapitalizma sugerira da banke igraju vodeću ulogu u CME zemljama, a burze u LME zemljama. Grafovi 1 i 2 prikazuju paradigmatske slučajeve Njemačke i SAD-a.

Graf 1 – dominantni izvori financiranja u Njemačkoj. Izvor podataka: World Bank, 2021

Graf 2 – dominantni izvori financiranja u SAD-u. Izvor podataka: World Bank, 2021

Radi se o gruboj usporedbi, ali dovoljnoj da se pokaže osnovni kontrast. U Njemačkoj je zadnjih 20 godina donijelo kontinuirano smanjenje strukturne uloge banaka (sa 112% na 80% BDP, napose pod utjecajem pada nakon 2009. godine). Istovremeno je sveukupna „težina“ burze uglavnom oscilirala između 30 i 60% BDP-a. Osnovna tendencija veće uloge banaka je tako ostala činjenicom, ali su se strukturne uloge ta dva izvora financiranja u međuvremenu značajno približile. Graf 2 pokazuje ove tendencije u SAD. Do 1990-ih ovi su indikatori bili na usporedivim razinama, a kroz 1990-e dolazi do značajnog raslojavanja. Tržišna kapitalizacija je iznimno volatilna pa postiže značajan rast prije kriza 2000./2001. i 2008. te značaj pad u kontekstu kriznih tendencija. Prije pandemije je razlika između ova dva indikatora bila na razinama na kojima je bila i prije krize 2008./09. Iako nemamo tekuće podatke, s obzirom na trenutne tendencije (kontrakcija BDP-a i rast burze), tržišna kapitalizacija izražena kao postotak BDP vjerojatno je već debelo prebacila 200%. S druge je strane indikator strpljivog financiranja ipak povijesno daleko manje volatilan. Drugim riječima, osnovna analiza Tipova kapitalizma u smislu izvora financiranja u SAD vjerojatno nikad nije bila uvjerljivija nego danas. Nema mnogo smisla prikazivati podatke za ostala gospodarstva zbog idiosinkrazija burza, a napose neusporedive uloge burza u manjim gospodarstvima. No, upravo takvu usporedbu možemo napraviti na tržištu rada.

Tablica 1 prikazuje osnovne indikatore regulacije tržišta rada za 2019. godinu (najnoviju dostupnu) u svim LME i CME zemljama.

	EPL – ugovori na neodređeno	EPL – ugovori na određeno
Njemačka	2,9	1,9
Austrija	2,6	2,2
Belgija	2,9	2,2
Nizozemska	3,5	1,5
Švicarska	2,1	1,5
Švedska	2,6	1,7
Danska	1,9	2
Finska	1,9	1,8
Norveška	2,4	3
Japan	1,9	1,4
Prosjek CME	2,47	1,92
SAD	0,7	0,3
UK	1,6	0,5
Irska	1,9	1,2
Kanada	1,3	0,3
Australija	2	1
Novi Zeland	1,2	0,9
Prosjek LME	1,45	0,7

Tablica 1: Tipovi kapitalizma i regulacija tržišta rada 2019. Izvor: OECD, 2020 – EPRC v2 za EPL ugovori na neodređeno, EPT v3 za EPL – ugovori na određeno

Nakon dva desetljeća reformi tržišta rada, često s usmjerenjem prema većoj fleksibilnosti, razlike između CME i LME zemalja nisu toliko izražene, mada su tendencijski ipak postojane. OECD-ov EPL indeks (Employment Protection Legislation) mjeri stupanj zakonske zaštite radnika (0 kao potpuno nezaštićen/fleksibilan, a 6 kao najzaštićeniji/najrigidniji indeks). Prema EPL indeksima za ugovore na neodređeno prosjek unutar CME grupe je 2,47 (ali uz raspon 1,9-3,5) a LME prosjek je nižih 1,45 (ali uz raspon 0,7-2). Postoje dakle preklapanja budući da Japan, Finska, Danska i Švicarska (CME gospodarstva) imaju isti ili sličan skor kao Irska i Australija (LME zemlje). Prave se razlike tako vide tek na ekstremima – između rigidnijih/zaštićenijih tržišta (Nizozemska, Njemačka, Austrija, Belgija, Švedska i Norveška) te liberaliziranih tržišta rada (SAD, Novi Zeland, Kanada, UK). Ovi ekstremi zapravo osmišljavaju razlike između CME i LME slučajeva, no moramo zamijetiti da prema zaštiti ugovora na neodređeno te razlike ne drže vodu za cjelovite grupacije. Ako razmotrimo EPL za ugovore na određeno, vidimo da je CME prosjek 1,92 (ali uz raspon 1,4-3) a LME prosjek je znatno nižih 0,7 (ali uz raspon 0,3-1,2). Tako se teoretske razlike između ugovora na određeno nešto bolje mogu empirijski potvrditi jer nema preklapanja. Mora se ipak napomenuti da je bolje zanemariti tipološke razlike između relativno bliskih gospodarstava Irske, Nizozemske i Švicarske, ako bi se kroz CME-LME matricu nešto suvislo htjelo reći o njihovim tržištima rada.

Tablica 2 prikazuje osnovne indikatore povezane s industrijskim odnosima za najrecentnije dostupne godine i za sva LME i CME gospodarstva.

	Sindikalna gustoća	Pokrivenost kolektivnim ugovorima
Njemačka	16,7	56
Austrija	26,7	98
Belgija	52,8	96
Nizozemska	16,8	77,6
Švicarska	17,6	57,9
Švedska	62	90
Danska	67,1	82
Finska	61,7	89,3
Norveška	51	72,5
Japan	17,2	16,5
Prosjek CME	38,96	73,58
SAD	10,5	11,6
UK	23,2	26
Irska	25,5	32,5
Kanada	29,4	28,1
Australija	15	60
Novi Zeland	17	15,3
Prosjek LME	20,1	28,92

Tablica 2: Industrijski odnosi.

Visser, 2019. Podatci su za 2017. godinu osim sindikalne gustoće za Belgiju, Dansku, Irsku, Švicarsku (2016.) i Kanadu (2015.) i pokrivenost kolektivnih ugovora za Dansku, Njemačku, Švedsku, Australiju i Švicarsku (2016.), Finsku (2015.), Irsku, Norvešku (2014.) i Novi Zeland (2011.).

Podaci za sindikalnu gustoću pokazuju znatan rasap unutar dvije grupacije. Dok je prosjek za CME sukladno očekivanjima daleko viši od prosjeka za LME, ovo sakriva dvije očite činjenice. Kao prvo, unutar CME bi bilo bolje govoriti o jednoj sindikalno-orijentiranoj grupi europskih zemalja (Finska, Danska, Švedska, Norveška i Belgija), u kojima je članstvo zaposlenika u sindikatima iznimno visoko i iznosi 51-67,1% i druge grupe u kojima je članstvo znatno niže (Njemačka, Austrija, Nizozemska, Švicarska i Japan) i iznosi 16,7-26,7%. Ova je druga grupa zapravo bliža LME zemljama prema članstvu. S iznimkom SAD, gdje je članstvo u sindikatima izrazito nisko (10,5%), članstvo u ostalim LME zemljama iznosilo je 15-29,4%.

Članstvo u sindikatima nije nevažan podatak, no za djelovanje tržišta rada je još znatno važnija pokrivenost kolektivnim ugovorima. Uobičajena razina kolektivnog pregovaranja može biti samo poduzeće, cijeli sektor/industrija ili se može pregovarati čak i na nacionalnoj razini (a u praksi se često radi o isprepletenim kombinacijama tih razina). Što je centralizacija pregovaranja viša, to je veća vjerojatnost da sindikati pregovaraju za mnogo veću grupu zaposlenika nego što su njihovi članovi. Tako centralizacija pregovaranja može biti dovoljno visoka da se relativno nisko članstvo pretoči u vrlo visoku pokrivenost kolektivnim ugovorima. Tako je primjerice u Austriji, gdje je 26,7% zaposlenika učlanjeno u sindikat, ali je 98% zaposlenika pokriveno kolektivnim ugovorom. U ovoj kategoriji, LME i CME grupacije se pokazuju daleko logičnijima. S iznimkom dva outliera – Japana i Australije – sva su gospodarstva tih grupacija u rasponima koje teorija i očekuje. LME pokazuju više tržišnu orijentaciju s pokrivenosti kolektivnim ugovorima u nižem rasponu 11,6-32,5% (s iznimkom zalutale Australije) dok CME gospodarstva pokazuju stratešku koordinaciju s višim rasponom 56-98% (s iznimkom zalutalog Japana).

• Zaključne kritike tipova kapitalizma

Postoje barem dva velika problema s osnovnom tipološkom agendom koju upotrebljava literatura o Tipovima kapitalizma. Kao prvo, ideal tipovi u službi tipologija kapitalizama su svojom prirodom samo približni prikazi stvarnih slučajeva. Svaki tip kapitalizma tako odražava samo nečije znanje o specifičnim slučajevima – generalizirano i svedeno na zajedničke ekonomske temelje (Becker, 2014: 265). Tako se Tipovi kapitalizma teško mogu usredotočiti na gradacije između ekstrema (primjerice, određivanju u kojoj je mjeri Švicarska uistinu više slična Njemačkoj i Japanu nego Irskoj i UK). Kao drugo, ideal-tipovi otežavaju promatranje promjene s obzirom na to da su ti opisi fiksni, a povijesni slučajevi ipak u stalnoj promjeni (Becker, 2007: 265). Wolfgang Streeck će tako tvrditi da je čitava podjela na CME i LME već 1990-ih trebala biti tek mutna povijesna fotografija stvarnog stanja (Streeck, 2016: 244).

Komplementarnost je centralna inovacija ovog pristupa, ali upravo komplementarnost stvara dodatne izazove u koncipiranju institucionalne promjene. Naime, ako uspješne setove institucija shvatimo kao setove međusobno uvjetovanih institucionalnih rješenja (dakle komplementarnih), tada je svaka parcijalna promjena (dakle reforma neke individualne institucije – primjerice zakona o radu) nužno samoporažavajuća. Takva bi reforma naime izbila dno komplementarnosti koja je preduvjet gospodarskog rasta. Moguća je samo ogromna sustavna reforma u nekom novom smjeru – a takva je promjena skupa i najmanje vjerojatna. Ipak, u prošla je dva desetljeća očito došlo do niza važnih reformi. Iako su Tipovi kapitalizma ponudili dovršeni oblik novog institucionalizma kroz impozantno tipološko ostvarenje, oni su također i pogoršali tromost institucionalne analize u objašnjavanju institucionalne promjene. S vremenom će se identificirati niz problema s postojećom literaturom: nedostatno objašnjenje institucionalne promjene (pogotovo u kontekstu vrlo vidljivih reformi u ključnim područjima), premali broj zahvaćenih slučajeva (samo 16 gospodarstava), organiziranih u premali broj tipova, izostanak makroekonomije i modela rasta, izazovi liberalizacije, europeizacije i kriza… Pojavit će se i niz istraživačkih odgovora na ove probleme, a upravo o njima ću pisati u narednih nekoliko tekstova.

• Literatura:

Amable, B. (2003). The diversity of modern capitalism. Oxford University Press.

Becker, U. (2007). Open systemness and contested reference frames and change. A reformulation of the varieties of capitalism theory. Socio-Economic Review, 5(2), 261-286.

Becker, U. (2014). The heterogeneity of capitalism in crisis-ridden Europe. Journal of Contemporary European Studies, 22(3), 261-275.

Esping-Andersen, G. (1990). The three worlds of welfare capitalism. Princeton University Press.

Geoghegan, T. (2014). Only One Thing Can Save Us: Why America needs a new kind of labor movement. New York: The New Press.

Hall, P. i Soskice, D. (Ur.). (2001a). Varieties of Capitalism: The Institutional Foundations of Comparative Advantage. Oxford University Press.

Hall, P. i Soskice, D. (2001b). Varieties of Capitalism: The Institutional Foundations of Comparative Advantage. U P., Hall i D., Soskice (Ur.), Varieties of Capitalism: The Institutional Foundations of Comparative Advantage (1-68). Oxford University Press.

Kitschelt, H., Lange, P., Marks, G. i Stephens J. D. (Ur.). (1999). Continuity and Change in Contemporary Capitalism. Cambridge University Press.

OECD (2020). OECD Indicators of Employment Protection. http://www.oecd.org/employment/emp/oecdindicatorsofemploymentprotection.htm

Silver, B. (2003). Forces of Labor: Workers’ Movements and Globalization Since 1870. Cambridge University Press.

Soskice, D. (1990). Reinterpreting corporatism and explaining unemployment: Co-ordinated and non-co-ordinated market economies. In Labour relations and economic performance (pp. 170-211). Palgrave Macmillan, London.

Streeck, W. (2016). Varieties of Varieties: “VoC” and the Growth Models. Politics & Society, 44(2), 243-247.

Thelen, K. (2014). Varieties of Liberalization and the New Politics of Social Solidarity. Cambridge University Press.

Wilensky, H. L. (2002). Rich Democracies: Political Economy, Public Policy, and Performance. University of California Press.

World Bank (2021). Data. https://data.worldbank.org/

Wright, E. O. (2000). Working-class power, capitalist-class interests, and class compromise. American Journal of Sociology, 105(4), 957-1002.