Tišina, iznutra.

U recenziji knjige „Povijest tišine“ francuskog povjesničara Alaina Corbina, Zdenko Duka primjećuje da ona ne odgovara svojem naslovu, već je prije riječ o svojevrsnoj antologiji pisanja i razmišljanja o tišini, a možda i o priručniku. Od vanjskog utjecaja tišine na čovjeka, preko unutarnjih prostora tišine, do njezine moderne tragičnosti, Corbin prati tišinu od renesanse do danas, i uočava kako se današnja nepregledna rijeka riječi nameće pojedincu koji se počinje bojati tišine.

• Naslovna fotografija: „Lutalica nad morem magle“, Caspar David Friedrich (CCO)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija, a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

„Tišina nije samo odsustvo buke…Danas je teško postići tišinu, što onemogućava da čovjek čuje tu unutarnju riječ koja pruža spokoj i mir. Društvo nalaže da se povinujemo buci kako bismo bili dijelom cjeline, umjesto da se držimo osluškivanja nas samih. Na taj način mijenja se i sama struktura pojedinca“, piše francuski povjesničar Alain Corbin (1936.) u Preludiju svoje knjige „Povijest tišine“, s podnaslovom „Od renesanse do danas“, koju je 2025. izdao AGM. Urednik je Kruno Lokotar, a francuski original „Histoire du silence“, koji je izišao 2016. godine, prevela je za hrvatskog izdavača Ursula Burger.

Nije presudno jačanje intenziteta buke jer Corbin piše da današnja buka, uslijed djelovanja aktivista i zakonodavaca, najvjerojatnije nije nesnosnija od one devetnaestostoljetne, ali je najbitniji novitet snažna izloženost medijima i stalna povezanost s Internetom pa se tako nepregledna rijeka riječi nameće pojedincu koji se naposljetku počinje bojati tišine.

„Prizivanje, u ovoj knjizi, negdašnje tišine, načina na koji se za njom tragalo, njezinih tekstura, disciplina, taktika, bogatstva i snage njezine riječi može doprinijeti ponovnom učenju bivanja tihim, drugim riječima, bivanja sobom“, piše Corbin na kraju Preludija.

„Povijest tišine“ možemo svrstati u kategoriju osjetilnog, emocionalnog te pejsaža.

Alain Corbin je profesor emeritus na pariškoj Sorbonni, stručnjak za povijest 19. stoljeća, ali povjesničar osjetilnog i pejsaža, pa je tako napisao knjige kao što su „Smrad i sunovrat“, „Kiša, sunce i vjetar: Povijest senzibilnosti na vremenske (ne)prilike“, „Prostor praznine“, a na hrvatski mu je prevedena i knjiga „Čovjek u pejsažu“ (AGM, 2024. godine).

„Povijest tišine“ također možemo svrstati u kategoriju osjetilnog, emocionalnog te pejsaža. Obiluje brojnim citatima, prije svega iz francuske književnosti, filozofije, teologije te iznosi primjere iz slikarstva, glazbe i filma koji sugeriraju velebni utjecaj tišine.

Pisac je knjigu podijelio, uz uvodni Preludij i zaključni Postludij, na osam poglavlja. Knjiga nije koncipirana kronološki. Poglavlja su odvojena različitim kontekstima s kojima se povezuje tišina, kao kućni interijeri, priroda, slikarstvo, molitva, tjelesni položaji, Biblija, ljudski govor, ljudski odnosi.

U prvom dijelu, u prva četiri poglavlja: „Tišina i intima mjesta“, „Tišina prirode“, „Potrage za tišinom“ i „Učenja i disciplina tišine“, uglavnom opisuje vanjski utjecaj tišine na čovjeka. Osobito je to istaknuto u prva dva poglavlja. Tišina sobe je presudna, osobito za umjetnike. Marcel Proust (1871.-1922.) je, navodi autor, dao zidove svoje sobe presvući plutom i potplatio je radnike da ne obave radove koje su trebali odraditi u stanu iznad njegovoga. Kafka (1883.-1924.) želi hotelsku sobu koja bi mu omogućila „da se izolira, da šuti, da uživa u tišini, da piše noću“.

„Katedrala je poput tišine utisnute u kamen“, ona se uzdiže „poput golema rezervoara tišine“, piše Max Picard (1888.-1965.). Samorazumljivo je tišinu vezati uz liturgiju. Uz biblioteku, također.

Priroda je utočište onih koji žude za tišinom. Mallarme (1842.-1898.) želi da gomilanje magli izgradi „veliki tihi svod“. Chateaubriand (1768.-1848.) dovodi u vezu tišinu noći s mjesečevim učincima. I Proustov lik Legrandin govori o lijepoj noći „kad uši mogu još slušati samo glazbu koju mjesečina svira na flauti tišine“. Corbin za pustinju piše da je najtiše mjesto koje se može zamisliti. Od 19. stoljeća pojavljuju se tekstovi o emocionalnom iskustvu pojedinaca suočenih s tišinom pustinje. U Francuskoj te tekstove pišu Chateaubriand, Lamartine (1790.-1869.), Fromentin (1820.-1876.), Nerval (1808.-1855.), Flaubert.

I more je teritorij tišine. „…Divimo se tišini bezdana, jer dolazi iz samih morskih dubina“, piše Chateaubriand u „Geniju kršćanstva“. U „More izbliza. Brodski dnevnik“ Albert Camus (1913.-1960.) piše da kad se na pučini uvečer dupini povuku, zavlada „tišina i tjeskoba primitivnih voda“.

Opisuje se i tišina šuma te seoskih predjela. Jane Austen (1775.-1817.) , sestre Charlotte (1816.-1855.), Emily (1818.-1848.) i Anne (1820.-1849.) Bronte te George Eliot (1819.-1880.) prepričavaju užitke takvih šetnji.

Tišina je, u to doba, nužni uvjet svakog odnosa s Bogom. Zahtijevaju je i meditacija i svaka molitva. Poruka Ignacija de Loyole (1491.-1556.), utemeljitelja Družbe Isusove, je „Bog ispunjava, Bog vodi, Bog izvršava svoje djelo, a sve to može se učiniti samo u tišini koja se ustanovljava između Stvoritelja i stvorenja.“ Mistik Ivan od Križa (1542.-1591.) spokojnu noć definira kao sazdanu od mira i samoće u Bogu, podcrtava važnost tišine za mistični zanos. Opat de Rance (1626-1700.) u trenutku svoje smrti povikao je: „Ostaje mi samo još nekoliko trenutaka života; najbolje ću ih iskoristiti tako da ih provedem u tišini“.

U poglavlju „Učenja i discipline tišine“ Corbin ističe da se osim crkve, nalog da se bude tiho tiče svih škola, bolnica i vojske. Corbin među ritualima koji nalažu tišinu izdvaja „minutu šutnje“, koja je transpozicija vjerske prakse izvan sfere svetog. Tišina je povezana i s disciplinom bontona. „Od sredine 17. stoljeća znati šutjeti dio je lijepih manira koje u Parizu čine razliku u odnosu na provincijalnost“.

U prvim desetljećima 19. st. u velikim gradovima Zapada, osobito u Parizu, zvučni krajolik bio je obilježen neprekidnom galamom – za razliku od onog seoskog – a prag tolerancije na buku bio je vrlo visok. U drugoj polovici 19. st. kampanje javnog mnijenja zahtijevaju tišinu. Stvaraju se nove uredbe. U kazališnim dvoranama, a još više na koncertnima počinje se zahtijevati tišina, ali to se ostvaruje sporo.

Isusov zemaljski otac u Svetom pismu je potpuno nijem. On je patrijarh tišine. (CC0)

U petom poglavlju „Interludij: Josip i Nazaret ili apsolut tišine“ piše da su „tišina jednog čovjeka, Josipa (30.pr.Kr.-10.po.Kr.), i tišina jednog mjesta, Nazareta, usko povezane i one su apsolutne. Isusov zemaljski otac u Svetom pismu je potpuno nijem. On je patrijarh tišine. Uzalud ćemo vrebati njegovu riječ u četirima evanđeljima“. Tim poglavljem završava prvi dio knjige.

U drugom dijelu knjige Corbin piše o unutarnjim prostorima tišine. U poglavlju „Riječi tišine“ navodi Ionescovu (1909.-1994.) izreku da „riječ sprječava tišinu da progovori“ i Antonina Artauda (1896.-1948.) „duša stvari nije u riječima“. „Gospode, ne dopusti nam da ikad zaboravimo da govoriš i kad šutiš“, piše Kierkegaard (1813.-1855.).

U „Riječima tišine“ fokus je na slikarstvu. Eugene Delacroix (1798.-1863.) piše: „Riječ je indiskretna; navaljuje na vas, traži pozornost (…) slikarstvo i kiparstvo djeluju ozbiljnije: valja im pristupiti; „nijemi šarm“ slike „djeluje jednako snažno i kao da dodatno jača svaki put kad je pogledate“.

Corbin ocjenjuje da je Magritteovo (1898.-1967.) „Carstvo svjetlosti“ „prije svega slika duboke tišine“, a kad Dali (1904.-1989.) slika „Na obali mora (1932.), „on prikazuje samotno prostranstvo kojim vlada tišina. U toj samoći Dali slika sliku čiji krajolik, kroz tišinu, komunicira s našom samoćom i našom tišinom“.

Spominje se i poneki primjer iz filma. Na primjer, da se u „Blow-upu“ Michaelangela Antonionija (1912.-2007.) „može vidjeti imaginarni šum tišine“.

Seneka je tišinu smatrao vrlinom mudraca. (CC0)

U poglavlju „Taktika tišine“ kroz čitavu povijest Corbin interpretira filozofe i moraliste koji su čovjekovu tišinu smatrali vrlinom i mudrošću. Seneka (oko 4.pr.Kr.-65.) je tišinu smatrao vrlinom mudraca. Publilius Syrus (85.pr.Kr.-43.pr.Kr.) govori „morate šutjeti ili vaše riječi moraju vrijediti više od vaše tišine“. Moderno doba neprestano ponavlja da je manje rizično šutjeti nego govoriti. La Rochefoucauld (1613.-1680.) tvrdi da je „tišina najsigurniji izbor za onoga koji sumnja u samog sebe“. M. de Moncade (1586.-1635.) piše da „kad bismo svi govorili samo korisne stvari, u svijetu bi zavladala velika tišina“.

U poglavlju „Od tišina ljubavi do tišina mržnje“ tišina je ključni sastojak duboke ljubavi. Maeterinck (1862.-1949.) piše „…ono čega se prvog sjetite o nekom biću koje volite svim srcem nisu riječi koje je izgovorilo ili kretnje koje je učinilo, već tišine koje ste zajedno doživjeli; jer jedino je kvaliteta tih tišina pokazala kvalitetu vaše ljubavi i vaših duša“. Ljubavnici, piše Picard, dvoje su urotnika, urotnika u tišini. Baldassare Castiglione (1478.-1529.) piše u svom „Dvorjaninu“ da „onaj tko snažno voli malo govori“. A Pascal (1623.-1662.) da „u ljubavi tišina vrijedi više od jezika…ima neke rječitosti tišine koja prodire snažnije nego što bi to jezik znao učiniti“. Camus u „Strancu“: „Poljubih je i više nismo razgovarali“.

Ali, kao opreku ljubavi, Corbin tišinu između muškarca i žene opisuje i kao znak nastale hladnoće, pa i mržnje. „Između Albertine i mene“, piše Marcel Proust, „često je stajao zid tišine koji se zasigurno podigao zbog prigovora koje je prešućivala jer ih je smatrala nepopravljivima…i koje nije bilo moguće zaboraviti ni priznati, a zbog kojih su se između nje i mene ispriječili taj njezin nemali oprez na riječima i odsječci nedokučive tišine“. Corbin opisuje situacije kada je odbijanje komunikacije unutar para glavni znak raskola.

U Postludiju, autor piše o „tragičnosti tišine“. „Tišina“, piše Max Picard, „ne sadrži samo ljekovitu, prijaznu komponentu, tu je i ona mračna, jeziva neprijateljska komponenta koja može izniknuti iz dubine paklene i demonske tišine“. Prvi oblik tjeskobe koju kroz povijest Zapada izaziva tišina potječe od Božje tišine. Blaise Pascal zasniva svoju teologiju na postojanju skrivenog Boga (Deus absconditus). Sama tama Boga podsjeća čovjeka da je grešnik. U očima Ivana od Križa činjenica da Bog šuti daje čovjeku slobodu da vjeruje ili ne vjeruje. No, Corbin piše: „Nije li Božji muk pred svom silom nesreća u svijetu, pred užasom pojedinih prirodnih pojava, pred patnjom i smrću dokaz Njegova nepostojanja?“

U 22. psalmu Starog zavjeta čitamo o vapaju koji će kasnije ponoviti raspeti Isus: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Sredinom 19. stoljeća pjesnik Vigny (1797.-1863.) zamislio je skeptičnog Krista koji kaže: „Ja sam sin čovječji, a ne Božji“.

I na kraju, sve nas to vodi do neminovnih tišina prije nego što uslijedi smrt: tišine bolesnikove sobe i sobe u kojoj se odvija posmrtno bdijenje, a zatim i tišine groba. Pa će Max Picard napisati da je „tišina danas jeziva jer se nalazi još samo kod bolesnih“. U romanu „Vergilijeva smrt“ Herman Broch (1886.-1951.) posvećuje mnoštvo stranica napredovanju tišine u glavi umirućeg pjesnika, progresiji „tišine unutar tišine“.

Valja istaknuti da Corbinova knjiga zapravo nije povijest tišine. To što nije prikazana kronološki ne znači, naravno, da nije i povijest, ali obilje citiranih, čini se, nasumično odabranih tekstova navodi na zaključak da je to prije izvjesna antologija književnih tekstova o tišini negoli je povijest. Ili čak svojevrsni „priručnik“ za tišinu.