Tjedan u kojem se raspliće Brexit: Kraljičin govor, EU summit. Opcije i varijante opcija. Što planiraju Škoti i Irci?

Boris Johnson, olako ignorirajući posljedice, tjednima govori o “izdaji”, “predaji”, “kukavičluku”, “vazalstvu". Usporedo sa zasjedanjem Parlamenta očekuju se i veliki prosvjedi. U travnju je šef londonske policije upozorio i političare i aktiviste da paze kako ne bi dodatno potpalili atmosferu. Šanse da mu se želja ispuni, bojim se, ravne su nuli, završava Nataša Magdalenić Bantić svoj iscrpni članak o opcijama raspleta Brexita i atmosferi u Velikoj Britaniji.

• Naslovna slika: Kraljica govorom otvara Parlament (youtube)

• Autorica je nekadašnja novinarka Radija 101, koja već više od dva desetljeća radi u Londonu, koautorica knjige Hrvatska – njenih prvih 20-tak

Britanski premijer Boris Johnson prvi je suvremeni stanovnik 10 Downing Streeta kojega analitičari i parlamentarni povjesničari smještaju uz njegovog dalekog prethodnika, trostrukog konzervativnog premijera iz tridesetih godina prošloga stoljeća Stanleya Baldwina. Baldwin je u britanske anale ušao kao dosad posljednji kojemu je Parlament odbio program objavljen kroz usta tadašnjeg monarha, kralja Georga V, početkom 1924. godine. Svoje je političke muke ipak uspješno prebrodio i na izborima krajem iste godine ponovno postao premijerom. Sudbina Borisa Johnsona – baš kao i Brexita, njegove političke preokupacije broj jedan – još je neizvjesnija.

Britanski premijeri program svog mandata predstavljaju kroz takozvani “Kraljičin (Kraljev) govor” o tome što u predstojećoj parlamentarnoj sezoni planira “vlada njenog (njegovog) Veličanstva”. U političkoj tradiciji Ujedinjenog Kraljevstva taj govor se ne dovodi u pitanje. To je lista namjera i želja, najava budućih zakona i općeg smjera kojim vlada namjerava krenuti a koji zastupnici vladajuće stranke poslušno izglasaju. Oporba uglavnom, kako se od nje i očekuje, glasa protiv i nakon dana punog pompe i ceremonije svi se raziđu, spremni za pravi početak parlamentarne borbe. Za Borisov “Kraljičin govor” danima se, međutim, očekivalo da neće proći. I to u tjednu koji bi mogao ponuditi barem djelomičan rasplet drame koja, gotovo od samog referenduma u lipnju 2016. a naročito u posljednjih 10 mjeseci, drži Britaniju taocem jedne jedine teme i koja prijeti da ostavi ranu u samoj potki britanske demokracije.

Brexit je Britaniju raspolovio na nepomirljive strane, na britanske ustaše i partizane. Moja prijateljica i njen partner više ne idu k njegovima na obiteljska okupljanja jer ostatak rodbine ne razumije zašto nisu glasali za Brexit … druga, građanka EU-a udana za Britanca, gotovo je ostavila muža … kolega s posla zahladio je odnose s bakom

Osim što je Brexit iz svakodnevnog britanskog političkog života izbacio gotovo sve druge probleme i dileme, unio je i gotovo pa šizmu unutar glavnih stranaka i doveo do toga da Johnson trenutno upravlja manjinskom vladom koja nema većinu i koja u parlamentu nema podršku niti svih zastupnika vlastite stranke, tog nužnog kotačića za izglasavanje programa vlade iz Kraljičinog govora.

Zbog Brexita nisu se posvađale samo stranačke kolege. Zbog njega su se rascijepile obitelji i raspala prijateljstva; otkazivana su zajednička putovanja i raspao pokoji brak. Prva je to tema u mojih 20+ godina britanskog života koja je Britaniju raspolovila na nepomirljive strane, na britanske ustaše i partizane. Moja prijateljica i njen partner više ne idu k njegovima na velika obiteljska okupljanja jer ostatak rodbine ne razumije zašto oni nisu glasali za Brexit i nakon par piva svađa dostigne dosad, kako mi je rekla, u njenom životu “nezabilježene decibele”. Druga prijateljica, građanka EU-a udana za Britanca, gotovo je ostavila muža kada je shvatila da je on, otac njenog djeteta (srećom dvojnog državljanstva), glasao za izlazak jer “ima previše EU državljana u Britaniji”. Kolega s posla zahladio je odnose s bakom, do tada najvažnijom osobom u njegovu životu, kada je odbila njegov kompromis da barem ne izađe na referendum kako ne bi glasala za izlazak i tako utjecala na odluku koja će – kako joj je pokušao objasniti – imati puno dugoročnije posljedice po njegov život nego, na žalost, njen. Takvih je primjera u svačijem najbližem okruženju bezbroj i gustoća im je rasla približavanjem rokova za odluku o Brexitu. Odluku koja se pokazala tako nedostižnom i koja je Britaniju koštala (dosad) dva premijera, desetak ministara i nekoliko desetaka zastupnika. A i dalje – samo koji tjedan prije najnovijeg roka za britanski izlazak iz Europske unije – nismo ništa pametniji.

Leo Vardakar, nova nada (Youtube)

Netom prije Kraljičinog govora raspoloženje u Britaniji je optimističnije nego samo par dana ranije kada je njemačka kancelarka Angela Merkel dala naslutiti da od dogovora neće biti ništa. Promjenu je donio Johnsonov sastanak s irskim premijerom Leom Varadkarom, na kojemu je Irac prvi puta rekao da misli da Johnson zaista pokušava naći rješenje koje bi onemogućilo da Britanija izađe bez sporazuma i da vidi “put” prema dogovoru. Osim moćnih “prvih među EU jednakima” – Merkel i francuskog predsjednika Macrona – irski premijer najvažnija je EU karika u Brexit lancu. Irska je jedini dio Europske unije koja s Ujedinjenim Kraljevstvom Velike Britanije (Engleske, Škotske i Walesa) i Sjeverne Irske ima fizičku, kopnenu, granicu. I, sigurno još važnije, iznimni zajednički interes da se ne ponove takozvane desetljetne “nevolje” (Troubles) oko statusa Sjeverne Irske, smirene Good Friday sporazumom 1998. Postavljanje novih zidova i čvrste granice između dviju država, jasno je svima, ozbiljno bi ugrozilo dosadašnji uspjeh tog mirovnog sporazuma čiji su kumovi bivši laburistički premijer Tony Blair i tadašnji demokratski SAD predsjednik Bill Clinton. Good Friday sporazum jedan je od rijetkih koji je svima dao za pravo, priznavši razlike u mišljenjima i postigavši rješenje koje su sve strane mogle proglasiti vlastitim uspjehom. A ključ je bila meka granica, gotovo nevidljiva ali dovoljno jasna da zadovolji unionističke želje da Sjeverna Irska neupitno bude u Ujedinjenom Kraljevstvu i jednako jake republikanske želje da irski otok bude jedinstven.

Kao odgovor na novi irsko-britanski optimizam, EU ambasadori su odmah odobrili “intenziviranje tehničkih pregovora” uoči EU summita, a Boris je tvrdio kako njegov novi kompromis očito ima rezultate. Kompromis čije detalje ni javnost ni zastupnici pa ni svi članovi vlade u trenutku stvaranje ovih redaka nisu znali. EU summit 17. i 18. listopada je dan D za donošenje sporazuma o britanskom izlasku jer je 19. listopada zadnji rok kada Boris Johnson – po slovu nedavno donesenog britanskog zakona – mora tražiti produženje roka za izlazak Britanije iz Europske unije ako nema sporazuma. Taj zakon, naime, zabranjuje britanski no-deal izlazak iz EU-a. Od samog dolaska na vlast Johnson je govorio da je njegov glavni posao da “isporuči Brexit” 31. listopada “živ ili mrtav”. Bez obzira na to što ga Centralna banka Engleske mjesecima upozorava na potencijalni no-deal kaos na financijskom tržištu i bez obzira na to što je dokument koji je naručila sama vlada ukazivao da Britanija na neorganizirano izlijetanje iz Europske unije uopće nije spremna. Poskupljenje hrane i komunalija, manjak lijekova, višednevna čekanja kamiona na granici, problemi s prijevozom putnika, pad cijena nekretnina, panično kupovanje namirnica i slabija opskrba pa čak i građanski nemiri – samo su dio problema koje je predvidjela vladina radna skupina za procjenu no-deal Brexita.

John Bercow omogućio je da se za jedan da usvoji zakon koji je zabranio no-deal Brexit

Kada je ljetos preuzeo vlast od Brexitom pregažene Therese May, Johnson je znao da najprije mora skršiti volju parlamenta ako želi da stvari idu njegovim tokom, tj. da Britanija zaista izađe iz EU-a na Halloween, datum koji je Europa ponudila May kao treće – i zadnje ako ne nađe rješenje – produženje roka za postizanje sporazuma. Budući da su britanski parlamentarci tri puta odbili Sporazum o povlačenju koji je May uskladila s EU-om, Johnson je želio smanjiti mogućnost da mu zastupnici i vrlo popularni predsjednik House of Commons John Bercow stvaraju probleme. Kako je tek došao na vlast, imao je opravdanje da mora na nekoliko dana zaustaviti rad Parlamenta kako bi on i njegovi ministri napisali Kraljičin govor. Pomno je izabrao datum – 14. listopada, samo dva tjedna pred Brexit – i objavio kako će zatvoriti Parlament na tri tjedna prije govora kako bi ga pomno pripremio, što se – tvrdio je Johnson – i očekuje od novog premijera i nema apsolutno nikakve veze s rokom za Brexit.

U općem šoku – jer se parlament zbog Kraljičina govora uobičajeno zatvarao na tek koji dan – zastupnici su odgovorili iz svih oružja te su – zahvaljujući odobrenju Bercowa, kojemu i neprijatelji priznaju da je vrsni stručnjak za pitanja parlamentarne procedure – uspjeli u jednom danu usvojiti zakon koji je zabranio no-deal izlazak iz EU-a. Istovremeno je zatvaranje Parlamenta dano na sud i proglašeno nelegalnim, čime se Boris Johnson našao na još jednoj jako, jako rijetkoj listi – onih koji su, formalno, lagali kraljici.  Jer, opet ceremonijalno, monarh zatvara rad Parlamenta a razlozi koje je Johnson naveo, a Kraljica izrecitirala, pokazali su se nelegalnima. Johnson je sasvim sigurno izgubio glasove pokojeg britanskog konzervativnog tradicionalista jer je za njih nepojmljivo da se Kraljicu stavlja u tako neugodnu – i tako politički elektriziranu – poziciju.

Jedina opcija koja Johnsonu omogućava da pomiri sve olako obećane brzine je da se s briselskog summita vrati sa sporazumom. Ako mu to uspije pred njim će biti još samo jedan zadatak: uvjeriti britanske zastupnike da ga prihvate. Zatim ga moraju u 11 dana prihvatiti i sve članice EU

Johnson se još nije jasno izjasnio kako će pomiriti nekoliko svojih bezbroj puta ponovljenih izjava – da će Britanija 31. listopada izaći iz EU-a; da je legalist i da će se držati zakona te da će radije umrijeti nego tražiti (a što zakon eksplicitno zahtijeva) produženje roka za izlazak. Jedina opcija koja mu istinski omogućava da pomiri sve olako obećane brzine je da se s briselskog summita vrati sa sporazumom. Ako mu to uspije i kući donese dogovor koji osigurava uredan i planski izlazak do kraja iduće godine, pred njim će biti još samo jedan zadatak: uvjeriti britanske zastupnike da ga prihvate. Ako ga izglasaju – a to onda u 11 preostalih dana verificiraju i sve EU države (u što u Britaniji nitko ne sumnja) – u hrvatsku ponoć u noći s Halloweena na Dan mrtvih, Britanija izlazi iz EU-a pod dogovorenim uvjetima, Zemlja se mirno nastavlja vrtjeti a Britanci se nakon godinu dana prvi puta bude sa uvjerenjem da koliko-toliko znaju što mogu očekivati od novog dana. Ako, pak, zastupnici sporazum odbiju, rulet se nastavlja vrtjeti i Johnson – baš kao i da je iz Bruxellesa došao bez sporazuma – pred sobom ima tri opcije, od koje svaka opet može završiti na nekoliko načina. Od čega niti jedan nije onaj koji Johnson zapravo želi.

Opcija prva: Boris zaguši svoj zavidni ego, zaliže frizuru, prekrši pokoje obećanje (a ne bi mu bilo prvi put) i napravi ono što mu nalaže nedavno doneseni zakon koji zabranjuje no-deal izlazak: zatraži produljenje roka. EU tada može ili ponuditi produljenje do 31. siječnja ili na duži rok. Ukoliko je produženje samo do 31. siječnja, nitko ne sumnja da će Britanija imati izvanredne izbore krajem studenog, najčešće spominjani datum je 28. Johnson na izbore zove već tjednima i od kada ih je oporba odbila ne prestaje se rugati svojim političkim protivnicima tvrdeći da se boje “izaći na megdan”. Želeći se usredotočiti na sprječavanje no-deal izlaska, laburisti, lib-demovci i ostala oporba otkrila je rupu u zakonu za koju su vjerovali da je Borisova zamka. Po britanskom zakonu, Johnsona ništa nije sprječavalo da kaže da će izbori biti nakon Brexita i da onda – jednom kada se parlament samoraspusti – promijeni datum.

U anketama Johnson još ima prednost pred vrlo lijevo orijentiranim vođom  laburista čiji je stav prema izlasku, mogućem novom referendumu i ostalim pitanjima Brexita poput Pitijinih proročanstava: Jeremy Corbyn (youtube)

Trenutne ankete pokazuju da Boris još ima prednost nad laburistima i njihovim vrlo lijevo orijentiranim vođom Jeremy Corbynom čiji je stav prema izlasku, mogućem novom referendumu i ostalim brexitovskim pitanjima i dalje poput Pitijinih proročanstava – zbunjujući i ovisan o zarezu. Ako izbore izgubi, Brexit prestaje biti Borisov problem i on će, sasvim sigurno tek nakratko, nestati negdje da liže rane zbog tako kratke premijerske karijere – posla kojemu je težio cijeli svoj politički život. Ako izbore dobije, Johnson se zapravo vraća na početak. Osim u slučaju da EU odobri duže produženje roka za izlazak, što bi dalo vremena ne samo za održavanje izbora već i za dva druga rješenja: nastavak pregovora oko sporazuma i potencijalno nova natezanja oko Brexit izlaznog rješenja s novim parlamentarcima, ali i – puno zanimljivije – za potencijalno održavanje novog referenduma o Brexitu.

Opcija druga: Boris daje ostavku. U tom slučaju na vlast stupa V.D. premijera koji, po slovu zakona, traži produženje izlaznog roka.

Opcija treća: Johnson odbije zatražiti produženje na što će sasvim sigurno oporba, ali možda čak i sam Boris, zatražiti glasanje o povjerenju vladi. Ako ga preživi, većina analitičara misli da će Johnson pokušati izaći iz EU-a 31. listopada što će zakonski biti osporavano na svaki način. I što ne daje odgovor na pitanje koje se ovih dana često raspravlja u pubovima: ako premijer krši zakon a ne ode u zatvor, što sprečava ostale građane da ne učine isto? Ako Johnson ne preživi glasanje o povjerenju, pred oporbom je zadatak da pokuša oformiti vladu koja onda traži produženje izlaznog roka od EU-a. Bilo kraćeg koji omogućava izbore, bilo dužeg koji će otvoriti novu i, nema nikakve sumnje, vrlo strasnu raspravu o novom Brexit referendumu.

Pobornici referenduma se ne slažu o čemu bi on zapravo bio – o izlasku iz EU ili o dealu koji Johnson ili koji drugi premijer uspije dobiti. Protivnici najžešće ističu problem presedana, tj. da će onda i buduće vlade moći ignorirati volju naroda jer im se rezultat ne sviđa

Pitanje novog referenduma o Brexitu crvljiva je konzerva za koju niti jedna stranka zapravo nije sprema. Osim lib-demovaca koji jedini jasno kažu da su oni primarno za povlačenje Članka 50 (tj. odustajanje od Brexita) a u slučaju da to ne uspije – drugi referendum. I kod torijevaca i kod laburista ta ideja ima i pobornike i protivnike. Pobornici referenduma se pak ne slažu sasvim o čemu bi on zapravo bio – o izlasku iz EU ili o dealu koji Johnson ili bilo koji drugi premijer uspije dobiti. Protivnici najžešće ističu problem presedana, tj. da će onda i buduće vlade moći ignorirati volju naroda jer im se rezultat ne sviđa. Što nije sasvim točno jer je i referendum 2016. imao tek savjetodavni karakter i nije bio obvezujući za britansku vladu. Iako je osobno bila aktivna u “remain” kampanji, kada je u tjednu nakon referenduma preuzela vlast od gubitnika Davida Camerona, Theresa May je ratnički uskliknula “Brexit znači Brexit” i time je svaka “savjetodavnost” referenduma bila potpuno isključena iz priče.

Pitanje novog referenduma ima još jednu stranu. U britanskom političkom sustavu zastupnici predstavljaju na prvom mjestu svoju izbornu jedinicu i dužni su, u teoriji, najprije glasati u interesu svojih birača. Taj je problem izraženiji kod laburista koji su većinom osobno za ostanak u EU ali često predstavljaju izborne jedinice koje su većinom glasale za izlazak. U nešto manjem broju taj problem imaju i konzervativci i sasvim je neupitno da su trenutni britanski zastupnici većinski osobno pobornici ostanka u EU. Ali, zastupnici su političke životinje koji žele i na idućim izborima osvojiti svoju parlamentarnu fotelju. Glasno zastupanje ideje novog referenduma i/ili ostanka u EU dok istovremeno vaša biračka baza želi izlazak, može biti političko samoubojstvo. Naročito zato što, zapravo, nema garancija da su britanski birači zaista promijenili mišljenje.

Britanski su zastupnici izgleda većinom protiv Brexita, ali u teoriji moraju glasati kao njihova baza. Što sad kažu ankete?

Sredinom prošlog tjedna objavljena je anketa koja je analizirala rezultate gotovo 300 istraživanja javnog mnijenja na temu Brexita. Otkrila je da protivnici Brexita ipak imaju razloga za optimizam. Ove godine, samo je jedna anketa zaključila da bi “leaveri” opet pobjedili dok je 74 anketa zaključilo da bi Britanci danas glasali za ostanak. One najoptimističnije tvrde da bi 55 posto birača glasalo protiv Brexita. Na referendumu 2016. “remaineri” su izgubili s 48,1 posto naprema 51,9. Anketari to objašnjavaju promjenom stava u najvećem slučaju kod laburističkih glasača na sjeveru države (cijeli je sjever Engleske 2016. glasao za izlazak) te biološkim satom, tj. činjenicom da su za Brexit više glasali stariji glasači koji su u međuvremenu umrli, dok su brojni tinejdžeri, koji češće glasaju za ostanak, dobili pravo glasa. Imajući na umu, međutim, da su anketari potpuno krivo predvidjeli i rezultate prvog referenduma i rezultate izbora 2017. koje je sazvala Theresa May da bi legitimirala svoje preuzimanje vlasti uvjerena da će pomesti laburiste i pritom izgubila većinu – svi su na oprezu: 19. listopada, dan kada će britanski parlament zasjedati u subotu prvi puta nakon Falklandskog rata 1982., na ulicama Londona se očekuju stotine tisuća ljudi koji će tražiti novi referendum i pokušati osporiti Johnsonovu tvrdnju da je ovaj saziv parlamenta “protiv volje naroda.”

Englezi i Walesani su s preko 70 posto glasali za izlazak, Škoti i Sjeverni Irci s preko 60 posto za ostanak.

Ono što su rezultati referenduma 2016. neupitno pokazali jest nacionalnu podjeljenost. Englezi i Walesani su s preko 70 posto glasali za izlazak, Škoti i Sjeverni Irci s preko 60 posto za ostanak. Kada je nakon gotovo 18 mjeseci šutnje i pregovora s Europskom unijom iza zatvornih vrata i bez konkretnijeg konzultiranja s oporbenim strankama Theresa May krajem prošle godine izašla sa Zakonom o izlasku iz EU, Britancima je u život ušla riječ backstop. Radi se o zaštitnom mehanizmu protiv tvrde granice u Irskoj koji bi na snagu stupio ako ne dođe do trgovinskog dogovora Britanije i Europske unije na kraju prijelaznog razdoblja krajem iduće godine. Po njemu bi Sjeverna Irska ostala carinski vezana za EU, za razliku od ostatka Velike Britanije i to na neodređeni rok. I ne samo to – backstop bi vrijedio sve dok se ne bi postigao novi sporazum i Britanija iz njega ne bi mogla izaći jednostrano nego bi joj za to trebala dozvola EU-a.

Nakon što nije uspjelo prikriti cijeli izvještaj državnog odvjetnika o negativnim aspektima backstopa, postalo je jasno da je Sjeverna Irska u srcu gotovo svih brexitovskih problema. Ista ta Sjeverna Irska koje se do brexitovske eksplozije u ostatku Britanije tjednima ne bi ni sjetili i za koju garantirano većina britanskih građana ni dan-danas ne zna da će uskoro biti tisuću dana od kada nema vlade zbog neslaganja ravnopravnih partnera u Sjevernoirskom izvršnom tijelu – republikanskog Sinn Feina i unionističkog DUP-a. Ravnopravnih u Belfastu, ali s tom malom razlikom da je DUP – državni koalicijski partner Konzervativaca. Kada je na izborima 2017. izgubila većinu, May se nije imala kome okrenuti nego ultrakonzervativnim DUP-ovcima s kojima je potpisala više od 8 milijardi kuna vrijedan sporazum da bi uspjela dobiti krhku većinu i osnovati vladu. Svim novcima usprkos, DUP ipak nije pristao podržati Brexit sporazum koji je Sjevernu Irsku ostavio, makar “samo tehnički”, izvan Velike Britanije čime bi glavni postulat te stranke pao u vodu i zbog kojega zastupnici u Ulsteru vjerojatno ne bi izvukli živu glavu od svojih glasača. DUP je već upozorio Borisa da “ni u kojem slučaju” neće glasati za bilo kakav sporazum s Europom koji bi Sjevernoj Irskoj dao bilo kakav specijalni status. Sjeverna Irska najosjetljiviji je komadićak Velike Britanije i ova produžena agonija oko Brexita već je dovela do, srećom još uvijek lokalnih, nasilja ali i smrti mlade mirovne aktivistice i novinarke.

Ovisno o razvoju događaja oko Brexita, Škotska će razmisliti o novom referendumu o neovisnosti: Nicola Sturgeon

Problem Škotske je, pak, sasvim drugi par rukava. Škoti su na referendumu 2014. godine s 55,3 posto glasali protiv neovisnosti od Velike Britanije. Po pravilima izglasanima u Londonu, pravo glasali imali su svi koji žive u Škotskoj, ali ne i Škoti izvan nje. Pobornici ostanka u Velikoj Britaniji tada su uspješno prikazali pozitivu bivanja u većoj uniji – nešto što su Škoti dobro zapamtili jednako glasajući na referendumu o Brexitu. Odmah nakon objave rezultata referenduma 2016. vladajuća Škotska nacionalna stranka (SNP) objavila je da ti rezultati ne odražavaju volju Škota i da će, ovisno o razvoju događaja oko Brexita, razmisliti o novom referendumu o neovisnosti. Budući da Britanija nije federacija i budući da je prepuštanje vlasti škotskom parlamentu i dalje u rukama britanskog parlamenta, da bi novi referendum bio organiziran, Škotska treba dozvolu Londona. Dozvolu koju joj je Theresa May odbila 2017. Na nedjeljnoj konvenciji SNP-a šefica stranke Nicola Sturgeon je objavila da će novi zahtjev za pokretanjem procesa referenduma njena stranka pokrenuti “unutar nekoliko tjedana” te da je podrška neovisnosti prešla 50 posto. U njih ubrajam i moje škotske prijatelje koji su redom glasali protiv neovisnosti 2014. i koji, opet redom, svi kažu da će glasati za samostalnost ako to znači ostanak u Europskoj uniji.

Nervoza u kojoj Britanija živi sasvim je sigurno najveća posljednjih desetljeća i sasvim joj sigurno ne pomaže sve teži rječnik koji koriste i zastupnici i sam Boris Johnson koji, olako ignorirajući posljedice, uporno i već tjednima govori o “izdaji”, “predaji”, “prtljanju opozicije”, “kukavičluku”, “vazalstvu”… Nakon samog referenduma 2016. porastao je broj napada na imigrante, ružne su strasti digle glavu i trebali su mjeseci da se stvari smire. Od početka rasprave o izlaznom sporazumu, povijest se počela ponavljati. U travnju ove godine šef londonske policije upozorio je i političare i aktiviste da paze kako se izražavaju kako ne bi dodatno potpalili ionako “zapaljivu” atmosferu. Ulazeći u završne tjedne još jednog roka za Brexit, šanse da mu se želja ispuni, bojim se, ravne su nuli.