Tržište rada i obrazovna politika (2)
U drugom članku o tržištu rada i obrazovanju Ozana Nadoveza nastavlja s razbijanjem predrasuda, na primjer o tome što sve pripada u STEM, a također ističe da Hrvatska prije svega zaostaje za europskim zemljama u udjelu visokoobrazovanih, a potom i za određenim profilima. Trenutačne potrebe tržišta rada nisu najbolja smjernica za obrazovanje.
U drugom članku o tržištu rada i obrazovanju Ozana Nadoveza nastavlja s razbijanjem predrasuda, na primjer o tome što sve pripada u STEM, a također ističe da Hrvatska prije svega zaostaje za europskim zemljama u udjelu visokoobrazovanih, a potom i za određenim profilima. Trenutačne potrebe tržišta rada nisu najbolja smjernica za obrazovanje.
U prvom dijelu teksta obrađene su osnovne karakteristike ponude i potražnje za radom u Hrvatskoj. Analizirani podaci ukazali su na nepovoljnu (tehnološki i organizacijski zastarjelu) strukturu gospodarstva. U ovom dijelu teksta detaljnije se analizira neusklađenost ponude i potražnje na tržištu rada po zanimanjima te dodatno argumentira zašto trenutna situacija ne bi trebala biti jedini čimbenik kod donošenja odluka vezanih za obrazovnu politiku.
Neusklađenost ponude i potražnje za radom u Hrvatskoj
Kada se govori o neusklađenosti ponude i potražnje na tržištu rada najjednostavnije je analizirati omjer slobodnih radnih mjesta i broja nezaposlenih po skupinama zanimanja[1]. Pritom ću se fokusirati na 30 najtraženijih zanimanja. Na grafikonu 4. moguće je vidjeti omjer slobodnih radnih mjesta i broja nezaposlenih na HZZ-u u 30 najtraženijih zanimanja u Hrvatskoj. Kada je taj omjer jednak 1 to znači da na jedno slobodno radno mjesto dolazi jedan nezaposleni, kada je manji od jedan znači da je broj slobodnih radnih mjesta manji od broja nezaposlenih u određenom zanimanju i obratno kada je veći od 1. Tako primjerice omjer od 31,45 kod liječnika/liječnica stručne prakse znači da na jednog nezaposlenog liječnika/liječnicu opće prakse dolazi oko 31 slobodno radno mjesto.
Iz grafikona 4. je razvidno da se daleko najveći nerazmjer između potražnje i ponude rada vidi u zanimanjima povezanim sa zdravljem. Potražnja za obrazovnim djelatnicima također značajno nadmašuje njihovu ponudu. Omjer visokoobrazovanih pravnika, odnosno ekonomista u odnosu na slobodna radna mjesta u tim zanimanjima iznosi 1:1,36, odnosno 1:1,27, što znači da je u 2017. godini potražnja za pravno i ekonomski obrazovanim kadrom bila viša od njihove ponude. Unatoč tome, često se obje struke prozivaju kao suficitarne.
Naravno, moguće je pričati o neusklađenosti ponude i potražnje za radom na mikro razini te na razini usvojenih vještina i znanja ili profila zaposlenika. No, (ne)dostupnost podataka u ovom trenutku onemogućava analizu na tim razinama. Međutim, u ekonomski „normalnim“ vremenima treba biti oprezniji kod iznošenja zaključaka o viškovima „visokoobrazovanih ekonomista i pravnika“ posebice u zemlji s relativno niskom obrazovanošću stanovnika u EU28 okruženju kojemu teži konvergirati. Na grafikonu 4 je također moguće vidjeti značajan nedostatak radne snage među tesarima, zavarivačima, zidarima, vozačima, konobarima i kuharima i ostalim zanimanjima o kojima često imamo prilike čuti. Kako sekundarno obrazovanje nije fokus ove analize neću u to ulaziti.
Iako se djelomično slažem da obrazovnu politiku na svim razinama treba formirati u skladu sa situacijom koju promatramo na tržištu rada[2], trenutna situacija ne bi trebala biti jedini čimbenik kod donošenja odluka vezanih za obrazovnu politiku. Cjelovita obrazovna politika bi trebala sintetizirati još minimalno dva kriterija: razvojne ciljeve i predviđanja budućih potreba za radom.
U skladu s tim, učenike koji imaju talenta/želje/volje/sposobnosti postići višu razinu obrazovanja svakako na to treba poticati bez obzira na odabrano znanstveno područje. Ako se konačno Hrvatska odluči proaktivno stvarati buduću ponudu i potražnju na tržištu rada tada uz opće poticajno okruženje za tercijarno obrazovanje posebno treba ulagati i stipendirati učenike koji se odluče za fakultetsko obrazovanje u područjima u kojima potražnja za radom ubrzano raste (STEM [3] gdje je u 2017. godini omjer slobodnih radnih mjesta i broja nezaposlenih kod primjerice programera/programerki za razvoj aplikacija iznosio čak 8![4]) ili u područjima u kojima je detektiran ozbiljan manjak ponude rada (zdravlje i obrazovanje).
Viši standard i niža nezaposlenost traže više visokoobrazovanog stanovništva!
Iako je pitanje iz prvog teksta (želi li Hrvatska postati samo „europska gostionica“) retoričko, ako je ostalo onih koji sumnjaju u nužnost pokrivanja što većeg dijela stanovništva što višom razinom obrazovanosti dajem i zadnji (makroekonomski) argument: BDP je između ostalog i suma dohodaka u gospodarstvu. Želi li Hrvatska doista konvergirati razvijenijim zemljama u EU za veći BDP i viši standard treba i više plaće. Želi li više plaće (a i nižu stopu nezaposlenosti) u pravilu ih može dobiti višom razinom obrazovanja. Naime, činjenica je (kojoj u prilog govore grafikoni 5 i 6) da su plaće veće, a nezaposlenost manja sa rastom razine obrazovanja. Iako veza nije linearna i što je veći broj stanovnika visokoobrazovan to je teže zadržati nisku stopu nezaposlenosti među njima, podaci prikazani na grafikonima 4 i 5 su više nego dovoljan poticaj za zagovaranje proaktivne (visoko)obrazovne politike.
Treba naglasiti i kako, prema podacima o plaćama po djelatnostima preuzetim sa DZS-a (koje neću prikazati u ovoj analizi), od tri zanimanja koja najviše doprinose zapošljavanju visokoobrazovanog rada upravo radna mjesta koja povezujemo s visokim obrazovanjem u ekonomiji (financijske uslužne djelatnosti osim osiguranja) ostvaruju najviše prosječne neto plaće. Te su plaće otprilike jednake prosječnim plaćama u djelatnostima koja povezujemo sa STEM obrazovanjem (telekomunikacije i proizvodnja računala te elektroničkih i optičkih proizvoda). Iako prosjek ne govori ništa o distribuciji dohodaka u pojedinim djelatnostima te iako u jednoj djelatnosti ima zaposlenika različitih zanimanja, smatram da je ovaj podatak bitan indikator prosječne kvalitete zaposlenja po zanimanjima i području obrazovanja.
Kako bi osigurali postizanje ishoda i ciljeva učenja te podigli kvalitetu studiranja i potaknuli usvajanje ključnih vještina koje od njihovih studenata i diplomanata zahtijeva tržište rada visokoškolske ustanove trebaju što više uključivati poslodavce kao savjetodavna tijela kod oblikovanja nastavnog programa. Potrebno je općenito ojačati suradnju s poslodavcima njihovih studenata kroz urede i centre za razvoj karijera. Fakulteti bi svakako trebali više poticati studente da se uz fakultetsko obrazovanje profesionalno usavršavaju na programima pripravništva i/ili kroz stručne prakse (putem dodjeljivanja ECTS bodova za ove aktivnosti studenata ili ubrajanjem u radni staž). Također je potrebno surađivati s vladom i njenim ključnim resorima za pitanja studiranja (MZO) i zapošljavanja njihovih studenata (MRMS).
Da i društveni fakulteti mogu postati STEM dokazuje trend na vodećim svjetskim sveučilištima poput Yalea, Princetona i Browna koji su programe i diplome studenata ekonomije reklasificirala kao STEM.
Kako se često društveno humanistička područja prozivaju za generiranje suficita visokoobrazovanog stanovništva tih profila, treba naglasiti da nisu samo „jezgrena“ STEM područja STEM. Da i društveni fakulteti mogu postati STEM dokazuje trend na vodećim svjetskim sveučilištima poput Yalea, Princetona i Browna koji su programe i diplome studenata ekonomije reklasificirala kao STEM. Prema Paz Gómez (American Institute for Economic Research) navedeno je odraz razvoja ekonomskih studija u smjeru sve veće primjene matematike i ostalih STEM alata te razvoja suvremenih vještina za kojima postoji velika potražnja na tržištu rada, kao i promicanja kritičkog i analitičkog razmišljanja te poduzetničkog duha. U skladu s tim, društveno humanistička područja nisu, niti trebaju biti, antipod STEM-u. Kako bi se i u Hrvatskoj osigurala komplementarnost ovih područja i potaknuo razvoj društveno humanističkih područja u smjeru razvoja znanja i vještina „radnika 21. stoljeća“ treba jačati suradnju među sastavnicama Sveučilišta, ali i među Sveučilištima.
Poslodavci bi trebali aktivno sudjelovati u životu fakulteta s kojih dolaze njihovi zaposlenici. Pokretati programe uvjetovanog stipendiranja, na način da od prve godine fakulteta njihovi stipendisti stažiraju u njihovu poduzeću. Osim što je društveno odgovorno (posebice ako stipendiraju studente slabijeg imovinskog statusa) po završetku fakulteta imat će oblikovanog radnika koji dobro poznaje organizaciju. Fakulteti često daju opću sliku i široko znanje, analitički osposobljavaju studente te ih nastoje učiti kritičnom razmišljanju, ali je nemoguće (a nije ni korisno) u potpunosti prilagoditi nastavni plan potrebama pojedinačnih poslodavaca.
Prilagoditi i bolje regulirati mjere aktivne politike zapošljavanja te dinamičnije promovirati svoje mjere na fakultetima i među poslodavcima i s njima uže i češće surađivati. Međutim, neću ulaziti i u ovu priču koja zahtjeva zasebnu analizu.
Situacija na tržištu rada nije samo rezultat nepovoljne obrazovne politike i prakse te (makro)ekonomskog okruženja. U konačnici svi budući visokoobrazovani radnici (studenti) moraju preuzeti odgovornost za svoje obrazovanje (a nekad i zaposlenje). Ta odgovornost se proteže od odabira fakulteta koji ih obrazuje za zanimanje u kojem mogu postići svoj maksimum do uloženog truda u postizanje obrazovnih (i vlastitih) ciljeva. Studenti ne bi trebali u potpunosti prepustiti svoje obrazovane ishode eksternim faktorima. Dokaza da je moguće ostvariti nevjerojatne uspjehe ima u svakom zanimanju, a uspješni ljudi dolaze sa praktički svih fakulteta bez obzira na znanstveno područje.
Nedavno objavljeno istraživanje autora Fortunato i Panizza (2015) u Journal of Economic Growth je pokazalo da su demokratski režimi pozitivno povezani s kvalitetom vlade i rastom BDP-a što je stanovništvo obrazovanije.
Zaključno, ako Hrvatska želi sustići razvijene zemlje u razini obrazovanja ukupnog stanovništva, niti jedno novootvoreno fakultetsko mjesto ne treba stavljati u negativan kontekst. Možda kada Hrvatska dosegne višu razinu obrazovanosti stanovništva tada može početi bolje koristiti i prednosti demokratskog režima koji je i dalje mlad te ostavlja dojam „krnjeg“ i krhkog sustava. Naime, nedavno objavljeno istraživanje autora Fortunato i Panizza (2015) u Journal of Economic Growth je pokazalo da su demokratski režimi pozitivno povezani s kvalitetom vlade i rastom BDP-a što je stanovništvo obrazovanije.
[1] Treba naglasiti da ovako definiran pokazatelj neusklađenosti ponude i potražnje za radom ima svoje nedostatke i ograničenja. Naime, potražnja za radom mjerena brojem slobodnih radnih mjesta na HZZ-u nije cijela potražnja (MojPosao i ostalo), dok ponuda nešto bolje odgovara stvarnoj slici (iako se i zaposleni i neaktivni se mogu javiti na oglase te se efektivno nuditi na tržištu rada što se ne može vidjeti iz podataka o nezaposlenima). Svjesna nedostataka ovog omjera, ipak sam stajališta da je indikativan pokazatelj nerazmjera ponude i potražnje na tržištu rada po zanimanjima, te da može poslužiti u ovoj analizi.
[2] Takvu analizu provodi i redovno objavljuje HZZ. Međutim, navedena analiza je u suštini „tehnička“. Preporuke se stoga temelje na realiziranim kretanjima (podacima), a ne na promišljenoj strategiji razvoja i predviđanjima potreba tržišta rada u budućnosti.
[3] Uz sve ranije napomene o problemima s podacima dostupnim na HZZ-u i o njihovoj relevantnosti na području STEM-a ipak se vide određeni trendovi. Naime, prosječna godišnja stopa rasta slobodnih radnih mjesta u zanimanjima povezanim sa STEM područjem iznosila je poprilično visokih 7% u razdoblju od 2008. do 2017 godine. U nekim zanimanjima, poput programera/programerki za razvoj aplikacija, u tom devetogodišnjem razdoblju broj slobodnih radnih mjesta je rastao po prosječnoj godišnjoj stopi od nevjerojatnih (unatoč niskoj bazi) 43% (s jako niska 4 radna mjesta u 2008. godini na 99 radnih mjesta u 2017. godini).
[4] Podatak nije prikazan na grafikonu jer zanimanje ne spada u top 30 traženih zanimanja.
24. rujna 2026. / čita se 13 minuta
Deset godina od prosvjeda za kurikularnu reformu (1)
Zašto je prosvjed za kurikularnu reformu bio tako masovan, i po čemu je bio drukčiji od svih naoko sličnih protesta, pita se Josip Šarić u prvom tekstu u serijalu koji se osvrće na desetu godišnjicu ovog događanja.
23. travnja 2026.
INTERVJU BLAŽENKA DIVJAK
O promjenama koje umjetna inteligencija unosi u sustav obrazovanja i znanosti govori bivša ministrica Blaženka Divjak. Na koje opasnosti smo se već davno morali pripremiti, i zašto nismo?
15. travnja 2026. / čita se 12 minuta
U FOKUSU
Autori u prvom dijelu članka opisuju teoriju na koju se oslanjaju zahtjevi poslodavaca protiv minimalne plaće, ali u tim zahtjevima ne spominju one dijelove teorije koji govore o profitima i ne idu im u prilog. U drugom dijelu pokazuju da glavni ekonomist HUP-a pogrešno uspoređuje profite u Hrvatskoj i EU i izvodi pogrešne zaključke. Kretanje relevantnih pokazatelja je kompatibilno s tvrdnjom da su minimalne plaće ispod ravnotežne.