Treba li cenzurirati teorije zavjere? Što sa socijalnim mrežama koje ih šire

U utorak 16. ožujka od 15:00 Ideje.hr organiziraju razgovor o teorijama zavjere u kojem će uz autora ovog članka Jeremyja Shearmura uvodno govoriti Nebojša Blanuša i Žarko Puhovski. Shearmur problemu pristupa popperijanski, iz kuta stjecanja znanja. Na kraju članka zaključuje da ni današnji način znanstvenog rada nije adekvatan. Za sudjelovanje ili praćenje razgovora putem Zoom aplikacije molimo javite se na ideje@ideje.hr. Razgovor će biti izravno prenošen i kasnije dostupan kao video na youtube kanalu Sindikata znanosti

• Naslovna ilustracija: Catherine Song (Verywell)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

1. Uvod

Ovih je dana gotovo nemoguće otvoriti novine a da ne naiđete na nešto o QAnonu i drugim teorijama zavjere, poput onih o Covid-19, ili vijesti o pokušajima da se cenzuriraju informacije i ideje povezane s tim teorijama zavjere.  Koliko vidim, ideje povezane s QAnonom prilično su blesave, ali mogu imati i opasne posljedice ako potiču pojave kao što je provala u Kongres.  Isto vrijedi i za priče onih koji su protiv cijepljenja. No, i rekacije na njih mi se čine pogrešnima. U ovom ću članku raspravljati o općim pitanjima teorija zavjere i predložit ću neka rješenja.

2. Zavjere i teorije zavjere

U svojoj knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, Karl Popper iznosi neka zanimljiva opažanja o zavjerama i teorijama zavjera.[i] On kaže, pogledamo li društveni život i povijest politike, utvrdit ćemo da je bilo i da ima mnogo zavjera. No, neobično je, primijećuje, da su one rijetko uspješne. Poput svih nas i zavjerenici čine pogreške. Čak ako i uspiju u onome što pokušavaju postići, često se pokazuje da njihovo djelovanje ima nenamjeravane posljedice. One mogu biti vrlo različite od onoga što su urotnici očekivali. Osim toga, zavjere ovise o tome koliko su ljudi uključeni u zavjeru u stanju  držati planove u tajnosti. Teško je ne odati tajne.  Ljudi ih mogu razotkriti prijateljima, a ti prijatelji svojim prijateljima.  Zatim, ako je ono što rade nezakonito ili na neki drugi način problematično, zavjerenici  mogu pasti u iskušenje da izdaju druge zavjerenike. Mogu se nadati da će dobiti nagradu ako to učine ili, ako zavjera propadne (ili čak i uspije), može ih zabrinuti kakve će to imati posljedice za njih.

Bivši češki predsjednik Vaclav Havel (lijevo) i sir Karl Popper

Teorije zavjere u pravilu započinju nekim stvarnim fenomenom i tvrde da bismo njegovu pojavu trebali tumačiti kao rezultat zavjere.  Ali Popper iznosi dva argumenta  da to nije ispravno rezoniranje.  Može biti točno da je neki događaj bio rezultat zavjere. No, postoje dva problema  povezana s tom pretpostavkom. Prvi se odnosi na ono što sam prethodno naveo: iako zavjere postoje, rijetko su uspješne – pa bi bilo vrlo neobično da je baš ono o čemu raspravljamo ishod uspješne zavjere. Drugi je problem to što teorije zavjere zapravo pogrešno shvaćaju društvo –  odnosno, pogrešno je misliti da, kad se nešto dogodi, iza toga mora stajati osoba koja je za to odgovorna ili osobe koje su to željele izazvati. Kad je riječ o pojedinačnim akcijama, to bi moglo proći kao razuman pristup.  Ali čak i u takvim slučajevima može se dogoditi nešto što akteri nisu imali namjeru učiniti. Možda su bili duhom odsutni, možda su krivo procijenili posljedice onoga što su poduzeli,  ili možda, iako su uspješno izveli ono što su zamislili, način na koji su to izveli ima posljedice koje nisu očekivali.

No, na društvenoj razini – kad je riječ o rezultatima ljudskog djelovanja velikih razmjera – očekivanje da će se dogoditi ono što su ljudi željeli postići je problematično. Jer su društvene pojave  uglavnom ishodi djelovanja mnogo različitih ljudi. A takve akcije imaju  raznovrsne posljedice na makro razini o kojima nitko od sudionika možda nije imao pojma pa na kraju mogu biti zatečeni. Veliki dio napretka u društvenim znanostima sastoji se u objašnjenjima o tome kako dolazi do fenomena velikih razmjera, i u napuštanju sugestije da su oni rezultat ljudskih ili božanskih namjera.

         3. Ali, što je sa zabranama?

Neki ljudi smatraju da bi bilo najbolje razračunati se s problematičnim teorijama zavjere tako da se zabrani njihovo širenje, dok se drugi pak uzbuđuju zbog toga što se na raznim društvenim medijima brani širenje takvih ideja. Mnogi se pozivaju na slobodu govora, sa sasvim suprotnih stajališta. To što se događa čini mi se prilično kaotičnim.

Prvo, zabrana djeluje kontraproduktivno. S jedne strane,  ona je neučinkovita: čini se da ne postoji način na koji bi se moglo zaustaviti širenje ideja u slobodnom društvu. Vjerojatno će bilo koji algoritamski alat koji to pokuša također zaustaviti i ideje koje nisu problematične kao i same rasprave o problematičnim idejama radi njihove kritike.  Možemo se sjetiti povijesti cenzure pomoću algoritama,  svih vrsta neproblematičnih materijala koji su bili podložni cenzuri samo zato što su nalikovali ili se činilo da nalikuju prostim riječima ili uobičajenim izrazima koji se koriste za anatomiju  ljudskog tijela. S druge strane, pokušaj cenzuriranja očito bi pridonio tome da neke tvrdnje koje iznose oni što uporno propagiraju teorije zavjere izgledaju uvjerljivije. Na koncu konca, ako kažu da smo žrtve zavjere neke elite, što bi moglo biti sumnjivije nego da se pokušavaju gušiti njihovi napori da nas upozore?

Drugo, postoji problem zabrane objava i pristupa određenoj platformi, kao što se nedavno dogodilo s društvenom mrežom ‘Parler’[ii]. Moglo bi se reći, tu i nema pravog problema jer  se radi o privatnim kompanijama koje bi očito trebale biti slobodne izabrati hoće li ili neće prihvatiti određeni proizvod. Na kraju krajeva, novine imaju pravo odbiti reklamu nekog klijenta ako je smatraju problematičnom.  Ali moglo bi se također postaviti pitanje – ne bi li neki važni davatelji internetskih usluga trebali imati ‘zajednički status mrežnog operatera’[iii] – i jednake obaveze, kao što je u prošlosti, poštanska služba imala obavezu isporučiti poštu na svaku adresu te nije mogla odbiti isporuku pisma samo zato što bi ljudi mogli osuditi ono što se nalazi u kuverti.  Ako se prihvaća takav pristup, očito  bi trebalo donijeti zakon s jasnim odredbama. Također mi se čini da bi društvene mreže vlada trebala plaćati ako prihvate takvu obavezu.[iv] Bile bi slobodne prihvatiti  ili odbiti pripadati zajedničkoj mreži operatera. Prije no što bi se tako nešto provelo, trebalo bi dobro promisliti koji bi se sadržaji  morali objavljivati. (Primjerice, kad bi glavnu uslugu za prenošenje poruka pružali katolici ili bi ta usluga bila za katolike, ne bi bilo u redu da oni moraju prenositi sadržaje u kojima se otvoreno iznose najnovije verzije ranih protestantskih izjava da je papa bio Antikrist).

                 4. Mill, soboda mišljenja i pornografija

U kontekstu svega ovoga,  ljudi su skloni mahati idejama o ‘pravu na slobodu govora’  ili citatima iz odlomaka knjige Johna Stuarta Milla O slobodi.  Razmotrit ću ta pitanja redom.

Ljudi su skloni mahati Millom, koliko opravdano?

Mislim da je ideja o postojanju prava na slobodu govora ili na slobodno izražavanje kao takvo, čudna.  Jasno je da ako posjeduješ veliko polje i staneš usred njega, možeš reći štogod želiš. Ali to je tako zato što te nitko ne može čuti. Ako te drugi mogu čuti,  ako stojiš na javnom mjestu, stvari postaju složenije.  Tada više nije riječ samo o tvojem vlasništvu nego i o vlasništvu drugih ljudi ili državnom vlasništvu.  Pravila za takve slučajeve  trebaju biti definirana zakonom ili odlukama javne politike. Odnosno, riječ je o pitanjima o kojima valja raspravljati. Tu je pitanje slobode izražavanja  nekog pojedinca  samo jedan od niza značajnih čimbenika.  Postoje i druga važna pitanja među kojima neće nužno prevagnuti sloboda govora i samoizražavanja. Ako nas više zanimaju problemi o kojima treba raspravljati nego prava koja su navodno sama po sebi očigledna[v] – onda su argumenti Johna Stuarta Milla u knjizi O slobodi vrlo primjereni. Činimo pogreške i doista se možemo nadati da ćemo iz kritike drugih nešto naučiti kao što će i oni naučiti od nas. (Ovdje je važan Popperov argument da  ljudi ne smiju zaboraviti, kad se upuštaju u takve rasprave, da su možda i sami u krivu i da se mogu nadati kako će naučiti nešto od drugih.) Istina također igra važnu regulativnu ulogu jer se ulazeći u rasprave nadamo da ćemo joj se približiti. No, važno je naglasiti dvije stvari.

Argument o istini je ograničenog dosega, ne obuhvaća slobodu umjetničkog izražavanja ili zaštitu proizvodnje prnografije

Prvo je da je taj snažan argument o istini –  koji nas također navodi da poštujemo druge i dajemo im neku vrstu autonomije, ako od njih želimo nešto naučiti – ograničenog dosega. On ne pruža temelje za slobodu umjetničkog izražavanja ili recimo, za zaštitu proizvodnje pornografije.  Sigurno postoje drugi argumenti za to – na primjer oni koji se više odnose na korisnost. Oni koji zastupaju takav stav, morat će se suočiti s argumentima koji zagovaraju suprotno stajalište. Drugo, čini mi se da to može poslužiti samo kao osnova za zaključak kako bi ljudi trebali biti dovoljno slobodni iznositi argumente i priopćiti ih drugima – što je sasvim različito od slobode da vrijeđaš druge, njihovu vjeru itd. Taj općeniti  Millov argument ne daje za pravo glupom uredniku časopisa Jyllandsposten u Danskoj koji je, umjesto da organizira sastanak na kojem bi se o problemima cenzure i samocenzure koja ga zanimaju moglo razgovarati na pristojan način, zatražio da mu se pošalje vizualni materijal za njegove novine za koji je znao da će uznemiriti neke od njegovih sugrađana. Slično, Millovim se argumentima ne mogu opravdati  ‘infantilne’ uvrede Charlie Hebdoa.

Druga se stvar odnosi na pitanje gdje se kritika događa.  Hoću reći da nije, recimo, u redu iznositi kritiku vojne politike neke zemlje na privatnim pogrebima vojnika koji su stradali u ratu (iako je pitanje vojne politike važno).[vi] Postavlja se pitanje kako možemo kreirati neku vrstu  ‘javnog prostora’  koji bi bio prikladan za takve razmjene mišljenja. Čini mi se da je  Strukturalna transformacija javnog prostora  Jürgena Habermasa – usprkos tipične habermasovske neprobavljivosti – vrlo zanimljiva za tu raspravu  (u knjizi se također  mogu naći važne stvari o problemima populizma).[vii] No, danas se suočavamo s opasnijim ali i suptilnijim problemima.

Kako kreirati prikladan javni prostor, Habermas

                5. Socijalna epistemologija društvenih medija

Socijalna epistemologija – barem u nekim interpretacijama – čini mi se posebno važnom  jer ona nudi način na koji možemo istraživati i zatim unaprijediti  kognitivna svojstva naših društvenih institucija.[viii] Pri tome je ključni argument što ga je iznio Karl Popper – da u naše razumijevanje svijeta unosimo sve vrste preduvjerenja. Ona mogu djelomice biti utemeljena na biološkoj osnovi. Djelomice mogu biti preuzeta iz našeg društvenog okruženja. Djelomice mogu imati korijene u različitim idejama koje su nam privlačne. Glavni problem je, međutim, da naše ideje mogu biti pogrešne: mogu biti krive. I kao što je Popper predložio, moramo ih testirati odnosno izložiti kritici onih koji se s nama ne slažu. To nam nije lako – prirodno je, naprotiv, da baš želimo povrditi svoje ideje; navesti ljude da se s nama slože.[ix]

Upravo na toj osnovi, čini mi se, socijalni mediji su nam zadali težak udarac.   Oni povlađuju našim epistemološki problematičnim prirodnim sklonostima. I ako ih prihvaćamo, ako ne koristimo Facebook, recimo, za razmjenu slika svojih mačaka i zanimljivih recepata nego tek kao glavni izvor vijesti – onda smo u nevolji.  Facebook i drugi društveni mediji ne naplaćuju svoje usluge, oni nas radije navedu da prihvatimo preuzimanje podataka o nama koje onda prodaju ili koriste za prodaju reklama što su usmjerene prema nama i drugima koji dijele s nama određene karakteristike. Da bi to mogli bolje činiti, obasipaju nas materijalima koji plijene našu pozornost, nagone nas da se zadržavamo na stranicama s reklamama, stvarajući oko nas lažne mjehuriće i prividno suglasje.  Nudi nam se materijal koji nije nikakav izazov nego samo potvrđuje naše predrasude – ili izravno ili govoreći kako su oni koji se s nama ne slažu zli ili glupi.

To je već dovoljno loše. No to također utječe na očekivanja  koja imamo od medija, općenito. U Britaniji su se novine The Times nekoć  ponosile  time što su bile ‘novine s pravim podacima’ i što su se posvetile iznošenju istine, oslanjajući se u teškim pitanjima na mišljenje stručnjaka[x]. No ako danas pogledate The Times on-line, vidjet ćete puno slika koje vam zapnu za oko i kratkih novinskih naslova iza kojih slijede, i prečesto, samo raštrkani komadići informacija. Umjesto izazovnog čitanja koje su prije nudili sada možete naći zabavu kakvu su u prošlosti pružale osrednje novine. K tome, reklame su se preselile na društvene medije i internet općenito, tako da se ‘ozbiljne’ novine ne mogu više upuštati u onu vrstu skupog istraživačkog novinarstva kao u prošlosti.

Sve je snažnija tendencija miješanja vijesti i mišljenja.  To samo po sebi nije tako loše. Nemoguće je, koliko god pokušavali biti ‘objektivan’ izbjeći pristranost ili vlastito uvjerenje. Jasno, možemo pokušati biti pošteni u prezentaciji činjenica i fer prema obim stranama kad iznosimo neki argument. Ali jedan od ključnih aspekata Popperovog pristupa je ideja da nismo svjesni kad smo pristrani ili kad imamo predrasude koje negativno utječu na naše viđenje svijeta. To  možemo naučiti samo kroz kritiku koja dolazi od drugih.  Pa budući da svi imamo predrasude i da smo svi pristrani, to nije nešto zbog čega bi nas osobno netko trebao kriviti –  teško da bi to moglo biti drugačije.  Osim toga, oni koji vide probleme u našem radu, također su pristrani. Potrebna nam je suradnja i stvaranje ozračja u kojem možemo učiti jedni od drugih bez vrijeđanja i gorčine. Kao što Popper piše u Otvorenom društvu, objektivnost je društveni proizvod i to je nešto prema čemu trebamo težiti.[xi] I baš zato što je u psihološkom smislu teško prihvatiti kritiku  svojih duboko ukorijenjenih stavova,  iako bi nam ona zapravo pomogla,  svi se moramo silno potruditi da naša kritika bude takva da kod druge strane ne izazove osjećaj neugode.

Problem s Orijentalizmom Edwarda Saida je to što je potaknula mnoge da odbace sve što su zapadni pisci napisali o Bliskom Istoku.

Također je važno, kao što Popper ističe, imati na umu da je  sve naše znanje samo po sebi pogrešivo. Sama  činjenica da smo u nešto sigurni ne jamči da je to istinito. No rijetko se događa da rad, koji je na ovaj ili onaj način pogrešan, nema nikakve vrijednosti. Nevjerojatno je da se kritika, umjesto prema  popperijanskom pristupu, danas razvija u duhu  ‘J’accuse!’ ili pomalo podsjeća na vatrena prokazivanja u doba kineske Kulturne revolucije navodnih buržoaskih tendencija među marljivim seljacima i učiteljima.  Ne smijemo zaboraviti, da i sama naša kritika možda nije ispravna i da žar koji nas obuzima može potjecati od pogrešnih ideja. (Mišljenje koje potječe iz marksizma da je gledanje potlačenih objektivno i da oni imaju direktnu vezu s istinom, je glupost. Potlačeni o potlačenosti sigurno znaju ono čega drugi nisu svjesni. No pišući o ‘racionalnom jedinstvu čovječanstva’,  Popper u velikoj mjeri pogađa u srž problema kad kaže da relevantna kritika može doći od bilo koga i da svi moramo biti otvoreni prema kritičkim stavovima iz bilo kojeg izvora.  U pravilu, potlačeni imaju ograničeno znanje i nisu u stanju dobro posložiti svoje argumente. To bi značilo da im je možda potrebna pomoć drugih, koji u tom smislu nisu bili uskraćeni, kako bi objasnili svoja stajališta – ideja da svaki takav sporazum mora biti ‘lažan’ je glupost.) Prije svega, samo zato što je kritika upućena jednom načinu gledanja na stvari značajna  i korektna, ne znači da je taj kut gledanja bezvrijedan ili da se iz njega ne može mnogo naučiti. Jedan od problema Edwarda Saida (od, po meni, mnogih) s knjigom Orijentalizam[xii] je da je ona navela mnoge mlade ljude da jednostavno odbace sve što su zapadni pisci napisali o zemljama Bliskog Istoka, kao i radove zapadnih antropologa. Bilo bi bolje da surađujemo učeći jedni od drugih kako bismo postupno unaprijedili svoje znanje uz ispravljanje pogrešaka, jednih i drugih,  kroz permanentni proces isticanja pretpostavki i opovrgavanja.

                6. Ali što onda s teorijama zavjere?

Po mojem mišljenju potrebne su tri stvari.

Prvo,  čini mi se da je potpuno pogrešnim pokušavati suzbiti takve stavove. Trebali bismo ohrabriti one koji zastupaju teorije zavjere da se prebace u javni prostor gdje bi mogli biti otvoreni za kritiku. Potrebni su nam društveni mediji s linkovima za web stranice umjerenih kritičara, koji znaju jasno artikulirati misli i kritike objava na internetu, a kad je riječ o činjenicama obvezno navođenje odgovarajućih izvora ili uputa kako bi se navedene tvrdnje mogle provjeriti.  To bi značilo da bismo dobili moderirane usluge (i nadam se da će se postojeći način zamijeniti modelom plaćanja),  a također i kampanju kojom bi se pokušalo objasniti korisnicima zašto bi trebali koristiti takve platforme umjesto onih koje ih stavljaju pred gotov čin – radi profita oglašivača – kao Facebook i slične mreže. To ne podrazumijeva da se i dalje ne mogu koristiti postojeći društveni mediji za slike mačaka i sl. Ali sigurno bi se moglo ohrabriti korisnike da ne postanu žrtve obmane algoritama društvenih medija.

Internet doista pruža korisnicima mogućnosti da sami potraže  internetske stranice na kojima se nudi kritičko mišljenje. Pretplate na različite tipove novina iz cijeloga svijeta mogu se naći za male novce. U njima se lako mogu provjeriti činjenice i navedena mišljenja. No neće svakome pasti na pamet da se time koristi. Također mi se čini od vitalne važnosti za novine da imaju rubriku s ‘komentarima’ koja se pomno nadzire, gdje čitatelji mogu pisati kritike i objaviti linkove za pojedine teme. Mislim da je  skandalozno što je, inače odličan The Economist, prestao s tom praksom (nakon perioda u kojem rubrika s komentarima nije bila nadzirana pa se skupljalo svakakvo smeće). Zbog izostanka takve rubrike čitatelji nemaju mogućnost reagirati na često zapanjujuću pristranost u njihovim, inače odličnim izviješćima.

Drugo, smatram da postoji potreba za dobro vođenim, smirenim i nesenzacionalističkim televizijskim programima s diskusijama, u kojima bi se raspravljalo o idejama na ‘poperijanski’ način, odnosno umjesto da ljudi viču jedni na druge, kritičar bi mogao objasniti na početku kako razumije gledište osobe s kojom se ne slaže, bez izražavanja kritičkog stava. Zatim bi se tog sudionika diskusije pitalo, na blagi način, je li kritičar neke stvari krivo shvatio. Kad bi se okvirno usuglasili i dogovorili da postoje razlike oko spornih točaka, radi same emisije, kritičara bi se zamolilo da navede nekoliko točaka koje su po njegovom ili njezinom mišljenju problematične u gledištu spomenutog sugovornika. Tada bi zagovornik tog mišljenja mogao odgovoriti. Bio bi potreban moderator kako bi pojasnio argumente, ukratko sumirao diskusiju i održavao raspravu, iz koje svatko može nešto naučiti, na civiliziranom nivou. Sudionike bi se moglo utihnuti ili maknuti iz programa (tako da se kamera okrene  od njih, a njihovi glasovi se isključe) ako krše epistemološki utemeljena pravila. Naravno, oni bi slobodno mogli postaviti pitanja o pravilima ako bi smatrali da su neprimjerena. Ali, čini mi se da bi prijetnja od uklanjanja sudionika iz diskusije i prepuštanja ostatka emisije moderatoru i kritičaru trebala biti garancija za dobro ponašanje.

Karakteristika šarlatana je da pokušavaju ponovno protumačiti svoje gledište kao da u međuvremenu nisu promijenili stav. Ili, pokušavaju poricati da su ikada zastupali ono što su u početku tvrdili

Treće, uz to što materijal ne bi bio cenzuriran (barem što se tiče njegova sadržaja), bilo bi jako važno inicirati evidenciju povijesti kritičke diskusije i razvoja gledišta kroz vrijeme i o tome kako su sudionici reagirali na kritiku. Kao što Popper i Lakatos ističu, krucijalno za našu procjenu nekog stajališta je kako se ono razvija tijekom vremena. Ako ljudi nešto tvrde i onda se to pokaže netočnim, kako reagiraju? Karakteristika šarlatana je da pokušavaju ponovno protumačiti svoje gledište kao da u međuvremenu nisu promijenili stav. Ili, pokušavaju poricati da su ikada zastupali ono što su u početku tvrdili – zapanjujuće je kako pokreti koji guše intelektualnu slobodu pokušavaju zataškati svoju povijest tako da njihovi sadašnji sljedbenici nemaju pojma o prošlim stavovima povezanim s njihovim gledištima. Moramo paziti da promjene u stavu ne prođu nezabilježeno i da nam ne izmaknu ključna poperijanska pitanja o tome kako će se stajališta (ako su iskustvena) provjeriti  ili kritički procijeniti. Ako sudionici imaju prigovore na ono što su kritičari rekli i postave pitanje o tome koliko se kritika obistinila, to treba provjeriti. Postoji dakle potreba za kritičkom poviješću pokreta, teorija i disciplina, kojom bismo se onda mogli poslužiti za objašnjenje i rješenje okolnosti u kojima se javlja neki problem,  ako se želimo baviti tim pitanjem.  Stvaranje neke vrste evidencije povijesti kritičkih diskusija  – koju bi i kritičari i zagovornici određenih ideja trebali koristiti – čini mi se da doista predstavlja srž akademskog rada.

Na pitanje koje je vaše polje Weber je odgovorio – nisam magarac. Od znanstvenika se danas zahtijevaju kratki, tehnički radovi iz njihova ‘polja’

Takve aktivnosti, po mojem mišljenju, trebale bi imati istaknuto mjesto u svim akademskim disciplinama i služiti kao pozadina na osnovi koje bi se predlagale i prosuđivale nove ideje. Dobiveni zapisi bi se također koristili kao odgovarajuća pozadina za naše praktično razumijevanje svijeta. No da bi došlo do toga morale bi se provesti značajne promjene u radu sveučilišta i ustanova koje  se bave znanjem.  Trenutačno se od akademika očekuje da piše kratke, tehničke radove iz svojeg područja, slijedom Kuhna, radove ‘normalne znanosti’ (mislim da je Max Weber dobro odgovorio kad su ga pitali: ‘Koje je vaše polje?’ ‘Nisam magarac, nemam polje’.[xiii] Istodobno, postojanje neke povijesti kritičkih diskusija, značilo bi da kad bi se netko zainteresirao za određeni problem u nekom području, bilo bi jednostavno otkriti kako ta stvar trenutno stoji).

Takav način rada, međutim, nije nešto što se većinom cijeni u akademskim krugovima, a tome još pogoduju i pravila za financiranje istraživanja, za promaknuća i stjecanje statusa redovnih profesora te kriteriji za prihvaćanje istraživačkog rada za objavljivanje.  Po mojem mišljenju, socijalnu epistemologiju sadašnjih metoda za proizvodnju znanja potrebno je kritički preispitati.  Ali to očito ostaje za jednu drugu priliku.

Prijevod Nada Vučinić. Ovdje je dostupan izvornik pod naslovom Conspiracy

• Bilješke

[i] Vidi Karl Popper, Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji (London: Routledge, 1945.) poglavlje 14; Vidi također važnu raspravu o tvrdnjama o zavjeri a bez artikulacije teorije, Russell Muirhead and Nancy L. Rosenblum, A Lot of People are Saying, Princeton, NJ: Princeton University Press, 2019.

[ii] https://www.theguardian.com/technology/2020/jul/01/parler-conservative-twitter-new-free-speech-social-network

[iii] Vidi nedavnu diskusiju Tunku Varadajan, “The ‘Common Carrier’ Objection to social-media Censorship“, WSJ  Opinion, 15th January 2021.https://www.wsj.com/articles/the-common-carrier-solution-to-social-media-censorship-11610732343?page01.

[iv] U slučaju poštanskih ureda, oni su u pravilu stekli zakoniti monopolistički položaj kao rezultat obaveze da pošiljka mora stići do svakoga. Nije uopće jasno kako se privatna kompanija nađe u takvom položaju, iako su drugi slobodni natjecati se s njom, ona stekne dominantan položaj samo zato – kao u slučaju Googla –što njegovi korisnici smatraju da je njegova usluga mnogo bolja od njegovih konkurenata.

[v] Ovdje valja spomenuti dvije stvari. (a) Kao što je Karl Popper rekao, time što je nešto samo po sebi razumljivo za nekoga, ne znači da je tvrdnja toćna; (b) ako se bavimo pitanjima koja drugi osporavaju, teško da će ‘svakome biti očigledno’ da su jasna sama po sebi.

[vi] Ideje u Sjedinjenim Državama utemeljene na ‘prvom amandmanu o ljudskim pravima’ na koji se neki pozivaju u takvim slučajevima, po mojem mišljenju ne bi se smjele prihvaćati.

[vii] Vidi Jurgen Habermas, The Structural Transformation of the Public Sphere (1962), Cambridge, MA: MIT Press, 1989; vidi također Craig Calhoun (ed.) Habermas and the public sphere, Cambridge: MIT Press, 1992

[viii] Vidi kratki pregled mojeg stava prema tome, ‘Popper, Social Epistemology and Dialogue’, Social Epistemology Review and Reply Collective 6, br. 9 (2017): 1-2.

[ix]Vidi korisnu kritičku raspravu o tim pitanjima u Axel Bruns, Are Filter Bubbles Real? London: Polity, 2019 r.  Također Cass R. Sunstein, #republic, Woodstock, Oxfordshire: Princeton University Press, 2018.]

[x] Možete pronaći zanimljiv prikaz u Peregrine Worsthorne, Tricks of Memory: An Autobiography (London: Weidenfeld&Nicolson, 1993).

[xi] Vidi njegovu knjigu Open Society, poglavlje 23.

[xii] Edward Said, Orientalism (New York:Pantheon, 1978).

[xiii] Vidi, na primjer, John A. Hall, Ernest Gellinger: An Intellectual Biography, London&New York: Verso, 2010, str. 374; Hall aludira na jednu osmrtnicu u časopisu The Economist, 25. Siječnja, 1995., str. 168.