Tri ekološka romana. O pčelama, drveću i svinjama. Nesvjesni smo.

U Francuskoj se već peti put zaredom bira ekološki roman godine, piše Ante Alerić potkraj članka u kojem podsjeća na tri romana koja tematiziraju prirodu o kojoj, s književnošću to postaje vrlo očito, imamo sasvim pogrešne predodžbe

• Autor je studirao francuski jezik i književnost, a radi u turizmu; zanimaju ga kulturološke teme

Postoji priča kako se, uvjeren da ukusni i mirisni plodovi prirode ne mogu biti opasni, francuski književnik i filozof Jean-Jacques Rousseau otrovao nekim crvenim bobicama slasna izgleda. Danas, kad su nam na privatnom i korporativnom nivou usta puna zelenih tema, ekologije i održivosti, pitanje je koliko je tu iskalkuliranog interesa i pozerstva, a koliko iskrenosti uz koju uvijek ide i malo naivnosti, kao u slučaju velikog francuskog društvenog paranoika, zagovaratelja povratka prirodi u duhovnom i fizičkom smislu, kojega je na koncu priroda i zeznula, pokazujući svoje pravo lice.

• Maja Lunde ”Povijest pčela“, Naklada Ljevak, 2018., prevela Anja Majnarić

Možda su ovo, kako kaže spisateljica, „misli mišljene već tisuću puta“, ali da su tematski aktualne dokazuje nam i činjenica da je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu premijerno u ožujku 2022. izvelo predstavu „Povijest pčela“. Riječ je o svjetskoj praizvedbi dramatizacije romana norveške spisateljice Maje Lunde, u režiji Norvežanina Erika Ulfsbyja i sa Zrinkom Cvitešić u glavnoj ulozi. To je naš mali doprinos velikoj košnici slave prvog romana Maje Lunde za odrasle. I to odmah distopijskog, i mada je pisan prije njih, „lijepo“ se naslonio na aktualne pandemije i ratove.

Ovaj triptih o pčelarstvu naziva se i cli-fi, tj. klimatska fikcija (roman koji na neki način problematizira i globalno zagrijavanje i klimatske poremećaje). Preciznija bi ga klasifikacija stavila u ladicu nekakve ekokritičke književnosti ili ekološkog romana čija je osnovna tema pčelinja zajednica i njen povijesni odnos s ljudima. Sam je roman  strukturiran u tri vremenska razdoblja sa svojim zasebnim pričama: trgovac i propali znanstvenik sredine 19. stoljeća s gomilom gladne djece čiju depresiju prekida ideja izgradnje nove košnice; američki pčelar s početka 21. stoljeća koji svjedoči početku nestanka pčela te Kineskinja koja je pred kraj istog tog stoljeća ljudski oprašivač voćaka jer su pčele doslovno – nestale. Sve te tri priče duboko su prožete odnosima, posebice na relaciji roditelji/djeca a historijsko-fikcionalna poveznica je povijest odnosa pčela i ljudi, oprašivača i prirode koja nas hrani, simbolički skup svih živih zajednica jedinog nam planeta.

Tematski se odmah nameće usporedba s jednim nama geografski bližim filmom: odličnim makedonskim dokumentarcem Zemlja meda. Ali mada nam je Skoplje bliže od Osla, svijet jedne turske medarice u napuštenom makedonskom selu ipak je Babilon balkanskih jezika (turski se jezik prepliće sa makedonskim, albanskim i bosanskim) koji je novim generacijama teže razumljiv na više kulturno-civilizacijskih nivoa.

Zanimljivo je to što je pomor pčela u romanu navlas isti kao onaj u stvarnosti našeg Međimurja. Pesticidi ili bolesti, nebitno, kod nas umiru milijuni pčela (za pčelare pčele ne ugibaju već umiru, kao i ljudi). I to se ponovilo bez obzira na to što je od ove godine uveden zakon po kojem se zabranjuje primjena pesticida opasnih za pčele u vrijeme cvatnje poljoprivrednih kultura, na radost oko pola milijuna naših pčelinjih zajednica.

Povijest pčela prvi je dio četveroknjižja koje spisateljica piše o temeljnim egzistencijalnim pitanjima (ista prevoditeljica prenijela nam je i „Plavetnilo“). Osim što piše, Maja Lunde se trudi što manje putovati avionom zbog karbonskog otiska, koristi bicikl za kretanje po gradu, nosi odjeću iz second hand shopa i ne baca je dok je ne iznosi te živi outdoor kao većina Norvežana, usput svjesna paradoksa svoje nacije koju živo zanimaju ekološke teme ali svoj standard duguje eksploataciji nafte.

Nikola Šolić: Devastacija Medvednice

Postoji ta jedna anegdota, lokalpatriotska i sladunjava, uz to i stara preko sto godina, u kojoj hercegnovski gradonačelnik obećava onom dubrovačkom da će mu poslati sadnice stabala i tako pomoći u kultiviranju parka u Dubrovniku, po uzoru na park hotela Boka u Herceg Novom. I sve mu obeća dati, sve vrste palmi iz najvećeg rasadnika na istočnojadranskoj obali i sva botanička znanja koja ima, osim onoga što mu ne može dati: pitomu hercegnovsku klimu.

Kad se danas usporede ta dva grada, usprkos vrtovima renesansnih ljetnikovaca, botaničkom vrtu na Lokrumu ili arboretumu u Trstenom, dubrovačka stara jezgra sva je u estetici kamena – grad s minimumom zelenila. S druge strane granice Herceg Novi je nagruvana, sabijena i betonirana aglomeracija i sva mu je ljepota preživjela samo u biljkama i festivalu mimoze. Usprkos tome što mu je crveni surlaš potamanio stotine ikoničkih kanarskih palmi, vašingtonija i svih ostalih kojih se dokopao. Sve u svemu, danas u vrijeme interneta, turističkih resorta i sveprisutnog pojma nekretnina nestvarno i simpatično zvuči podbadanje gradonačelnika vezano za stabla i klimu. Dok se nekad pošumljavalo, danas se govori o postotcima zelenih površina, što najčešće ispada pranje neke ekološke savjesti, zelena krpa pred betonskim bikom, a manje stvarni urbani park načinjen za boravak ljudi.

Nota bene, jedan od prvih zvučnih ekoloških aktivista ex Juge svakako je Novljanin Rambo Amadeus, koji odavno medijima širi ekološke teme, pitanja i odgovore: posebice uporabom svoje eko jedrilice i stvaranjem 10 ekoloških zapovijedi.

• Richard Powers: Iznad svega, Fraktura, 2021., prevela Lara Hölbling Matković

Sto godina poslije ove priče o gradonačelnicima i biljkama, na drugom kraju svijeta izlazi knjiga „Iznad svega“ Richarda Powersa, za koju je autor dobio Pulitzerovu nagradu i nanovo širom otvorio, dosta sveobuhvatno na jednom književnom frontu, niz pitanja što su to stabla ili – biljke i priroda – ljudskom rodu danas.

Roman se scenaristički račva poput korijenja koje vodi svom cilju – stablu – i u njemu se pojavljuju likovi iz različitih američkih priča, životnih okolnosti i obiteljskih pozornica, crpeći vodu i minerale za ovu veliku sagu iz svoga odnosa prema različitim stablima kroz život. Ima tu enciklopedijske širine, šamanskog odnosa prema drugačijim bićima, aktivizma i njegovih posljedica, velikih i manjih ideja koje nam oblikuju kožu i na lica utiskuju godove neželjenih saznanja.

Powers nam tako predstavlja devet likova, vrteći se oko njihovih života, sve u smjeru velikih antikorporacijskih prosvjeda protiv sječe šuma u kojima na razne načine sudjeluju. Razlozi koji ih dovode do otpora sirovom kapitalu vrlo su različiti ali cilj im je zajednički – spasiti što više starih, višestoljetnih stabala od proračunate gramzivosti.

„Iznad svega“ odlično je napisan roman, i u kombinaciji sa vrućom temom tih nešto više od petsto stranica, lako se proguta. Ponekad je širina i žuđena sveobuhvatnost naštetila literarnom tkivu romana, ali to bitno ne umanjuje napetost čitanja. Na kraju je sigurna samo jedna stvar: stabla ćete sigurno početi primjećivati nakon što pročitate ovaj roman. Bolje sada, nego kad ih posiječemo.

U romanu se, između ostaloga može doznati da deforestacija jače mijenja klimu nego sav prijevoz zajedno, da postoje darodavci, doslovno stabla koja prije nego uginu daruju svoje metabolite šumskoj zajednici, ali i ljudi kojima su drugi ljudi najveća droga. Osnovnu temu romana nažalost možemo nasloniti na aktualne sječe šuma po Medvednici i Velebitu.

Roman se reklamira i kao omiljeno štivo Baracka Obame, što ga na kraju ipak svodi na ravninu tržišta, a manje na neki kultni roman koji će mijenjati ljudske sudbine. Jer nije na književnosti ili bivšim predsjednicima da spase svijet, niti na nama da u stablima tražimo svoje iskupljenje: “To ljudi rade  – rješavaju svoje probleme u tuđem životu.”

• Jean-Baptiste Del Amo: Carstvo životinja, OceanMore, 2020., prevela. Željka Somun

U novom, već nagrađivanom i kod nas još neprevedenom romanu „Le fils de l’homme“, mladi francuski književnik Jean-Baptiste Del Amo tematizira generacijski prijenos nasilja u trokutu: Oca, Majke i Sina u kadru jedne trošne kuće negdje u planini. Arhetipski je to međuodnos u kojem je sama priroda četvrti glavnì lik ovog djela. A u prethodnom mu je romanu „Carstvo životinja“ priroda također sveprisutna u svim svojim oblicima, s naglaskom na domaće životinje.

O „Carstvu životinja“ naš književnik i novinar Jurica Pavičić napisao je  da bi ga bilo šteta shvatiti samo kao eko-aktivistički roman. I tu ima pravo. Jednako kao što u romanu Richarda Powersa možemo pronaći i promišljanja o tome gdje su granice umjetnosti, književnosti u odnosu na prirodu, to jest kolika je ljudska mjera koja ih obavija, kod Del Ama nalazimo prirodu u obliku domaće životinje podređene čovjeku, sa svim naličjima takve eksploatacije. Povijest obiteljskog svinjogojstva u ovom romanu (između ostaloga!) historija je jedne obiteljske, ljudske kolonizacije nad drugim živim bićima. I nesreće koja se iz toga širi generacijama.

Dugom i čelično strukturiranom rečenicom Del Amo kao da piše naturalistične slike jedne obitelji koju sačinjavaju otac, roditeljica (doslovno se tako i zove) te malena Éléonore, krajem devetnaestog stoljeća u jugozapadnoj Francuskoj. Život je opor, krvav i sav se vrti oko boli i bolesti. U početku obitelj uzgaja dvije svinje, jednu za prodaju, drugu za sebe. „Njoj je nezamislivo baciti makar i suhe listove rotkvice ili zelenje od repe, a kamoli pomisliti da bi žlica mlaćenice mogla završiti kod mačaka lutalica, umjesto da se njome tove svinje, dok ona izjutra prazni noćne posude na hrpu gnoja, jer nikad ništa nije uludo bačeno ako je namijenjeno zemlji hraniteljici.“

Nakon prvog dijela romana, svi koji se zanose idejama da se prije stotinjak godina živjelo prirodnije i bolje, morat će se, šokirani ili izbljuvati ili zaplakati pred prizorima surovosti i težine života, koji ovako predstavljen plastično podsjeća na priče s početka dvadesetog stoljeća iz bilo kojeg hrvatskog sela. Gladovalo se, djeca su umirala, obiteljsko je nasilje bilo za dobar dan, nakon jutarnje molitve.

Svakako najteži od tri ovdje predstavljena romana „Carstvo životinja“ prati put jedne obitelji od Prvog svjetskog rata sve do industrijskog uzgoja svinja u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Kroz ovaj roman može se iščitati jedan život, jedna obitelj, jedno stoljeće; cijeli jedan svijet u jednoj datoteci s jednom jedinom autorovom idejom: obuhvatiti sve i sa svakim slovom ući u svaku poru života što pulsira na ovoj našoj zemlji.

Del Amo brutalno i bez okolišanja pita kakvu hranu mi to uopće jedemo i jesu li sve te priče o prirodnoj hrani, organskom uzgoju i eko namirnicama, samo preskupa kap u moru industrijski servirane nezdrave hrane.

I dok se u autorovoj zemlji već peti put bira ekološki roman godine, kod nas je i sam termin tek u povojima, mada je tematika zgodna i za književno-teorijske povijesne analize od SF distopija s prirodnim katastrofama do društvenih drama s jasnim ekološkim porukama. Ekologija je très à la mode!

Hoće li čitanje beletristike pomoći u širenju svijesti o ekološkim temama? Odmoći neće sigurno. Primjerice, planinari danas počinju nalikovati na atletske kiborge odjevene u sintetiku sa preskupim patikama, dronom u torbi, pametnim satom i površnom outdoor pričom koju odmah i sad objavljuju na društvenoj mreži. I u tom kontekstu, čitanje je manje trendi, ali poželjnija alternativa. Mada, ako posIječemo stabla, a pčele izumru i svijet pogodi nestašica hrane, sumnjam da će nam biti do čitanja.