Tri koraka od pravne do policijske države. Salvinijev rat protiv nevladinih udruga: ‘kako su naporne te obrazovane žene’

U usporedbi s drugim zemljama zapadne Europe, Italija ima puno manje stranih rezidenata, ukupno tek oko osam posto. Paniku šire oni političari koji svoj uspjeh duguju propagandi i sijanju straha, piše Aleksandra Šućur u članku u kojem u slučaju sukoba talijanskog populističkog ministra policije Salvinija s kapetanicom broda Sea Watch 3 prepoznaje refleksije talijanskog odnosa s Europom, te odnosa prema nevladinim udrugama

• Naslovna slika: Carola Rackete (tvm.com)

• Autorica je politička konzultantica i analitičarka u Milanu

“Sve se više širi percepcija pravde koja oscilira između zahtjeva za smrtnom kaznom i onih za ukidanjem prometnih kazni”

(nepoznati autor na Facebooku, u prijevodu s talijanskog)

“Pravnom državom” nazivamo demokratski ustroj kojim je državna moć razdvojena na tri dijela: zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu, te u kojoj piramidalna konstrukcija pravnih propisa – na vrhu Ustav (sa svojim jamstvom prava, sloboda i jednakosti zakona za sve), ispod kojeg su zakoni, a još niže uredbe, pravilnici, administrativni propisi… – predviđa da niže razine ne smiju biti u suprotnosti s višom. Ako se to dogodi, prevaže viša razina propisa. Pravna država međutim nije oduvijek postojala i nije imuna na udare ili povremena izbijanja elemenata koji su karakterizirali ustroj prije njene afirmacije: one policijske (ili paternalističke, kako se još naziva) države „u kojoj je ‘dobrobit’ podanika priskrbljivana autoritarno uz pomoć upravnih i policijskih sredstava odozgo”¹. Tijekom XX stoljeća zbilo se više reintrodukcija „policijske države”, u različitim oblicima, koji su ograničili (ili ukinuli) demokraciju, ograničili prava i slobode i obezvrijedili razdvojenost stupova vlasti/moći.

U posljednjoj od svojih „30 lekcija”, veliki je politički znanstvenik Giovanni Sartori, najveću opasnost za demokraciju, a indirektno i za pravnu državu našao – u samim građanima, u tim „egoističnim, razmaženim i nezahvalnim derištima” koje je lako izmanipulirati i koji se lakovjerno prepuštaju demagoškom lideru. Demokracija je vlak, a građani (ne lider) su strojovođe koji moraju biti zainteresirani, odgovorni i svjesni pravca kojim se uputio vlak². Misao iz incipita kojom je nepoznati autor dobro sažeo dominantnu (zbrčkanu) percepciju pravde u današnjoj Italiji neodoljivo me podsjetila na to zadnje poglavlje Demokracije u 30 lekcija i metaforu vlaka koji bezglavo srlja, a slučaj je htio da je pročitam dan nakon uhićenja zapovjednice spasilačkog broda SeaWatch 3 i ankete prema kojoj čak 60% Talijana „daje za pravo” ministru unutarnjih poslova Salviniju (odnosno, opravdava policijsko postupanje i uhićenje Carole Rackete) dok 29% „pravo” nalazi na strani njemačke kapetanice³.

Za regresiju iz pravne u policijsku državu, važna su tri uvjeta: percepcija „iminentne opasnosti” po ljudsku sigurnost i/ili egzistenciju zbog koje se priželjkuje ili kojom se opravdava ograničavanje prava, sloboda ili pravne države, populizam (politički fenomen kojem su Ideje.hr posvetile četiri osvrta na recentnu literaturu) s pojačanom propagandom i naposljetku, slaba pravna država. U ovom tekstu ćemo se, kroz precizan prikaz slučaja broda Sea Watch 3, privođenja a zatim i oslobađanja njegove zapovjednice Carole Rackete, osvrnuti i na aktualno stanje talijanskog populizma, kojeg smo “okrznuli” i u nekim ranijim tekstovima, a imajući u vidu ova tri faktora.

Sutkinja Alessandra Vella (rassegneitalia)

Dinamika operacije spašavanja migranata iz mora koje je proveo navedeni brod najbolje je opisana u rješenju istražne sutkinje Alessandre Velle, registriranog u pisarnici Suda u Agrigentu 2.7.2019. u 20,00h pod brojem 2592/19 R.G.GIP⁴ kojim je odbačen zahtjev za potvrdom privođenja i produljenjem restriktivne mjere kućnog pritvora nad kapetanicom Rackete i/ili zabrane prebivanja na području pokrajine Agrigento. Sutkinja je ujedno odbila i validaciju ispravnog postupanja policije u slučaju, čime je otvorila mogućnost da Rackete tuži talijansku policiju. Sutkinja je odbacila sumnju Tužiteljstva u Agrigentu da je privedena počinila kazneno djelo po čl. 1100 talijanskog pomorskog zakonika „otpor i nasilje nad ratnim brodom” (izvidna brodica V.808 Guardie di finanza u djelatnom svojstvu pomorske policije, nakon što se oglušila na njihova ponovljena upozorenja da nema pristup luci) i kazneno djelo po čl. 337 kaznenog zakonika zbog otpora policijskim djelatnicima (tj. pripadnicima Guardie di finanza na brodici V.808 u djelatnom svojstvu pomorske policije). S kratkim izrijekom za obje sumnje: il reato non sussiste („nema kaznenog djela”), ali s vrlo opširnim pravnim obrazloženjem.

Dana 12.6. brod Sea Watch 3 istoimene nevladine organizacije (u daljnjem tekstu „NGO”) pod nizozemskom zastavom spasio je 53 migranta u libijskoj SAR zoni. SAR je skraćenica za potragu i spašavanje u moru (engl. „search & rescue”), a zone potrage su podijeljene između zemalja kao na karti. Te zone nikako ne valja miješati s teritorijalnim morem, koje je primjerice do 12 nautičkih milja južno od Lampeduse (talijansko teritorijalno more), odnosno, 12 nautičkih milja sjeverno od libijske obale (libijsko teritorijalno more). Ali svako pojedinačno SAR područje iznosi na stotine i stotine nautičkih milja, udaljenost između Lampeduse i sicilijanske luke Porto Empedocle⁵ nedaleko od Agrigenta je otprilike kao između Zadra i Ancone. Libijska obalna straža je i prije izbijanja ratnog stanja slabo patrolirala svoju SAR zonu, brodovi su joj se često kvarili a često se i oglušivala na SOS pozive. Slaba libijska SAR aktivnost i učestali slučajevi utapanja, potakli su neke NGO da unajme brodove, preuzimajući na sebe zadatak spašavanja ljudi na brodicama u kvaru ili životnoj opasnosti, prevozeći ih, sukladno međunarodnim konvencijama o spašavanju na moru do prve sigurne luke (tzv. POS, place of safety). Uz dramatično stanje migranata u libijskim prihvatnim centrima (eufemizam za koncentracijske logore), te uz vojni pohod i bombardiranje Tripolija od generala Haftara (UN je proglasio Libiju nesigurnom zemljom), Sea Watch 3 tamo nije smio prevesti osobe koje je spasio jer bi time prekršio Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravu mora (1982), Hamburšku konvenciju o potrazi i spašavanju (SAR, 1979) i Londonsku konvenciju o zaštiti ljudskih života u moru (SOLAS, 1974).

U rješenju istražna sutkinja ukazuje da čl. 10 u svezi s čl. 117 talijanskog Ustava nalaže zakonodavnoj vlasti poštivanje obveza iz međunarodnih sporazuma jer su oni sastavni dio talijanskog prava, osim što je je izostanak pomoći u moru kazneno djelo po čl. 1158 talijanskog pomorskog zakonika. Pomoć u moru ne znači samo dobacivanje pojasa za spašavanje i izvlačenje iz mora već se od država traži da se unesrećenim omogući i iskrcaj u sigurnoj luci.

Rješenje rekonstruira komunikacije razmijenjene između broda i libijskih, talijanskih i malteških lučkih vlasti u idućim danima, te utvrđuje da se brod nalazio na 17 nautičkih milja od Lampeduse (dakle, vrlo blizu talijanskog teritorijalnog mora za ulazak u koji im je odbijana dozvola, još od 13.6.) kad su talijanske vlasti omogućile zdravstvenu inspekciju (14.6.) i prekrcavanje 10 osoba s broda: trudnica i tri žene s malom djecom koje su odveli na Lampedusu brodicom Lučke kapetanije.

Isti dan, 14.6. objavljena je vladina uredba, tzv. „decreto sicurezza bis” koja bitno mijenja odredbe Imigracijskog zakona, tj. pooštrava policijsko postupanje i sankcije za kaznena djela povezana s klandestinom imigracijom. Sintetički, uredba dodatno kriminalizira aktivnosti spašavanja koje obavljaju nevladine organizacije, za koje su sve službe u djelatnom svojstvu policije još od ranije automatski pokretale zahtjev najbližem Tužiteljstvu za pokretanjem istrage za kazneno djelo sudjelovanja u organizaciji klandestine imigracije. I premda je takvih istraga bilo na desetke (trenutno su otvorene još dvije, među kojima je i istraga na teret još jedne njemačke NGO-kapetanice, Pie Klemp) i u kojima sudjeluju četiri različite sigurnosne agencije (među kojima i tajne službe), dosad nikakav dokaz veze između NGO i organizacije ilegalnog krijumčarenja ljudima nije pronađen.

Temeljem te uredbe, iduće je večeri Salvini (uz suglasnost ministra transporta i ministrice obrane) potpisao zabranu ulaska, tranzita i zaustavljanja brodu SeaWatch 3, te je započeto psihofizičko iscrpljivanje posade i spašenih na njegovoj palubi. Sve dok kapetanica broda nije odlučila prekršiti zabranu i ući u teritorijalne vode. Premda rješenje ne pravi eksplicitne usporedbe, između redova možemo pročitati da je svrha i funkcija broda analogna ambulatnom prijevozu unesrećenih: u prometu se svi, uključujući policiju, moramo skloniti i propustiti ambulanto vozilo, jer je njegov brzi prolaz „preča potreba” da se spasi nečiji život ili ugroženo zdravstveno stanje. Umjesto da olakša, pomorska policija je otežavala pružanje pomoći, premda se u više navrata ukrcavala na brod, uzimala podatke i ispitivala. Zdravstveno stanje dvojice migranata (od kojih jedan maloljetnik od 12 godina) se 27.6., toliko pogoršalo da su oko 23,20 h morali biti prebačeni u Hitnu pomoć u Lampedusi. Na brodu je ostao 41 migrant, među kojima dvoje maloljetnika bez roditelja.

Rješenje naravno ne prenosi ono što se paralelno događalo „na kopnu”: Salvinijev show program, intervjui, FB video-prijenosi, prepucavanje s „Europom” koja samo drži lekcije a ništa ne poduzima, pokazivanje mišića napadima na Nizozemsku (zbog zastave broda) i napadima na Njemačku (zbog sjedišta NGO), a koje će natjerati na „poštivanje Italije”. Dva tjedna veselja za njegovu sljedbu i dva tjedna torture ozbiljnih osoba koje su u nevjerici trljale oči gledajući vijesti. Sutkinja ne navodi da su prebacivanje u Hitnu pomoć zapravo omogućili parlamentarni zastupnici oporbe (koji imaju pravo inspekcije) i koji su svojim dolaskom i ostankom na brodu poslužili i kao zaštitna barijera u tom psihofizičkom zlostavljanju migranata koji su počeli iskazivati znakove suicidalnog ponašanja.

Pia Klemp, još jedna njemačka kapetanica NGO-broda protiv koje je Italija otvorila istragu (youtube)

Potkraj lipnja, 28.6. postignut je dogovor između talijanske i vlade još pet EU zemalja o redistribuciji migranata na brodu, ali je baš taj dan na brod u pratnji policije kročio i pomoćnik Glavnog državnog tužitelja u Agrigentu koji je kapetanici predao obavijest da nad njom Tužiteljstvo u Agrigentu vodi istragu za kazneno djelo suradnje u krijumčarenju migranata (kako smo već rekli, radi se o istrazi koja se pokreće „po automatizmu”). Policija je, uz nazočnost Carolinog odvjetnika, obavila detaljan pretres broda i odnijela dokumentaciju i brodska računala. Nakon njihovog odlaska, između 16, i 17. dana od spašavanja, Carola Rackete je, zbog neizdrživog stanja na brodu i ne vjerujući više talijanskim vlastima (Salvini je rekao da će dozvoliti iskrcaj 5 minuta nakon što se postigne dogovor o redistribuciji), prizivajući se na čl. 51 talijanskog kaznenog zakona (kojim se de-kriminira kršenje neke zakonske odredbe ukoliko se djelo obavlja zbog stanja nužde, odnosno „prijeke potrebe”) odlučila pristati, oko 23,00 h jer je preko noći jedini lučki mol u Lampedusi oslobođen od trajekta.

Istražna sutkinja je utvrdila da su svi postupci Carole Rackete u potpunosti bili iz krajnje nužde, jer da je postupila drukčije prekršila bi obveze koje ima svaki kapetan broda koji se nalazi u njenoj situaciji. Carola Rackete je bila dužna – piše sutkinja – prekršiti ministarsku zabranu uplovljavanja u teritorijalne vode, jer da to nije učinila prekršila bi puno važnije zakonske obveze, među kojima je i jamstvo života i zdravlja osoba na brodu. U potpunosti je odbacila i sumnju da je počinjeno kazneno djelo po pomorskom pravu (otpor i nasilje nad ratnim brodom), jer se izvidna brodica pomorske policije (koju je udarila kad se uvukla između Sea Watcha 3 i mola) ne može smatrati „ratnim brodom”, barem dok Italija nije u ratu ni s kim, a nije se ni trebala naći između spasilačkog broda i mola na koji je trebao pristati.

Salvini jest u ratu, u vrlo očitom ratu protiv nevladinih organizacija, koje osipa dosad neviđenom propagandnom paljbom verbalnih optužbi: „morska taxi-služba”, „Soroševi plaćenici”, „dokone bogate Njemice u potrazi za avanturom”, „Njemačka još misli da su Talijani njeni sluge”

Nadajmo se da i neće zaratiti, iako nas – nakon ovih halucinantnih i dramatičnih događanja – više ništa ne bi iznenadilo. Ministar Salvini jest u ratu, u vrlo očitom ratu protiv nevladinih organizacija, koje osipa dosad neviđenom propagandnom paljbom verbalnih optužbi: „morska taxi-služba”, „Soroševi plaćenici”, „dokone bogate Njemice u potrazi za avanturom”, „Njemačka još misli da su Talijani njeni sluge”… Na stranu difamacijski karakter ovakvih riječi koje izgovara osoba koja nije samo ministar već i potpredsjednik Vlade, a koje se u njegovoj sljedbi pretvaraju u još teže vulgarnosti, sve činjenice nam govore točno suprotno od njegovih riječi: nevladine organizacije su se kompetentnim radom pokazale ozbiljnim međunarodnim organizacijama (Sea Watch ima među aktivistima i Talijane i Talijanke) koje obavljaju zadatke koje on i resor kojem je on na čelu ne obavlja, a trebao bi. Za razliku od njega koji je 16 godina studirao bez stjecanja ikakvog zvanja, kapetanica ima tri fakultetske diplome, i bez obzira što je mlada žena koju je lomio 17 dana, u njoj nije slomio smisao za pravo, pravdu i dužnost da spasilačku misiju privede kraju. Nakon objave oslobađujećeg rješenja, neurotičnim videom na Facebooku napao je sutkinju, najavio „reformu” pravosuđa i najavio izdavanje naloga za instantnim izbacivanjem kapetanice iz zemlje kao mjere predostrožnosti neophodne „za sigurnost zemlje”.

Glavni javni tužitelj u Agrigentu, Luigi Patronaggio, u postupku protiv Carole Rackete je po funkciji zastupao policiju, dok je prije pola godine tražio istragu nad Salvinijem, jer je vrlo slično pokušao „zaratiti” i s vojnom mornaricom

Naravno, zna on da ta krhka 31-godišnjakinja, koja ga ni jednom rječju nije uvrijedila (iako su je novinari pokušali navući da komentira njegove izjave) ne predstavlja nikakvu „opasnost za sigurnost zemlje”, zna također da je isti Glavni javni tužitelj u Agrigentu, Luigi Patronaggio⁶, koji je u postupku protiv Carole Rackete po funkciji (javni tužitelji su ujedno i branitelji postupanja države i njenih institucija) zastupao policiju (tražeći od istražne sutkinje da potvrdi postupanje Guardia di finanza), prije pola godine tražio istragu nad njim – jer je vrlo slično pokušao „zaratiti” i s vojnom mornaricom koja je brodom Diciotti spasila migrante a on joj odbijao iskrcaj u luci Catania – istragu od koje se on obranio senatorskim imunitetom (zapravo obranili su ga Pet zvijezdi, nakon čega je uslijedio njihov vertikalni pad o čemu smo već pisali). Nakon toga je odustao od napadanja mornarice, ali su NGOs ostale relativno laka meta.

Slučaj Sea Watch je također omogućio da tv-kamere zabilježe kako se na Lampedusi svakodnevno iskrcavaju male brodice iz Tunisa s osobama čije dokumente policija uopće ne kontrolira. Između Tunisa i Sicilije postoji trajektni prijevoz dvaput tjedno: jedini logični razlog da netko koristi male privatne brodice za prijevoz na toj ruti je da izbjegne registraciju putnika. Ministar se očito ne bavi pravim kriminalcima. S kriminalom se teže obračunavati, daleko je lakše kriminalizirati NGO-ove i migrante.

******

Vraćajući se na tri faktora koja smo izdvojili na početku kao neophodne za regresiju u policijsku državu, možemo konstatirati da je prvi – percepcija „iminentne opasnosti”, u našem slučaju, strah od migracija – ispunjen. Anketa rejtinga od 1.7. je dodatno povisila konsenzus Lege (na 38%), ali je još značajniji nalaz da 60% Talijana smatra Salvinijevo postupanje ispravnim.

Ljudi ne moraju ništa znati o migrantima, o izbjegličkim kampovima u Darfuru, Sudanu, Čadu…, općenito o Kaoslandiji na južnoj strani Sahare koja se prostire od Mauritanije i Malija do Sudana, o istrebljenim obiteljima, o robovskom radu po rudnicima zlata kako bi se zaradilo za put dok su izloženi mecima i pljački od tamošnjeg stanovništva, o radnim logorima u Libiji u kojima ih libijske gazde tuku, muče i izgladnjuju do smrti. Ne moraju znati da – da je kapetanica Rackete iskrcala u Tripoliju 53 ljudi koje je spasila, kako je to od nje tražila talijanska policija – vjerojatno bi svi bili žrtve bombardiranja centra za migrante pored Tripolija od 3.7. A i da znaju, ne moraju osjećati empatiju. Ali bi morali imati osjećaj za pravo i pravdu, koji je očito teško poremećen. Potpuno iracionalni strah od migranata bi se lako rasplinuo kad bi barem na tren razmislili što znači policijska država, te da je u takvom sustavu strah od pitanja „kad će na moja vrata zakucati?” daleko racionalaniji.

Između Tunisa i Sicilije postoji trajektni prijevoz dvaput tjedno: jedini logični razlog da netko koristi male privatne brodice za prijevoz na toj ruti je da izbjegne registraciju putnika. Ministar se očito ne bavi pravim kriminalcima

I drugi je uvjet – populizam – ispunjen. Činjenice govore dijametralno suprotno od populističkih poruka koje potiču strahove i surovi odnos spram migranata u stilu mors tua vita mea. Od 2013. (kad je izabran Salvini) do danas je u Italiju ušlo nešto više od 800.000 migranata, a peak je bio između 2015. i 2016., što je zapravo beznačajna brojka ako je usporedimo s egzodusom Albanaca 1997. godine, kad je u puno kraćem periodu pristiglo preko 700 tisuća očajnika. Berlusconijeva ih je vlada, s Leginim ranijim čelnikom, Umbertom Bossijem kao ključnim ministrom, sve od reda – legalizirala. A opet, u usporedbi s drugim zemljama zapadne Europe, Italija ima puno manje stranih rezidenata, ukupno tek oko 8%. Paniku šire oni političari koji svoj uspjeh duguju propagandi i sijanju straha, koji ne vide Afriku kao tržište od 1,2 milijarde ljudi koje se postupno udružuje, te s ekonomijama koje rastu i od kojih goleme koristi imaju i europske tvrtke (na žalost, europske tvrtke znaju često izazvati i lokalne neravnoteže koje generiraju ekonomske migrante⁷).

I ne šire samo paniku, nego i rječnik koji truje ljudski razum, potiče ljude na nezamisliva nasilja. Istražnu sutkinju koja je donijela oslobađajuće rješenje je zapljusnuo neviđeni val uvreda i prijetnji smrću, atmosfera je na korak do fizičkih obračuna (koji su se uvećali i uvećali su se smrtni ishodi). Šire i neznanje i dezinformaciju, kroz tobožnju pamet i informaciju. Prividno mudrim kratkim porukama se iskrivljuje vrlo kompleksna činjenična istina. Jednom od tih kratkih mudrosti (postali su prava pandemija na socijalnim mrežama!), služio se ovih dana i anti-Salvinijev blok, veličajući građanski neposluh. Gotovo identične poruke „loši zakoni se ne slušaju” imao je svojedobno i Salvini.

Salvini: „loši zakoni se ne slušaju”

Jedan od razloga pisanja ovog teksta je međutim da ukažem na činjenicu da je Carola Rackete postupala kako je postupala, tj. kršeći policijsku zabranu, jer se – držala zakona, savjesno vršeći svoju kapetansku dunost. A ne zato jer je neposlušna ili još gore: „delikventica”, „ratni zločinac”, „piratkinja” ili kako je već sve nije nazvao Salvini. Neposluh je eventualno trebala iskazati policija, te objasniti ministru da njegov ukaz i naredbe nisu legalni. Talijanska policija naime ne zapošljava osobe bez kvalifikacija (kao što to sad namjerava učiniti Hrvatska). Barem još ne.

Jedino zadnji uvjet nije ispunjen. Pravna država u Italiji  još je snažna, a pravosuđe nezavisno.

Moderna Antigona

U obranu rješenja istupili su i neki od najvažnijih talijanskih jurista i profesora kaznenog prava. Dva takva imena potpisuju članak u Il Sole 24 ore u kojem uspoređuju Rackete s „modernom Antigonom”. „ Ne samo da se nije oglušila o zakon, već sasvim suprotno, ispunila je obvezu koja proizlazi iz zakona. I možda je upravo to najvažnije naslijeđe koje nam ostavlja ovaj dramatični događaj: uopće nemamo potrebe za herojima koji će se žrtvovati svoju slobodu za neku višu pravdu od one zakonske. Imamo Ustav, koji svojim načelima i otvorenošću međunarodnim propisima, rješava konflikt između moralnog i pozitivnog prava – ne više logikom tragedije već logikom prava.” Oslobađajuće rješenje istražne sutkinje doista je pisano elegantnim i jasnim rječnikom kojem su sigurno doprinijeli i odvjetnici kapetanice. Niz talijanskih odvjetničkih komora je ponudilo asistenciju Sea Watchu, čitava zajednica pravnika specijaliziranih za kazneno i pomorsko pravo plješće donesenom rješenju i smatra da će postati i predmetom seminarskih produbljenja na studiju prava. Osobno me jako dojmilo obrazloženje u kojem pored izlaganja osnovnog funkcioniranja pravne države i naglašavanja superiornosti temeljnih prava nad (možda i legitimnom, ali nižerangiranom) potrebom kontrole granica, dodaje novi fragment u mozaiku tzv. soft law, rasvjetljavajući vezu između „migracijske krize” i zaštite spašenih ljudi, pri čemu je citirala i preporuke Dunje Mijatović, povjerenice Vijeća Europe za ljudska prava, te presudu Suda u Trapaniju u slučaju Vos Talassa. Pravni dragulj koji zbilja može biti od koristi studentima prava.

Nakon oslobađanja Carole Rackete, Salvini će poduzeti sve da je oslabi, započeo je isti dan napadom na sutkinju (ah, kako su naporne te obrazovane žene!), trakavica se nastavila i u parlamentu, gdje su mu zastupnici oporbe pokušali objasniti da politika ne može komentirati presude, već ih samo poštovati, a nastavlja se izdavanjem zabrane ulaska broda talijanske NGO Mediterranea (uz supotpis druga dva nadležna ministra iz Pet zvijezdi) koja je jutros spasila izbjegle migrante iz jednog bombardiranog libijskog centra. UN je bombardiranje izbjeglica definirao ratnim zločinom, Haftar se brani da se njima koriste Sarrajove trupe kao ljudskim štitovima (neki nezavisni izvori su potvrdili da su Sarrajovi vojnici čak pucali na migrante koji su pokušali pobjeći), a eskalacija libijskog konflikta je očito namjerna kao sredstvo pritiska na Italiju i Europu. Pri čemu ni jedna od zaraćenih strana nema nimalo milosti spram života tih ljudi, dapače, informacije bi ukazivale da je otvorena sezona surovog lova na migrante.

Salvini, koji je baš kao i general Haftar, blizak Putinu (Putin je jučer bio u Rimu i sreo se s predstavnicima vlade, uključno s ministrom) očito pada na libijske ucjene – Sarraj je zaprijetio da će Italija biti izložena 8 tisuća iskrcaja. Na tu ucjenu pada čitava vlada. Zapravo, pada čitava Europa⁸ koja nikako da modificira Dublinski sporazum, premda je Europski parlament naložio Europskom vijeću da ga izmijeni. Interesantno je da je Lega u EP-u glasala protiv izmjene (i ravnomjerne redistribucije tereta po zemljama), jer Salvini sluša svog prijatelja Orbana, koji zajedno s ostalih V4 predstavnika opstruiraju postupak izmjene. Nema sumnje da ćemo se ovom temom intenzivno baviti i prije i nakon što se izmijene ljudi u ključnim EU institucijama, slijedom svibanjskih izbora za parlament.

1 Definicija policijske države preuzeta iz rječnika Zanichelli

2 Giovanni Sartori, La democrazia in trenta lezioni”, Mondadori, 2008. str. 99-100

3 https://www.termometropolitico.it/1443411_sondaggi-politici-tecne-sea-watch-salvini-batte-carola.html

4 https://www.penalecontemporaneo.it/upload/2531-gip-agrigento-2-luglio-2019-sea-watch.pdf

5 Porto Empedocle je lučki gradić u kojem živi i kojim je inspiriran pisac Andrea Camilleri. Grad je 2003. usvojio i naziv Vigata – ime imaginarnog mjesta iz njegovih romana (i popularne serije) o Montalbanu

6 Patronaggio je poznati sicilijanski javni tužitelj koji razbija mafije i organizirani kriminal. U mladosti je bio suradnik ubijenog Giovannija Falconea.

7 Poznat je slučaj hidrocentrale u Etiopiji, čija je izgradnja stravično isušila rijeku Omo, uništavajući lokalnu poljoprivredu, stočarstvo i ribarstvo i dovela u očajnu ekonomsku poziciju oko 140.000 ljudi. Obzirom da Etiopija nema socijalnu državu, raseljeni ljudi traže spas u izbjegličkim logorima u Sudanu koji postoje još od rata u Darfuru. Proizvedena struja se u potpunosti izvozi u Keniju, dok čitavo opustošeno područje nije ni elektrificirano. Izvođač radova i partner etiopske vlade u projektu je talijanski Enel.

8 https://www.linkiesta.it/it/article/2019/07/05/libia-migranti-sarraj-haftar-tajoura-salvini/42771/