Trilaterala i alternative. Budućnost kapitalizma iz drugih perspektiva.

U trećem članku o budućnosti kapitalizma Božo Kovačević predstavlja druge skupine, političare i autore koji su se bavili istim pitanjem kao i Trilateralna komisija. Zajedničko im je, uočava, odmak od dioničarskog i okretanje "stakeholder" kapitalizmu. Prikazuje njihov odnos prema Kini, a na kraju problematizira pozivanje autora studije "Novi duh kapitalizma" na sociologa Maxa Webera

• Naslovna fotografija: Studentski prosvjed u sklopu nacionalne kampanje protiv školarina i rezova u Ujedinjenom kraljevstvu. (Flickr)

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

• U prvom članku pod naslovom Kriza kapitalizma i/ili kriza demokracije. Dva supstancijalna izviješća Trilateralne komisije. autor je usporedio analize Trilateralne komisije iz 1975. i 2022. godine a u drugom Vizija pete faze kapitalizma. Trilateralna komisija usmjerava vlade prema socijaldemokraciji detaljnije je analizirao recentni materijal

Trilateralna komisija nije jedina koja je poduzela organizirani kolektivni napor radi artikulacije programa nove regulacije kapitalističke privrede. Ne tako sustavno kao Trilateralna komisija, ali ipak potaknuti zajedničkim dojmom o krizi kapitalizma koju treba riješiti, i sudionici konferencije u Panmure House, posljednjoj rezidenciji Adama Smitha, 2019. godine su opširno raspravljali o promjeni paradigme kapitalizma, a 2022. godine objavili svoje priloge u knjizi Novo prosvjetiteljstvo. Dok su članovi radne skupine Trilateralne komisije složili jedan programski tekst, pravi politički manifest bez isticanja individualnih doprinosa pojedinih autora, sudionici rasprava u Panmure House objavili su zbornik autoriziranih radova. Kao što se Trilaterala deklarativno oslanja na Maxa Webera – kako ćemo vidjeti bez osobito detaljnog proučavanja njegovih poruka o duhu kapitalizma –  diskutanti iz Panmure Housea pozivaju se na moralnu filozofiju Adama Smitha.

Na Smithovu metaforu o nevidljivoj ruci tržišta – koja je upotrijebljena samo jedanput u njegovom opsežnom ekonomskom djelu Bogatstvo nacija – zagovornici neoliberalnih politika tako su se često pozivali kao da je Smith svojim opusom u cijelosti zagovarao upravo taj koncept. Podsjećajući na činjenice koje su upućenima u povijest filozofije poznate, Craig Smith naglašava da je u svoje vrijeme Smith bio poznat ponajprije kao etičar, a ne zagovornik slobodnog tržišta. Da bi ga oslobodio odgovornosti za zastranjivanja neoliberalnih ekonomskih politika, njegov prezimenjak govori ovako:

“Adam Smith je vrlo daleko od karikaturalnog branitelja korporativne pohlepe kakvim ga se katkad prikazuje i on je znatno manje neraspoložen prema djelovanju vlade usmjerenom na rješavanje kolektivnih problema nego što mnogi ljudi misle. Njegovo mišljenje je moćan izvor nadahnuća za bavljenje našim današnjim problemima.” (Smith u Lewin, Linden, Teece 2022:17)

Svjestan dubine zastranjenja neoliberalne faze kapitalizma, Ted Ryan se, kao i Trilateralna komisija, zauzima za stakeholder capitalism smatrajući da je to način za ostvarivanje humanog kapitalizma. O dosad dominantnoj paradigmi neoliberalnog kapitalizma, koji očito smatra nehumanim, on s indignacijom konstatira:

“Održavanje ideologije maksimalizacije profita dioničara bio je pojmovni apsurd, iskustvena nemogućnost i moralna tragedija.” (Ryan u Lewin, Linden, Teese 2022:20) Na isti način razmišlja i Sarah Keohane Williamson koja tvrdi: “Firma neće prosperirati ako njezini zaposlenici, klijenti, dobavljači i partneri ne prosperiraju. Budućnost mora pripasti menadžerima koji imaju dugoročnu orijentaciju i prihvaćaju važnost poštenog odnosa prema različitim stakeholdersima.” (Keohane Williamson u Lewin, Linden Teese 2022:42)

Analizirajući ishode provedbe neoliberalne ideologije u politici liberalnih demokracija Zapada, Smith iznosi poraznu spoznaju o tome da

“maksimiziranje vrijednosti dionica dijeli profite izvršnim direktorima, ne radnicima. Od 1978. do 2013. radničke plaće porasle su 10 posto dok su plaće glavnih izvršnih direktora porasle 937 posto.” (Smith u Lewin, Linden, Teese 2022:18)

Jednako su kritički raspoloženi prema praksi ekscesnog rasta menadžerskih plaća Arie Y. Lewin i Till Talaulicar. Oni, naime, upozoravaju da “u praksi kompenzacije glavnih izvršnih direktora  (uključujući ostvarene opcije s dionicama) u razdoblju od 1978 do 2018 rasle su najmanje 25 posto brže nego vrijednost tržišta dionica.” (Lewin, Talaulicar u Lewin, Linden, Teese 2022:36) Uz to, inzistiranje na shvaćanju da je jedina svrha postojanja kompanija stvaranje profita za dioničare dovela je do masovnog “uzrokovanja degradacije prirode i bioraznolikosti, doprinosa globalnom zagrijavanju, stagnaciji plaća i  stvaranju ekonomske nejednakosti.” (19) Suočen s promjenama koje u svijet rada unose nove informacijske i kompjutorske tehnologije, o čemu se opširno raspravlja i u izvješću Trilateralne komisije, Gerald F. Davie upozorava da “Big Tech operiraju izvan dosega demokratske kontrole.” (Davie u Lewin, Linden, Teese 2022:47) Ne upuštajući se u raspravu o sandbox ili kakvim drugim mogućnostima suradnje države s velikim informacijskim kompanijama – što je, kako smo vidjeli, Trilateralna komisija učinila – Davie samo konstatira:

“Big Tech stvaraju karakteristične opasnosti za demokraciju, privatnost i svaku ideju znanja i istine. Ali to nije problem monopola: to je problem kapitalizma i načina na koji ga mi razumijemo.” (50)

Raspravljajući o istom problemu Maryann Feldman, Frederik Guy, Simona Iammarino i Carolin Ioramashvili upozoravaju da “odluke koje donosimo sada mogu ili pojačati koncentraciju moći ili osloboditi moć kapitalizma za veće dobro.” (Feldman, Guy, Iammarino, Ioramashvili u Lewin, Linden, Teese 2022:55) Nije im promaknuo ni očiti paradoks našega vremena. U okolnostima u kojima su mogućnosti za snažniji ravnomjerni napredak cijelog društva danas veće negoli su bile u vrijeme prethodnih industrijskih revolucija, suočavamo se s trendovima porasta razlika u prihodima i smanjenim izgledima za uspon na društvenoj ljestvici.

“Paradoks našega vremena je u tome da živimo s moćnom tehnologijom udruženom sa stagnirajućim nadnicama i općom društvenom slabošću.” (61) Gotovo malodušni, oni konstatiraju: “Ironično je da su prve dvije industrijske revolucije iznijele građane iz siromaštva. Tekuća industrijska revolucija rezultira dekvalifikacijom i degradacijom rada i čini se da trenutno nema mehanizama za daljnju distribuciju bogatstva ili za osiguranje više kvalitete života.” (61)

U malodušnost ne zapada William Lazonick. On – sasvim u skladu sa shvaćanjima Trilateralne komisije o potrebi da neoliberalni kapitalizam bude zamijenjen socijaldemokratskim kapitalizmom –  predlaže reforme zakonodavstva koje bi trebalo zabraniti dodjeljivanje dionica menadžerima; nagraditi više izvršne direktore za njihov doprinos stvaranju vrijednosti, a na za izvlačenje vrijednosti; preurediti upravne odbore uključivanjem direktora koji predstavljaju radnike i porezne obveznike; rasporediti korporativne profite i vladine poreze prema suradnji između vladinih agencija i poslovnih firmi i podržavati cjeloživotno učenje američkih radnika. (Lazonick u Lewin, Linden, Teese 2022) Moglo bi se reći da predlaže povratak na rješenja iz vremena upravljanog kapitalizma kad je raspodjela društvenog bogatstva bila pravednija, razlike u prihodima između bogatih i siromašnih manje, nezaposlenost minimalna i stope rasta GDP-ja visoke.

Tony Blair, bivši britanski premijer, opisao je politike četvorice posljednjih američkih predsjednika Busha, Obame, Trumpa i Bidena riječima: previše, premalo, prestrašno, preslabo. (World Economic Forum / Flickr)

Osim kolektivnih napora kakve predstavljaju Trilateralna komisija i Panmure House valja ovdje predstaviti i pojedinačne pokušaje suočavanja s aktualnom krizom kapitalizma i liberalne demokracije. Zabrinutost u vezi s izgledima da se nastavi globalna dominacija Zapada, ali s većim kritičkim odmakom prema politikama američkih administracija nego što je to izraženo u izviješćima Trilateralne komisije, iskazao je bivši britanski premijer Tony Blair. U govoru održanom 16. srpnja 2022. godine on je konstatirao da globalni Zapad posustaje pogođen rastućom inflacijom i pogoršavanjem životnog standarda stotina milijuna ljudi. Detektirajući uzroke takvoga stanja Blair je upozorio na nekonvencionalni način rješavanja posljedica financijske krize 2007/08. godine kad se izašlo u susret bogatima koji su krizu izazvali na štetu većine građana. Osobito su stradale državne službe koje bi trebale pomagati najsiromašnijima.

Na unutrašnjem planu Amerika se čini disfunkcionalnom, a na vanjskom planu ona je nepredvidljiva

Blair je spomenuo zanimljivu karakterizaciju politike četvorice posljednjih američkih predsjednika Busha, Obame, Trumpa i Bidena: previše, premalo, prestrašno, preslabo. On misli da je ocjena da je Biden preslab nepravedna jer je ovaj odlučno stao iza pomoći Ukrajini u njezinoj obrani od ruske agresije. Ali Blair ipak dijeli zabrinutost za stanje Amerike, koja je iskazana tom karakterizacijom. On konstatira: „Oni koji se danas bave Amerikom osjećaju da američka unutrašnja politika dominira nad vanjskom politikom na način destruktivan za koherentnost politike, a tako to analiziraju i oni koji nisu naši prijatelji.“ (Blair 2022) Na unutrašnjem planu Amerika se čini disfunkcionalnom, a na vanjskom planu ona je nepredvidljiva. Posljedica toga je poljuljan ugled i utjecaj globalnog Zapada u međunarodnim odnosima. Ono po čemu građani ocjenjuju političke sustave, kaže Blair, je ono što im ti sustavi isporučuju, ispunjavaju li njihova očekivanja, ostvaruju li se obećanja političara. On nastavlja:

„Izazov demokraciji je učinkovitost. Politički diskurs često sve svodi na transparentnost, poštenje i autentičnost. Te stvari su važne. Ali one nisu važnije od onoga što sustav pruža građanima.“

Problem demokratskih država danas je u tome da nisu u stanju građanima isporučiti ono što im je obećano. Demokratski sustavi postali su neučinkoviti. Za uspješno ostvarivanje politika na unutrašnjem planu nužno je razumjeti važnost novih tehnologija, uvjerava Blair. Tek njihovim promišljenim korištenjem postići će se smanjenje troškova i poboljšanje usluga, smanjivanje emisija stakleničkih plinova i povećanje stopa ekonomskog rasta. Time je iskazao stajališta bliska stajalištima Trilateralne komisije.

Prvi put nakon nastanka i uspona kapitalizma, Zapad je suočen s postojanjem ravnopravnog suparnika. Štoviše, ističe Blair, zapadne demokracije su u krizi, a kineski ekonomski utjecaj se širi. (Creative Commons)

I u pogledu odnosa prema Kini Blair razmišlja na sličan način kao i Trilateralna komisija. Prvi put nakon nastanka i uspona kapitalizma Zapad je suočen s postojanjem ravnopravnog suparnika.  „Ta nova prijelomna točka se razlikuje od onih 1945. ili 1980-ih. To je prvi put u modernoj povijesti da je Istok na istoj razini sa Zapadom. U te dvije prethodne prijelomne točke demokratski Zapad je bio u usponu.“ Danas je situacija suprotna. Zapadne demokracije su u krizi, a kineski ekonomski utjecaj se širi. Povećava se broj kineskih saveznika, ponajprije u afričkim zemljama, premda ta savezništva nisu obilježena inzistiranjem na ideološkoj bliskosti ili identičnosti. Neomiljenost Zapada u mnogim zemljama u razvoju posljedica je i kolonijalne prošlosti i recentnijih neoliberalnih politika koje nisu vodile računa o pravim interesima stanovnika tih zemalja. Tu je osnova za ostvarivanje utjecaja Kine. A Kina će se boriti ne samo radi povećanja svoje moći, nego naprosto protiv našeg sustava i našeg načina života, upozorava Blair.

Blair zagovara ozbiljno preispitivanje načina funkcioniranja liberalne demokracije kako bi ona opet građanima pružala ono što oni od nje očekuju i što je pružala u zlatno doba Zapada sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća: stabilnost, blagostanje, napredak. No, da bi mogao iznaći prava rješenja, potrebno je postaviti pravu dijagnozu aktualnih problema, a toga u Blairovom govoru nema. On kaže nešto o radikalnom zaokretu prema neoliberalnim politikama osamdesetih godina koje su dovele do eksponencijalnog povećanja razlika u prihodima između bogatih i siromašnih te do pada mnogih pripadnika srednjeg sloja u takozvani prekarijat. No, ne govori o svom udjelu u provedbi takvih politika dok je bio premijer niti nudi uvjerljiva rješenja osim općenitog naglašavanja važnosti novih tehnologija. Ne spominje svoj udio u postupcima koji su umanjili ugled Zapada u očima zemalja Trećega svijeta, osobito islamskih zemalja. Riječ je o njegovoj podršci američkoj invaziji na Irak 2003. godine. Tada se Velika Britanija pridružila Americi i narušila dotad skladne odnose između Londona, Pariza i Berlina unutar EU. Bio je to potez koji je istodobno pridonio globalnoj diskreditaciji Zapada i nadolazećoj eroziji EU.

Aktualni australijski ministar financija Jim Chalmers zauzeo se u svom nedavno objavljenom članku za kapitalizam zasnovan na vrijednostima definiranima šire od samoga profita. Sasvim u trendu odbacivanja dosad dominantne neoliberalne prakse koja je kao glavnu svrhu postojanja kompanija deklarira ostvarivanje što je moguće većih profitnih stopa za dioničare, a ostvarivala se kao znatno veći rast prihoda menadžera nego što je bio rast profitnih stopa, Chalmers u središte svog interesa stavlja stakeholder capitalism premda ga tako ne naziva. On govori o ekonomskoj inkluzivnosti: „Sad je vrijeme da demokrati shvate da je ekonomska inkluzivnost temeljna za zdravlje demokracija i sigurnost nacija. Uvijek će postojati loši igrači i licemjeri, ali će oni naići na široku javnu podršku samo ako politička ekonomija iznevjeri narod.“ (Chalmers 2023) Chalmers je otvoreno izrekao ono za što se zauzima Trilateralna komisija kad govori o novom duhu kapitalizma misleći, zapravo, na reformu političkog sustava. On je to pregnantno izrazio ovim riječima:

„Ne radi se o početku novog ekonomskog modela, to je demokratska reforma.“ Pojašnjavajući svoje zamisli Chambers dalje kaže: „A isti regulatorni okvir koji osigurava da na profit orijentirani kapital stvara vrijednost za investitora može generirati javnu vrijednost u svrhovitoj ekonomiji.“

Chalmers, kao i Trilateralna komisija, ističe tri cilja koja bi trebala biti ostvarena reformom političke ekonomije. Prvi se tiče klimatske tranzicije i prilagodbe ekonomije za primjenu novih tehnologija i za ispunjavanje zahtjeva čistog okoliša. Drugi, koji se uvelike poklapa s prvim, poziva na „otporniju i prilagodljiviju ekonomiju u suočenju s klimatskim, geopolitičkim i cyber rizicima, nepouzdanim opskrbnim lancima i pritiscima na proračun zbog starenja populacije.“ Iza ove formulacije se, zapravo, krije najava prilagodbe australijske ekonomije protekcionističkim trendovima koje je Amerika već utvrdila, a Trilateralna ih komisija afirmirala pozivanjem na uspostavu zapadnog klimatskog kluba, saveza tehno-demokracija i na nastojanja da se putem međunarodnih organizacija globalno nametnu zapadna pravila, standardi i vrijednosti. Treći cilj, primjeren politici nove socijaldemokratske vlade Australije, identičan je onome za što se zauzima Trilateralna komisija: „rast koji u centar stavlja jednakost i jednake mogućnosti“.

Dok se Trilateralna komisija pozivala na Maxa Webera (desno), Panmure House se poziva na Adama Smitha (lijevo). No, kada članovi Trilateralne komisije pozivaju na povratak etičkim temeljima kapitalizma, izostavljaju povijesni kontekst stege koju su ti temelji podrazumijevali. (Creative Commons)

Na kraju želim problematizirati pozivanje autora izvješća Trilateralne komisije na Maxa Webera. Kako sam već spomenuo, oni kažu da temelje na kojima je kapitalizam nastao „nalazimo u umu i srcu više nego u materiji i strojevima. Ti temelji uključuju naše vrijednosti i težnje za budućnost. Oni ostaju moćni čak iako su često nevidljiva sila. Na njih se oslanjaju sve pojedinačne odluke i akcije koje u konačnici omogućuju da kapitalizam funkcionira.“ ( The Trilateral Commission 2022:163) Povratak s pogrešnog puta shareholder kapitalizma na pravi put stakeholder kapitalizma podrazumijeva povratak tim zdravim temeljima. Nažalost, u knjizi Novi duh kapitalizma ne objašnjava se kakvi su to temelji, zapravo, bili. Weber ne ostavlja mjesta sumnji koje su religijsko-etičke koncepcije promicale i poticale razvoj kapitalizma. Riječ je o različitim protestantskim sektama:

„Historijski nosioci asketskog protestantizma su četvorovrsni: 1. kalvinizam u onom vidu koji je on poprimio u zapadnoevropskim područjima svoje ´vladavine´ naročito u toku 17. stoljeća; 2. pijetizam; 3. metodizam; 4.sekte proizišle iz anabaptističkog pokreta.“ (Weber 1989:70)

Zajedničko obilježje svih reformatorskih crkvi je odbacivanje katolicizma i, kad je riječ o protestantima u Engleskoj i Škotskoj, protivljenje pokušaju nametanja unificiranih obreda Anglikanske crkve. Negirajući mogućnost iskupljenja za grijehe putem službenog oprosta crkvenih službenika ili putem indulgencija, protestanti su inzistirali na takvom načinu ovosvjetskog života kojim svaki pravi kršćanin pokazuje svoju privrženost bogu i služi promicanju njegove veličine. Katolička crkva kao ovlašteni potpisnik ispričnica za pojedince koji su griješili riječju, činjenjem, nečinjenjem i mišlju tolerirala je i, na stanovit način, poticala grešno ponašanje jer je time obnavljala razloge za svoje postojanje i izvore svoje moći. U Katoličkoj crkvi, asketizam i svetački način života provodili su redovnici i pustinjaci odvojeni od običnih ljudi.

Pravi preokret sastojao se u tome da je protestantizam asketsku etiku nametnuo svim vjernicima: neprestano preispitivanje savjesti u nastojanju da se čine bogougodna djela. Kako kaže Weber, „stega asketskih sekta bila je, u stvari, – i u tome analogna s manastirskom stegom – rigoroznija nego i u kojoj crkvi.“ (215) Ako je netko provodio propisanu stegu i pritom ostvario uspjeh u stjecanju bogatstva, to je tretirano kao potvrda vrijednosti njegovih vjerskih nastojanja u potrazi za iskupljenjem. Tako je kapitalizam kao praksa stjecanja bogatstva trudom, poduzetništvom, racionalnim planiranjem, investiranjem i preuzimanjem rizika obrazložen vjerskim razlozima.

„Ali to sad u osnovi, praktički znači da Bog pomaže onome koji sam sebi pomaže, da, dakle, kalvinista, kako se to ponekad i rekne, svoje spasenje – korektno, to bi moralo da glasi: sigurnost u nj – sam stvara, ali da se to stvaranje ne može, kao u katolicizmu, da sastoji od postupnog gomilanja pojedinih zaslužnih djela, nego od sistematske samokontrole, koja u svako doba stoji pred alternativom: izabran ili odbačen?“ (97)

Protestantske sekte, za razliku od srednjovjekovnih cehova, nisu okupljale kvalificirane majstore iste struke nego etički kvalificirane pripadnike iste vjere. One su „nadzirale i propisivale njihov način života isključivo u smislu formalne ispravnosti i metodske askeze, bez one materijalne svrhe politike nasušnog hljeba koja koči ekspanziju racionalne težnje za zaradom.“ (225) Drugim riječima, svrha rada nije više samo u proizvodnji dobara za zadovoljavanje potreba, nego akumulacija bogatstva koje više nije ni u kakvom odnosu s potrebama. Pomisao na kapitalizam redovito asocira na liberalizam. Protestantizam pruža primjer liberalizma shvaćenog kao inzistiranje na slobodi vjerskog opredjeljivanja i organiziranja neovisno o dotad obvezujućem pokoravanju autoritetu Katoličke crkve. Ali ta sloboda od vlasti Rima nije podrazumijevala slobodu u pogledu izbora načina života. Naprotiv, nadzor nad svakodnevnim životom pripadnika protestantskih sekti bio je znatno rigorozniji od uopćene pastirske brige Katoličke crkve za svoje brojno vjerničko stado. O tome Weber kaže:

„Odbacivanje ekonomskog tradicionalizma sigurno se javlja kao jedan momenat koji je sasvim bitno morao da potpomaže sklonost sumnji i u samu vjersku tradiciju i pobuni protiv tradicionalnih autoriteta uopće. Ali se pri tome ima da uzme u obzir nešto što se danas često zaboravlja: da reformacija nije značila toliko odstranjenje crkvene vladavine nad životom koliko, naprotiv, zamjenu dotadanjeg oblika te vladavine jednim drugim. I to zamjenu jedne vrlo zgodne, tada malo praktički osjetne, samo još formalne vladavine beskrajno dosadnom i strogom reglementacijom života, koja u najdalekosežnijoj mjeri zadire u sve sfere domaćeg i javnog života.“ (8)

Kad se članovi Trilateralne komisije pozivaju na Webera i na etičke temelje kapitalizma, oni sasvim sigurno ne predlažu povratak stega kakve su obilježile prva dva stoljeća kapitalizma. Ako bi to bio sadržaj njihovih prijedloga, oni bi se zauzimali za prilično sumornu budućnost kao obnovu tegobne prošlosti koju je Weber opisao ovako: „Vladavina kalvinizma, kakva je bila na snazi u Ženevi i Škotskoj u 16. stoljeću, u većem dijelu Nizozemske na prekretnici 16. i 17. stoljeća, u Novoj Engleskoj i, s vremena na vrijeme, u samoj Engleskoj u 17. stoljeću, bila bi za nas naprosto najnesnošljiviji oblik crkvene kontrole nad pojedincem koji bi se samo mogao zamisliti.“ (8)

Trilateralna komisija danas ne zagovara takav sukob između protestantizma i katolicizma, kakav je doveo do Tridesetogodišnjeg rata od 1618. do 1648. godine. Europske države su tada podijeljene na katoličke i protestantske, ali im je kapitalizam postupno postajao u sve većoj mjeri zajedničko obilježje. Nije li, uostalom, Jean-Baptiste Colbert – koji je istaknut kao personifikacija prve, merkantilističke faze u razvoju kapitalizma – bio katolik. Unatoč istim židovskim izvorima i monoteizmu koji implicira težnju prema univerzalizmu, kršćanske su se crkve i denominacije u sve većoj mjeri fragmentirale, razvijale specifična vjerska učenja i njima primjerene etičke kodekse. Usporedno s doktrinarnom i institucionalnom fragmentacijom kršćanskoga svijeta kapitalizam je s vremenom postajao univerzalni, globalni fenomen. To, zapravo, znači da su sve te kršćanske, kao i nekršćanske, vjere morale razvijati teološka i etička objašnjenja i opravdanja za sudjelovanje svojih pripadnika u kapitalističkim praksama adoracije pohlepe, moći i slave.

Svrha ekonomije više nije zadovoljavanje potreba, nego se nove potrebe stvaraju radi osiguravanja ekonomskog rasta

S vremenom su slabile veze između vjerskih i etičkih sustava, s jedne strane, i poslovnih praksi, s druge. Tako rasterećen nepotrebne povezanosti sa specifičnim sustavom vrijednosti i određenim životnim stilom, kapitalizam se mogao nesmetano razvijati kao globalni fenomen dok su njegovi glavni akteri spokojno mogli birati hoće li biti pripadnici židovske vjere, katolici, protestanti, pravoslavci, muslimani, budisti, jogisti, transcendentalni meditativci, konfucijevci ili ateisti. Zapadna društva koja su u prva dva stoljeća kapitalizma bila asketska i štedljiva preobrazila su se u hedonistička i rastrošna, potrošačka. Težnja za rastom profita nametala je nužnost stvaranja novih potreba za novim, dotad nepostojećim, proizvodima i uslugama. Svrha ekonomije više nije zadovoljavanje potreba, nego se nove potrebe stvaraju radi ekonomskog rasta.

Razdoblje globalnog neoliberalnog kapitalizma upravo je potvrdilo izostanak povlaštene veze tržišta s bilo kojim religijskim, etičkim ili političkim sustavom. Ali globalni tržišni uspjeh nedemokratskih i nekršćanskih država potaknuo je mobilizaciju demokratskog kršćanskog Zapada u pokušaju da suzbije daljnji ekonomski i tehnološki rast konkurentskih političkih sustava. Pozivanje na navodnu neraskidivu povezanost kapitalizma i slobodnog tržišta s nekim specifičnim religijskim, etičkim i političkim sustavom dio je te mobilizacije. Nastojanjem da afirmira novi duh kapitalizma koji će obilježiti njegovu nadolazeću petu fazu, Trilateralna komisija se pridružuje toj mobilizaciji.

Iako je tvorac neoliberalne filozofije Friedrich Hayek upravo razdoblje engleske reformacije i razmaha kapitalističkog poduzetništva predlagao kao obvezujući obrazac za sva slobodna društva, pa bismo ga stoga mogli smatrati zagovornikom teze o trajnoj povezanosti protestantske etike i kapitalizma, ipak je on otvorio prostor za relativizaciju te povezanosti. Prema njegovom shvaćanju, religijski te etički i tržišni sustavi su rezultat djelovanja svih prethodnih naraštaja, ali nijedan od njih, kao ni društvo u cjelini, nije rezultat ničijeg svjesnog oblikovanja. Zbog toga se on dosljedno suprotstavljao svim pokušaja konstruktivističkog liberalizma da pozivanjem na zdrav razum proizvoljno mijenja te sustave i na njima uspostavljene institucije. Naslijeđene tradicije svaki pojedinac treba poštivati i njima se podvrgavati, a tržište treba ostati jedini mehanizam alokacije resursa. Svaki pojedinac ima svoje poslovne zamisli i racionalno procjenjuje svoje izglede za uspjeh na tržištu, ali nijedna vlada nema pravo nametati poželjne ishode tržišne utakmice te time ograničavati poduzetničku slobodu.

Prema Hayeku, pojedinac jedino na tržištu može ostvariti slobodu djelovanja u skladu s vlastitim zamislima, dok se u pogledu vjere treba pokoravati tradicijama. (Levan Ramishvili)

Svi društveni podsustavi su, za Hayeka, rezultati spontane evolucije, a ne unaprijed smišljenih planova koji se sustavno  nameću cijelom društvu. No, u slučaju kolizije različitih društvenih podsustava, prednost ima sustav slobodnog tržišta. Zapravo, prema Hayekovom shvaćanju, pojedinac jedino na tržištu može ostvariti slobodu djelovanja u skladu s vlastitim zamislima i procjenama izgleda za uspjeh, dok se u pogledu vjere i etike treba pokoravati tradicijama.

Upravo polazeći od takvih stajališta Hayek izvodi svoju kritiku demokracije. Premda smatra da je demokratski sustav vlasti potencijalno najprikladniji za ostvarivanje ekonomskih prava i sloboda, Hayek drži da je ta prava i slobode moguće ostvariti i unutar drukčijih sustava vlasti. Totalitarnom demokracijom Hayek naziva sustave u kojima se većinskim odlučivanjem donose i one odluke u vezi s kojima bi presudni trebali biti meritokratski argumenti, a ne puki broj glasova za ili protiv. Dok je na tržištu svatko pozvan autonomno procijeniti svoj interes i izabrati način njegova ostvarivanja, u političkom odlučivanju, misli Hayek, to se pravo ili ta sposobnost ne treba pripisati svima.

“Odluke većine govore nam što ljudi žele u određenom trenutku, ali ne i što bi bilo u njihovom interesu da žele ako bi bili bolje informirani; i, sve dok se ta mišljenja mogu promijeniti nagovaranjem, ona nisu ni od kakve vrijednosti. Argument za demokraciju pretpostavlja da bilo koje manjinsko mišljenje može postati većinsko.” (Hayek 2011:175)

Dakle, isti ljudi koji su na tržištu – bilo u ulozi prodavača, bilo potrošača – apsolutno pozvani autonomno definirati svoje interese i ponašati se u skladu sa svojim željama, u politici su apriori suspektni kao oni koji nisu u stanju odrediti koja bi politička odluka bila u njihovu interesu. U politici, dakle, potrebno je da netko drugi donositeljima demokratskih odluka objasni kakve su želje u njihovu interesu, dok to na tržištu nije potrebno činiti. Tako će svatko razuman znati da može podići cijenu svog proizvoda ako se poveća potražnja za njim. Ako je uslijed prirodnih katastrofa ili rata povećan broj gladnih u svijetu, logično je da poraste cijena žita, brašna i kruha. Premda bi religija kojoj poduzetnik možda pripada nametala da se cijena snizi kako bi kruh postao dostupan svima koji ga trebaju, logika tržišta ima prednost pred religijsko-etičkim normama i cijene će porasti.

Prema neoliberalnom shvaćanju, država nema pravo u ime demokratski izražene volje građana narušavati pravila tržišne igre i povoditi se za eventualnim altruističkim imperativima religijskih učenja ili egalitarističkim vrijednostima socijalističkih ideologija. Pojedinci koji su slijedeći tržišnu logiku ostvarili bogatstvo mogu, slijedeći norme religijsko-etičkog učenja kojemu pripadaju, odlučiti da eventualno pomognu onima koji nisu u stanju kupiti njihovu robu.

To oslanjanje na snagu religijskih i etičkih normi kao jamca moralnosti kapitalizma pokazalo se neosnovanim. Unatoč striktnim pravilima kojima su se tijekom prvih stoljeća kapitalizma podvrgavali pripadnici protestantskih sekti – a njihova su učenja redovito govorila i o tome da svi ljudi imaju pravo na život, slobodu i potragu za srećom – upravo je oslanjanje na robovski rad omogućilo strelovit razvoj kapitalističkog tržišta. Logika tržišta, to jest pohlepa, koja je nametala potrebu za robovskim radom nadvladala je religijski imperativ da se čovjek ljudski odnosi prema drugom čovjeku. Poštivanje kupoprodajnog ugovora – kako onog o isporuci i plaćanju naručenih roba, tako i onog o kupnji robova –  bilo je važnije od onoga što se propovijedalo u crkvama. Hayekov liberalizam određuje da zakonodavci ne smiju dovoditi u pitanje trgovanje robljem sve dok se na tržištu ne pokaže da je za poslodavce isplativije koristiti najamni rad umjesto robovskog.

Hayek dosljedno zazire od demokracije. Razlog je jednostavan. On kaže: “Liberalizam je učenje o tome što treba biti zakon, demokracija je učenje o načinu određivanja što će biti zakon.” (167) Budući da je zamislivo da o tome što treba biti zakon većina ima drukčije zamisli od Hayekovih, on je spreman prikloniti se i nedemokratskom političkom sustavu koji neće dovoditi u pitanje poduzetničke slobode. “Za mene se bitnim problemom ne čini to tko vlada, nego što je vlast ovlaštena činiti.” (525) Drugim riječima, Hayeku je svejedno je li netko demokratski izabran i smjenjiv ili je diktator i nesmjenjiv, samo ako je u tom režimu zajamčeno da se vlada neće miješati u tržišnu utakmicu.

Na više mjesta Hayek osporava teze marksističkih teoretičara o tome da nečiji društveni položaj automatski određuje njegove ili njezine interese, odnosno političko opredjeljenje. No, i on se zapravo priklanja stajalištu o presudnoj ulozi nečijeg društvenog statusa za formiranje njegovih poslovnih praksi. U igri su uvijek, tvrdi Hayek, i religijska vjerovanja i odgojem usađene vrijednosti. Ali kad je riječ o poslovnim aktivnostima, odlučujući je nečiji položaj u rukovodnoj strukturi. Dosljedno se suprotstavljajući organiziranom djelovanju sindikata kao načinu onemogućavanja slobode ugovaranja između radnika i poslodavaca, Hayek se jednako dosljedno suprotstavlja svakom vidu socijaldemokratskog pristupa odnosu rada i kapitala.

Za njega je svaki oblik socijalne demokracije, zapravo, totalitarna demokracija. Tako o praksi unutar europskih država o uvođenju radničkih predstavnika u upravne strukture kompanija kaže: “Tvornica ili industrija na može se voditi u interesu nekog stalnog odijeljenog tijela radnika ako ona u isto vrijeme služi interesima potrošača. Štoviše, učinkovito sudjelovanje u upravljanju poduzećem je posao s punim radnim vremenom i svatko tako angažiran uskoro prestaje imati pogled i interes zaposlenika.” (396)

Dakle, onaj tko je zaokupljen poslovnom djelatnošću nužno postupa neovisno o svom vjerskom i političkom identitetu ili sustavu etičkih vrijednosti. Time je potvrđen primat tržišta kao društvenog podsustava nad ostalim društvenim podsustavima. Zapravo, da bi bio uspješan na tržištu kao poduzetnik, pojedinac se mora osloboditi mogućeg utjecaja svojih religijskih i etičkih uvjerenja. Nečiji položaj u upravnoj strukturi, čak i ako je on predstavnik radnika, čini da se on odrekne svog klasnog identiteta. To je Hayekovo opredjeljenje izričito suprotno aktualnim sve češćim prijedlozima o prelasku na stakeholder kapitalizam. No, ne bismo mogli reći da se Hayek izrijekom opredijelio za shareholder kapitalizam. On kaže da kompanija služi interesima potrošača, ali ne spominje da je postojanje tog interesa samo sredstvo za ostvarivanje glavnog cilja: profita za poduzetnika.

Neoliberalna faza kapitalizma na Zapadu obilježena je utjecajem financijskih meritokrata na demokratski izabrane zastupnike. To je oblik demokracije izgrađen izravnim pozivanjem na Hayekovo učenje. Kao što su u razdoblju reguliranog kapitalizma donošene odluke o progresivnom oporezivanju, redistributivnim politikama te o građanskim i radničkim pravima – a sve to rezultiralo je visokim stopama zaposlenosti, visokim stopama rasta i smanjivanjem razlika u prihodima – tako je u razdoblju neoliberalnog kapitalizma došlo do potpuno svjesnog i planskog donošenja odluka o deregulaciji financijskih tržišta, smanjivanju korporativnih poreza i redukciji sindikalnih prava. Povećana je nezaposlenost, stope ekonomskog rasta su snižene, a u razdoblju od 1978. do 2013. godine plaće zaposlenika su porasle 10 posto, a plaće glavnih izvršnih direktora 937 posto. Premda je nominalno bila riječ o shareholder kapitalizmu u kojemu su interesi dioničara na prvom mjestu, prihodi glavnih izvršnih direktora u razdoblju od 1978. do 2018. rasli su najmanje 25 posto brže nego vrijednost tržišta dionica. No, najspektakularniji događaj neoliberalne faze kapitalizma bila je financijska kriza 2007-2008. godine.

Bivši sudac i stručnjak za ekonomiju prava s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Chicagu, Richard Posner ističe kako su greške koje su dovele do financijske krize bile sustavne – na odluke financijaša utjecala je zakonska regulativa, a ne etičke norme. (Creative Commons)

Pokušavajući objasniti kako je i zašto došlo do svjetske financijske krize Richard Posner je došao do jasnog i nedvojbenog zaključka: “Financijska kriza je doista bila posljedica odluka financijaša, od kojih su neke bile pogrešne. Ali greške su bile sustavne – proizvod prirode bankarskog biznisa u okolnostima oblikovanim niskim kamatnim stopama i deregulacijom prije nego podlaštvom varalica i budala.” (Posner 2009:236) Ti menadžeri su, vjerojatno, u privatnim odnosima bili usporedivi s drugim ljudima u smislu da su poštivali pravila pristojnosti, da se nisu tukli, nisu varali na kartama, nisu se švercali u sredstvima javnog prometa ili kriomice nekome izvlačili novčanik iz džepa. Njihove poslovne odluke koje su za milijune ljudi imale katastrofalne posljedice nisu bile rezultat njihova nepoznavanja etičkih normi ili njihove moralne izopačenosti. Oni su privatno možda bili smjerni kršćani ili naprosto pristojni ljudi, ali su na poslovnom planu donosili odluke u skladu s postojećim pravilima, a s ciljem maksimalizacije profita kompanija i  povećanja vlastitih prihoda. Postojeća zakonska regulativa, a ne njihova religijska uvjerenja i etičke norme, presudno su utjecali na sadržaj tih odluka.

Jedno od vidljivijih obilježja neoliberalne faze kapitalizma je premoć financijskog sektora nad realnim sektorima ekonomije. To je bilo povezano s alokacijom proizvodnje iz zemalja s reguliranim tržištem rada i jasnim propisima o zaštiti okoliša u zemlje gdje su zahtjevi za investitore u tom smislu daleko manji. Smanjivanjem troškova rada i proizvodnje povećavali su se profiti i otvarale mogućnosti za nova ulaganja. Kapitalizam je u takvim okolnostima poprimao sve manje tradicionalne oblike. Novu kapitalističku elitu činili su financijski čarobnjaci i poslovni gurui, ne više poduzetnici posvećeni povećanju proizvodnje. “Makroekonomija i financijska ekonomija visoko su prestižna područja ekonomije, a vodeći makroekonomisti i teoretičari financija briljantni su ljudi. Ipak, premda je nekretninski mjehur počeo izbijati 2005. godine i rasprsnuo se 2006., ekonomija je bila u recesiji najkasnije  od kraja 2007., a bubnjevi i znakovi upozorenja o nadolazećem slomu postali su zaglušujući do proljeća 2008., nedovoljan broj ekonomista, bilo na akademiji ili u vladi ili biznisu, čuo je alarm na vrijeme da bi imali znatan utjecaj na vladu ili bankarsku industriju.” (252) Ukratko, nije se očekivalo da do korekcije ponašanja na financijskom tržištu dođe zbog utjecaja moralnih normi na kapitaliste. Relevantni okoliš koji je stimulirao njihovo ponašanje bila su zakonska rješenja. Oni nisu brinuli ni o sudbini država, ni o sudbini klijenata i partnera. Dominantna ekonomska ideologija poslovnih i političkih elita te zakonska regulativa nalagale su im da vode računa o interesima dioničara i, prije svega, o vlastitim interesima.

I Leon Wansleben objašnjava da su zakonska rješenja, koja su donesene pod presudnim utjecajem predstavnika financijske industrije, poticala menadžere u financijskom sektoru na društveno neodgovorno ponašanje: “Jer kad su monetarne vlasti dobile moć, kapitalizam je postao nejednakiji, nestabilniji i neodrživiji.” (Wansleben 2023:4) A kad je kriza izbila, čelnici tijela neovisne financijske vlasti, koji nemaju izvorni izborni legitimitet, donosili su odluke u potpunosti suprotne svemu što su dotad govorili. Dojučerašnji zagovornici deregulacije i potpune autonomije tržišta zauzeli su se za tiskanje novca radi spašavanja nesolventnih financijskih kompanija i njihovih uprava koje su dovele do kraha tržišta. Forsirali su donošenje zakona o proračunskom zaduživanju države radi spasa pojedinih tržišnih igrača koji su bili too big to fall. “To je izazvalo široko rasprostrani gnjev zbog opipljivih distribucijskih učinaka odluka koje su donijeli neizabrani vođe za koje se činilo da favoriziraju najveće, najpovezanije ekonomske igrače na račun onih koji su se borili za opstanak.” (5)

Članovi Trilateralne komisije osjetili su se pozvanima, kao i prije pola stoljeća, odgovoriti na izazove vremena. No, pritom ne problematiziraju činjenicu da danas, opravdano kritizirajući neoliberalni kapitalizam, zapravo kritizira ono što su pomogli stvoriti jučer.

Suočeni s takvim posljedicama dominacije neoliberalnog kapitalizma posljednjih nekoliko desetljeća i sve raširenijim populizmom kao načinom iskazivanja razočaranja načinom na koji su poslovne i političke elite obmanule stotine milijuna građana liberalno demokratskih država, članovi Trilateralne komisije osjetili su se pozvanima i sada, kao što su to učinili prije pola stoljeća, odgovoriti na izazove vremena. Situacija koja ih je primorala na reakciju posljedica je provedbe u osnovi antidemokratske politike there is no alternative u skladu s kojom su se proteklih četrdesetak godina ponašali vodeći ekonomski stručnjaci te čelnici svih grana vlasti.  Meni se čini da su detektirali relevantna područja na kojima je potrebno djelovati. I većina prijedloga koje su iznijeli prihvatljiva je kao materijal za argumentiranu raspravu u okviru pripreme za donošenje zakona.

Ključno je shvatiti da se prelazak sa shareholder kapitalizma na stakeholder kapitalizam, s neoliberalnog na socijaldemokratski kapitalizam neće dogoditi ako to bude ovisilo samo o osobnim religijskim i etičkim opredjeljenjima pripadnika poslovnih elita. Nužni su zakoni koji jamče da će blagodati ostvarene razmahom poduzetničkog talenta pojedinaca i organiziranog rada mnoštva njihovih zaposlenika i suradnika biti pravedno raspoređene, da će ih osjetiti cijelo društvo, a ne samo neznatna manjina onih koji već jesu na vrhu društvene piramide ili još daleko manji broj onih koji bi im se, kao veliki dobitnici u tržišnoj igri, eventualno mogli pridružiti.

U knjizi Novi duh kapitalizma Trilateralna komisija ne problematizira činjenicu da je njezino izvješće iz 1975. godine Kriza demokracije iznijelo prijedloge o smanjivanju opsega i dubine demokratskog načina odlučivanja,  što je u okviru neoliberalne faze kapitalizma postalo uobičajena praksa. Opravdano kritizirajući neoliberalni kapitalizam danas, Trilateralna komisija, zapravo, kritizira ono što je pomogla stvoriti jučer.

Što se tiče izvorne svrhe postojanja Trilateralne komisije – a to je održavanje premoći Zapada u sustavu međunarodnih odnosa pod američkim vodstvom – opravdano je, s obzirom na očiti neuspjeh pokušaja nasilnog širenja američkog načina života od Afganistana do Iraka, zapitati se je li takva ambicija ostvariva. Zauzimanje za uvođenje socijaldemokratske regulacije odnosa države i tržišta na Zapadu, s jedne strane, te za decoupling i povećanje sigurnosne napetosti s Kinom, s druge, ukazuje na namjeru obnove Hladnoga rata, ovaj put s Amerikom i Kinom kao glavnim suparnicima i neprijateljima. Ako je to doista jedini način da se izbjegne stvarni rat između dviju aktualnih supersila, onda ga treba prihvatiti. Ali u takvom ambijentu minimalni su izgledi za dogovor o solidarnom preuzimanju odgovornosti i troškova rješavanja doista globalnih problema, od sigurnosnih do ekoloških. Da se ne izgubi iz vida ta globalna perspektiva, bilo bi dobro – barem u obliku misaonog eksperimenta – poraditi na tome da se razvije vizija svijeta u kojoj će opće dobro biti važnije od bilo čije hegemonije.

 

• Literatura

The Trilateral Commission (2022), A New Spirit of Capitalism, London: Hurst&Company

Biden, Joe (2023), Remarks by President Biden in State of the Union Address

Blair, Tony (2022), After Ukraine, What Lessons Now for Western Leadership?

Chalmers, Jim (2023), Capitalism after the crises

Crosier, Michel; Huntington, Samuel P.; Watanuki, Joji (1975), The Crisis of Democracy, New York University Press

Gill, Stephen (1992), American Hegemony and the Trilateral Commission, Cambridge University Press

Hayek, Friedrich (2011), The Constitution of Liberty, University of Chicago Press

Lewin, Ariel Y.; Linden, Greg; Teece, David J. (2022), The New Enlightenment, Cambridge University Press

Posner, Richard A. (2009), A Failure of Capitalism, Harvard University Press

Wansleben, Leon (2023), The Rise of Central Banks, Harvard University Press

Weber, Max (1989), Protestantska etika i duh kapitalizma, Sarajevo: Veselin Masleša