Turska: Povratak struktura dugog trajanja

Što rezultat referenduma znači za tursko društvo i državu, te što možemo očekivati od Turske kao saveznika (NATO), pristupnika (EU), regionalnog igrača (Bliski istok) i širitelja sfere utjecaja (BiH, Kosovo, Makedonija te Albanija). Kako će se sad razvijati odnosi s Rusijom i Europskom komisijom, osobito u okolnostima stalne migrantske prijetnje

Referendum o ustavnim promjenama, koji je navlas prošao, omogućit će turskom predsjedniku ovlasti kakve ne poznaju ni predsjednički, ni polupredsjednički sustavi. Radi se o narušavanju temeljne logike trodiobe vlasti i koncentracije moći u dužnosti predsjednika. Ovaj čin konstitucionalnog inženjeringa točka je na i dugotrajnog i mukotrpnog, no upornog procesa udaljavanja zemlje razapete između Istoka i Zapada od demokracije pravne države.

Otac moderne Turske, Atatürk, uz puno je simboličkog, institucionalnog i fizičkog nasilja pokušao na ruševinama Osmanskoga Carstva izgraditi sekularnu republiku u tradiciji Francuske revolucije. No, pokazalo se da strukture dugog trajanja, duboko ukorijenjeni društveni, kulturni i upravni obrasci opstaju usprkos ubrzanoj i prisilnoj vesternizaciji. Krhku ravnotežu između urbanih, sekulariziranih priobalnih sredina i ruralne, tradicionalne većine desetljećima je održavala vojska kao načelni jamac ustava, ali i stvarni akter veta koji je sprječavao pretjerana iskakanja iz kemalističke matrice, često i izravnim vojnim udarima.

Gospodarski uspjesi

Erdoğan i njegova Stranka pravde i razvoja, inače turski odvjetak Muslimanskog bratstva, javljaju se kao alternativni put u modernizaciju, koji kombinira unošenje islamskih vrijednosti u politički život i baziranje političke moći na malim poduzetnicima i obrtnicima. Osokoljen gospodarskim uspjesima i rastom popularnosti, Erdoğan se od umjerenog predstavnika demoislamske opcije s godinama prometnuo u populističkog vođu koji rasteže pravni okvir kako bi se obračunavao s protivnicima i neistomišljenicima, ušutkivao ljubopitljive novinare, gorljive javne kritičare i slobodnomisleće suce i javne tužitelje. U vanjskoj politici promiče osmansku tradiciju i viziju Turske kao sile čiji utjecaj seže od Bosne i Hercegovine do Turkmenistana, te od Azerbajdžana do Sirije.

Obračun s Europskom komisijom

Prošloljetni navodni pokušaj puča Erdoğan je iskoristio za konačni obračun i čistku neistomišljenika u vojsci i u sudstvu, ali i na sveučilištima. Radilo se o vještom manipuliranju javnosti u kojoj je pažljivo izgrađivan kult ličnosti, a koja je istodobno doista ogorčena široko rasprostranjenom korupcijom, ali i snažnom ulogom vojske. Time je turski vođa sebi priskrbio dodatnu moć, eliminiravši oporbu, ali i ponudivši zadovoljštinu masama. Uz to, detektirao je da se isplati ući u otvoreni obračun s Europskom komisijom, jašući na nezadovoljstvu dugogodišnjom de facto stagnacijom u pregovorima o članstvu u Europskoj uniji. Migrantsko-izbjeglička kriza u ruke turskog vlastodršca stavila je moćno oruđe za ucjenjivanje briselske administracije i vlada zemalja članica Unije – umjesto politike uvjetovanja koju Europska komisija primjenjuje u procesu pristupanja članstvu, službena Ankara može prijetiti Bruxellesu slanjem novih valova izbjeglica i ekonomskih migranata koji će testirati sigurnosne, socioekonomske te integracijsko-apsorpcijske kapacitete odredišnih država, ali i mladih, često krhkih demokracija europskog jugoistoka.

Erdoğan je započeo kao demokratski i ekonomski modernizator koji je zemlju odmaknuo od učmalog etatizma i militarizma. Međutim, usporedno je korak po korak radio da omogući okrupnjavanje moći, spriječi učinkovitu opoziciju i preseli centar moći s parlamenta i premijera na predsjednika države.

Premda je rezultat referenduma bio tijesan, svakako se radi o napuštanju puta prema liberalnoj demokraciji i shodno tome, napuštanju ambicije o članstvu u Europskoj uniji. Nakon godina kolebanja između demokracije i autokracije stvara se situacija u kojoj postoji relativno otvoreno natjecanje za javne položaje (činjenica da su pojedini kurdski zastupnici zbog optužbi za terorizam i pritvaranja bili onemogućeni sudjelovati u ustavotvornom procesu koji je prethodio samom referendumu o promjeni ustava to ponešto dovodi u pitanje), no glavni javni položaj, onaj izvršnog predsjednika, tako je dizajniran da onemogućava učinkoviti sustav provjera i ravnoteža te shodno tome suzbijanje zlouporabe moći i balansiranje između različitih grana vlasti. Drugim riječima, ustavne promjene u Turskoj, iako će u punom opsegu zaživjeti tek 2019. godine, omogućavaju turskim građanima da izaberu snažnog vođu kojega niti sudstvo, niti parlament neće moći obuzdati u slijeđenju hubrisa, umjesto javnog razuma.

Šef svega

Turski će predsjednik prema novostečenim ustavnim ovlastima biti istovremeno i šef vlade i šef države, a zbog širokih ovlasti u imenovanju sudaca (uključivši Ustavni sud) i javnih tužitelja, ali i zakonodavnih kompetencija koje derogiraju središnju ulogu parlamenta kao legislativnog tijela, dva mandata provedena u toj ulozi Erdoğanu bi ili bilo kome drugome tko ga naslijedi omogućila desetljeće gotovo nesputane vlasti, onkraj javne kontrole i kritike. Združivanje uloge premijera i predsjednika u jednu funkciju samo po sebi nije nečuveno u svjetskoj praksi dizajniranja sustava vlasti. Međutim, ovdje se ne radi ni o ulozi američkog predsjednika, koji je višestruko ograničen i kontroliran kako obama domovima Kongresa, tako i Vrhovnim sudom i ostalim saveznim sudovima, niti se pak radi o južnoafričkom predsjedniku koji je na čelu vlade, no izvire iz parlamentarne većine koja ga postavlja, ali i potencijalno smjenjuje.

Stvoren je, dakle, jedan osebujan model vlasti koji, između ostalog, doista uklanja mogućnosti upliva vojske u politički život, ali i, što je najviše ironično, uz načelne odredbe o nepristranosti sudaca i podložnost predsjednika sudačkoj reviziji, omogućava predsjedniku popunjavanje pravosudnih tijela po svojoj volji, čime se dugoročno konsolidira moć, čak i po odlasku s mandata.

Paralele s Mađarskom

Ovdje postoje stanovite paralele s mađarskim novim ustavom, koji je omogućio situaciju da i kada Orbán i njegov Fidesz jednom siđu s vlasti, ostane niz normativnih, simboličkih, ali i javnopolitičkih odredbi u ustavnom poretku koje će biti teško promijeniti te će tako naslijeđe moći sadašnje političke garniture i dalje opstajati u izmijenjenim okolnostima.

Što sve ovo znači za tursko društvo i državu u sadašnjosti i neposrednoj budućnosti, te što možemo očekivati od Turske kao saveznika (NATO), pristupnika (EU), regionalnog igrača (Bliski istok) i širitelja sfere utjecaja (BiH, Kosovo, Makedonija te Albanija)?

Turska se u želji da se prometne (ili obnovi, ovisno o vizuri gledanja) u regionalnu silu, nužno sukobila s Rusijom, ali i narušila povjerenje saveznika u NATO-u. Kompleksni građanski rat u Siriji, s višestrukim bojišnicama i ukriženim interesima i savezništvima, razotkrio je Tursku koja priželjkuje biti centar političke moći sunitskog svijeta, suzbiti kurdske aspiracije za državnošću, ali i balansirati i profitirati uslijed sraza Irana i Saudijske Arabije. Premda članica NATO-a, Turska je što izravno, što neizravno šurovala s raznim sirijskim džihadističkim skupinama, pa i omogućavala djelovanje Islamske države. Istodobno s narušavanjem odnosa sa saveznicima, urušen je i relativno stabilni odnos s Izraelom. Pod pritiskom Rusije, naposljetku je morala ustuknuti, no ne i odustati od pokušaja širenja zone interesa. Odnos Ankare i Moskve slojevit je i na mahove shizofren – ujedinjuje ih promicanje alternativnih (autoritarnih) puteva u modernizaciju i potkopavanje zapadnog liberalnog poretka, kao i stanovita međuvisnost uvjetovanja prometnim i energetskim odrednicama, a razdvaja ih tursko članstvo u NATO-u te oprečne ambicije u Bosni i Hercegovini i Makedoniji, kao i naspram Assadove Sirije.

Čak i da ovoga referenduma nije bilo, s vremenom je postajalo sve manje izgledno da će se pregovori Bruxellesa i Ankare oko članstva u Europskoj uniji smisleno nastaviti, a kamo li ubrzati. Ishodom referenduma, međutim, uništene su neke temeljne pretpostavke ispunjavanja političkih kriterija za članstvo, budući da ono uključuju institucionalne aranžmane koji omogućavaju učinkovitu trodiobu vlasti i funkcioniranje pravne države. Turska postaje teret Europskoj uniji, a Turskoj ambicija za članstvo smetnja.

Unutrašnji sukob s vojskom

U samoj Turskoj s jedne strane i dalje traje sukob turske države i vojske s kurdskim borcima za neovisnost, a s druge strane tinja puzajući, tihi građanski rat između protivnika i pobornika aktualne vlasti. Taj se rat vodi više dvojbenim optužbama za terorizam i veleizdaju, selektivnim gonjenjem korupcije i sprječavanjem slobode tiska, govora i političkog djelovanja, a manje otvorenom uporabom vatrenog oružja, makar niti to nije isključeno. Kao što je nekada kemalistička elita koristila takozvanu „duboku državu“, splet službenih i neslužbenih sigurnosno-obavještajnih tijela, kako bi suzbijala islamizam i svaku ozbiljnu prijetnju postojećem poretku, tako su se sada uloge zamijenile te se slični ili isti mehanizmi koriste za očuvanje poretka kojeg je stvorio ili upravo stvara Erdoğan.

No, što nakon njega? Po proglašenju rezultata referenduma, on se bio ogradio opaskom kako ovo ne čini zbog sebe, budući da je ionako već u poznim godinama i narušenog zdravlja. No, bio taj novi konstitucionalni aranžman dizajniran zbog Erdoğana ili njegovog nasljednika (spekulira se da bio to mogao biti aktualni potpredsjednik vlade Numan Kurtulmuş), svakako je zamišljen kako bi sačuvao Erdoğanovo životno djelo kulturne, religijske i ekonomske transformacije zemlje.

Opet bolesnik

Nakon više od stoljeća i pol, Turska je opet bolesnik na Bosporu, zemlja s vlašću koja je opasna i nepredvidljiva i za svoje građane i za bliže i daljnje susjedstvo, zemlja koja svojim proturječjima i nestabilnostima i dalje vapi za konsolidacijom, u kojem god ona smjeru naposljetku skončala.