Tvrtke koje pamtimo, osnivači koje ne pamtimo. Židovski poduzetnici – zaboravljeni dio ekonomske povijesti Hrvatske

• Naslovna fotografija: Progon Židova nakon osvajanja i pljačke Lakiša, u Asirskom carstvu. Zidni reljef iz Jugozapadne palače u Ninivi, u današnjem Iraku. (Osama Shukir Muhammed Amin FRCP, CC BY-SA 4.0)

• Enis Zebić diplomirao je i doktorirao filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i radi kao novinar. Autor je više radova i knjiga fokusiranih na hrvatsku filozofiju i politiku.

Uloga poduzetnika židovskog podrijetla u stvaranju i razvoju hrvatske industrije do 1941. godine iznimno je velika, iako oni u tom procesu sudjeluju tek od sedamdesetih godina 19. stoljeća. Tijekom cijelog tog razdoblja oni su bili jedan od glavnih motora i protagonista modernizacije u Hrvatskoj i nema privredne grane u kojoj nisu imali važnu ulogu, kaže povjesničarka Ljiljana Dobrovšak u sintetskom radu Začetnici industrije u Hrvatskoj židovskog podrijetla (Stajer-graf i Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj, Zagreb 2025). Kako navodi, „osnivali su industrijska poduzeća, štedionice i kreditne zavode, prednjačili u veletrgovini, uvodili nove oblike poslovanja i stvarali poslovne mreže, inicirali unošenje stranog kapitala, kao i uvoz i izvoz roba. U pokušaju da se obogate, bilo je onih koji su utemeljili manje tvornice, no one su bile kratkotrajnog vijeka, te su poslovale godinu, dvije, ali bilo je i onih koji su u svojem naumu uspjeli pokrenuli industrijska postrojenja koja su djelovala do dolaska ustaša na vlast, a neka postoje još i danas. (…) Osim u drvnoj i metalnoj industriji, izvozu slavonskih i bosanskih sirovina, bankarstvu i veletrgovini bili su važni i u drugim proizvodnim djelatnostima, prehrambenoj industriji, preradi alkohola i pivarstvu.” Poticali su organiziranje i zajednički nastup vinogradara, otvarali trgovine i špeceraje, prve knjižare, tiskare, konfekcijske radnje i bazare, preteče robnih kuća, vodili gostionice, restauracije i svratišta i hotele koji su se – kaže autorica – pamtili naraštajima. Već prisutna i raširena ocjena o velikom udjelu židovskih poduzetnika i njihovom velikom doprinosu hrvatskoj ekonomiji sada je dobila čvrst okvir, argumentaciju i sadržaj. Projekt koji je započeo kao popratni prilog od nekoliko stranica uz izložbu koja se trebala baviti ovom tematikom rezultirao je na kraju monografijom od 240 stranica, koja sintetizira dosadašnja istraživanja o ulozi židovskih poduzetnika u razvoju hrvatske industrije.

Kvalitetnu sintezu ranijih studija na temu gospodarske aktivnosti članova židovske zajednice u međuratnom razdoblju predstavlja knjiga “Začetnici industrije u Hrvatskoj židovskog podrijetla” u izdanju Stajer-Graf, Bet Israel. Autorica knjige, Ljiljana Dobrovšak. (Stajer-Graf, Bet Israel)

Ova sinteza je pionirski poduhvat. Naime, radovi iz međuratnog razdoblja Ljubomira St. Kosijera (o njemu je zanimljivu, ali potpuno prešućenu studiju objavila Mira Kolar-Dimitrijević) imali su takvu ambiciju, ali je nisu realizirali. Kvalitetne studije o ulozi Židova u ekonomskoj povijesti Hrvatske napisale su ekonomske povjesničarke Miroslava Despot, Mira Kolar-Dimitrijević i Zlata Živaković-Kerže, a podaci o židovskim poduzetnicima mogu se naći u pregledima industrije u međuratnom razdoblju Zdenke Šimončić-Bobetko i Ivane Žebec Šilj, kao i u radovima beogradske povjesničarke Vesne Aleksić o bankarstvu u Kraljevini Jugoslaviji, gdje je istražila i ulogu židovskog kapitala u bankarstvu. Također, u posljednja dva desetljeća objavljen je niz radova o povijesti židovskih zajednica u pojedinim hrvatskim gradovima. Međutim, sinteza dosadašnjih istraživanja je izostala. Tog nezahvalnog posla prihvatila se Ljiljana Dobrovšak, koja je o Židovima u Hrvatskoj doktorirala i sama objavila petnaestak radova o povijesti Židova u Hrvatskoj, pa tako i o židovskim gospodarstvenicima u pojedinim gradovima i regijama. U tom je poslu uspjela – obuhvaćena su 23 hrvatska grada – od Zagreba i Osijeka kao gradova s najbrojnijim i ekonomski najsnažnijim židovskim zajednicama, preko kraćih tekstova o Židovima poduzetnicima u Belišću, Brodu na Savi (Slavonskom Brodu), Čakovcu, Koprivnici, (Slavonskoj) Požegi, Varaždinu, Vinkovcima i Vukovaru do 15 studija slučaja židovskih poduzetnika u drugim gradovima – od Dubrovnika, Rijeke i Splita do Pakraca i Ludbrega. Zadaća je bila to zahtjevnija, jer nije trebalo opisati stanje, već proces koji se – u principu između 1860. i 1941. godine, ali je obuhvaćeno i ranije razdoblje – zbivao u dvije države koje su u međuvremenu doživljavale transformacije, i na nizu mikrolokacija.

Početkom druge polovice 19. stoljeća ukinuta su ograničenja Židovima za bavljenje poduzetništvom, zatim im je dopušteno stjecanje nekretnina a napokon i stjecanje građanskih prava

U Splitu i Dubrovniku prisutni od konca 15. stoljeća, na kontinentu se Židovi kao poduzetnici pojavljuju sporadično od konca 18. stoljeća – nakon akata o toleranciji cara i kralja Josipa II. koji su u Ugarskoj i Hrvatskoj na snazi od 1783. godine – ne nužno s uspješnim poduhvatima. Promjena nastaje zakonskim izmjenama – Obrtnim zakonom iz 1859.-1860. godine koji ukida ograničenja Židovima za bavljenje poduzetništvom i zakonom koji im dopušta posjedovanje nekretnina, a pogotovo proglašenjem emancipacije, odnosno stjecanjem građanske ravnopravnosti donošenjem Osnove zakona o ravnopravnosti Izraelićana u hrvatskom Saboru u jesen 1873. godine. Zakonska ograničenja jedan su od razloga kasnom uključenju poduzetnika židovskog podrijetla u hrvatsku ekonomiju, a drugi je ekonomska nerazvijenost Hrvatske.

„Kasno uključivanje Židova u razvoj industrije ne iznenađuje ako se uzme u obzir činjenica da je u prvoj polovici 19. stoljeća hrvatsko gospodarstvo u europskim razmjerima nerazvijeno, tek s naznakama početaka kapitalističke proizvodnje, jer Hrvatska je bila poljoprivredna zemlja s pretežito seoskim stanovništvom, a manufakturna proizvodnja i tvornički pothvati u gradovima i trgovištima bili su vrlo rijetki”, kaže autorica. Otada, pa sve do raspada Austro-Ugarske monarhije, položaj Židova sporo, ali postupno i konstantno se poboljšavao i brisane su zapreke njihovom gospodarskom djelovanju, kako u cijeloj državi, tako i u Trojednici. Neki su židovski poduzetnici za svoj gospodarski, ali i društveni doprinos u Austro-Ugarskoj monarhiji nagrađeni i plemstvom. Jakob/Jakov Weiss je 1874. godine kao prvi Židov u Hrvatskoj dobio plemstvo s predikatom „de Polna”, Filip Deutsch 1910. godine s predikatom „Maceljski”, a Šandor Alexander 1918. godine s predikatom „Sesvetski”.

Raspad Austro-Ugarske monarhije predstavljao je ozbiljnu cezuru u životu i aktivnostima židovske zajednice u Hrvatskoj, pa tako i poduzetnika židovskog podrijetla. Za početak, pljačka zelenog kadra pred raspad države, u kojoj je stradala i imovina židovskih poduzetnika, dovela je do preseljenja dijela židovske zajednice iz manjih u veće hrvatske gradove. U novoj južnoslavenskoj državi „ubrzo su vodeću ulogu počeli preuzimati Srbi koji istovremeno imaju i političku moć u rukama. Do 1925. godine politika jugoslavenske vlade prema hrvatskom gospodarstvu bila je dosta liberalna, ali se zamjenom krune za dinar, a i ratnim porezom te bankarskom politikom, sredstva akumulacije prelijevaju prema Beogradu.

Nakon uspostave Kraljevstva SHS, znatno je pojačana kontrola poslovanja, a velika gospodarska kriza 1929.-1933. posebno je pogodila židovske poduzetnike. Beograd 1930-ih, središte novouspostavljene države i mjesto gdje se kreirala ekonomska politika nove države. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

Od 1925. do 1931. državna se kontrola gospodarstava pojačala, što i Židovima otežava poslovanje. Zabranjuje se slobodno osnivanje dioničkih društava, a carinskom politikom zabranjuje se i uvoz mnogih proizvoda u zemlju, kojima su se do tada bavili Židovi”, opisuje Ljiljana Dobrovšak. Velika ekonomska kriza 1929.–1933. u Jugoslaviju je stigla s godinu-dvije zakašnjenja, ali posljedice su bile znatne, pogotovo za židovske poduzetnike. Krizom je naročito bio pogođen financijski kapital Hrvatske, „te je samo dio banaka u Hrvatskoj dobio zaštitu od isplate uloga štedišama, dok je veliki dio njih morao likvidirati svoje poslovanje, a među njima su bile brojne banke i štedionice koje su se nalazile u provinciji, a vodili su ih Židovi. Likvidirane su i brojne tvornice u vlasništvu Židova. Time je razbijena mreža na kojoj su Židovi zasnivali sigurnost i način svojeg poslovanja. Uspješno dalje mogu poslovati samo oni Židovi koji su se uspjeli integrirati u vladajuće srpsko društvo, međutim, ni to ne pomaže svima.” Dodatno, autorica kaže kako su od početka tridesetih godina jugoslavenske vlasti prikriveno provodile antisemitsku politiku, „onemogućujući im zapošljavanje u ministarstvima, pogotovo onima koja su provodila gospodarsku politiku”. Sljedeći je korak bila uredba beogradske vlade iz 1940. godine, kojom su „postavljeni povjerenici u židovske trgovine koje su se bavile prodajom hrane, i praktički je zabranjeno poslovanje svim veletrgovinama živežnih namirnica kojima su vlasnici bili Židovi.” U isto vrijeme uvedeno je ograničenje upisa židovske omladine u srednje škole i na fakultete, famozni numerus clausus, o kojem ćemo nešto kasnije.

Okupacija zemlje u travnju 1941. i uspostava marionetske ustaške vlasti brahijalno je prekinula život i aktivnosti židovske zajednice u Hrvatskoj, imovina im je oduzeta, a četiri petine židovske populacije izgubile su živote. Nakon 1945. godine njihova je imovina iznova bila nacionalizirana i/ili konfiscirana, podsjeća autorica.

Paromlinski kompleks 1914. godine. (Nepoznati autor, CC0 1.0)

U Zagrebu je Zagrebački paromlin, koji je započeo s radom 1862. godine, bio prva veća moderna tvornica. „Izgradnju paromlina potaknula je skupina zagrebačkih trgovaca predvođena Vatroslavom Egersdorferom. Zamjetan je i presudan udio dobrostojećih Židova među ovom skupinom. To su braća Samuel i Adam Hirschler, braća Wolf i Jakob Bresslauer, Samuel Weiss, Jakob i njegov sin Aleksandar/Škender Weiss, Emanuel Prister/Priester i Ivan Frankl. Potonji je imenovan i ravnateljem Paromlina.”

Židovski poduzetnici u Zagrebu pokreću plinaru, tvornice žigica, parketa, slatkiša (Union, kasniji Kraš), hotelijerstvo (Hotel „K caru austrijanskom”) i mnogo drugog. Najznačajnije su obitelji Alexander, Priester, Hartmann, Granitz, Stern, Franck, Siebenschein, Klein, Mueller, Deutsch Maceljski, Mayer-Marić, Moster, Weiss… Angažirali su se i u bankarstvu (Hrvatska eskomptna banka, i druge) i graditeljstvu gdje su npr. Lavoslav/Lav Hönigsberg i Julijo/Julije Deutsch, a potom i njihovi nasljednici i nastavljači ostavili svojim projektima neizbrisiv trag u centru Zagreba i drugih gradova sjeverozapadne Hrvatske. Što je od svega toga ostalo danas? „Većina tih poduzetničkih pothvata i poduzeća danas ne postoji, neka od njih održala su se nakon 1945. godine, ali ne u židovskom vlasništvu, druga su nestala u vihoru privatizacije, a samo nekoliko ih je preživjelo turbulentna vremena i postoje i danas, te na njihovim mrežnim stranicama, podacima njihove povijesti, tek kao detalj navodi se da su njihovi osnivači bili Židovi, a ponekad ni to”, zaključuje Ljiljana Dobrovšak.

Zgrada banke Esseg Weiszmayer & Sorger u Osijeku, Osječki zbornik 22-23, 1939. (Stajer-Graf, Bet Israel)

Drugo je veliko središte židovskih poduzetnika Osijek, gdje su Židovi do 1880-ih bili sitni trgovci, obrtnici, gostioničari i slično, da bi se otada počeli pojavljivati i kao poduzetnici, industrijalci, bankari, liječnici i odvjetnici. „Udjel osječkih Židova početkom 20. stoljeća bio je golem u razvoju dioničarstva i trgovine, tvorničkoj industriji, bankama i štedionicama i drugim gospodarskim ustanovama koje dobivaju izuzetnu važnost u sustavu nacionalne ekonomije, što je i utjecalo da je Osijek na prijelazu stoljeća jedan od najvećih i gospodarski najrazvijenijih gradova Hrvatske”, navodi se u knjizi. Osječki Židovi bili su „pioniri mlinarske industrije” – od Prvog osječkog mlina na valjke koji je 1879. godine pokrenuo Josip Kraus/Krauss i koji je izvozio brašno „do Egipta na istok i Engleske na zapad”, pa do Paromlina Union pokrenutog 1891. godine, kojemu su osnivači bili među ostalima i „ugledni osječki židovski poduzetnici Oskar Weiszmayer i Julije Sorger”, i koji je tada bio najveći mlin u Austro-Ugarskoj. Na poticaj židovskih poduzetnika pokrenuta je 1905. godine u Osijeku i proizvodnja šećera, a bili su angažirani i u drugim granama prehrambene, kao i drvne, kožne, tekstilne i kemijske industrije, graditeljstvu i novčarstvu. Uz navedene, tu su prezimena Frank, Schulhof, Pfeiffer i druga.

Po istom obrascu, ali u manjem opsegu, obrađeni su i drugi hrvatski gradovi. Tako se opsežno opisuje aktivnost obitelji Guttmann u Belišću, gdje je izgrađen opsežan kompleks za preradu drveta, ali i radničko naselje (početkom 20. stoljeća tvrtka je zapošljavala oko 3.000 radnika!). Guttmannovim zalaganjem izgrađena je i mreža željezničkih pruga, među kojima ona na relaciji Belišće – Osijek 1908. godine, „čime se povezala Slavonija s užom Hrvatskom i na taj je način Slavonija gospodarski ojačala”. U Slavonskom Brodu (ranije Brodu na Savi) autorica izdvaja obitelj Ehrmann u drvnoj industriji, a najistaknutiji član te obitelji Aleksandar, „neizostavna figura u povijesti hrvatske drvne industrije i jedan od značajnijih industrijalaca u Brodu”, 1923. godine potaknuo je osnivanje Tvornice vagona, mostova i šina (kasnije Đuro Đaković).

Razglednica tvrtke Stock-Brandy iz Slavonske Požege, iz fundusa Muzeja grada Požege. (Stajer-Graf, Bet Israel)

U Čakovcu su tri židovske obitelji – Graner, Neumann i Vajda – osnovale Međimursku trikotažu Čakovec, Čateks i Vajdu – koje su i dan-danas simboli međimurskog gospodarstva. Vajda je između dva rata „stekao ime koje je poznato u Europi – svoje proizvode izvozio je u Austriju, Švicarsku, Italiju, Englesku, Njemačku, Češku, pa i u Egipat.” U Koprivnici su Židovi u tom razdoblju ugostitelji, ali bave se i rudarstvom i mlinarskom industrijom. U (Slavonskoj) Požegi židovski poduzetnici osnivaju Stock (sada Zvečevo), koja je bila „glavna tvrtka slatkih proizvoda u Kraljevini Jugoslaviji, ali i jedno od većih postrojenja za proizvodnju i preradu alkoholnih pića.”

Snažan su trag židovski poduzetnici ostavili i u Varaždinu. Tivar (kasniji Varteks) i Varaždinska industrija svile dvije su tvrtke koje su oni osnovali, i koje su neizostavan dio varaždinskog identiteta, ne samo u gospodarskom aspektu. Židovska obitelj Marton osniva između dva rata u Vinkovcima tvornicu kože koja uspijeva opstati usprkos konkurenciji borovske Bate, a na kvalitetnoj osnovi te tvornice iza 1945. godine stvara se „jedan od najznačajnijih proizvodnih pogona poslijeratnih Vinkovaca”, tvornica kože Boris Kidrič. U Vukovaru su istaknuti poduzetnici židovskog podrijetla Obersohn, Pfeffermann, Bier i Stein, a vukovarska luka kao značajna luka za izvoz žita nakon 1918. godine gubi taj status u korist Novog Sada i Bačke Palanke. Židovski poduzetnici imaju značajnu ulogu u osnivanju i poslovanju Našičke d.d. u Našicama, „jednog od najvećih drvnih poduzeća u Kraljevini Jugoslaviji”. Međutim, 1935. godine kreće suđenje čelnim ljudima tvrtke za korupciju, a autorica citira navode istraživača „da je to suđenje bilo smišljeni udarac beogradskog režima na gospodarski snažne tvrtke koje su u Kraljevini Jugoslaviji vodili Židovi. Od 48 glavnooptuženih čak petnaestorica bili su Židovi.”

U 15 studija slučaja židovskih poduzetnika u drugim hrvatskim gradovima iznova se susrećemo s tvrtkama koje su osnovali židovski poduzetnici, a koje su neizostavan dio identiteta tih gradova – primjerice bjelovarskim Koestlinom koji je osnovala obitelj Wolf, Daruvarskom pivovarom koju je pokrenula obitelj Gross, riječkim brodogradilištem Viktor Lenac koje osniva Josip Lazarus ili više splitskih poduzeća povezanih s obitelji Morpurgo – od knjižare do tvornice ribljih konzervi. Cementare u Solinu i Majdanu pored Splita, kao i tvornicu Salonit u Vranjicu, pokrenuo je splitski poduzetnik Julio Stock.

Beč i Budimpešta bili su mjesta gdje su budući poduzetnici iz Hrvatske stjecali tehničko obrazovanje. Na fotografiji su prikazani studentski neredi na bečkom sveučilištu nakon nacističkog pokušaja da Židovima onemoguće ulazak na sveučilište. (Nepoznatni autor, CC0 1.0)

Kako se mogu objasniti toliki gospodarski poduhvati i uspjesi razmjerno nevelike grupe židovskih poduzetnika u Hrvatskoj? Osim napornog rada i naglašene solidarnosti unutar zajednice dodatni je uzrok ekonomskog uspjeha židovskih poduzetnika u razdoblju Austro-Ugarske monarhije i obrazovanje, pogotovo tehničko, koje stječu na visokim školama u Budimpešti i Beču, a kasnije i u Zagrebu. Upravo zbog te naglašene želje za stručnim, ali i općim obrazovanjem mladih generacija, posebno je bolno odjeknulo uvođenje numerus claususa u obrazovanju mladih jugoslavenskih Židova, potkraj Kraljevine Jugoslavije u jesen 1940. godine. Tom mjerom, donesenom na inzistiranje slovenskog klerikalnog političara, ministra prosvjete Antona Korošca, radikalno je ograničena mogućnost srednjeg i visokog obrazovanja za mlade Židove, odnosno dopuštena je mogućnost upisa samo do onog postotka koliki je udio Židova u ukupnom stanovništvu.

Osim školovanja, dragocjeno je bilo stjecanje iskustva, jer se poduzetnikom ne postaje rođenjem. Tu je ilustrativan slučaj već spomenutog Aleksandra Ehrmanna (Podbuz, Ukrajina, 1879. – Zagreb, 1965.) koji se pripremao za rad u obiteljskoj drvnoj industriji „pa je u razdoblju od 1890. do 1908. radio u nekoliko prestižnih srednjoeuropskih drvoprerađivačkih kuća. Od 1901. do 1903. radio je u Beču u uglednoj dvorskoj tvornici parketa Braća Engel. Od travnja do kraja kolovoza 1907. radio je za budimpeštansku drvnu industriju Mundus, koja je bila u vlasništvu obitelji Ehrmann i to u postrojenjima u Ungvaru, potom je radio u tvornici u Vratima u Gorskom kotaru kao voditelj opskrbe i na kraju kao voditelj tvornice pokućstva u Varaždinu. U ožujku 1916. preuzeo je vođenje obiteljske tvrtke Slavonija d.d. (Slavonija, društvo na dionice za industriju drva), koju je 1904. utemeljio njegov brat Leo.” I to nije jedini takav slučaj koji se spominje u knjizi.

Knjiga “Začetnici industrije u Hrvatskoj židovskog podrijetla” otkriva tko je izgradio kuće i tvornice uz koje svakodnevno prolazimo. (Ljiljana Dobrovšak, Stajer-Graf, Bet Israel)

Ako posudimo lijepu sliku Ivane Žebec Šilj iz njenog rada o zagrebačkoj industriji pred Drugi svjetski rat, možemo reći da je knjiga Ljiljane Dobrovšak pokazala što se krije iza pročelja građevina koje su neizostavni element Zagreba i drugih hrvatskih gradova u kojima su poduzetnici židovskog podrijetla djelovali. A opet, dok je čitamo, kao da hodamo po nekim sablasno praznim prostorima, jer je velika većina ovih poduzetnika i njihovih obitelji nestala u logorima u Hrvatskoj ili drugdje po okupiranoj Europi.

Koje je njeno šire društveno i civilizacijsko značenje? Podsjetimo što je predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus kazao 2006. godine, na obilježavanju 200 godina od osnutka Općine:

„Bezbrojni znameni židovske prisutnosti u međuratnom i još ranijem razdoblju snažno su bili ubilježeni u zagrebačku urbanu i pojedinačnu memoriju. (…) Što su Židovi bili Zagrebu – što je Zagreb bio Židovima? Iz židovskog gledišta lakše je odgovoriti na drugi dio pitanja. Zagreb im je u određenoj povijesnoj i civilizacijskoj konstelaciji dopustio da ga izaberu kao mjesto života i šansu egzistencije. U materijalni i duhovni napredak Zagreba ugrađivali su rad i talent, znanje i vjeru. Postepeno su postali dio liberalnog društva i vjerovali da su stekli domovinu. No 1941. surovo su razbijene iluzije o integraciji i san o domovini koja je Židove odbacila kao strano tijelo… Odgovor što su Židovi bili Zagrebu nije dorečen. Nije ispravno ni dovoljno, da on ostaje na nama. Židovski Zagreb, kakav je bio do početka Drugog svjetskog rata, zatrt je i nestao u nepovrat. On pripada povijesti i sjećanju. Ne bi bilo dobro da to sjećanje održavamo samo mi”.

Zamijenimo li riječ „Zagreb” riječju „Hrvatska”, Krausove ocjene podjednako vrijede i za cijelu zemlju. Ona Hrvatska u kojoj su Židovi bili značajan i vrijedan dio „zatrta je i nestala u nepovrat” i pripada povijesti i sjećanju. Svojom studijom Ljiljana Dobrovšak odgovara na Krausovo pitanje što su Židovi bili Zagrebu (i Hrvatskoj) i na njegovo dobrohotno upozorenje kako ne bi bilo dobro da sjećanje na njih održava samo malobrojna židovska zajednica u današnjoj Hrvatskoj, već da ono postane dio kolektivne, zajedničke memorije.