U ekonomici stalno pobjeđuje struja čiji su teorijski temelji i prediktivna moć slabiji.  Tako su uspješni još samo svećenici

Srž sukoba u ekonomici je oko prirode novca, piše Zvonimir Šikić u članku u povodu knjige Money and Government, Roberta Skidelskog. Druge intenzivne i povezane ekonomske rasprave su o određenju dugog roka 'prirodne ekonomske ravnoteže' i kratkog roka poremećaja, te o mogućnosti mikroekonomskog utemeljenja makroekonomije. Skidelsky daje povijesni i kritički pogled na te rasprave, očekuje u kojem bi se smjeru ekonomika mogla reformirati te na tom temelju odgovara na poznato Kraljičino pitanje zašto nitko nije predvidio krizu 2008. godine

Ortodoksni (neoklasični) ekonomisti i dalje nas uče da je primarna, po mnogima i jedina, ekonomska uloga države osiguravati stabilnost cijena. Ako se inflacija drži pod kontrolom koordiniranim djelovanjem vlade i centralne banke, tržište će pronaći svoju prirodnu stopu nezaposlenosti i osigurati zdrav rast. To su ideje monetarizma 1980-ih, koje su do 1990-ih prihvaćene kao stvar zdravoga razuma (koju navodno razumije svaka misleća osoba) pa i danas većina političkih rasprava kreće od pretpostavke o opasnosti državne potrošnje. Sve to unatoč činjenici da od recesije 2008. centralne banke mahnito „tiskaju“ novac radi stvaranja inflacije koja bi bogate prisilila da s novcem učine nešto korisno i što se to uglavnom ne ostvaruje.

Naime, danas živimo u ekonomskom svijetu različitom od onoga prije kraha 2008. Pad nezaposlenosti više ne dovodi do rasta plaća, a stvaranje novca („ni iz čega“) ne uzrokuje inflaciju. Ipak, političke rasprave i ekonomski udžbenici ostaju nepromijenjeni jer ortodoksni ekonomisti (iako se nisu pokazali osobito dobrima u predviđanju ekonomskih krahova ili smišljanju politika za njihovo sprečavanje) i dalje imaju nevjerojatno velik intelektualni autoritet. Takvim se uspjehom mogu pohvaliti još samo svećenici.

Ppostoje i heterodoksni ekonomisti (austrijanci, postkejnzijanci, institucionalisti, moderni monetaristi, marksisti,…), ali su uglavnom isključeni iz onoga što se smatra “ozbiljnom” ekonomijom. Heterodoksne ekonomiste ortodoksni tretiraju kao korak do ridikula, unatoč činjenici da oni imaju mnogo bolji dosje predviđanja stvarnih ekonomskih događaja.

Suvremena psihologija i sociologija odavno su opovrgnule osnovne pretpostavke na kojima se temelji ortodoksna (neoklasična) ekonomija, no one su ipak prodrle u širu populaciju koja danas s lakoćom prihvaća politike uništavanja socijalne države i preraspodjelu resursa prema bogatima. “Ne postoji čarobno stablo  na kojem rastu novci”, ponavljala je Theresa May tijekom izbora 2017. godine i ta se sentenca u mnogim varijacijama uporno ponavlja u medijima, kad god netko pita zašto penzioneri kopaju po kantama za smeće.

U svakoj razvijenoj ekonomiji ima puno „čarobnih stabala na kojima rastu novci“. Ona se zovu “banke”. Moderni je novac kredit i banke davanjem zajmova kreiraju depozite, odnosno stvaraju novac doslovno ni iz čega te

Ono što je najzanimljivije u vezi s tom sentencom jest da ona nije istinita. U svakoj razvijenoj ekonomiji ima puno „čarobnih stabala na kojima rastu novci“. Ona se zovu “banke”. Moderni je novac kredit i banke davanjem zajmova stvaraju novac doslovno ni iz čega. Gotovo sav novac koji trenutno cirkulira svijetom stvoren je na taj način. Javnost toga uglavnom nije svjesna.

Istraživanje britanske organizacije Positive Money otkrilo je da 85 % članova njihovog parlamenta nema pojma kako nastaje novac. Većina misli da ga stvaraju u Kraljevskoj kovnici i da se bankovni zajmovi financiraju iz depozita građana i firmi u tim bankama.  Čak je i Marko Škreb, bivši guvernera HNB-a, u intervjuu Večernjem listu izjavio: „Banke prikupljaju štednju ljudi kao što smo vi i ja … i kada se te štednje nakupi … znaju bolje od nas gdje i na koji način taj novac uložiti pa da na kraju i mi od  novca koji smo im povjerili izvučemo solidnu zaradu.“ Ukratko, banke su samo posrednici.

Naravno, ekonomisti nisu baš potpuno nesvjesni prave uloge banaka. Iako postoji (laicima „samorazumljiva“) škola koja inzistira na tome da banke vjerovnicima pozajmljuju sredstva iz depozita, ipak je zastupljenija ona koja drži da banke stvaraju novi novac. Ali samo do razine nekog multiplikatora tih depozita pa se vaš stambeni kredit i dalje može smatrati utemeljenim u tim depozitima. Samo manjina, uglavnom postkejnzijancaca i modernih teoretičara novca, smatra da bankari koriste „čarobni štapić“ kojim novac stvaraju ni iz čega, u vjeri da će klijent kredit na kraju vratiti te će se tako zajmovi i dugovi u cijelom sustavu uredno poništiti. To znači da se zajmovi ne temelje na depozitima, nego su depoziti rezultat zajma, tj. većina bančinih depozita naprosto su zajmovi koje je banka dala svojim klijentima.

Kao što je 2014. jednostavnim zapošljavanjem u banci ustanovio njemački ekonomist Richard Werner, kreditni službenici nikada ne provjeravaju sredstva svoje banke, rezerve ili bilo što drugo. Oni samo procjenjuju vjerojatnost da će kredit biti vraćen i ako procijene da je ta vjerojatnost visoka novac jednostavno deponiraju na račun pozitivno procijenjenog klijenta.

Bank of England je prekipjelo i odlučila se objasniti kako se kreira novac. No, nitko se u Velikoj Britaniji, ni BBC, na to nije ni osvrnuo. Ipak, u nekim zemljama, na primjer Norveškoj, Švicarskoj i Njemačkoj, revidirane su politike ‘štednje’.

Na kraju je ipak prekipjelo centralnim bankarima. Engleska centralna banka objavila je službeno izvješće pod nazivom Money Creation in the Modern Economy u kojem je jasno i glasno rekla da postojeći udžbenici ekonomije i vladajuća ortodoksna ekonomija nisu u pravu, nego su u pravu heterodoksni  ekonomisti. Privatne banke stvaraju većinu novca. Stvaraju ga i središnje banke, ali u bitno manjim iznosima, a ortodoksija u potpunosti griješi kada tvrdi da je funkcija središnjih banaka stvaranje novčane ponude. One je ne stvaraju ni u kojem smislu. Njihova je funkcija postavljanje kamatne stope, tj. određivanje cijene novca koji stvaraju privatne banke.

Gotovo sva javna rasprava o tim temama temelji se na lažnim pretpostavkama. Primjerice, s obzirom na ono što je objasnila Engleska centralna banka, državno zaduživanje ne preusmjerava sredstva iz privatnog sektora, što je glavna baba roga zagovaratelja „objektivne“ nemogućnosti socijalne države, jer nigdje ne postoji neki ograničeni fond ukupno dostupnog novca (koji ode li jednom bude uskraćen drugom) nego zajmovi stvaraju nov novac koji prije nije postojao. Pitanje je, kao i kod svih zaduženja, hoće li se dug povratom poništiti, tj. hoće li zajam donijeti novu vrijednost¹⁾.

Mogli bismo očekivati da će takvo priznanje o stvarnoj prirodi novca dovesti do nekih otrežnjenja. U određenim krugovima ono se i dogodilo. Središnje banke u Norveškoj, Švicarskoj i Njemačkoj brzo su objavile slična objašnjenja porijekla novca i konzekventno revidirale svoje politike „štednje“.  S druge strane, u Britaniji čija je središnja banka prva viknula „car je gol“ neposredni je odgovor politike i medija bio tek zaglušna tišina. Izvještaj Engleske centralne banke nikada nije spomenut na BBC-u ili bilo kojoj drugoj televiziji. Novinski kolumnisti nastavili su pisati kao da je ortodoksni monetarizam očigledna istina. „Stručnjaci“ su političare i dalje uvjeravali (ako već i sami po sebi nisu bili uvjereni) da novca za socijalne programe naprosto nema. Kao da je uspostavljena neka vrsta prešutnog sporazuma u kojem je tehnokratima dopušteno živjeti u stvarnom svijetu obilja, dok političari i komentatori kreiraju lažni svijet nužnih oskudica u kojem žive mase vjernika u tu virtualnu stvarnost.

Ipak, jedna od najznačajnijih knjiga na tu temu izašla je u Velikoj Britaniji. „Novac i vlada: Prošlost i budućnost ekonomije“ (Money and Government: The Past and Future of Economics), iz pera Roberta Skidelskog.  Radi se o pokušaju odgovora na pitanje zašto je glavna struja ekonomije bila toliko neefikasna neposredno prije i nakon krize 2008.

Skidelsky je rođen je u Mandžuriji, školovao se u Oxfordu, profesor je političke ekonomije u Warwicku, a najpoznatiji je kao autor ključne znanstvene i osobne biografije Johna Maynarda Keynesa. Već je tri desetljeća, kao Baron of Tilton, u Domu lordova. Bio je vezan i s  konzervativcima i s laburistima, ali i neovisan o oba pola. Dovoljno je uz establišment da može reći ono što misli i da establišment respektira njegove stavove. Čovjek je koji slijedi vlastite ideje, a posljednjih je godina koristio svoj položaj kako bi promicao reformu ekonomske znanosti. Spomenuta je knjiga jedan od proizvoda tog nastojanja.

Ona opisuje stalni sukob dvaju koncepata u kojem uvijek pobjeđuje onaj koji niti je teorijski fundiraniji niti ima veću prediktivnu moć. Srž sukoba jest percepcija prirode novca. Je li novac roba koja olakšava razmjenu ili je prvenstveno kredit? Iako je on uvijek mješavina jednog i drugog, težište se s vremenom pomiče u jednom ili drugom smjeru.

U srednjem vijeku transakcije su se diljem Euroazije obavljale uglavnom kreditnim sredstvima. Percepciju je promijenila pojava globalnih europskih imperija u  16. i 17. stoljeću, s poplavom zlata i srebra opljačkanog u obje Amerike. Povijesno gledano, osjećaj da su pravi novac „zlatne poluge“ karakterističan je za razdoblja općeg nasilja, masovnog ropstva i predatorskih armija – što su za veći dio svijeta razdoblja španjolskog, portugalskog, nizozemskog, francuskog i britanskog carstva.

Zlato iz obiju Amerika u 16. i 17 stoljeću utjecalo je na percepciju prirode novca. Jean Bodin koncipirao je kvantitativnu teoriju novca, koja ne odražava stvarnost (temelji se na krivim pretpostavkama i izostavlja važne činjenice), osim što je prihvaćena kao zdravorazumska pa se i dalje koristi u novčanim politikama

Jedna važna teorijska inovacija koju je omogućilo novo shvaćanje novca kao „zlata“ bila je, kako piše Skidelsky, „kvantitativna teorija novca“, iz udžbenika poznata pod akronimom QTM. Prvi ju je iznio francuski odvjetnik Jean Bodin kao prilog raspravi o uzroku destabilizirajuće inflacije koja je uslijedila nakon iberijskog osvajanja Amerike. Bodin je tvrdio da je inflacija jednostavno pitanje ponude i potražnje: ogroman priljev zlata i srebra iz španjolskih kolonija srušio je vrijednost novca u Europi. To je bez sumnje izgledalo kao zdravorazumsko objašnjenje, no sve se ipak temeljilo na lažnim pretpostavkama.

Kao prvo, većina zlata i srebra iskopanog u Americi uopće nije završila u Europi, a pogotovo nije pretvorena u kovanice. Većina je izravno otplovila u Kinu i Indiju (za kupnju začina, svilenih i pamučnih tkanina i ostalih orijentalnih luksuza) i ako je kod kuće imala inflacijske učinke, bilo je to na temelju raznih spekulativnih obveznica.

To je tipično za primjene QTM-a: čine se samorazumljivima, ali samo ako izostavite većinu ključnih činjenica. Udvostručenje količine zlata u zemlji neće imati utjecaja na cijenu kruha ako sve zlato date bogatim ljudima, a oni ga spreme u svoje podrume ili ga koriste za izradu pozlaćenih zahoda (zato ni „kvantitativno ublažavanje“, tj. strategija kupnje dugoročnih državnih obveznica radi stavljanja novca u opticaj, nije bila naročito uspješna). Ono što je zapravo važno jest potrošnja.

Bez obzira na to, od Bodinog vremena do danas, gotovo svaka političko ekonomska rasprava, završila je pobjedom QTM-a. Već krajem 17. stoljeća tako je završila i rasprava između fizičara Isaaca Newtona (tadašnjeg upravnika kovnice novca) i filozofa Johna Lockea. Newton je smatrao da srebrne kovanice treba zakonom devalvirati, kako bi se spriječila recesija, a Locke je držao ekstremnu monetarističku poziciju, tvrdeći da bi država trebala biti isključivo jamac vrijednosti imovine (uključujući i srebrnih kovanica) jer bi sve drugo zbunilo investitore i prevarilo vjerovnike.

Locke je pobijedio. Rezultat je bila ekonomska depresija u kojoj su stotine tisuća ostale bez posla, što je dovelo do velike gladi i nereda. Vlada je brzo promijenila politiku (prvo dopuštajući bankama da monetiziraju vladine ratne dugove u obliku „bezvrijednih“ papirnatih novčanica, a na kraju i ukidanjem srebrnog standarda u potpunosti), ali u službenoj retorici, Lockeova mala država i kruta monetarna ideologija i dalje je ostala osnovom svih daljnjih političko ekonomskih rasprava.

Kako je Locke pobijedio Newtona

Prema Skidelskom, obrazac se ponovio 1790-tih, 1840-ih, 1890-ih te kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih, s Thatcheričinim i Reaganovim (u oba slučaja kratkim) provođenjem monetarizma. Uvijek vidimo isti slijed događaja:

(1) Vlada se kao osnovnog načela drži politike krutog novca.

(2) Dolazi do katastrofe.

(3) Vlada tiho napušta politiku krutog novca.

(4) Gospodarstvo se oporavlja.

(5) Filozofija krutog novca, unatoč tome, ostaje „zdravorazumsko“ načelo.

Kako je bilo moguće opravdavati niz neuspjeha koji se rađao iz tog obmanjujućeg načela? Prema Skidelskom, dosta se krivnje može pripisati škotskom filozofu Davidu Humeu. Osim što je bio zagovornik QTM-a, Hume je prvi promovirao ideju da kratkoročni šokovi mogu stvoriti dugoročne koristi ako oslobode samo-regulirajuću moć tržišta.

I tako, od Humea do naših dana, ekonomisti razlikuju kratkoročne i dugoročne učinke političko ekonomskih intervencija. Razlika se koristi kako bi opravdala ekonomsku teoriju ravnoteže koja je bez te razlike teško uskladiva sa stvarnošću. Kratkoročnim se obično drži „neprirodno“ razdoblje tijekom kojeg tržište, pod utjecajem nekog šoka, privremeno odstupa od svog „prirodnog“ i dugoročnog ravnotežnog stanja. Tako se sugerira da bi vlade trebale prepustiti tržištima da otkriju svoje prirodno ravnotežno stanje, jer bi vladine intervencije, s ciljem ispravljanja tek kratkoročnog neprirodnog stanja, samo otežale samo-regulirajući povratak prirodnoj dugoročnoj ravnoteži.

Naravno, tvrdnja da će se tržišta na kraju uvijek stabilizirati može se testirati samo ako odredite kada je kraj „kratkoročnog razdoblja“. Za ekonomiste to je uglavnom “koliko god treba da se ekonomija vrati u ravnotežu”, što cijelu priču čini logički cirkularnom. I tako je politika krutog novca (koja primarno koristi vjerovnicima i bogatima) opravdana kao „surovi lijek“ koji omogućuje da se dođe do cjenovnih signala koji će tržište dugoročno vratiti u zdravo i prirodno stanje ravnoteže.

Hume postulira ‘prirodnu’ ekonomsku ravnotežu, dok to Polanyi to tumači kao socijalni inženjering

Opisujući kako je sve to nastalo, Skidelsky nam objašnjava povijest koju nam je Karl Polanyi prvi počeo oslikavati 1940-ih; kako su navodno samo-regulirajuća nacionalna tržišta zapravo plod pažljivog socijalnog inženjeringa. Dio tog inženjeringa uključivao je svjesno poticanje ogorčenja na “veliku državu”.

Skidelsky piše da je ključna inovacija bio porez na dohodak, koji je prvi put uveden u Britaniji 1814. Do Prvog svjetskog rata on je postao glavni izvor državnih prihoda. Porez na dohodak imao je dvostruku korist: pružanje britanskoj državi sigurnih prihoda i lakše ostvarenje interesa birača da imaju jeftinu vladu, budući da su pravo glasa imali samo porezni obveznici. A zapravo nema nikakvog razloga da se moderna država financira prvenstveno iz poreza na dohodak. Postoji mnogo učinkovitijih načina koji ne zahtijevaju veliki birokratski aparat za nadziranje građana. Ali oni promašuju stvarnu poantu. Porez treba građane razbjesniti, trebaju osjetiti nepravdu. To je zaista genijalna politička majstorija klasičnog liberalizma i suvremenog neoliberalizma – ekspanzija birokratske države koja svojim čelnicima omogućava da navodno zagovaraju malu državu.

Jedino odstupanje od ovog obrasca zbilo se sredinom dvadesetog stoljeća i pamti se kao kejnzijansko doba. Bilo je to razdoblje u kojem su vođe kapitalističkih demokracija, zaplašeni ruskom revolucijom i izgledima masovnih pobuna vlastitih radnika, dopustile neviđenu razinu preraspodjele – što je zauzvrat dovelo do najobuhvatnijeg materijalnog prosperiteta u ljudskoj povijesti. Priča o kejnzijanskoj revoluciji 1930-ih i neoklasičnoj kontrarevoluciji 1970-ih ispričana je nebrojeno puta, ali Skidelsky čitatelju pruža portret temelja toga sukoba.

Ekspanzija birokratske države koja svojim čelnicima omogućava da navodno zagovaraju malu državu zaista je genijalna politička majstorija klasičnog liberalizma i suvremenog neoliberalizma

Keynes je bio tvrdi antikomunist, ponajviše zato što je smatrao da je kapitalizam najvjerojatniji pokretač tehnološkog napretka koji će u velikoj mjeri eliminirati potrebu za radom. Želio je punu zaposlenost ne zato što je smatrao da je rad dobar, već zato što ga je u konačnici želio ukinuti. Zamišljao je društvo u kojem će tehnologija zamijeniti ljudski rad. Kao i Max Weber, smatrao je da društvene znanosti nikad neće doći do zakona kakvi su zakoni fizike, jer kada pomisle da su im se približili samo društvo će se već toliko promijeniti da ti „zakoni“ više neće vrijediti. S druge strane, Keynesovi protivnici žele ukorijeniti svoje argumente baš u takvim univerzalnim zakonima.

Laicima je teško vidjeti o čemu se ovdje zapravo radi, jer se argument počeo prezentirati kao tehnički spor između mikro i makroekonomije. Kejnzijanci inzistiraju da je mikroekonomija prikladna za proučavanje kućanstava ili tvrtki (kada pokušava optimizirati njihova ponašanja na tržištu), ali čim se počnu promatrati nacionalna gospodarstva, prelazi se na potpuno drugačiju razinu složenosti, kojoj je primjerena makroekonomija. Kao što je nemoguće razumjeti ponašanje ljudi analizirajući kemijske reakcije u njihovim stanicama, tako ni kolebanja kamatnih stopa ili stopa zaposlenosti ne možemo razumjeti  analizirajući skup mikrotransakcija iz kojih one proizlaze. Kako bi rekli filozofi znanosti, tu se susrećemo s (barem nama) ireducibilnim “emergentnim svojstvima”. Očito trebamo razumjeti mikrorazinu (kao što je potrebno razumjeti procese u ljudskim stanicama) da bismo imali bilo kakve šanse za razumijevanje makrorazine, ali to nije dovoljno.

Je li cjelina (makroekonomija), nešto više od zbroja mikroekonomskih dijelova. John Maynard Keynes

Keynesovi protivnici, počevši od starog suparnika Friedricha Hayeka i šarenog društva koje se okupilo u Mont Pelerin-u, okomili su se izravno na ideju da su nacionalne ekonomije nešto više od zbroja njihovih dijelova. Nacionalne ekonomije trebalo bi svesti na ukupni učinak milijuna pojedinačnih odluka, pa je stoga svaki element makroekonomije morao biti sustavno „mikrofundiran“. Politički, primjećuje Skidelsky, to je naprosto otpor prema samoj ideji regulatorne države i bilo kakvog javnog dobra.

To je stajalište bilo tim radikalnije što je u tom trenutku i sama mikroekonomija dovršavala duboku transformaciju, iz tehnike za razumijevanje načina na koji dionici tržišta donose odluke, u neki oblik opće filozofije ljudskoga života. To je uspjelo usvajanjem pretpostavki za koje su čak i sami ekonomisti priznavali da nisu realne: pretpostavimo čisto racionalne aktere, motivirane isključivo vlastitim interesima, koji točno znaju što žele, nikada se ne predomišljaju i usto imaju potpun pristup svim relevantnim informacijama o cijenama na koje sami ne utječu. Iz ovih pretpostavki slijedile su precizne jednadžbe koje opisuju što se može očekivati od takvih homo economicusa.

Nema ničeg lošeg u stvaranju simplificiranih modela. Tako postupaju sve znanosti. Ali one te modele testiraju u stvarnosti i prilagođavaju ih rezultatima testiranja. Upravo to ekonomisti nisu činili. Umjesto toga svoje su modele, zaogrnute (neupućenima) nerazumljivim matematičkim formulama, pretvorili u samodovoljni svijet u kojem su njihove pretpostavke uvijek valjane. To im je omogućilo da se proglase jedinom društvenom znanošću koja je napredovala do razine egzaktne prediktivne znanosti.

S tom je preporukom homo economicus osvojio ostatak akademije, tako da je do 1960-ih gotovo svaka znanstvena disciplina koja priprema buduće moćnike (politologija, međunarodni odnosi i sl.) usvojila neku varijantu „teorije racionalnog izbora“ koja je u konačnici potekla iz mikroekonomije. Kako piše Skidelsky, do 1990-ih čak se i čelnici umjetničkih zaklada ili dobrotvornih organizacija ne bi smatrali potpuno kvalificiranima ako ne bi barem donekle poznavali “znanost” o ljudskim odnosima koja pretpostavlja da su ljudi, u osnovi, sebični i pohlepni.

To su bili „mikrotemelji“ na kojima su neoklasični reformatori željeli  reutemeljiti makroekonomiju (zahtjev je poduprt nekim neporecivim slabostima kejnzijanizma, prije svega nesposobnošću da objasni stagflaciju iz 1970-ih). Krajnji cilj bio je vratiti se politikama krutoga novca i male države koje su dominirale devetnaestim stoljećem.

Kao i uvijek, monetarizam nije uspio pa je još jednom veoma brzo napušten. Ali ideološki je intervencija bila toliko učinkovita da su čak i “postkejnzijanci“ koji su se vratili makroekonomskim argumentima (poput Josepha Stiglitza ili Paula Krugmana) i dalje osjećali obvezu „mikroutemeljenja“ tih argumenata.

Teorija kaže da nema smisla pokušavati profitirati od špekulacija, jer dionice uvijek imaju ispravnu cijenu i njihova se kretanja ne mogu predvidjeti. Ali tržište ne bi bilo efikasno bez pokušaja ulagača da zarade  jer ne bi postojao mehanizam samo-korekcije

Problem je, naglašava Skidelsky, što „lude premise dovode do ludih zaključaka“. Tako će Fama (glavni promotor hipoteze efikasnog tržišta, HET) moći tvrditi da “na efikasnom tržištu, konkurencija mnogih inteligentnih sudionika dovodi do stvarne cijene vrijednosnog papira, koja je dobra procjena njegove unutarnje vrijednosti.” [kurziv Skidelskog] Drugim riječima, moramo se pretvarati da tržišta po definiciji ne mogu pogriješiti. Ako je u 1980-ima zemljište carskog kompleksa u Tokiju, bilo vrednovano više od cijelog zemljišta New York Cityja, to je zato jer je ono zaista toliko vrijedilo. Ako i postoje odstupanja, ona su čisto slučajna, privremena i u konačnici beznačajna. U svakom slučaju, racionalni će akteri brzo uskočiti kako bi pomeli ovaj privremeni nered.

Skidelsky to jasno vidi kao paradoks. S jedne strane, teorija kaže da nema smisla pokušavati profitirati od špekulacija, jer dionice uvijek imaju ispravnu cijenu i njihova se kretanja ne mogu predvidjeti. Ali s druge strane, ako ulagači ne pokušavaju zaraditi, tržište ne bi bilo efikasno jer ne bi postojao mehanizam samo-korekcije.

Osim toga, ako dionice uvijek imaju ispravnu cijenu, tržište ne može stvoriti balone i krize. Ovaj stav dovodi do politike da vladini dužnosnici nisu voljni pravovremeno ispuhati krizne balone jer i ne procjenjuju radi li se o balonu, budući je prema HET-u identifikacija balona apriori isključena. Skidelsky će reći, ako postoji odgovor na poznato Kraljičino pitanje zašto nitko nije predvidio krizu, to bi bilo to.

Njegov je zaključak da je ekonomska teorija, takva kakva jest, osmišljena za rješavanje problema nekog drugog stoljeća. Problem kako odrediti optimalnu raspodjelu rada i resursa za stvaranje visokog gospodarskog rasta jednostavno nisu problemi s kojima se danas suočavamo: kako se nositi s povećanjem tehnološke produktivnosti i smanjenjem potražnje za radnom snagom, kako učinkovito upravljati zdravstvenom skrbi i konačno kako ne uništiti Zemlju. To zahtijeva drugačiju znanost kojoj trenutna “mikrofundirana” ekonomija stoji na putu. Ta nova znanost morat će se oslanjati na akumulirana znanja bihevioralne ekonomije, psihologije, antropologije pa čak i feminizma da bi došla do rezultata koji se temelje na tome kako se ljudi zaista ponašaju, ili će se morati vratiti pojmu složenih „emergentnih svojstava“. Najvjerojatnije, će trebati oboje.

Teorijski to neće biti lako, politički će biti još teže. Bedem kojim je  neoklasična ekonomija obzidala ključne institucije i njezin gotovo teološki utjecaj na medije biti će izuzetno teško razbiti – a da ne spominjemo sve suptilne načine na koje je ona redefinirala naše razumijevanje ljudskih motivacija i ljudskih mogućnosti. Vjerojatno će nam trebati neki šok. Još jedan kolaps u stilu 2008. godine? Neki radikalni politički pomaci u glavnim svjetskim vladama? Globalna pobuna mladih? Kako god da se dogodi, ovakve će knjige igrati važnu ulogu u nadolazećoj promjeni.

Knjigu autora ovog članka Ideje.hr uskoro će predstaviti u Klubu Batina u razgovoru o matematici, modelima i ekonomiji

1) Da novac nastaje ni iz čega, kao dužničko-vjerovnički odnos, i dalje je mnogima nejasno. Prema kojim pravilima se novac stvara ni iz čega? Kako se novac poništava vraćanjem duga? Zar se ne poništi i otpisom duga (koji nije vraćen)? Ovdje ne možemo ulaziti u detalje svih tih, a i mnogih drugih pitanja pa upućujemo na spomenuti tekst Bank of England koji je dostupan na https://www.bankofengland.co.uk/quarterly-bulletin/2014/q1/money-creation-in-the-modern-economy kao i na poglavlja 8. Teorija novca i 11. Financijske krize iz moje Knjige za klikeraše – logički pogled na čovjeka i društvo, Profil,2020.