U potrazi za izgubljenom lokomotivom. Ivo Špigel reagira na članak Ive Bićanića o Hrvatskoj kao tehnološkoj utopiji

Nema više tih 'lokomotiva' koje zaziva prof. Bićanić, piše Ivo Špigel u osvrtu na članak Ive Bićanića o hrvatskoj tehnološkoj utopiji. Budućnost hrvatskog gospodarstva nije ni u jednom specifičnom privrednom sektoru, ili gigantskim kompanijama koje u sprezi s državom 'drmaju ekonomijom', nego u rastu i razvoju otoka izvrsnosti, njihovom međusobnom povezivanju, suradnji i širenju

• Ivo Špigel član je Uprave tvrtke Perpetuum Mobile i tehnološki i društveni entuzijast i aktivist

“In the shuffling madness
Of the locomotive breath
Runs the all time loser
Headlong to his death”

Jethro Tull: “Locomotive Breath”

Pročitao sam s velikim zanimanjem tekst profesora Bićanića na portalu Ideje.hr posvećen “hrvatskoj tech-utopiji” (Hrvatska techno-utopia. Paradoks produktivnosti neće nestati). Uvodno trebam reći nekoliko stvari.

Prije svega – nisam ekonomist, ni po obrazovanju ni u praksi. Nadalje – tekstove prof. Bićanića već sam čitao na portalu Ideje.hr. U pravilu su za mene to bili uvjerljivi i dobro argumentirani tekstovi koje sam nerijetko citirao i linkao u diskusijama, debatama i polemikama na društvenim mrežama, bilo da se radilo o (be)smislenosti gradnje tzv. “nizinske pruge” Rijeka-Zagreb ili o temi Pelješkog mosta kao bijelog slona. Dodatno – prof. Bićanić član je Savjeta za obnovu Zagreba, formiranog u sklopu platforme Možemo! čiji sam i sam aktivan član. Njegovo imenovanje, kao i njegov duhoviti nastup na javnoj prezentaciji Savjeta, silno su me razveselili. Sve je ovo neki disclaimer ili, bolje rečeno, kontekst u kojemu bih volio da se čita ovaj moj tekst.

Profesor se Bićanić, dakle, u tekstu spomenutom u prvoj rečenici, prihvatio analize “hrvatske tech-utopije”. Nastojanje je teksta, onako kako sam ga ja razumio, da razbije nepotrebno napuhani medijski balon koji se stvorio oko hrvatskog ICT sektora, kojega se u tekstu naziva nešto kompliciranijom kraticom “IT&CT&AI&DE” (informacijske ili komunikacijske tehnologije, umjetna inteligencija i digitalna ekonomija). Mnogo je prostora i pažnje posvećeno temi hype-a koji se gradi oko (zadržimo se na kraćoj kratici) ICT-a. Sam izraz hype pojavljuje se u tekstu, štoviše, čak 17 puta. Poštovanog profesora čitav taj hype, čini se, poprilično žulja, pa zadržimo se kratko na toj temi.

Hype koji se gradi oko neke teme, u ovom slučaju privrednog sektora, osjetljiv je dvosjekli mač. Kad smo daleke 2012. kolege s kojima sam osnivao ZIP (Zagrebački Inkubator Poduzetništva) i ja željeli promovirati ideju i koncept startupa, koja je tada bila sasvim nepoznata i odsutna iz medija i iz pažnje poslovne i šire javnosti, jedan od alata koje smo koristili bila je komunikacija s medijima. Željeli smo medijsku pažnju – ne za sebe, nama je te pažnje već od ranije bilo i više nego previše – nego za samu temu, a posljedično i za startup kompanije koje smo htjeli podržati i promovirati. To nam je velikim dijelom i uspjelo, i danas je ta tema snažno prisutna kako u medijima tako i u poslovnoj pa i političkoj zajednici. Nije bilo načina da se pritom izbjegne i druga, ružnija strana iste medalje – različiti oblici kritike, od one smislene i razumne do one ‘hejterske’ na društvenim mrežama. Dižete galamu ni oko čega, sve je to magla i bullshit, prodajete muda pod bubrege, koliko uopće ljudi zapošljavaju ti “vaši” startupovi… Količina, širina i maštovitost napada sa svih strana bila je doista neslućena. Nije ih nedostajalo niti od ‘starijih’ kolega iz ICT industrije (od kojih su poneki bili mlađi npr. od mene).

Znali smo još tada da je sve to neminovno. Narodna poslovica kaže – “Za dobrim konjem prašina se diže.” Bilo nam je sve to skupa, dakako, sasvim prihvatljivo, hejterska cijena koju moraš platiti ako želiš skrenuti pažnju javnosti na nešto što smatraš važnim i vrijednim, a ljudima je sasvim nepoznato i novo. Osobno, hype koji se stvara oko kojekakvih trendy tema, događanja, tehnologija itd. odbojan mi je i iritantan. Nerijetko sam u svojim tekstovima pisao o tome koliko je štetna fama koja se stvara oko celebrity CEO ličnosti koje vode američke kompanije poput Billa Gatesa, Stevea Jobsa, Jeffa Bezosa, Elona Muska i drugih. U tom smislu, mogu posve razumjeti da i prof. Bićanića iritira hype koji se u zadnje vrijeme diže oko hrvatskih ICT kompanija. Mišljenja sam, ipak, da tu više ili manje dobro pogođenu medijsku pažnju treba odvojiti i razlučiti od važnosti nastanka, rasta i razvoja takvih kompanija za hrvatsko, pa i evropsko, gospodarstvo i društvo u cjelini.

Nema više ‘lokomotiva’. Plenković s Matom Rimcem (prva fotografija, Vlada RH), Milanović u Infobipu (Glas Istre) i u Nanobitu (foto: Nanobit)

Iduća tema kojom se tekst bavi su lokomotive. Mogu li, pita se autor, ICT kompanije biti lokomotive koje će ekonomiju povući naprijed? Njegov je odgovor, očekivano, negativan. Premale su, prezatvorene u sebe, zapošljavaju premalo R&D stručnjaka itd.

Ova me teza doista podsjetila na polemike i sučeljavanja iz ranih godina rasta i razvoja startup i tehnološke scene. Jedan od stalnih prigovora u to vrijeme bio je – otprilike – “A što ćete vi postići s tim vašim startupovima? Tisuće radnih mjesta nestaju svakog mjeseca, a ovi vaši startupovi će možda zaposliti pet ili deset stručnjaka ako im bude stvarno dobro išlo!”

Ti su prigovori bili posve točni i istovremeno posve promašeni. ‘Misija’, ako hoćete, nije niti bila spašavanje svijeta, iskorjenjivanje gladi i malarije u Africi pa čak niti – mnogo skromnije – spašavanje Hrvatske iz ekonomske ili političke krize. Daleko od toga. Željeli smo stvoriti uvjete da nekolicina poduzetnika, kroz edukacijski program i druge naše aktivnosti, brže i uspješnije razvije svoje poslovanje negoli da su u tome bili sami.  Većinu edukativnih aktivnosti ZIP-a ‘primopredali’ smo 2018. prijateljima iz Algebre, koja i danas uspješno nastavlja i razvija taj program kroz Algebra LAB. U tih 7 godina, od 2012. do 2018., na ovaj ili onaj način kroz ZIP je ‘prošlo’ šezdesetak poduzeća. Je li to puno ili malo, neka svatko prosudi za sebe.

No, ono što želim reći je da, po mom skromnom mišljenju ne-ekonomista, nema više tih ‘lokomotiva’ koje zaziva prof. Bićanić. Odnosno, preciznije rečeno, ima ih, itekako, ali ne onog tipa koji, možemo zaključiti iz teksta, zaziva profesor.

Infobip i Rimac Automobili, dvije kompanije u vrhu tog zloglasnog medijskog hype-a, itekako su lokomotive. Angažiraju u svom partnerskom ekosustavu brojne druge hrvatske kompanije (‘dobavljače’) i samim tim potiču ekonomsku aktivnost, otvaranje novih radnih mjesta itd.

Je li to ‘spas’ ili ‘sveti Gral’ hrvatske ekonomije, koji će nas – sve nas, sve tvrtke, sve građane, čitavo društvo i ekonomiju – izvući iz blata, iz krize, i izvesti na pravi, produktivni put spasenja? Naravno da nije. Ali takvog spasitelja, takvog čarobnog štapića, takve fantastične ‘lokomotive’ koja će povući sve za sobom nema, neće je biti niti je može biti. Davno su prošla vremena ‘nacionalnih šampiona’, gigantskih mega-kompanija, koncerna i holdinga koji su upošljavali stotine i stotine tisuća ljudi i, u sprezi s državnim politikama, ‘drmale’ ekonomijama.

Prof. Bićanić kaže da se “uspjeh ICT kompanija ne može preslikati, one ne mogu biti uzor.” Skliska je to teza. Sigurno je da kompanije iz neke druge industrije – npr. prehrambene, farmaceutike ili tekstilne – ne mogu slijepo slijediti neku magičnu formulu ICT kompanja i na tome graditi svoje planove rasta i razvoja. Za vjerovati je da nikome iz menadžmenta kompanija iz tih sektora to i ne pada na pamet. No – znači li to da neke od poslovnih strategija ICT kompanija ne mogu biti uzor kompanijama iz drugih sektora? Inovativnost? Ulaganje u razvoj? Iskorak na globalno tržište? Inovativni poslovni modeli? Najuspješnije hrvatske ICT kompanije ne samo da mogu biti uzor kolegama iz drugih industrija, već bi njihovi čelni ljudi – u to sam uvjeren jer mnoge poznajem – vrlo rado i nesebično podijelili svoja iskustva, a osobito probleme i prepreke s kojima su se susretali – s kolegama poduzetnicima iz drugih industrija.

Zaključno – teza je autora da “budućnost hrvatskog gospodarstva nije u ICT-u”. To je sasvim sigurno točno. Budućnost hrvatskog gospodarstva nije ni u jednom specifičnom privrednom sektoru, bio on ICT, turizam, brodogradnja ili – primjerice – električni automobili.

Budućnost hrvatskog gospodarstva je upravo u otocima izvrsnosti – jednoga od njih spominje i autor, pritom ne baš sasvim siguran vidi li se iz Vodnjana Fažanski kanal ili ne vidi. Budućnost je u rastu i razvoju otoka izvrsnosti, njihovom međusobnom povezivanju, suradnji, i širenju dok se ne prošire i ne ojačaju u toj mjeri da zajednički – bez obzira na sektor u kojemu djeluju – postanu ta toliko priželjkivana lokomotiva koja će cijelo društvo povući naprijed.