Mekomoćni Gordan Jandroković

• Naslovna fotografija: Gordan Jandroković (Patrik Maček / PIXSELL)
• Autor je novinar i književnik, urednik Večernjakovog Obzora.

Teško da bi itko od brojnih i svakako autentično stručnih hrvatskih analitičara na pitanje o deset naših najznačajnijih novodobnih političara na taj spisak stavio jedno ime. Još manje je vjerojatno da bi to ime bilo na samom vrhu vrhova, što je posljedica teških hijerarhijskih predrasuda i površnog shvaćanja moći. Osim toga i neki prateći, naoko sporedni momenti, odlučivali bi o snazi liderstva političke persone, što nas uvodi već pomalo u diskriminacijske bujice krajnje nepravde prema pojedincu koji u ovom paternalističkom podignutom kvazidruštvenom plasteniku ne zvuči dovoljno mačistički. Za mene bi pak, ako bih morao odgovoriti na spomenuta pitanja, usuđujući se izazvati superiornost domaće političke analitike, odgovor u oba slučaja bio isto ime – Gordan Jandroković. 

Gordan Jandroković je najznačajniji, najuspješniji, najkontinuiraniji, najmekomoćniji i najstvarnoprisutniji hrvatski političar od našeg osamostaljivanja. I da, svakako najpodcjenjeniji. Naoko neprimjetan, promišljeno drugoredan, uprirođeno skrovito ambiciozan i ubitačno efikasan – to je stvarna slika čovjeka koji je politiku shvatio na vrijeme da bi uvijek mogao biti prije svog vremena. Nikada, ali nikada nemojte podcjenjivati čovjeka koji je tako uspješno, principijelno, autentično i neskriveno služio pet različitih političkih gospodara u okviru jedne jedine stranke. Koji je osluškivao jeku padova prošlih voždova i u njoj jasno prepoznao korake novih. Zato sam apsolutno siguran da je Gordan Jandroković jedini čovjek koji već sada zna tko će biti novi predsjednik HDZ-a. Iskreno cijenim Jandrokovića, ne zato što je pokazao iznimnu sposobnost skautskog preživljavanja, jer to nije njegov habitus, nego zato što je političko preživljavanje sveo na pravu mjeru osobnog ambicioznog plana koji je bio toliko minuciozan da nije iritirao nadolazeće gazde, nego im je nudio logičan izlaz kroz iskoristivost u datim praktičnim okolnostima.

Bilo da je riječ o izvršnoj ili o zakonodavnoj vlasti, Jandroković je uvijek stavljao naglasak na vlast a ne na određenost funkcije ispred nje. Za hadezeovsku mačističku, da ne kažem imperativnu muškobanjastu preplašenost Jandroković je izgledao i slovio previše dječački, kao Leonardo Di Caprio za role zrelih muškaraca. No i Jandroković i Di Caprio, svaki u okvirima svojih prihvaćenih scenarija, opovrgli su kritičare i osvajali nagrade i priznanja za scenske izvedbe. Bilo da je nastupao pod Sanaderovom redateljskom palicom, bilo da ga je u svoju jednočinku  uvrstila Jadranka Kosor, bilo da je angažiran u srednjovjekovnom crkveno-ognjištarskom Karamarkovom skazanju, bilo da je nastupao u stranoj koprodukciji s nejasnim titlovima kod Oreškovića, bilo da ga je u šekspirijanski europejski klasični spektakl umetnuo Plenković, Jandrokovićeva izvedba bila je uvijek besprijekorna. Striktno se držao scenarija, poštovao redateljske zamisli do detalja, precizno i u cijelosti usvojio tekst i s dužnom dozom dostojanstveno neprimjetnog prezira okretao se prema publici. Prvak hrvatske politike postao je tako čovjek kojem nitko nije želio povjeriti glavnu ulogu samo zato jer je on, mudro i dalekovidno, za sebe nikada nije tražio niti je za nju istakao kandidaturu.

Okrutna vršnjačka intuicija

Kruži urbana legenda, ako su unutar HDZ-a urbane legende uopće moguće, da je jedan prominentni stranački mačist uz podsmijeh konstatirao kako on ne bi mogao podnijeti da mu na čelu stranke bude netko čiji je nadimak Njonjo. Frojdistički gledano, u trenu kad je dobio ovaj nadimak za Jandrokovića se zbio sretan nesporazum; s jedne strane olako omalovažavanje okoline, s druge strane mimikrijska uniforma za kontinuitet političkog postojanja u različitim atmosferskim uvjetima i na različitim terenima. Ne znam ništa o njegovu privatnom životu, ali čine mi se moguća samo dva odgovora na pitanje kako si je priskrbio ovaj nadimak. Ako Njonjo nije bio posljedica mekog, obiteljskog, raznježenog tepanja dječačiću koji lutkasto biva grljen od razdragane rodbine, onda su mu ga iz čiste zluradosti nalijepili vršnjaci. I to iz podsvjesnog straha, jer su u njegovoj nježnosti instinktivno prepoznali buduću prijetnju po njihovu superiornost kada za pravo životno odmjeravanje dođe vrijeme i kada to stvarno bude važno. Vršnjačka intuicija je nepogrešivo okrutna i ona vrlo dobro odredi, a a da nije sposobna definirati, onoga tko potencijalom koji tek čeka da se razmaše predstavlja stvarnu opasnost, predstavlja onoga kome će se jednog dana skrušeno obraćati za pomoć i intervenciju.

Gordan je zato morao postati Njonjo da ga se bar u formativnim godinama isključi iz mangupskog kruga i gurne na marginu. Njegova životna škola alkemijskog pretvaranja nevidljivosti i neinkluzivnosti u nezaobilaznost upravo je počela. U tu je svrhu odabrao i rukomet kao omiljen sport, da bi bar djelomično popravio image ranjivosti i prizvao na površinu muškarčinu potrebnu da se dokaže u svijetu gdje ako nisi za pušku nisi ni za… što već ono. Njonjo je zato za Jandrokovića  krajnja besmislica, doduše upotrebljiva, mamac za lakovjerne i anestezija za agresivne, i samo zbog toga sam uživao kada bi ga posprdno tako zvali. Sa svakog drugog aspekta je to uvreda za čovjeka koji je političkim mutacijama preživio više političkih kontravakcinisanja nego mutirani virus COVID-a. 

Onaj tko danas ne sluša što Jandroković govori, onaj tko danas ne gleda na koju stranu, lijevu ili desnu, naginje njegovo ponašanje, onaj tko danas ne promatra s kime se, kako i koliko dugo rukuje i pojavljuje-  sutra će biti politički bivši. Nedavno je Jandroković imao zapažen istup o tome koliko i kako isključivo radikalna ljevica tektonski upropaštava ovaj svijet i naš način života. Nekom bi se moglo učiniti da je ova izjava posljedica hereditarne rukometne kontra-ukorijenjenosti, jer Jandroković je igrao na krilnoj poziciji, a u rukometu biti lijevo krilo znači pucati desnom rukom, a biti desno krilo znači pucati lijevom rukom. No, kod Jandrokovića nije bila posljedica rukometne zabune u poimanju strana, on je na vrijeme odaslao lampion političkog plamena u postojeći i sve gušći mrak tehnofašizacije. Na stranu što radikalne ljevice nema, budući da sve stranke koje se usude uzeti pridjev ljevičarskog posve pristojno pristaju na kapitalistička pravila igre, kreću se unutar postojećeg sustava i ne zazivaju njegovo mijenjanje, a kamo li rušenje. Ne služe se niti jednim izvaninstitucionalnim oblikom borbe za svoje ciljeve, niti ističu racionalno koncipiran alternativni model postojećem društvenom kaosu. Ukratko, radikalna ljevica jedini radikalizam iskazuje u radikalnoj pokornosti liberalnom kapitalizmu. Čak i u onim segmentima gdje zdravi razum nalaže otpor ne iz političkih nego iz civilizacijskih motiva golog opstanka, ono što se zove ljevicom igra po strogim pravilima kapitala.

Slobodnije interpretacije

Jandroković je toga itekako svjestan, kao inteligentan čovjek i političar, pa se postavlja pitanje zašto to radi. Neki bi rekli, laže, ja kažem, interpretira slobodnije. Odgovor je opet jednostavan; Jandroković zna da će uskoro u političkom svemiru postojati samo jedna galaksija, ili možda crna rupa, ona bezličnog liberalnog kapitalizma, i on na vrijeme svoju neprimjetnost namjerava utopiti u oceanu depersonaliziranog poretka koji želi sakriti  fizionomiju popunjavanjem redova onima uprirođeno nevidljivim. Gordan Jandroković jest vjerodostojan obraz tog kapitalističkog modela koji panično bježi od vlastitog imena pa imate kapital kao pozitivan termin, ali i paranoidni paradoks da nitko ne želi biti kapitalist u kapitalizmu. Zato je tu konstrukt poslodavca kojem treba politička artikulacija kao diluvijalni ideološki paravan, no isto tako dovoljno nevidljiv da ih se najprije ne može dovesti u izravnu vezu, a onda da se u kapitalističkom oceanu, s navučenim maskama za ronjenje i dihalicama mogu na miru praćakati dok čamci za spašavanje uokolo njih tonu. 

Plenković je potrošeni frontmen i samo je pitanje vremena unutar kojeg će ponestati stranica u njegovom osobnom političkom scenariju. Već su odavno sondirane točke unutar stranke na kojima bi se mogao pojaviti nasljednik njegove nedodirljivosti, ali sve su one na kraju svedene na puka nagađanja i instant lutriju, dok jedino Gordan Jandroković sigurno zna tko će biti taj. Relaksiran od opasnosti da bi se na njega mogao uperiti snop razarajućeg liderskog reflektora, on već sada pažljivo gradi povratak u političku budućnost kada se ukaže novi stranački Anunnaki. Jandroković jedini u HDZ-u razumije da vlast ne počiva u moći sile, nego u sili kontinuiteta moći. Vrijeme je tu presudno da bi se ispreplele zamršene interesno-dužničke mreže i da bi se uzmoglo nerušenjem aktualnog priskrbiti naklonost budućeg nositelja vapijućeg pokliča odanosti „O Captain! My Captain!“ 

I dok se većina hadezeovčadi bavi prizemnim razinama kokošarske taktike, mudri i dalekovidni Gordan Jandroković djeluje aktivno na razini strategije. Lice koje nije prijetnja, izraz koji nije neprihvatljiv, nastup koji ostavlja dojam pomalo usplahirenog laneta, nadimak zbog kojeg na njega primitivni kratkoletači odmahuju rukom, neglasnost koja umrtvljuje umjesto da plaši, savršene stilske vježbe neambicioznosti odigrane više puta nego što su to učinili Lela Margitić i Pero Kvrgić, čine Gordana Jandrokovića jedinim ozbiljnim i istinskoim šampionom naše politike. Bez-aferni i bez-lični (čitaj ne-osobni) nositelj spomenice promišljeno osjenčanog političkog junaka, Gordan Jandroković me neće iznenaditi ako politički nadživi i vlastitu stranku. Bolje rečeno stranku koju je odlučio izabrati. Jer sposobnog profesionalca koji duboko razumije koliko i duboka država može biti plitka treba svaka vlast. A Jandrokoviću prihvaćanje novog gospodara nikada nije bio problem. Pogotovo kad je vrlo brzo, elegantno, diskretno i neprimjetno uspijevao ovladati svakim od njih.