U vrtu čudovišta Leïle Slimani: Opasne veze na životinjski pogon i kako uspješno prodati priču

Iz dobrostojećeg srednjeg pariškog sloja solidnih primanja i mirnih gradskih četvrti stiže nam priča o tamnim stranama naizgled idiličnog obiteljskog života. Adèle je novinarka koja ima sve: muža, dijete, potencijal za solidnu karijeru, ljetovanja, gadgete i krug mondenih prijateljica; sve što je, dolazeći iz nižeg društvenog sloja, željela, ali o čemu baš i nije sanjala. Zahvaljujući jednom sumnjivom izletu s majkom u Pariz i jednoj Kunderinoj knjizi rano otkriva lijepe i mračne strane seksualnosti i u budućem paralelnom životu postaje teška ovisnica. U vrtu čudovišta roman je o modernim životima u obiteljskim zajednicama i svim onim mračnim tajnama koje se kriju iza zajedničkih nedjeljnih ručkova.

• Naslovna slika: Leila Slimani (youtube)

• Autor je studirao francuski jezik i književnost, a radi u turizmu; zanimaju ga kulturološke teme

Zvijezda suvremene europske književnosti Leïla Slimani u kratkom je vremenu između dva prevedena romana u izdanju zaprešićke Frakture, postala književni hit i u Hrvatskoj. Francuska spisateljica marokanskih korijena ili Marokanka francuskog identiteta dobila je prestižnu nagradu Gouncourt za roman Chanson douce (Uspavanka) pa je nedavno kod nas izišao i njezin prethodni, prvi roman Dans le jardin de l’ogre (U vrtu čudovišta), oba u prijevodu Vlatke Tor. Sve to je kulminiralo gostovanjem na zatvaranju Festivala svjetske književnosti u Zagrebu.^[i]  Dok je njezin nagrađeni roman odjeknuo i u našim književno-kritičarskim krugovima^[ii], ovim prvim zasad se malo tko ozbiljnije pozabavio.

Što se same francuske literarne kritike tiče teško se oteti tekstiću ^[iii]  o nastanku romana, koji je – iako napisan prije Goncourta za Uspavanku –  naslovljen Madame Bovary X. (Riječ je o uzviku Leïline majke, pola Alzašanke, pola Alžirke, kad je pročitala roman.)

Dok je Uspavankom uronila u jednu mučaljivu horornu triler priču o dadilji koja u trenucima gubljenja razuma ubija djecu, u ovom se romanu ljudožder pretvara u čudovište, koje je ovdje više deminutiv nego izraz za strašnije. (Roman je na srpski preveden pod naslovom U vrtu ljudoždera, što je točniji, doslovniji, možda i zvučniji od našeg prijevoda, inače odličnog.) A početak priče i nije tako dramatičan, ni bolan. Barem nitko nikog ne ubije.  Ali jače i od ubojstva u Francuskoj je svojevremeno odjeknula afera DSK (Dominique Strauss Kahn, šef MMF-a optužen za seksualno uznemiravanje sobarice),  koja je po svjedočenju autorice bila spisateljski okidač. Iz tog, već pomalo zaboravljenog događaja, čiji je jedan od odraza i aktualni MeToo društveni pokret, stvoren je ovaj kratki roman, ali, pazite sad – uz totalno opozitne uloge. Naime, ukratko: u romanu je glavni lik moderna žena iz srednje više klase koja ne može kontrolirati svoje seksualne nagone, ili, bolje rečeno, čudovišne visokopromiskuitetne apetite.^[iv]

U jednom životu Adèle je tridesetpetogodišnja  – preko muževe veze zaposlena – pariška novinarka udana za doktora s kojim ima dijete, dok je u drugom manično opsesivna seksualna ovisnica. Osim što se reference na glavni lik prvenstveno i s pravom traže u likovima tragičnih junakinja realističkih patrijarhalnih tomova tipa Balzac ili Tolstoj, još više treba naglasiti citiranog migranta Kunderu i, svakako, Čehova – za njega Slimani kaže kako joj se sviđa jer ne osuđuje i voli svoje likove. A kad smo već kod izjava koje nas se gotovo i direktno tiču, zanimljivo je i to što je naglasila da je dolaskom iz Maroka u Pariz prvi put osjetila što je samoća, a rasizam je, kaže, ustvari, počela osjećati tek na putovanju istočnom Europom.

“Taj dvostruki život ne čini je sretnom, ustvari nije riječ o seksu ili nježnosti već o teškoj ovisnosti koja produbljuje usamljenost i vodi u propast“, predstavlja nam svoj lik autorica. Kao privilegirano odgojena i obrazovana ona i uzima za gniježđenje radnje srednjestaleški crème de la societé. Obitelji koje nemaju značajnih  problema s novcem i žive u povlaštenim četvrtima, mada pogađa u medijsku žicu obrtanjem teza: u drugom romanu dadilja je francuska bjelkinja koja čuva dijete paru ne baš sasvim bijele kože. I predstavlja, pisanjem o mračnoj strani individue u svijetlom krugu solidnih malograđanskih karijera i uspjeha, neku vrstu antipoda još jedne velike francuske književnice: Virginie Despentes. Naime, ne bi mogli reći da im likovi ne bi mogli biti iz iste priče, ali dok su oni od Despentes s koncerta, ulice ili društvene mreže, svijet Leïle Slimani živa je buržoaska klasika sa uznemirujućim specijalnim efektima.

Na citat s korica našeg izdanja  “kako se nijedan muškarac ovo ne bi usudio napisati” treba dodati kako nijedan muškarac ovo ne bi ni znao napisati, osim ako baš svojevoljno ne želi privući pažnju i upasti u klopku klišeiziranih borbi sa feminističkim teorijama i praksama. Iz razloga što je u tim nekim muškim mačističkim vizualnim porno-star imaginacijima priča o Adèle  seksualna horor fantazmagorija: i to je ono kontroverzno, što razbija stereotipne slike, razotkriva tabue i na koncu ono zašto je dobro što ju je baš žena napisala, dajući glas isto tako jednoj štetnoj ovisnost kroz lik anti-zvijezde koja se krije u ljudskim strastima, bilo muškog, bilo ženskog roda.

Stilski čitano početak je srž autoričina pisma: visok ritam, u trećem licu, Adèle odmah ponire u svijet svoje ovisnosti; nema psihologiziranja već sve oko nje, u eksterijerima i situacijama, daje naznaku jedne unutarnje borbe, bez čitalačkog predaha:

“Ružan je. Mogao bi poslužiti. Kao i student koji je obrglio djevojku i ljubi je u vrat. Isto tako pedesetogodišnjak koji čita stojeći uz prozor i ne podiže pogled.”

Opsesivna seksualna psihopatologija vodi je do čestih probijanja deadlinea u novinarskom svijetu, ali ona ionako ne voli svoj posao i pomisao da mora raditi za život i Adèle je već tu, kreirana iz autoričinih redakcijskih iskustava. Uostalom, svatko od nas kad tad sretne u društvu neku seksualno opsjednutu jedinku, ako ništa drugo sigurno znate nekoga (ako to niste baš vi?) koji neprestano brljavi o seksu: Les liaisons dangereuses kao svrha postojanja: – Još, još, jače, još!

I ima nešto u tome kad drugi uspoređuju ovakav stil pisanja sa distanciranošću Alberta Camusa ili kamerom umjesto tipkovnice Alaina Robbe Grilleta: “Evo vam je, u vašoj glavi je žena, bez nepotrebnih viškova, i sad je na vama red da joj uđete u glavu i slijedite fabulom.”

“Adèle je razmažena, a muž je ponosan jer je smatra vrlo neovisnom. Ona misli da to nije dovoljno. Da je život malen, bijedan, bez značaja.”

Od nje i redakcijskih kolega, preko usputnih ljubavnika, dolazimo i do uspješnog doktora, muža Richarda, s kojim dijeli neharmoničan odnos, loš seks i dijete, Juliena, od kojeg je očekivala promjenu i lijek, a dobila ulogu lošeg roditelja.

“Adèle je prvi put osjetila tu mješavinu straha i žudnje, gađenja i erotskog uzbuđenja. Tu prljavu nisku potrebu da zna što se zbiva iza vrata jeftinih hotela, u dnu gradskih dvorišta, na sjedalima kina Atlas, u stražnjoj prostoriji sex-shopova čija su ružičasta i plava neonska svjetla parala noć.”

Dosada svakodnevice, neispunjenost, utrka za stvarima i društvenim pozicijama, paradoksi braka, roditeljstva i rada samo su dio onog što je tjera kako bi se osjetlila živom – u avanture, dekadenciju i strmoglavo srljanje u bezdan. I, ustvari, kad preskočimo sve moralne i socijalne ograde, nije se uopće teško identificirati s junakinjom: kao životinjice u kavezu nametnutih pravila prepuštamo se strastima da barem na trenutak osjetimo život, makar nas to zasigurno može uništiti.

“Naglo se probudi. Jedva stigne primjetiti da je gola i da je zaspala s nosom u prepunoj pepeljari. Od toga je strese u prsima, stisne u želucu. Pokuša sklopiti oči, okrene se, preklinje da je san proguta, da je izbavi iz ove strahote.”

I što nam na koncu ovakvo pisanje donosi? Mi znamo o kakvoj se ovdje antiheroini radi pa prodiremo duboko u njenu intimu; kao što i Adèle ima potrebu za seksom, mada zna da će mrziti onoga s kime je upravo imala odnos, kao i sebe i svoju slabost. Od priče koja ne popuje i nimalo ne ističe spisateljski ego znanjem, obrazovanjem ili pukom samopromocijom, čitatelj surfa ekstazama onoga što u životu nitko ne vidi: cjelina, predstavljena kamerom iz nekog “big sister” drona. A radnja je tu samo da nas ritmično nosi u propast, jer požalimo što knjiga završi i nema još, još, jače! I još.

“Ovo joj je najdraži trenutak. Ovaj prije prvog poljupca, prije intimnih dodira i golih tijela. Trenutak oklijevanja u kojem je još sve moguće i kojem je ona gospodarica čarolije.”

Slimani je išla u krajnost, i pogodila otvarajući (do krajnjeg očaja i bola i još puno dalje) temu tabuizirane seksualne ovisnosti. Tako da ono što je za Adèle seks, istoznačno je za sve nas u lepezi alkohola, droge, internet ovisnosti pa čak – izrecimo to već jednom – i sumanutih nam skribomanija ili svega onoga što samo po sebi nema smisla ako je količinski prekomjerno i izaziva sasvim drugačiji efekt još veće usamljenosti. Zato ne osuđujemo Adèle, pratimo je i znamo već, kao obični čitatelji, da će se jednom sve razotkriti. Ali, usprkos tome, nastavljamo napeto čitati i to je ono zbog čega je U vrtu čudovišta sjajan startni roman buduće francuske književne senzacije.

Pametno, vješto i skladno sa površinskim zarezima koji ulaze duboko pod kožu. Što se dogodi s Adèle kad je muž provali  nećemo reći, ali njezina majka koja je u odnosu na svog zeta iz niže klase, usto je udana za Arapina na čijem pogrebu znakovito kaže: “Nezadovoljni ljudi uništavaju sve oko sebe.”

Vrijeme radnje: ovo nije raguzejski ritam sporih čitalačkih ladanja Cvijete Zuzorić, niti je  trenutak za suspens konzumerskog iščekivanja feljtonske fikcije Marije Jurić Zagorke; ovo je brzo doba za još brže rušenje predrasuda i najteže bolne istine, vrijeme u kojem sat otkucava po čitalačkom metronomu romana Leïle Slimani.

Prošle godine proglašena drugom najmoćnijom ženom Francuske, Leïla Slimani, društveno je angažirana književnica i novinarka koja iz svog obiteljskog backgrounda živi i piše na razmeđi liberalnog i tradicionalnog svijeta Maroka i Francuske.^[v] Inzistiranjem na suhom visokodinamičnom “novinarskom” stilu i prikazivanjem “višeslojnih likova” u jedan od njih unosi nemir “kolonijalnog diskursa”, a u drugi teme gurnute pod tepihe predgrađa “niže doseljene rase”. Iz ovih navodnika da se iščitati čitav jedan ne toliko literarni krug kontroverzi, prijetnji i svega onog što ide kao poputbina ovakve anciennes colonies françaises su-radnje s tematikom egzistencijalnih ljudskih rubova. A iz njih obično vire čudovišta i snježnobijeli strahovi, a oni su, barem ovaj put, samo dobra podloga za odličnu književnost, tako da se budući čitatelji nemaju čega bojati – osim sebe samih.

Dodatna fusnota: na žalost, You Tube snimka “Razotkrivanja” Leïle Slimani, koje je moderirala Mima Simić kao vrhunac Festivala svjetske književnosti, ima tako loš zvuk da je negledljiva. Šteta, nepovratno šteta, zaključak je i ovog romana. Ali bi, na koncu, Simone de Beauvoir imala barem pola knjige eseja i razloga biti sretna gledajući Leïlu Slimani kako briljira predstavljajući Uspavanku ispred Salmana Rushdija.^[vi]

“Usred njene amnezije lebdi umirujući osjećaj da je kroz žudnju drugih proživjela tisuću egzistencija. I onda kada, nakon više godina, naleti na nekog muškarca koji joj, malo potresen, ozbiljnim glasom prizna: ‘Dugo mi je trebalo da te zaboravim’, to joj pričini golemo zadovoljstvo. Kao da nije sve bilo uzalud. Kao da se smisao, premda joj to nije bila namjera, upleo u sve to neprestano ponavljanje.”

A zašto je sad francuska književnost, u kojoj ti neki pisci vole svoje likove te dostiže stotine tisuća pa i milijunske naklade, toliko popularnija u društvu u odnosu na tu lijepu našu književnost koja se smatra uspješnom kad prebaci tisuću prodanih primjeraka (manje nas je petnaest puta nego li Francuza, ali naša beletristika se, po izdavačkoj matematici, ne prodaje nikada u desetcima tisuća primjeraka). Možda je Dubravka Ugrešić pogodila bit priče proglašavajući kako je danas književnost društveno nebitna i kako se njome, kao u vrijeme “velikih” romana, opet bavi samo elita. Zgodno i istinito jest, ali Francuzi (npr. Michel Houellebecq & Frédéric Beigbeder), također i jedna Francuskinja jako dobro znaju i ekonomsku računicu svojih romana, znaju koristiti te suvremene vizualne internet alate, pišu također za novine, ali usput dobro i utrže svoje romane.

“Jednog je poslijepodneva nabasala na izdanje Nepodnošljive lakoće postojanja, vjerojatno je pripadalo vlasniku stana. Njezini roditelji nisu čitali takve knjige. Njezini roditelji nisu čitali nikakve knjige.”

Vjerujem da je jedan od bitnih razloga značajne ekonomske francusko/hrvatske razlike ta i ovakva prezentacija: pogledajte kako, s koliko šarma i inteligentne jednostavnosti Leïla Slimani prije pet godina, kad je i objavljen, predstavlja ovaj roman (i to samo radnju, a ne ideološke poruke) stilom tinejdžerskog YouTube klipića. Ma i da ne znate ni riječ francuskog jezika bit će vam skoro pa jasno zašto je jedna od rijetkih žena koja je dobila, i to već za drugi roman, najveću francusku književnu nagradu.

 

U vremenu širokopojasnog interneta svjetlosnih brzina vjerovati da je beskrajno i usporeno (ne kažem pritom i dubinsko) čitanje fikcije budući odgojno-obrazovno-intelektualni put čovječanstva, na žalost ostaje samo za nas likove sa pikseliziranih belle époque goblena. A što se tiče kruženja oko samog teksta – oni su toliko nužni za prikaz ove knjige koliko je za nju nebitan svijet društvenih angažmana Leïle Slimani (dala je izbornu podršku liku iz njezinog miljea, Emmanuelu Macronu, nauštrb ženi iz slimanijevskih noćnih mora: Marie Le Pen), jer kako je to lijepo primjetio američki pisac Jonathan Franzen: europski književnici imaju tu urođenu (možemo nabaciti i antičku, ako već ne sumersku) potrebu za igranjem bitnih društvenih uloga. Zato, vratimo se samom romanu zato što od pisaca, u biti, osim dobre marketinške prezentacije njihovih djela, danas kao čitatelji, a ne kao pomodni haute culture čitači, ništa drugo osim knjiga baš i ne tražimo.

^[i] https://www.google.com/amp/s/www.jutarnji.hr/kultura/leila-slimani-mjeri-li-se-sloboda-zene-brojem-muskaraca-s-kojima-je-spavala-oni-koji-naizgled-zive-seksualno-slobodan-zivot-zapravo-su-otudeniji/9361580/amp

^[ii] https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/leila-slimani-i-strah/

^[iii] https://next.liberation.fr/livres/2014/09/29/leila-slimani-madame-bovary-x_1111174

^[iv] https://fraktura.hr/knjige/u-vrtu-cudovista.html

^[v] Osim dva sad i kod nas prevedena romana (U vrtu čudovišta 2014., Uspavanka 2016.)  pariška studentica iz Maroka koja se okušala u glumi te dala otkaz nakon višegodišnjeg rada u novinama (Jeunes Afrique 2008.- 2012.) kako bi se posvetila pisanju književnosti, objavila je i knjige eseja Le diable est dans les détails 2016., Sexe et mensonges: la vie sexuelle au Maroc, 2017.,  Simone Veil, mon héroïne, 2017., Comment j’ecris 2018., te jedan strip Paroles d’honneur, 2017.

^[vi] https://youtu.be/4ftDYhYIqpM