Nikola Šolić: Devastacija Medvednice. Ni bunkera ni industrije, samo golet

Puno sam radio u Albaniji. Mogu reći da sam je, što iz zraka leteći helikopterima ili pak vozeći njihovim groznim cestama, vidio gotovo cijelu. I što se tamo prvo da primijetiti – nema šuma, nepregledna brda bez ijednog drveta. Pitao sam starijeg kolegu, albanskog novinara, kako to da nema drveća a on mi je odgovorio da je Albanija, za vladavine Envera Hoxhe, bila u izolaciji i pod raznoraznim blokadama te je Hoxha tada izjavio da ‘nema veze što smo u izolaciji, da preživimo sjeći ćemo šume’. I zbilja posjekao. Neki kažu da je trupce izvezao u Švedsku a zauzvrat uvezao 75 000 bunkera u tri veličine: nema drveća ali ima bunkera.

Čuo sam i priču o Titu koji je, poslije onog ‘ne’ Staljinu, kad je Jugoslavija ostala izolirana, izjavio ‘sjeći ćemo šume’. I sjekao je ali i pokrenuo neku drvoprerađivačku industriju tako da mi je u sjećanju ostala priča mog pokojnog oca, koji je pedesetih godina proslog stoljeća na Golom otoku završio zanat stolara rezbara, da je prvi izvozni proizvod Socijalističke Jugoslavije bila šahovska garnitura proizvođena na Golom. Izrađena od plemenitog punog drveta sa intarzijama i reljefnim frizovima izvozila se u SAD po basnoslovnoj cijeni, gotovo kao umjetnicko djelo.

Rečenica ‘ sjeći ćemo šume’ imala je nekakvog smisla u nevremena koja mogu pogoditi neku državu, nebitno čijom voljom ili usudom povijesnih okolnosti.

Ali zašto Hrvati, nakon tisućljetnog sna o državi, sad kada je imaju i kada nisu ni u kakvoj izolaciji već su ravnopravni u EU , nesmiljeno, gotovo krvnički sijeku šume a da od toga nemaju ama baš nikakvu kolektivnu korist?