UK i EU opet su najbolji prijatelji?

"Poseban odnos" Britanije i SAD-a danas se čini sve manje posebnim - pregovori o trgovinskom sporazumu stali su unatoč naporima premijera Keira Starmera da igra ulogu "Trumpovog šaptača", a američki je predsjednik skoro jedinstveno nepopularan u Velikoj Britaniji, podjednako kao i aktualni čelnik britanske vlade. Tin Radovani objašnjava kako izgledaju dva glavna bloka na koja su se podijelili glasači u UK, zašto parlament ne odražava političku stvarnost države, te zašto geopolitičko okruženje gura Britaniju natrag u dublji odnos s EU.

• Naslovna fotografija: Britanski premijer Keir Starmer, vođa Reform UK stranke Nigel Farage i čelnica Europske komisije Ursula von der Leyen (Number 10 / CC BY-NC-ND 2.0, European Parliament / CC BY 2.0, Gage Skidmore / CC BY-SA 2.0)

• Autor je hrvatski filozof i umirovljeni dugogodišnji stručnjak za strategiju BBC-a.

U trenutku pisanja ovog teksta može se s nekom sigurnošću reći da je Ujedinjeno Kraljevstvo najbolji saveznik Europske unije, pogotovo kada je u pitanju obuzdavanje strasti američkog predsjednika. Je li to zato jer se London nada naplatiti podršku ustupcima u post-Brexit približavanju Bruxellesu ili zato jer mu ni samome nema ni kamo ni kuda u novoj geopolitičkoj realnosti ili zato jer je takvo raspoloženje u većem dijelu britanskog glasačkog tijela pa se političke stranke ne usuđuju prokockati ono malo glasača koji su im skloni lajkanjem Trumpovih tweetova – nije teško pogoditi, a ni ocijeniti. Naime, sva su tri razloga u igri.

Prije nego li nekim redom krenemo dalje, kratki pregled političkog krajolika u UK. U ovom trenutku nakon godine dana prednosti Reforma, najnovije stranke Nagela Faragea, čini se da niti jedna stranka ne probija 25%.[1] Dapače, sve je teže gledati britansko glasačko tijelo kao rastegnuto preko četiri-pet stranaka, nego je ono, kako to smatraju ovdašnji politički znanstvenici[2] slijedeći istraživanja British Election Study, sedimentirano u dva ideološka bloka: Tory/ Reform te Labour/ LibDems/ Zeleni/ Nacionalne stranke. Sva seljenja glasača su unutar blokova (Tory prema Reformu, a Labour prema LibDems, Zelenima itd.), a ne iz jednog bloka u drugi. Jesu li toga do kraja svjesni stranački stratezi drugo je pitanje. Sa tri četri stranke koje su u 18% – 25% intervalu glasačkih intencija svaka strategija u relativnom većinskom izbornom sustavu je na razini fantazije. Trend o kraju dominacije stranačkog Labour/ Tory duopola koji je već bio vidljiv na izborima 2024. zaoštrio se prošle godine rastom Reforma, nastavljenim padom Torijevaca, stabilnim kursom LibDemsa i novom pojavom na britanskoj političkoj sceni – Zachom Polanskim koji je ubrizgao novu krv u stranku Zelenih. Ta fragmentacija zahvaljujući britanskom izbornom sustavu ne nalazi svoj pravi izraz u parlamentu gdje Laburisti uživaju supstantivnu većinu dovoljnu da u legislativnom smislu rade što im padne na pamet, dok su ostali statisti. Dakle, Britanija je još zarobljena u svijetu u kojem politička stvarnost i njezin izraz u parlamentu nemaju neke pretjerane veze. A sve to čini provođenje bilo kakve unutarnje politike vrlo nestabilnim i izazovnim. Vanjska politika je pak slobodno polje – prilika za rukovanje i slikanje. No o tome nešto više niže dolje.

Još jedna kratka napomena. Nikoga ne bi trebalo iznenaditi da je američki predsjednik skoro jedinstveno nepopularan u Velikoj Britaniji. Njegova se nepopularnost proteže još od 2016. no u ovom trenutku jedino se može uspoređivati s nepopularnošću britanskog premijera Keira Starmera. Obojica ‘lebde’ negdje oko negativnih 55% do 60%.[3] Tolika nepopularnost američkog predsjednika u kontekstu velike fragmentiranosti glasačkog tijela sigurno predstavlja u najmanju ruku blagi korektiv tradicionalno pro-američkim sklonostima dobrog dijela britanskog desnog establišmenta.

Reform je nakon drugog uzastopnog dobrog ljeta kada se koristio toplim vremenom da ovako ili onako izvede svoje pobornike na ulice, bilo da stoje ispred hotela u kojima su imigranti, bilo da vješaju engleske zastave po banderama, naletio na probleme. Dok je predsjednika velškog ogranka strpalo u zatvor zbog primanja ruskog mita[4], dotle je neprikosnovenog lidera stranke Nigela Faragea načeo skandal o rasističkim i antisemitskim zlostavljanjima i ispadima dok je bio mladi momak u Dulwich Collegeu. Iako ga je nekih 30ak bivših učenika za to optužilo, Farage se zasad nije ispričao nego se skriva iza izuzetno čudno smišljenog stava da “nikoga nikada nije izravno rasistički zlostavljao”[5] – što god to značilo. Uz to, njegova opsesija da preuzme Konzervativnu stranku dovela ga je u situaciju da Reform, primajući sve veći broj Torijevaca vrlo dvojbene kvalitete, počinje izgledati kao rashodovana Konzervativna stranka. Zbog svega toga ili činjenice da nekih 30% njegovih glasača ne voli baš američkog predsjednika[6], Farage je bio prisiljen ograditi se od Trumpove opsesije nekretninama[7] na krovu svijeta. Ukratko, veliko prijateljstvo s američkim predsjednikom jedan je od najvećih hendikepa Reformu. Naravno, to ne znači da se je Farage odjednom pretvorio u EU zagovornika.

• Glasači u Plavom zidu

Torijevci, kojima glasače, zastupnike i političare uzima Reform, jednako su tako, usprkos instinktima čelnice Kemi Badenoch da se ubaci u svaki pa i najbesmisleniji kulturni rat koji dolazi iz pravca Amerike, izrazili nezadovoljstvo Trumpovim prekrajanjima svijeta. Kane li zadržati ugledno mjesto na britanskoj političkoj sceni oni nekako moraju vratiti dio glasača u tzv. Plavom zidu[8] koje su im tako uspješno 2024. preoteli LibDems. A biti uz Donalda Trumpa uz izraziti euroskepticizam nikako nije recept za takav preokret na sljedećim izborima. Elektoralna logika diktira svoje bez obzira na tradicionalni pro-američki stav Torijevaca.

U svakom slučaju može se reći da je quantum ideološke konzistencije bio dovoljan da Brexit dvojac u desnom bloku ideju nacionalnog suvereniteta u okvirima postojećih međunarodnih pravnih normi pretpostavi prekrajanju svijeta putem objava na socijalnim mrežama, makar one dolazile od američkog predsjednika. Doduše, taj quantum nije spriječio Faragea da promrmlja nešto o tome kako on preferira globalnu sigurnost pod Trumpovom egidom.[9]

Što se drugog bloka tiče tamo nije bilo ovako bolnih dilema. LibDems igraju na kulturnu kartu fine i prijateljske stranke koju biste pozvali doma na čaj i kekse, a tu Trumpu jednostavno mjesta nema. Zeleni oduvijek bilo zbog ekoloških, energetskih, bilo zbog antikapitalističkih poriva ne mogu smisliti ne samo sadašnjeg predsjednika nego i dobar dio povijesti i industrije njegove zemlje, dakle no brainer, to im je u DNK. Zach Polanski bi još jučer protjerao Amerikance iz vojnih baza u UK.[10] Škoti zbog golfa, a Velšani u najmanju ruku da kontriraju Torijevcima i Reformu u izborima za Senedd, velški parlament.

Kruna ‘Trumpovog šaptača’ nije u očima Laburista idealno sjedila na Starmerovoj glavi

To nam ostavlja vladajuću stranku – Laburiste i premijera Keira Starmera. Prvo ono jednostavno – dio laburističkih glasača i zastupnika, te veliki dio aktivista tradicionalno lagano zazire od Sjedinjenih Država. To ne znači apriornu antipatiju, nego rezervu spram američke politike zacementiranu drugim Iračkim ratom. Obama je to malo ublažio, no s Trumpom to je prešlo i George W. Bush razmjere. Dakle, koliko god Starmer tu sada igra na sigurno, politika koju je vodio 2025. pogodujući Trumpu, pozivajući ga da objeduje s Kraljem, stavivši se u prvi red da izbjegne tarife Dana oslobođenja i zbrzavši trgovačke pregovore znala je podosta nervirati članstvo stranke. Ukratko kruna ‘Trumpovog šaptača’ nije u očima Laburista idealno sjedila na Starmerovoj glavi.

Međutim, London u post-Brexit svijetu nema više toliko karata u rukavu, ne može više udarati iznad svoje kategorije. Neshvatljivo naivna pretpostavka Brexitovaca (od Borisa Johnsona preko Dominica Cummingsa pa sve do Nigela Faragea) da će Velika Britanija isplovivši iz EU uploviti u stabilne, pacificirane ekonomske i geopolitičke vode 21. stoljeća u kojima Rusija, Kina i Sjedinjene Države igraju po Marquees of Queensbury pravilima, radikalno je smanjila prostor u kojem Ujedinjeno Kraljevstvo može voditi vanjsku politiku po svojoj volji.

Našavši zemlju u ekonomski nezavidnoj situaciji dolaskom na vlast 2024. Starmer je morao pokrenuti i približavanje Bruxellesu i početak trgovinskih pregovora s Washingtonom. U ovom trenutku pregovori o trgovinskom sporazumu sa Sjedinjenim Državama – glavne crte kojeg su dogovorene u proljeće 2025. i finalizirane za vrijeme Trumpove državne posjete Londonu jesenas – ponovo su zastali. Prvi zastoj je bio jer su Amerikanci željeli da Britanci jedu njihovu klorom ispranu piletinu, a ako Britanci na to ne pristanu Amerikanci bi im odbili izgraditi nekoliko podatkovnih centara na sjeveroistoku zemlje. Drugi, najnoviji, u kojem su i Torijevci imali svoje ne toliko nevidljive prste[11], je oko britanske odluke da suverenitet nad Chagos arhipelagom gdje se nalazi Diego Garcia, otok sa zajedničkom američko-britanskom vojnom bazom, prepusti Mauricijusu, te da otok unajmljuje od Mauricijusa za nominalnu svotu od £100m godišnje sljedećih 99 godina. Iako je Trump s velikim veseljem pozdravio tu odluku u svibnju 2025. to ga nije spriječilo da nanovo dobije nervni slom oko toga i da stavi pregovore na led. Starmer je uzvratio, najavivši posjet Pekingu krajem siječnja u pratnji britanske poslovne delegacije, davanjem konačnog zelenog svjetla londonskoj lokaciji najveće kineske ambasade u Europi[12], te, kako se čini, odustao za sada sjesti u Mirovni odbor za Gazu[13].

• ‘Farage’ klauzula

Istovremeno približavanje Uniji ide polako ali ustrajno bez obzira na inzistiranje Bruxellesa da od sada nadalje u ugovore uvede ‘Farage klauzulu’[14], tj. da se eventualnim dolaskom Reforma na vlast na slijedećim izborima spriječi prčkanje po uspostavljenim odnosima i dogovorima. Za sada se Starmer polako i naizgled nevoljko kreće ka carinskoj uniji iako zna da mu je to ključni element da pokrene ekonomiju u zemlji oporavak koje je nekim potezima ministrice financija Rachel Reeves čini se dodatno usporio. Isto tako nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako bi njegov strateški tim počeo polako gejmati ne bi li Laburistima bilo pametno sljedeće izbore voditi kao kampanju za povratak u EU čime bi vrlo jasno povukli linije razdvajanja između dva postojeća bloka i homogenizirali vlastiti. Ako je suditi po sadašnjem američkom kursu laburistička pobjeda na takvim izborima bila bi vrlo izgledna. Dakle, davanje podrške Uniji, tj. glajhšaltovanje po cijelom nizu geopolitičkih pitanja teško da bi se moglo razdvojiti od kritične potrebe Britanije da si olakša ekonomske odnose sa, nakon deset godina Brexita, svojim još uvijek najvećim trgovinskim partnerom. Pogotovo kako se vrlo teško može osloniti na to da je moguće postići neki stabilni end state s Washingtonom.

No postoji i drugi razlog zašto je Starmer toliko aktivan na svjetskoj sceni. Naime, zbog načina na koji još od kraja prošlog stoljeća funkcionira raspodjela odgovornosti za alokaciju sredstava po ministarstvima između premijera i ministra financija, britanski premijer kad tad shvati da mu je daleko lakše baviti se svijetom negoli Westminsterom. Blairu je trebalo manje od jedanog mandata da upravljanje zemljom praktički prepusti Gordonu Brownu, Cameron se nije snalazio u aritmetici i provođenje oštrih mjera štednje ostavio je Osborneu. Dinamika između susjeda u ulici Downing, gdje su im rezidencije jedna do druge, razmjerno brzo po njihovom dolasku na vlast postaje takva da premijera učini de facto predsjednikom zemlje, a ministra financija premijerom.

Kao malo koja administracija Laburisti su dolaskom na vlast 2024. učinili cijeli niz neforsiranih taktičkih grešaka vođeni ‘Peak-End’ pravilom. Najava ukidanja zimskog dodatka za grijanje penzionerima nekoliko mjeseci prije donošenja prvog proračuna ostavila je gorki dojam u ustima javnosti o povratku gorih mjera štednje negoli 2010. Golema količina amaterskog i preranog brifiranja o proračunskim rupama i mogućnosti povećanja osobnog poreza negativno se odrazila na britansku poziciju na tržištu državnih obveznica u jesen 2025. Zdravstvo koje se tektonskom sporošću oporavlja, problemi oko imigracije, povećani porezi na poslodavce itd. itd. itd. A uz sve to spektakularni pad Starmerove popularnosti uzburkao je regicidne duhove na laburističkim klupama bez jasnog pretendenta, a koji se duhovi sad već sa zamornom regularnošću reaktiviraju iz tjedna u tjedan u medijima. U tom smislu Starmerova vanjskopolitička hiperaktivnost je funkcija problema koje ima u zemlji. Bavljenje Koalicijom voljnih, držanje na okupu ključnih EU zemalja kao stariji brat s nuklearnim oružjem te šaptanje Trumpu vrlo vjerojatno izgledaju kao šetnja parkom u odnosu na mukotrpno petljanje s nervoznim zastupnicima, svojeglavim kolegama u kabinetu, odioznom opozicijom i iritantnim medijima. Pitanje je koliko čelnik s toliko problema doma može biti efikasan vani.

• Bilješke

[1]https://yougov.co.uk/topics/politics/trackers/voting-intention

[2]https://politicscentre.nuffield.ox.ac.uk/opinion/britain-s-quiet-electoral-earthquake/  i također https://benansell.substack.com/p/bloc-parties

[3]https://yougov.co.uk/international/articles/53806-how-popular-is-donald-trump-in-europe-december-2025

[4]https://www.bbc.co.uk/news/articles/c5yd878ejqko

[5]https://www.bbc.co.uk/news/articles/c87lx0981nro

[6]https://inews.co.uk/opinion/farages-biggest-weakness-his-relationship-with-trump-4179343

[7]https://www.politico.eu/article/uk-nigel-farage-challenges-us-mike-johnson-over-donald-trump-greenland-threats/

[8]Skup do 2024. konzervativnih izbornih okruga na jugu Engleske i oko Londona poznat i kao Bankarski pojas.

[9]https://www.theguardian.com/business/2026/jan/21/world-better-place-if-us-took-over-greenland-nigel-farage

[10]https://www.theguardian.com/politics/2026/jan/20/uk-should-consider-expelling-us-forces-from-british-bases-says-zack-polanski

[11]https://www.theguardian.com/world/2026/jan/21/how-badenoch-meeting-with-mike-johnson-led-to-trump-chagos-deal-rant

[12]https://www.bbc.co.uk/news/articles/cm2xwp37dmgo

[13]https://www.bbc.co.uk/news/articles/cp9jj1j74ggo

[14]https://www.theguardian.com/world/2026/jan/11/draft-farage-clause-eu-if-reform-uk-wins-election