Unatoč točnosti zlogukih predviđanja posljedica Brexita, Johnson se uvijek nekako spasi

Više od dvije su godine od Brexita. Jeremy Shearmur detaljno rekapitulira uzroke koji su do njega doveli, kako se ostvarivao, koje je posljedice izazvao i kako je kroz sve to plovio britanski premijer Boris Johnson, kojem okolnosti uvijek nekako idu naruku

• Naslovna ilustracija: Boris Johnson, britanski premijer (DonkeyHotey, Wikimedia Commons)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

Prošlo je nešto više od dvije godine otkad je Britanija napustila EU^[i]. Prva je godina protekla u tranziciji, u kojoj se ništa značajno nije promijenilo. Sada je već godinu dana izvan Unije. Kako je sve to prošlo, i kako bi mogla izgledati bliska budućnost?

1. Brexit

Sam Brexit bio je čudan fenomen. Odluka o izlasku donesena je na temelju referenduma, u kojem je većina glasala protiv preporuka gotovo svih pripadnika ‘establišmenta’, sa svih strana političkog spektra. Ponuđeni su snažni ekonomski argumenti protiv izlaska,^[ii] te se spominjalo i kako bi izlazak Britanije iz EU mogao uzrokovati posebno teške probleme u vezi sa Sjevernom Irskom. Referendum je sam po sebi bio krajnje nejasan po pitanju što bi Brexit trebao značiti (tj. koji bi bili ciljevi vlade koja bi ga pokušala provesti) te je i proces postizanja sporazuma s EU nužno morao biti složen.

Dio problema proizlazio je iz činjenice da su razlozi zbog kojih su ljudi glasali za Brexit bili komplicirani. Postojali su neki temeljni problemi oko britanskog članstva u EU. Bilo je duboko ukorijenjenih rezervi spram načina na koji je EU uopće nastala. Britanija nije doživjela invaziju ni u I. niti u II. svjetskom ratu (iako je ljudska cijena Prvog bila visoka, a gospodarske posljedice Drugog svjetskog rata bile su devastirajuće).^[iii] No, to je značilo da, dok je i postojala volja prihvatiti područje slobodne trgovine (iako ne nužno i ograničenja suvereniteta koja iz njega proizlaze^[iv]), oduvijek je postojao duboki animozitet spram federalističkih tendencija unutar EU.

S političke strane, EU je izazivao sumnjičavost onih koji su preferirali snažan tržišni pristup u javnim politikama, te koji su sebe doživljavali kulturalno bližima pojedinim karakteristikama Sjedinjenih Država. U isto su vrijeme postojale sumnje u EU i među nekim pripadnicima tradicionalne ljevice, koja je pristup EU doživljavala kao suprotstavljen onom obliku državnog vlasništva, nadzora i državnih subvencija kakve su oni prefererirali. (Određenim pripadnicima ljevice EU je u nekim pogledima čak neugodno nalikovala pojedinim Hayekovim idejama o federalizmu između država.) Dublji, ključni problem bio je taj da su se britanske institucije (na primjer sindikati), povijesno, razvijale na temeljima kompetitivnog pluralizma, a ne korporativizma koji je bio prisutan u mnogim drugim europskim državama. Nadalje, britanska tradicija suverenog parlamenta, te engleskog običajnog prava (Common Law), bili su u sukobu s ustavnim i pravnim pristupima koji su dominirali u EU.

Ostala su još dva velika problema. Prvi, Britanija se već mučila s posljedicama masovne imigracije iz država Commonwealtha. Bilo je očito da će biti potrebno mnogo vremena kako bi se tome mogla prilagoditi. No, proširenje EU, te slobodno kretanje radne snage unutar Unije, dovelo je do masovnih migracija iz zemalja istočne i središnje Europe u Britaniju, koje britanska vlada nije predvidjela.^[v]

Iako je sve to donijelo više ekonomske koristi nego štete, pridonijelo je pritisku na tržište nekretnina, i negativno je utjecalo na one koji su bili posebno ovisni o dobrima i uslugama koje je osiguravala vlada. Nadalje, dok su svi imali koristi od imigranata koji su radili u, primjerice, zdravstvu ili sektoru prijevoza, najvidljivije nadmetanje za radna mjesta, kao i cijena prilagodbe na nove susjede drukčijeg društvenog porijekla, pali su na leđa siromašnijih građana.

Drugi, pozadinski problem, bio je gubitak radnih mjesta u industriji, te posljedični utjecaj na društvene strukture koje su bile izgrađene oko njih. Dijelom, ovo je bilo pitanje poslova koji su se selili u druge države; npr. u Kinu. No, kao što se često komentiralo, veliki utjecaj imali su i razvoj IT sektora i automatizacije, koji bi doveli do radikalnih promjena na tržištu rada čak i da nije došlo do odljeva poslova preko granice.^[vi] Prilagođavanje Britanije na gubitak poslova u industriji bilo je teško. Britanija je imala dugu povijest nesposobnog menadžmenta i loših odnosa prema radnicima. Imala je također – u usporedbi s Njemačkom – loše rezultate u tehničkom obrazovanju. A kada je – s Thatcher – na vlast došao režim pozitivno orijentiran spram tržišta i poduzetništva, suočila se s problemom ‘nizozemske bolesti’ koju je uzrokovala vrijednost valute podignuta ekonomskim posljedicama eksploatacije nafte u Sjevernom moru.

Pod Thatcher je Konzervativna stranka patila od nedostatka razrađenih ideja što činiti. Margaret Thatcher (Wikimedia Commons)

Nadalje, britanska Konzervativna stranka je pod Thatcher, općenito, patila od nedostatka dobro razrađenih ideja što zapravo činiti. Zapanjujuće je da je Sir Keith Joseph, koji je igrao ključnu ulogu u oživljavanju tržišno-orijentiranih ideja u Konzervativnoj stranci, kada je uspostavljao Centar za istraživanje politika kao lokaciju na kojoj će se utjecati na Konzervativnu stranku tržišno orijentiranim politikama i govorima, isprve bio skeptičan prema ‘denacionalizaciji’ – koja je, preimenovana kao ‘privatizacija’, postala ključna thatcherska politika.^[vii]  Kada je britanska vlada započela privatizaciju, čini se da se nije puno razmišljalo, a kamoli vodilo kvalitetnih javnih rasprava, o tome što bi ona mogla značiti u ne toliko očiglednim slučajevima, kao što su pitanje opskrbe električnom energijom, prijevoza, zdravstva i obrazovanja.^[viii]  Ne samo da nije bilo volje prihvatiti da će se o novim institucionalnim rješenjima koja će biti stvorena morati učiti metodom pokušaja i pogrešaka, nego je posve izostala  volja učiti iz iskustva drugih zemalja.

Posljedica je svega bila da su, općenito gledano, bivša industrijska područja – tipično na sjeveru Engleske – klonula, dok su London i jugoistok imali znatno bolje gospodarske rezultate. Londonski se City razvio u posebno značajno međunarodno financijsko središte, u kojem su se koncentrirale sve vrste profesija iz polja financija i vezanih usluga. U isto vrijeme, značajan je rast došao i iz smjera komercijalnih aktivnosti koje su proizašle iz istraživanja na sveučilištima Oxford i Cambridge. Društveno, takav je razvoj događaja doveo do razvoja meritokraskih elita, koje su značajne društvene i poslovne veze povezivale s EU, Sjedinjenim Državama i dalje. Stanovništvo samog Londona postajalo je sve više kozmopolitsko. Nasuprot, bivša industrijska područja na sjeveru države nisu usporedivo napredovala, pogotovo manja mjesta i gradići. U usporedbi s Londonom i jugoistokom, nudili su manje prilika za atraktivno zaposlenje, i često nižu kvalitetu stanovanja, zajedno s relativno neprivlačnom klimom. Postojao je, često, odljev najtalentiranijih i najzapošljivijih radnika iz drugih dijelova zemlje na jugoistok.

Suočena s tim promjenama, nekadašnja tradicionalna podrška Laburističkoj stranci na tim područjima počela je slabiti. Laburistička je stranka, kroz povijest, bila proizvod saveza između sindikata i više socijalističkih skupina srednje klase. No u posljednjim je godinama članstvo u industrijskim sindikatima opadalo kako je padala i zaposlenost u industriji.

To je pak značilo da je usmjerenje koje su laburisti davali svojim glasačima iz radničke klase u blago socijalističkom i društveno progresivnom smjeru također blijedjelo s vremenom. Nadalje, Laburistička stranka stremila je sve jačoj prisutnosti u gradovima, i obraćala se etničkim manjinama i obrazovanoj mladeži – čiji su brojevi postajali sve značajniji s porastom pohađanja sveučilišta. To je značilo da se težilo sve većoj podršci ‘woke’ temama, umjesto tradicionalnijim ekonomskim brigama industrijske radničke klase. To je pak značilo kako je Laburistička stranka bila manje primamljiva u svojim tradicionalnim, nekad industrijskim izbornim jedinicama na sjeveru.

Zadnji značajan faktor bio je UKIP – politička stranka koja je snažno zagovarala Brexit. Iako nije polučila značajan uspjeh na britanskim izborima (osim za Europski parlament, instituciju koju su malobrojni u Britaniji shvaćali ozbiljno), stvarala je sve veći pritisak na Konzervativnu stranku. Upravo je zato tadašnji premijer David Cameron zagovarao referendum o Brexitu, u nadi da će time riješiti to pitanje, te na taj način zaštititi konzervativce od daljnjeg gubitka glasova u korist UKIP-a. Referendum o Brexitu bio je katastrofa za Camerona. On je želio nastavak članstva u reformiranom EU. Ali nije bio u stanju dobiti ustupke od EU koji bi mu politički pomogli. U referendumu je bio na strani gubitnika. No to je imalo i značajne dugoročne posljedice za Konzervativce. Jer je određen broj glasača u nekadašnjim laburističkim jedinicama na sjeveru svoju podršku prebacio na UKIP i glasao za Brexit.

Cameron je, nakon što je izgubio referendum, podnio ostavku na čelu Konzervativaca. No oni su i dalje bili na vlasti. Suočili su se s teškim problemom pregovora s EU o uvjetima pod kojim bi Britanija trebala napustiti Uniju. Rezultat je bio težak i kaotičan – mnogi su se snažno protivili samoj ideji izlaska Britanije, dok je bilo potpuno nejasno za kakvu je točno vrstu izlaska Britanija glasala. (Npr. nije bilo jasno što je Brexit zadržavao od zajedničkog tržišta, carinske unije i Europskog suda pravde.) U tim je okolnostima Boris Johnson preuzeo vodstvo konzervativaca, i vodio izbornju kampanju pod sloganom ‘završimo Brexit’, pri čemu je preferirao posebno radikalnu interpretaciju Brexita.

U guranju te verzije kroz Parlament, ponašao se na načine kojima je prekršio brojne parlamentarne tradicije (koje su u Britaniji bile bitne kao ograničenje moći izvršne vlasti, čisto iz razloga što Britanija nema pisani ustav). Nadalje, kada mu nisu dali potporu koju je želio, izbacio je nekoliko starijih i iskusnih parlamentranih zastupnika iz Konzervativne stranke. Također se ponašao i na načine koji su bili ustavno problematični, te su ga zbog toga korili i sudovi. Na kraju se izborio i pobijedio na izborima, u kojima se uspješno obratio onima koji su na sjeveru glasali za Brexit, tako što je tvrdio da će voditi politiku ‘podizanja zemlje na višu razinu’ (leveling up), čineći je egalitarnijom na način da poboljša situaciju onih koji su u podređenom položaju.

Konzervativna stranka, koju Johnson vodi, u teškoj je poziciji. Johnson ima značajnu većinu. No njezini glasači sastoje se od čudne mješavine: (i) starijih, tradicionalnije nastrojenih ljudi kojima konzervativci ne nude ništa, ali koji se nemaju kome drugome okrenuti; (ii) imućnijih ljudi s jugoistoka Engleske, koji se brinu za zadržavanje svoje ekonomske pozicije – npr. pazeći da se gradi što je manje moguće kuća i drugih projekata blizu njihovih skupih kuća; (iii) bivših glasača Laburista, potom UKIP-a, koji očekuju od Johnsona da ‘podigne zemlju na višu razinu’. Johnsonov problem – čak i u najboljim slučajevima – bio je da nije jasno kako zadovoljiti sve te interese odjednom. Nadalje, konzervativci su imali i problem da su njihovi najpouzdaniji glasači starije osobe, te će zbog toga njihov broj s vremenom padati.

2. Problemi nakon Brexita

Johnsonovi konzervativci bili su uspješni na općim izborima koji su se održali u prosincu 2019. Dijelom se to osnivalo na snazi njegovog pothvata ‘završavanja Brexita’ (get Brexit done), koji je bio privlačan nestrpljivim glasačima Brexita koji su bili užasnuti dojmom da se ne rade nikakvi pomaci da se on i ostvari. Dijelom je to bio i odraz problema Laburističke stranke. Ukratko, pod Tonyjem Blairom, Laburisti – preporođeni kao ‘Novi laburisti’ – zapravo su nastavili eksplicitno meritokratski, thatcherski pristup gospodarstvu, dok su istovremeno podizali proračun Nacionalne zdravstvene službe (NHS) i socijale. Oni su očekivali kako će se to moći financirati iz povećanih proračunskih prihoda koje će stvoriti njihov gospodarski program. No pristup koji su Novi laburisti favorizirali pretrpio je težak udarac, baš nakon što je Blair sišao s vlasti, u financijskoj krizi 2008., dok je njegov osobni prestiž oslabljen njegovom nepopularnom podrškom invaziji na Irak. Općenitije gledano, vjerovalo se da je problem s Blairovim pristupom njegovo pretjerano oslanjanje na manipulaciju medija, i na fokus-grupe za razvoj svojih politika. (Ostavljao je dojam osobe koja bi, upitana koji su njeni temeljni moralni i politički principi, prvo zastala da konzultira fokus-grupe prije nego što bi ponudila odgovor.) Nakon drugih čelnika koji nisu bili uspješni, laburisti su izabrali Jeremyja Corbyna za vođu. On je bio ljevičar stare škole, no smješten u Londonu.

Ostavljao je dojam čovjeka kojeg kad biste pitali za stav prvo pomislio što bi rekle fokus-grupe. Tony Blair (Wikimedia Commons)

Corbyn je osoba izraženog integriteta (u suprotnosti s fokus-grupama i medijskim spinovima Novih laburista). No dolazio je i uz mnogo prtljage – npr. kroz povezanost s radikalnim skupinama u inozemstvu čije su aktivnosti ponekad bile neugodne. Ostavio je dojam da nije poduzeo ništa kada su anti-izraelski stavovi odveli neke u Laburističkoj stranci u otvoreni antisemitizam. I dok su ga štovali urbani aktivisti u većim gradovima, njegovi stavovi – i njegova osobnost, kako su je projicirali neprijateljski nastrojeni mediji – nije dobro prolazila kod tradicionalnih glasača Laburista na sjeveru Engleske.

Johnson je ostvario impresivnu pobjedu. No ostali su mu neki teški problemi. Obvezao se na ‘završavanje Brexita’ u vrlo kratkom roku, i doimao se kao da ga više zanima taj cilj nego postizanje sporazuma s EU koji bi zaista dobro funkcionirao iz britanske perspektive, npr. po pitanju uslužnih djelatnosti koje su igrale važnu ulogu u britanskom gospodarstvu. Bio je sklon velikim, populističkim gestama, no nestrpljiv kada se radilo o detaljima. To je bio ključan problem po pitanju Sjeverne Irske.

Sjeverna Irska bila je problematična jer je bila izrezbarena – kada je Irska postala neovisna od Britanije – od dijelova u kojima su većina stanovnika bili potomci naseljenika iz Engleske i Škotske. Njih se – kroz stoljeća – poticalo da se presele u Irsku kao brana protiv mogućnosti da bi katolički Irci mogli ući u savez s katoličkom Španjolskom ili Francuskom, protiv protestantske Britanije. Razvili su vlastitu različitu kulturu, pri čemu su se snažno identificirali kao ‘Britanci’, i upravljali Sjevernom Irskom na vlastitu korist. Sa sve brojnijim katoličkim stanovništvom u Sjevernoj Irskoj postupalo se loše; no u isto vrijeme, oni su nosili pozadinsko nasljeđe identificiranja s ciljem ujedinjenja Irske i, u sklopu toga, određenu naklonost pružanju oružanog otpora Britancima. To je dovelo do Sjevernoirskog sukoba u kojem je, nakon pokretanja katoličkih organizacija za građanska prava, došlo do terorističkih aktivnosti od strane nekih katoličkih republikanaca, ali i od strane protestantskih ‘lojalista’. Neke republikanske skupine pružile su oružani otpor britanskim oružanim snagama, a uslijedili su i bombaški napadi na razne mete u samoj Britaniji.

Sporazum iz Belfasta, koji su dijelom isposredovali Amerikanci, nametnuo je dijeljenje vladavine u Sjevernoj Irskoj između odvojenih zajednica, i doveo je do krhkog mira. No, Brexit je stvorio veliki problem, zato jer je Republika Irska ostala u EU. Postojale su brojne poveznice između ljudi i gospodarstva na sjevernoj i južnoj strani, i postojalo je slobodno kretanje ljudi u oba smjera. Brexit bio prijetnja svemu tome, i postojao je rizik da bi podizanje formalne granice između sjevera i juga dovelo do masovnog izbjegavanja carinskih pravila, kreiralo simbol koji bi mogao dovesti do ponovnog izbijanja oružanog sukoba i ugrožavanja Sporazuma iz Belfasta.

Jednostavno nije bilo jasno kako riješiti ovaj problem. Johnson je povukao populistički potez i odabrao opciju koja je ostavila Sjevernu Irsku unutar zajedničkog tržišta roba u EU, i time njihov slobodan prolaz između Sjeverne Irske i juga. To je efektivno stvorilo granicu na moru između Britanije i Sjeverne Irske, između Britanije i zajedničkog tržišta EU. No, u isto vrijeme, Johnson je proglasio kako i će i dalje biti slobodnog kretanja roba između Britanije i Sjeverne Irske, što je bilo potpuno u suprotnosti sa sporazumom koji je upravo bio potpisao s EU. U ovom je slučaju problem što je to u praksi stvorilo ogromne poteškoće za gospodarstvo Sjeverne Irske, koje je bilo duboko integrirano s britanskim. Ali to je bilo dodatno pogoršano činjenicom da su se protestantski unionisti u Sjevernoj Irskoj snažno identificirali s Britanijom, i duboko su se protivili bilo kojoj ideji po kojoj ne bi bili u cijelosti integrirani s UK. Taj problem još nije riješen i, dok ovo pišem, doveo je do situacije u kojoj se čini da se sustav dijeljene vlasti u Sjevernoj Irskoj, u kojem su sudjelovali republikanci i protestantski unionisti, potpuno slomio.

Drugi je problem bio da nije bilo jasno što je uopće Brexit sam po sebi trebao biti. Kritičari Brexita – koji su se, do sada, pokazali u pravu – tvrdili su da bi Brexit nanio štetu britanskom gospodarstvu. Njegov cijeli učinak nije jasan, jer su donesene razna privremena rješenja, što je značilo da se nije odmah osjetio puni intenzitet posljedica izlaska iz EU. No pojavili su se raznovrsni problemi. Male tvrtke, kako u EU tako i u UK, otkrivaju kako im se jednostavno ne isplati preuzeti dodatne troškove povezane s pripremom papirologije koja je sada potrebna za izvoz. Također, kako sporazumi koje je britanska vlada sklopila s EU nisu pokrivali usluge – koje imaju ključnu ulogu u britanskom gospodarstvu – postoji i rizik dugoročnih problema za financijske tvrtke u londonskom Cityju.

Nadalje, jedna od ključnih napetosti Brexita ostala je nerazriješena. Neki od onih koji su jako priželjkivali Brexit nadali su se kako će on omogućiti Britaniji da postane svojevrsni thatcherski ‘Singapur na Temzi’ – da će se osloboditi regulacije i postati istinski dinamično tržišno gospodarstvo. No nije bilo jasno da su oni koji su bili za Brexit glasali za takvo rješenje, i čak bi se moglo reći da su preferirali više državno gospodarstvo, bliže onom koje je omiljeno u većem dijelu EU! Stvorena su očekivanja da bi Britanija nakon Brexita mogla ispregovarati svakakve sporazume o slobodnoj trgovini. No, do sada, sve što je postignuto su verzije sporazuma kakve je Britanija već imala u sklopu članstva u EU, te sporazum s Australijom, čije su karakteristike zabrinule britanske poljoprivrednike, kao i neke zaštitnike okoliša.

Još jedna značajna politika – usmjerena prema novim glasačima konzervativaca sa sjevera Engleske – bila je ideja ‘podizanja zemlje na višu razinu’ (leveling up, a što se predstavljalo kao poboljšanje položaja onih kojima je išlo najlošije). To je bila nada da će se, nekako, blagostanje vratiti u depresivne sjeverne gradiće. Mnogo je riječi izgovoreno, no u konkrentim terminima nije bilo jasno što bi se moglo učiniti, osim preseliti dijelove vlade iz Londona na sjever, i trošiti više novca na sjever, pogotovo na prijevoz. Planirala se nova linija brzih vlakova od Londona do sjevera. Izgradnja je započela u Londonu, no pojavili su se beskrajni prigovori na plan izgradnje u područjima u kojima su živjeli tradicionalni glasači Konzervativaca. Istovremeno je postalo i jasno da je ekonomski plan čiji je dio bio stvaranje poveznice između sjeverozapada i sjeveroistoka, bio previše skup. Vlada je odustala od ovog dijela plana, i umjesto toga obećala da će poboljšati postojeće poveznice. No to ne samo da je bilo simbolično pokleknuće, već će i proces poboljšavanja postojećih poveznica trajati dugo, i dovest će do prekida tih postojećih poveznica dok se na njima radi.

Osobno sam skeptičan spram same ideje ‘podizanja na višu razinu’. Radi se o nečemu što je, opisano na različite načine, britanska vlada pokušavala učiniti još od sredine prošlog stoljeća. No upravljanje tržišnim gospodarstvom nije baš otvoreno spram ovakvog pristupa, gdje postoji rizik da, ako se gospodarska djelatnost pozicionira iz čisto političkih razloga, ona postaje teret ostatku gospodarstva. To ne znači da se neke stvari ne mogu učiniti. Bilo je uspješnih primjera japanskih proizvođača vozila koji su se smjestili na sjeveroistoku Engleske. The Economist je ponudio korisno istraživanje o tome kako bi ulaganja u bolji prijevoz između manjih mjesta i većih gradova na sjeveru vjerojatno imalo produktivan učinak. Nadalje, bio bi koristan potez kada bi vlada oživjela tehničko obrazovanje, i kada bi to započela na sjeveru Engleske. No te bi mjere zahtijevale pažljivo razmišljanje i ekonomsku analizu, i ne bi donijele brze rezultate. Vlada je nedavno najavila neke planove za ‘podizanje razine’; ali im nisu dodijeljena nova sredstva.

3. Covid

Cinici bi mogli reći da je koronavirus učinio uslugu Borisu Johnsonu. Ne samo da mu je pružio političku platformu s koje se može predstavljati kao netko tko donosi mjere u nacionalnom interesu. Već kako su posljedice koronavirusa bile razarajuće posvuda, problematične značajke politika njegove vlade nisu se isticale. Izvan tog okvira, lomovi nacionalnog i međunarodnog gospodarstva do kojih je došlo kao posljedica koronavirusa značili su da je teže vidjeti točno koji su problemi posljedica Brexita. Nadalje, Johnson često ističe svoju osobnu pozadinu kao poznavaoca klasičnih jezika. Sigurno ga je razveselilo što opće građanstvo postepeno postaje sve upoznatije s grčkim alfabetom, jer se on koristi kako bi se imenovale varijante koronavirusa!

Malo ozbiljnije govoreći, njegova će vlada – zajedno s drugima – imati velike probleme s dugovima koje su nakupili provođenjem izvanrednih mjera različitih vrsta kojima su odgovarali na pandemiju. Istodobno je postajalo sve jasnije da su državne usluge u brojnim segmentima beznadno neadekvatne i zahtijevaju velika ulaganja. Nacionalna zdravstvena služba, unatoč velikoj potrošnji za vrijeme Blaira, jednostavno nema dovoljno ljudi i objekata. Briga za starije i nemoćne još je gora – što stvara dodatne probleme za bolnice, u čijim su krevetima završili mnogi stariji ljudi, koje bi se moglo otpustiti da je bilo mjesta u sektoru skrbi za starije koji je puno jeftiniji.

Vlada je podigla poreze kako bi prikupila dodatna sredstva za NHS i usluge skrbi. To je upravo započelo, na proljeće 2022., u trenutku kada se ljudi istovremeno suočavaju s velikim porastom računa za grijanje. Pozadinski je problem da su stvarne plaće većine ljudi već dugo nepromijenjene. Pokušaji nošenja s posljedicama globalne financijske krize doveli su do rezova u državnoj potrošnji, koji su imali loše posljedice po usluge koje se vlada obvezala pružati. Šire gledano, ništa ne uspijeva, i – ne samo poradi Brexita – izgledi za temeljito poboljšanje britanskih gospodarskih rezultata doimaju se grozni. Građani se suočavaju s rastom troškova života uzrokovanim prekidima linije opskrbe u međunarodnoj ekonomiji.

4. U međuvremenu…

Johnson se nosi s vlastitim problemima. Početkom 2022. uletio je u skandal oko okupljanja državnih djelatnika i njegovog političkog osoblja, na kojima su se služili hrana i vino i na kojem je barem u jednom slučaju i sam bio prisutan, u vrijeme dok je ostatak države poštivao stroga lockdown pravila. Ljudi na primjer, nisu mogli posjetiti svoje starije rođake dok su umirali u bolnici, i nisu se smjeli okupljati na vjenčanjima i sprovodima. Johnson je razvio osobnost svojevrsnog patriotskog egzibicionista, uvijek spremnog reći umirujuće riječi, ali čije se stvarno ponašanje ne poklapa s onim što govori. U svojoj ranijoj karijeri, postao je poznat novinar tako što je jednostavno izmišljao novinske priče u kojima je negativno prikazivao EU. Sama kampanja za Brexit često je uključivala zavaravajuće izjave. Johnson je jednostavno poricao da u sporazumu koji je potpisao s EU postoje problemi po pitanju britanske trgovine sa Sjevernom Irskom.

Nekako – na način koji podsjeća na odnos Trumpovih pobornika prema njemu – uobičajene posljedice ovakvog ponašanja se ne pojavljuju. Johnson jednostavno ignorira kritike i odbija odgovoriti na pitanja, osim ponavljanjem slogana. Njegov privatni život bio je kaotičan, čak odbija i pitanja o tome koliko djece ima.^[ix] Izbio je i skandal oko financiranja renovacije stana u kojem živi sa suprugom, u Downing Streetu.

Mislim da će biti potreban stvaran trud kako bi se pokušalo riješiti probleme s kojima će se suočavati on i njegova vlada. No dok je Johnson inteligentan, nije poznat po tome da se posvećuje detaljima, i pitanje je hoće li drugi ljudi moći sve održavati. Sve to skupa, čini mi se, činit će sve težim po Johnsonovu vladu – kao i bilo koju drugu vladu koja bi mogla uslijediti – sučiti se sa stvarnim problemima Britanije, na racionalan način. Nadam se da će se pokazati da sam bio u krivu.

Mr. Micawber, iz Dickensova romana David Copperfield koji perspektivu vidi u tome što će se ‘nešto dogoditi’ (Wikipedia)

• Dodatak: Boris Johnson kao Mr. Micawber

Završio sam članak u prvom dijelu 2022., i pitao se – kao što sam i dao do znanja – što bi se moglo dogoditi. Kako će Boris Johnson prebroditi ekonomske katastrofe Brexita?

Što će, pobogu, učiniti oko problema sa Sjevernom Irskom i EU? I kako će se nositi s politički teškim problemom da su on i njegovi kolege održavali zabave u vladinim uredima u Downing Streetu 10, kršeći pravila koja je sam postavio? Ne samo da je izgledalo da postoji jedno pravilo za moćne a drugo za obične ljude. Već su, u ovom slučaju, obični ljudi bili spriječeni Johnsonovim pravilima oprostiti se od bližnjih koji su umirali u bolnici. Istodobno se čini da je Johnson opetovano lagao Parlamentu oko cijelog slučaja. Do sada, Johnsona su spašavale okolnosti.

Uistinu, ovo služi kao demonstracija jedne značajke političkog života Borisa Johnsona. Iznova i iznova. Čim bi se moglo pomisliti da je pred njim politička katastrofa, Johnson bi se spasio – ne vlastitom vještinom, već tako što bi se pojavilo nešto neočekivano. U tome nalikuje liku iz poznatog romana Charlesa Dickensa iz sredine devetnaestog stoljeća, Davida Copperfielda. Nepromišljeni Micawber kriv je za jednu financijsku katastrofu za drugom, ali ga uvijek uzdigne nada da će se ‘ već dogoditi nešto neočekivano’. Johnsona je, kao što sam ukazao, od posljedica gospodarskih katastrofa Brexita i Sjeverne Irske spasio koronavirus. Potom je uspio urediti da istragu zabava u Downing Streetu 10 vodi viša državna službenica kojoj je trebalo dosta da završi izvještaj. Onda je odlučeno da ga se ne može objaviti u potpunosti, jer je prvo policija morala istražiti je li bio prekršen zakon. Posljedice su počele izlaziti na vidjelo, dobio je manju novčanu kaznu zbog kršenja pravila karantene što je izazvalo niz previranja u Parlamentu. No Borisa je od nečega što bi inače bilo devastirajuće dijelom zaštitilo i to koliko je vremena bilo potrebno. No, još važnije, Rusija je izvela invaziju na Ukrajinu i Johnson se mogao pojaviti na međunarodnoj sceni kao državnička figura… Čovjek se pita, kad sljedeći put upadne u političke probleme, što će se dogoditi da Johnson ne dobije ono što je zaslužio – kraj svijeta, možda?

Preveo Ivan Fischer. Original dostupan na poveznici: Britain after Brexit

• Bilješke

^[i] Krajem 2019. pozvan sam napisati članak za Ideje o situaciji u Britaniji neposredno pred izbore te u prosincu; ovaj tekst donosi osvježen pogled na današnje stanje stvari.

^[ii] Mnogi tvrde kako će Britanija pretrpjeti gubitak od 4% BNP-a. Za primjer pogledajte ‘The Parable of Boris Johnson’, The Economist, 22. siječnja, 2022.: https://www.economist.com/leaders/2022/01/22/the-parable-of-boris-johnson,

^[iii] Problem koji je postao još veći time što Britanija nije spremno prihvatila činjenicu da mora odustati od svojeg carstva i pretenzija bivanja svjetskom silom.

^[iv] Tj. da će bilo koji sporazum o slobodnoj trgovini vjerojatno sadržavati (a) dogovor o zajedničkim standardima i pravilnicima, umjesto da ih određuje zakonodavstvo jedne države; (b) neovisno tijelo koje će razrješavati neslaganja (kojem bi pravosuđe bilo koje pojedine države bilo podređeno).

^[v] Ovaj je problem dijelom bio uzrokovan time što su britanske vlasti jednostavno potcijenile broj ljudi koje je privlačila ideja preseljenja u Britaniju.

^[vi] Problem sa situacijom u Britaniji, pak, je da bi bilo teško uvesti inovacije. (Šokantno je koliko je problema bilo oko zatvaranja neisplativih i tipično opasnih rudnika ugljena.)

^[vii] O ovome sam raspravljao u svojem tekstu ‘Lunching for Liberty and the Structural Transformation of a Public Sphere’, Il Politico (Univ. Pavia, Italy) 2018, anno LXXXIII, n. 1, str. 68-96; vidi natuknicu 21 na str. 77.

^[viii] Rečeno mi je, kada sam preuzeo poziciju direktora istraživanja u Centru za političke studije (organizacije naklonjene ekonomskom pristupu vlade Margaret Thatcher), da gospođa Thatcher nije htjela da se osnivaju nikakve dodatne ‘studijske skupine’ za predlaganje politika. Za posebno koristan pregled nekih problema s kojima su se suočavale privatizacija i deregulacija, pogledajte ‘Symposium: Privatization – The Assumptions and the Implications’, Marquette Law Review, 71, proljeće 1988.

^[ix] Piše se da ih je osmero; vidi: https://www.independent.co.uk/life-style/health-and-families/boris-johnson-how-many-children-baby-b1973470.html