Urušavanje utjecaja jakuza. Od romantiziranja samurajske prošlosti do osvete izdanih političara

Velimir Grgić istražuje povijest i evoluciju jakuza, od kockarskih pacera i nasilnih bandi s dna društvenog staleža do suvremenih kriminalnih sindikata. Kroz brojeve, tetovaže i samurajski kod otkriva njihov utjecaj na japansku povijest i njihov neočekivan i vrlo temeljit poraz od strane nekadašnjih bliskih saveznika - japanske Liberalno demokratske stranke.

• Naslovna fotografija: Tetovaže pripadnika jakuza. (Eneas De Troya / CC BY 2.0)

• Autor je hrvatski novinar, pisac, scenarist i producent. Objavio je dvadesetak knjiga i više od tisuću novinskih tekstova.

Dizajnom nalik na vojničke činove, kabufuda su japanske karte za kockanje, čija je stroga geometrija savršena za oichokabu, japansku kartašku igru sličnu francuskom baccaratu, koji i danas puni sefove mnogih kockarnica svijeta. Dok jedan hladnokrvno dijeli, drugi se preznojavaju u nadi da će zbrojem dodijeljenih karata doći najbliže broju 9 i tako odnijeti pobjedu. Još veći volumen znoja izvlači strah da će zbroj karata biti 20, što je najgora kombinacija, jer igrača resetira ravno na nulu. Kada vam oichokabu pošalje simboličku životnu poruku pa dijeljenjem uvali najgore karte, onda je to kombinacija 8, 9 i 3 – ya, ku i sa, čiji zbroj iznosi 20, tj. nula, čista loša sreća.

Pitate se kako to da se 8-9-3 odjednom čita ya-ku-za, kad su vas na karateu učili da se kod brojanja do deset 8 čita hachi, 9 kyu, a 3 san? Dobro su vas učili, ali vas nisu učili kako i zašto čitate tako kako čitate, a s brojevima je u japanskom jeziku posebno zabavno, jer su često podložni gorowaseu, vrsti japanske igre riječima, oslonjene o različito čitanje izvornih japanskih znakova (kanji), simbola dodijeljenih određenim brojevima. Pojedini japanski brojevi se mogu čitati na čak devet različitih načina (primjerice, broj 6 može biti muttsu, mu, roku, ro, ri, ra, ru, ryu i shikkusu) pa se tako u kombinaciji 8-9-3, broj 8 može čitati i kao ya, dok 9 i 3 mogu biti ku i za. U konačnici, dakle: 8-9-3 = yakuza. Paceri u kartama, ali i u životu. “Beskorisni ljudi”, kako su pod numeričkom šifrom interpretiranom gorowaseom u japanskom društvenom mainstreamu stoljećima nazivali kockare.

Brojevi pričaju svoj dio povijesti, ali pojednostaviti genezu jakuza, najvećeg japanskog kriminalnog fenomena samo na njegovu kockarsku prošlost bila bi nepravda prema punini mitologije koju su tetovirani, glasni i besprsti huligani izgradili u nacionalnoj povijesti, ali i globalnoj popularnoj kulturi. Kockanjem jesu dobile svoje krštenje, no što ako su prve jakuze bile zapravo samurajski otpadnici, jednako mega-mitologizirani nasilni klošari poznatiji kao ronini?

Samuraji koji nakon smrti daimyoa nisu digli ruku na sebe živjeli su kao otpadnici, ronini, lišeni mogućnosti da pokrenu legalno zanimanje.

Teorija postanka vodi u mnogim pravcima, a istina je u ovom slučaju možda uistinu kompilacija, mozaik povijesnih fragmenata koji su se ritualiziranjem društvenih devijantnosti složili u suvremene jakuze, sitne i krupne kriminalce čija je koža zadržala tradicionalne tetovaže, ali je u 20. stoljeću pokrivanje kimonom zamijenila skupim odijelima.

Ronin je doslovno “čovjek val”, lutalica, vagabundo, ali ne onaj iz pjesama Olivera Dragojevića i Gorana Karana, nego japanski ratnički otpadnik koji je drsko izdao načelo bushida pa put samuraja zamijenio putem klošarenja i lopovluka. Tijekom razdoblja Sengoku (15. i 16. st.), stoljeće dugog političkog kaosa, ratova, narodnih ustanaka i plemićkih borbi za vlast, Japan je plivao u krvi. Oštrice katana, mačeva kojima su samuraji izgradili svoju mitologiju služeći feudalnim gospodarima (daimyo), rezale su glave po narudžbi. Kada je krajem 16. stoljeća čvrsta vojna vlast Tokugawinog šogunata (razdoblje Edo, 1603.-1868.) konačno smirila zemlju, nestala je potreba za inflacijom ratnika i mnogi su samuraji odjednom ostali bez posla, prisiljeni uposliti svoje katane na drugi način. Samurajski kod nije ostavljao prostora za razvojačene ubojice – bushido je svakom samuraju koji ostane bez gospodara nalagao da odmah pronađe novog koji će biti bliski rođak prethodnog, a ako to ne uspije, onda mora počiniti seppuku, ritualno samoubojstvo. Bila je to politička poluga protiv epidemije osvetničkih ubojstava, ali i metoda uklanjanja uvijek opasnih “honorarnih ratnika” iz cirkulacije.[1]

Ali provedba te politike ovisila je isključivo o dobroj volji u lošim okolnostima. Oni koji su odbili pokazati “dobru volju” i dići ruku na sebe, tj. nisu počinili seppuku, živjeli su kao otpadnici, lišeni mogućnosti da preskaču feudalnu hijerarhiju i pokrenu legalno zanimanje trgovca ili zemljoposjednika, ako su to uopće i htjeli. Nasilje je bila njihova struka pa oni koji nisu dobivali plaću kao tjelohranitelji bogataša, organizirali su se u bande i krenuli reketariti lokalne biznise. Kada su skupili dovoljno novca i moći, otvorili su svoje bordele i kockarnice. Zvali su ih kabukimono (kao i hatamoto-yakko), post-samurajske bande feudalnog Japana, legendarne po svojoj ekscentričnoj pojavnosti, što je zanimljiva sličnost sa stilskom ekstravagancijom uličnih jakuza, najčešće odjevenih u vrišteće kombinacije boja i modela. Kabukimono su bili opasni i nemilosrdni, ali i zaljubljeni u flambojantne, žute europske, perzijske i kineske kombinacije pa čak i žensku odjeću; imali su lude frizure, nerijetko dugu kosu, a futrole za mačeve obojili bi u vrišteće crvenu. Katane su im bile duže od prosjeka, a njihovu su oštrinu voljeli testirati na vratovima običnih putnika i prolaznika, koje bi zaskočili na cesti, opljačkali i iz zabave dekapitirali. To se događalo dovoljno često da je imalo i svoj naziv: tsujigiri. Svaki bi kabukimono nosio samo jedan mač, jer dva zaslužuju samo pravi samuraji.

Kabukimono su bili prototip svega: uskoka, navijača, bajkerskih bandi, paravojnih formacija, punk rockera, ranih fašista i mafije, teatralni koktel bezvlađa i okrutnosti. Možda su izgledali kao pop zvijezde, ali su se ponašali kao divljaci. Terorizirali su gradove, upadali u restorane pa jeli i pili bez plaćanja, pijani pljačkali i silovali, hrvali se, glasno pjevali i tukli na ulicama. Sveopće maltretiranje nije se moglo dugo tolerirati. Građani i seljaci brže-bolje osnivaju machi yakko, “sluge grada”, udarne snage otpora, privatne policije pod pokroviteljstvom lokalnih biznismena, sastavljene uglavnom od mladih muškaraca, koji su na nasilje pijanih ronina uzvraćali – nasiljem.

Machi yakko su se borili naoružani krampovima i kosama, čekićima i letvama, a iako nisu mogli nositi katane, trgovci su mogli legalno posjedovati wakizashi, mačeve kratkih oštrica, koje su samuraji koristili za seppuku. Slično je i glavno oružje jakuza, bodež dosu, s oštricom drugom 30-ak centimetara. Machi yakko nisu bili samo obični pučki osvetnici – i među njima je bilo ronina koji su se borili za novac, a baš kao i jakuze, svi su oni bili iznimno odani svojim vođama, kao i potpuno ovisni o kockanju.

Jakuze vole vjerovati da je njihovo korijenje izniklo upravo iz povijesnog tla tih “nasilnih pozitivaca”. Štoviše, sebe ne zovu luzerskim pejorativom “jakuza”, nego se predstavljaju kao ninkyo dantai, “viteška organizacija”, skupina koja se bori za prava slabijih, dokazano donira potrebitima, sudjeluje u humanitarnim akcijama i prva ulijeće spašavati narod u vrijeme potresa, poplava i drugih katastrofa.

“Oko 87.000 članova jakuza danas smatra da su im preci srednjovjekovni machi yakko, sluge grada, muškarci poput Robina Hooda koji su se borili protiv lutajućih bandi odmetnika. Ali ma koliko jakuze i njihovi fanovi uživaju u ovom plemenitom mitu, stvarni su izvori bandi nešto manje romantični”, piše Eliza Fisher s Društvenih studija Sveučilišta Wesleyan 2012. godine, u radu From Outcasts to Overlords: The Legitimation of the Yakuza in Japanese Society. Fisher navodi tri skupine koje jakuze mogu sa sigurnošću zvati svojim precima, rubno kriminalne organizacije kao što su bakuto (kockari) i tekiye (ulični trgovci), obje fenomeni nastali u 17. stoljeću, a onda i gurentai, “siledžije”, evolucija nove vrste urbanih jakuza poslije Drugog svjetskog rata.[2]

Bakuto su proizvod države. Tokugawina administracija, lokalni šerifi i biznismeni 17. stoljeća plaćali su problematične odmetnike da za njih obavljaju prljave poslove. Glavni je bio taj da zaštićeni od progona kockaju s radnicima, šljakerima s raznih projekata javne gradnje, kako bi im opelješili plaću i vratili je natrag u ruke poslodavaca. S vremenom, ti su se profesionalni kockari i napadači na novčanike (a bilo je među njima i seljaka i bandita, i poljoprivrednika i ronina pa čak i pokoji sumo hrvač) udruživali u bakuto ikka, nasilne kockarske obitelji koje su drmale podzemljem i plašile nadzemlje.

­
Bakuto su se tetovirali po čitavom tijelu i ponosno pokazivali svoju umjetnost na koži, a prvi su uveli i praksu poznatu kao yubitsume, odsijecanje dijela tijela.

Nisu samo nasilje, kocka i obavljanje prljavih poslova za političare i poslovnjake ono što bakuto ikka veže uz moderne jakuze, koji su desetljećima činili isto to, samo pod novim imenom – u 18. stoljeću bakuto su se tetovirali po čitavom tijelu i ponosno pokazivali svoju umjetnost na koži, a prvi su uveli i praksu poznatu kao yubitsume, odsijecanje dijela tijela, najčešće prsta, kao načina otplate duga ili isprike za počinjeno nedjelo. Što više zeznu, to više prstiju na ruci biva skraćeno, što znači da će do kraja života imati ozbiljnih problema s držanjem mača.

Tekiya je naziv za trgovce, šanere i švercere, prodavače nerijetko ukradene i polulegalne robe na štandovima šintoističkih festivala. Ljudi su ih prezirali kao varalice, a u 18. stoljeću usavršili su čitav niz prevarantskih metoda, od prodaje bonsai drveća bez korijenja do hinjene alkoholiziranosti u pregovorima oko cijene, kako bi se pokazali ranjivijima nego što jesu. Udruživali su se u bande, ali sami po sebi nisu bili toliko nasilni. Plaćali su zaštitarske usluge onih koji su nasilje nudili za povoljnu cijenu. Iz kombinacije plaćanja zaštite, krađe, preprodaje i kockanja izrodila se nova kasta autsajdera s dna društvene ljestvice, muškaraca koji su žmirili na zakone, pa stjecali ugled i novac muljažama, šakama, toljagama i oštricama – jakuze.

Tekiye su dobrim dijelom sačinjavali burakumini, ljudi s najniže društvene ljestvice, seljaci koji su u japanskom srednjovjekovnom kastinskom sustavu, ništa manje rigidnom od daleko ozloglašenijeg indijskog kastinskog sustava, radili poslove koje japanski “operativni sustav” smatra neoprostivo “prljavim”, poput mesara ili kožara.

U svom znanstvenom radu Japan’s Modernization and Discrimination: What are Buraku and Burakumin?, Akira Kobayakawa s japanskog Instituta za socijalnu teoriju i dinamiku secira fenomen najdiskriminiranije japanske klase, ujedno i najveće manjine u zemlji, koja je modernizacijom doživjela još intenzivniju diskriminaciju, nemogućnost pronalaska posla i braka. Početkom 20. stoljeća, dakle početkom modernizacije, stvoren je kolektivni tepih termina burakumin, ali riječ je tek o novom nazivu za nasljednike srednjovjekovne najniže kastinske ljestvice kawata ili eta, seljake koje su doslovno smatrali “neljudima”. Prvo identificiranje ete kao socijalnog fenomena događa se u razdoblju između 794. i 1185. godine, kada budizam prodire u Japan pa zajedno s autohtonim šintoizmom razvija dodatni prijezir prema svakom obliku prerade mesa ili dijelova mrtve životinje. Duhovni pa tako i društveno-kulturni “operativni sustav” Japana čini svojevrsna “svetost” čistoće tijela i uma. Ljudi koji su imali kontakt s mrtvim životinjama, krvlju i raspadajućim tijelima smatrali su se “zagađenima”, inferiornima ostalima, obilježenima i odbačenima. S jednakim prijezirom i nazivajući ih hinin (“neljudi”), japansko se društvo stoljećima razračunavalo i s prosjacima, koji su, ako su uopće i pokušali naći posao, mogli birati samo između rada u zahodu i egzekutora smrtne kazne.

­
Djeca burakumini za vrijeme poratne okupacije Japana. Pripadnici ove kaste činili su većinu članova jakuza u Japanu.

Burakumin ih je u novije doba sve ujedinio u jednom pojmu, a David E. Kaplan i Alec Dubro u svojoj su knjizi Yakuza: The Explosive Account of Japan’s Criminal Underworld (1986.) tvrdili da burakumini tvore čak 70 posto članstva Yamaguchi-gumija, najveće organizacije jakuza u Japanu, koja je na svom vrhuncu kontrolirala 2500 poslovnih objekata i čak 500 različitih skupina jakuza u državi.

Eliza Fisher piše da su jakuze doslovno društveni prostor u kojem se susreću bakuto i tekiya, novo ime za simbiozu autsajdera. Jakuze stoljećima imaju nepromijenjenu organizacijsku strukturu, osiguravajući društvenu mobilnost diskriminiranima, ali i surogatnu obitelj, grupni identitet stvoren oko okosnice oyabun-kobun, “uloge oca”-”uloge djeteta”, šefa-zaštitnika koji je strog, ali pravedan i darežljiv te mladog i poslušnog štićenika, vojnika organizacije neupitne i potpune lojalnosti. Kodeks pravde i dužnosti jingi uči ih upravo tome da bespogovorno ispunjavaju zadatke sukladno svojoj hijerarhiji. Iako je danas sve manje mladih ljudi koji izlaz iz svojih kriznih situacija nalaze u jakuzama, desetljećima su se redovi punili delikventima, mladićima koji su napustili svoje roditeljske domove i ambicioznijim članovima tinejdžerskih motociklističkih bandi (bosozoku), sklonih nasilju, teritorijalnosti i teatralnosti. Kada ti klinci postanu novi, mladi članovi jakuza, nose titulu chinpira. Ritualom ispijanja sakea primaju se u određene grupe i napreduju u hijerarhiji ovisno o svojim sposobnostima.

Površno zapadnjačko shvaćanje jakuza kao “japanske mafije” nije potpuno točno, jer jakuze bi bilo jednostavnije objasniti kao neku vrstu bratstva (tipa Rotary ili Kiwanis klub), 22 udruge zapisane u državnom registru, potpuno legalne organizacije koje se bave ilegalnim stvarima, u označenim uredima, s članovima koji dijele vizitke i čije živote i “pothvate” prati nekoliko popularnih fanovskih magazina na kioscima, pretvarajući stvarne negativce iz crnih kronika u antijunake papirnate urbane dokudrame.

Prema podacima japanske policije iz 2023., šest je najvećih organizacija u zemlji: Yamaguchi-gumi, Kobe Yamaguchi-gumi, Kizuna-kai, Ikeda-gumi, Sumiyoshi-kai i Inagawa-kai. Ninkyo je ključ njihovog moralnog kodeksa, vrlina žrtvovanja za “veće dobro”, ono što jakuze vide u ogledalu. Kunisada Chuji legendarni je lik iz 19. stoljeća, bakuto, kockar kojeg zovu “japanskim Robinom Hoodom” i s čijom biografijom jakuze ponosno mašu, jer Chuji je bio kriminalac koji je pomagao siromašnima, a onda 1850. javno smaknut nakon uhićenja, ne bi li 1999. završio na poštanskoj marki. Legenda o Robinu Hoodu odjekuje i u biografiji još jednog narodnog heroja – Shimizu Jirocho također je bio bakuto iz 19. stoljeća, usvojeni sin prodavača riže, kasnije slavljen kao domoljub, poduzetnik i filantrop, iako je uz sve to primarno bio kriminalac, koji se obogatio nasilnom kontrolom luke Shimizu i glavnih kopnenih trgovačkih putova.

Yamaguchi-gumi ozbiljno shvaća svoju poziciju najvećeg jakuza sindikata u zemlji pa se tako offline i online posvetio promoviranju ninkyo ideala. Prvo je 2013. pokrenuo vlastiti časopis u kojem su članovi pokazali svoju nježnu stranu, objavljujući poeziju. Starije jakuze dijelile su svoje ribičke savjete, a svojom bi se kolumnom članstvu obratio i šef, oyabun. U pokušaju pozitivnog rebrendinga i utjecaja na mlade preko svog službenog websitea 2014. godine Yamaguchi-gumi je pozivao posjetitelje da se ne drogiraju i predstavljao se fotografijama na kojima pomaže žrtvama tragedije u Fukushimi. Humanitarne donacije jakuza nisu ništa čudno i novo – i Pablo Eascobar je bacao novac iz helikoptera, onda kad nije rušio civilne avione. Želite li razumjeti jakuze, onda morate shvatiti da je riječ o mreži kriminalnih organizacija koje svaki Božić dijele slatkiše djeci, a istovremeno prihode i do 50 milijardi dolara godišnje od dječje pornografije.

Članovi Yamaguchi-gumija su nakon potresa u Kobeu 1995. ljudima pomogli brže i efikasnije od vlasti i svih koji su za to bili plaćeni. Nakon potresa i cunamija 2011., unesrećenima su poslali stotine kamiona punih hrane, vode, deka i sanitarija. Poznato je i to da u urbanim centrima postoji prešutno građansko toleriranje jakuza, zbog njihove funkcije reguliranja uličnog zločina; u kvartovima koje kontroliraju tetovirani momci i kojima je u interesu da ljudi posjećuju njihove ugostiteljske objekte u miru, nema pljački, krađa i džeparenja, a pojavi li se serijski problem koji bi mogao naštetiti skladu zajednice, jakuze će biti brže od policije u njegovom rješavanju.

Jakuze katkad zovu i gokudo, što se doslovno prevodi kao “ekstremni put”; ponekad se prevede i kao “gangster”, ali često i kao “ološ”. Dok u ogledalu oni vide viteze, pravo lice jakuza mršti se iza naziva koji im je dala policija – boryokudan, “nasilne skupine”, klasifikacija koja obuhvaća organizirane grupe (uglavnom) muškaraca u čijem se opisu radnog mjesta nalaze reket, ucjena, prodaja droge, prostitucija, pornografija, otmice, falsificiranje, šverc i trgovina ljudima. I nasilje, puno nasilja – šakama, bocama, bodežima, mačevima, mecima.

Nasilje je jedna od mnogih nezgodnih praksi koju jakuze dijele s ekstremnom političkom desnicom. U Japanu je zovu uyoku dantai, a čini je stotinjak tisuća članova radikalnih nacionalista među kojima su možda najpoznatiji ulični aktivisti naoružani megafonima u crnim kombijima ukrašenim vojnim zastavama. Na četiri kotača obilaze gradove i agresivno propovijedaju vrijednosti napuštene krajem Drugog svjetskog rata. Onda kada ne opsjedaju kineske, korejske i ruske ambasade, zahtijevajući razrješenje njima spornih teritorijalnih pitanja, svoju poruku šalju atentatima. 17-godišnji je desničar 1960. godine sa samurajskim wakizashijem nasmrt izbo socijalističkog vođu Inejira Asanumu, usred televizijske debate, a iste je godine desnica u nasilnim prosvjedima Anpo, pokrenutim protiv američkih vojnih baza na japanskom tlu, jurišala na parlament potpomognuta jakuzama. Desničarski su atentatori napadali i vatrenim oružjem, pucanjem u gradonačelnika Nagasakija 1990. i u premijera Morihiru Hosokawu 1994. godine.

Yoshio Kodama (drugi s lijeva), bivše vojno lice i špijun, bio je ugledni ultranacionalist i ozloglašeni kriminalac koji je izgradio neuništivi most između političke desnice i jakuza.

Čovjek koji je izgradio neuništivi most između političke desnice i jakuza zvao se Yoshio Kodama, hodajući ekstremist, bivše vojno lice i špijun koji je od 1930. do 1970. bio ugledni ultranacionalist i ozloglašeni kriminalac, kao i apsolutni čarobnjak u iskorištavanju veza na društvenom vrhu i dnu nekoliko različitih država, spajajući visoku politiku s mišićima podzemlja na obostrano zadovoljstvo.

Na CIA.gov[3] možete čitati što je američka tajna služba zapisala o Kodami, opisujući ga kao fanatičnog nacionalista visoke inteligencije, snažne osobnosti i magnetizma, koji “posjeduje snažni subverzivni potencijal koji ne treba ignorirati.” Bio je osumnjičen za ratne zločine, a nakon izlaska iz pritvora posvetio se kriminalu, balansirajući rad na crnom tržištu s radom na organizaciji i snaženju poslijeratne političke desnice.

Kodama je 1958. lobirao za američku avio-kompaniju Lockheed Aircraft Corporation. Za pozamašan honorar trebao je nagovoriti svoju državu da kupi njihove zrakoplove. Lockheed je preko Kodame potrošio 12.6 milijuna dolara na mito za političare, a skandal koji zbog svoje političke eksplozivnosti povijest pamti kao “japanski Watergate” završio je s Kodaminim javnim izopćenjem, posljedičnim moždanim udarom i prisilnim odlaskom u penziju. Ali tu priča ne završava, nego možda postaje najluđa: dok je Kodama ležao u krevetu, umoran i bolestan, Mitsuyasu Maeno ga je pokušao ubiti zabivši se avionom u njegovu kuću.

Tko je Mitsuyasu Maeno? Desničarski porno glumac. Karijeru je izgradio u produkciji tzv. roman porno filmova, romantičnoj, komercijalnoj soft pornografiji pinku eiga legendarnog filmskog studija Nikkatsu. Bio je i pilot pa je tako u jednom porniću vodio ljubav pilotirajući kroz oblake. A bio je i ekstremni desničar. Godine 1971. posjetio je veliki sastanak ultra-nacionalista na kojem se pjevala “Pjesma rase”, skladba koju je napisao Yoshio Kodama, stihovima zazivajući rušenje vlade i uspostavu militantnog imperijalizma iz Drugog svjetskog rata. Maeno se divio Kodami kao vizionaru i pravom vođi, ali nakon “japanskog Watergatea” počeo ga je prezirati zbog licemjerja i izdaje samurajskog koda. U ožujku 1976. je odlučio reagirati – opsjednut samoubojstvom Yukija Mishime, Maeno je isplanirao svoj samoubilački performans: odjeven u kamikazu iznajmio je Piper Cherokee lažući svima da mu treba za snimanje filma pa se sa zrakoplovom zabio u Kodamin dom. Poginuo je u sudaru s verandom drugog kata, ozlijedivši sluge koje su se panično spašavale od požara. Kodama je preživio nedirnut u drugom dijelu kuće.

Brak jakuza i politike nastavio se i u novom mileniju, završavajući spektakularnim razvodima. Premijer Yoshihiko Noda je tako 2012. godine bio prisiljen raspustiti parlament jer mu je niz skandala potpuno urušio povjerenje birača nakon samo godine dana vlade. Kap koja je prelila čašu bila je ostavka ministra pravosuđa Keishua Tanake, za kojeg se otkrilo da je bio povezan s jakuzama. Noda je na vlast došao s Demokratskom strankom Japana (DPJ) i to uz otvorenu podršku klana Yamaguchi-gumi, kao i potporu Inagawa-kai, trećeg po veličini sindikata jakuza u zemlji. Uredi Inagawa-kaija, otvoreni 1948. godine, nalaze se preko puta Ritz Carltona u Tokiju, a zbog pranja novca zatvoreni bivši vođa Kazuo Uchibori krvni je brat Teruakija Takeuchija, vođe Yamaguchi-gumija, što je ova dva sindikata automatski pobratimilo. Može se stoga reći da je većina jakuza u jednom trenutku povijesti stajala iza DPJ-a.

Najveća stranka u državi, konzervativna Liberalna demokratska stranka (LDP), stvorena je i razvijena američkim financiranjem tijekom 1950-ih i 1960-ih, kao jedna od potencijalnih brana širenju komunizma u Aziji. Yoshio Kodama i njegova kriminalna grupa Kanto-kai nalaze se na pravom mjestu u pravom trenutku povijesti, doslovno krojeći nacionalnu politiku. Naime, CIA je upravo preko Kodame prebacivala novac za stvaranje LDP-a, stranke koja je od osnivanja 1955., spajanjem Liberalne i Demokratske stranke, manje-više na vlasti konstantno. Upravo je LDP 1994. postavio Shizuku Kameija za ministra prometa. Kada su mu na računu pronašli direktnu uplatu šefa Yamaguchi-gumija u iznosu od šest milijuna dolara, nije dao ostavku. Štoviše, Kamei se 2009. vratio u novu fotelju kao Ministar financija, gdje ga je posjeo DPJ ispred koalicijske vlasti, nakon jednog od rijetkih rušenja LDP-a s političkog trona.

Najveći pothvat stjecanja legitimiteta jakuze su ostvarile upravo kroz politiku, kojoj su bile potrebne kao što su lokalnim vlastima nekoć bili potrebni bakuto i tekiye, stvarajući simbiotički odnos s političkom sferom novca i moći. Bakuto su bili kriminalci čije je postojanje država legitimizirala principom usluga i protu-usluga, dajući im priliku da se “razmnože” i ojačaju. Tekiya su prošli kroz sličan proces. Između 1735. i 1740., s ciljem reguliranja stalnih pokušaja prijevare, ovi trgovci dobivaju svoje nadzornike, vlastite oyabune koji su uživali neku vrstu samurajskog statusa.

Kada je 1992. godine donesen jedan u nizu zakona za borbu protiv organiziranog kriminala, mnogi su kriminalni sindikati počeli usvajati političku ideologiju kao štit – političke su aktivnosti zaštićene ustavom pa kada jakuze mobiliziraju crne kombije uyoku dantaija da javno i lažno podupiru određenog političara, nanoseći štetu njegovom imidžu u mainstreamu s tzv. taktikom “ubojstva laskanjem”, ili da za nečiji interes proganjaju i kleveću političare, poslovnjake, intelektualce…, onda se u osnovi bave legalnim političkim radom. Naravno, ono što zapravo stoji iza čitavog teatra nije zaštićeno ustavom, a to su iznuda i ucjena. Crni će kombiji ostati na parkiralištu ako im platite. Kompromitirajuće fotografije s ljubavnicama i pijančevanja s vođama kriminalnih skupina ostat će u ladici za određenu cijenu. Ponekad se plaća novcem, a ponekad potpisom ugovora ili lobiranjem za zakone koji bi olakšali vođenje kockarnica i kupleraja.

To što su jakuze izabrale radikalnu desnicu jest prvenstveno financijska odluka, ali ona je olakšana sličnostima: uyoku dantai i jakuze vežu sklonost tradicijskim vrijednostima, ritualu, bushidu i romantiziranju samurajske prošlosti te stroga hijerarhijska struktura, neupitno poštivanje autoriteta i ideala bratske odanosti.

Mitsuhiro Kimura u razgovoru za Washington Times[4] tvrdi da jakuze čine najmanje 60 posto od stotinjak tisuća aktivnih japanskih ekstremnih desničara. A Kimura vjerojatno zna što govori, kao vođa i glavni ideolog desničarske skupine Issu-kai, Japanske domoljubne organizacije uronjene, između ostalog, u američke teorije zavjere i propalestinski aktivizam. Zgrožen je činjenicom da većina jakuza koje preko politike sudjeluju u iznudama to ne čini zbog ideologije, nego zbog zarade, što “desničare dovodi na loš glas.”

Uzmemo li novac kao početak, sredinu i kraj priče, objasnit ćemo si i na prvi pogled potpuni paradoks, činjenicu da politiku okrutnog imperijalizma koji je kroz povijest bio posebno brutalan prema susjednoj Koreji podržavaju upravo – Korejci. Zainichi Kankokujin/Zainihon Chōsenjin, ili ponekad jednostavno samo skraćeno Zainichi (“stranac koji ostaje u Japanu”), naziv je za korejsku manjinu u Japanu, sve generacije čiji su preci doputovali na otok prije Drugog svjetskog rata pa pokušali integrirati i asimilirati svoje obitelji u ozloglašeno etnički neprobojno društvo. Diskriminirani koliko i burakumini, mnogi su korejski mladići plaćali račune s poslovima koji se smatraju rubno prihvatljivima, poput rada u salonima za pachinko[5], japansku verziju kockarskog vertikalnog flipera čiji dobar dio lukrativnog biznisa kontroliraju jakuze. Posljedica svega toga je sljedeća statistika – početkom 1990-ih čak 18 od 90 najvećih šefova jakuza bili su Korejci, a uz 70 posto burakumina, 10 posto sindikata Yamaguchi-gumi čine etnički Korejci.

Hisayuki Machii je rođen kao Jeong Geon-yeong, Korejac koji je postao jakuza s nadimkom Tigar iz Ginze, od 1948. godine osnivač i vođa ozloglašene bande Tosei-Kai čije je sjedište, kao i urede mnogih legalnih biznisa kroz koje je prao svoj prljavi novac, podigao upravo u luksuznoj tokijskoj četvrti Ginza. Machii je bio gurentai, “siledžija”, treći “val” jakuza koji je svoje operacije, kodeks i modus operandi izgradio u poslijeratnoj postapokalipsi Japana, i to dominacijom u nemilosrdnim igrama prijestolja unutar džungle poslijeratnog crnog tržišta. U konačnici, Machii je postao toliko moćan da je – baš kao i Kodama – počeo profitirati na svom političkom utjecaju, prvo kao pregovarač u poslovima s Južnom Korejom, a onda i izravnim akcijama za KCIA – doslovno, za Korejsku nacionalnu obavještajnu agenciju, koja je 1970-ih bila potpuno u službi južnokorejske vojne diktature. Tako je 1973. godine obavio posao koji je u enciklopedijama azijske političke povijesti 20. stoljeća ostao zapisan kao “otmica Kim Dae-junga, vođe južnokorejske oporbe.” Kim je 8. kolovoza 1973. došao u tokijski Hotel Grand Palace na sastanak s borcima za demokratsku Koreju, ali nije znao da su jakuze iznajmile sve ostale sobe na njegovom katu. Po narudžbi KCIA-e, oteli su ga ljudi Tigra iz Ginze. Kim je navodno trebao biti ubijen bacanjem u ocean s utezima na zavezanim rukama i nogama, ali od toga se ipak odustalo pa je na kraju pronađen živ u svojoj kući u Seulu, pet dana nakon otmice. 25 godina nakon otmice i rođenjem moderne korejske demokracije, Kim Dae-jung je postao i sve do 2003. ostao predsjednik Južne Koreje. Hisayuki Machii je doživio i to, s obzirom da je preminuo 2002. godine, kao 79-godišnjak.

Sredinom 1960-ih, kada se broj jakuza u Japanu počeo približavati 200.000, organizacije su bile na vrhuncu svoje brojnosti, djelovanja i snage. Do 1990-ih broj je pao na tek nešto više od 60.000, da bi se odjednom dogodio potpuni kolaps: godine 2021. bilo ih je tridesetak tisuća, a do 2023. jakuze su spale na svega desetak tisuća članova! Yamaguchi-gumi gubi nekoliko stotina članova godišnje i pao je na njih 3500 u 2023. I ostali stoje jednako loše, sindikat Sumiyoshi-kao ima 2200 članova, a Inagawa-kai njih samo 1700. Dok ovo čitate, brojevi su se vjerojatno još smanjili. S jedne strane potpuni državni udar na tradiciju, a s druge prirodni pad interesa generacije Z za bilo kakvim oblikom tradicije. Neki novi klinci očito imaju daleko više opcija da se iščupaju iz nevolja jer više od polovine jakuza 2022. godine imalo je više od 50 godina, a samo 5.4 posto bilo ih je u dvadesetima sa statusom chinpire, kao i svega 12.9 posto tridesetogodišnjaka. Doslovno svjedočimo izumiranju jedne tradicije pred našim očima.

Oni koji slave reći će da je po prvi put u povijesti postalo jasno da se problem može riješiti, ako se to uistinu želi. Tako je očito da su svi prijašnji zakoni, odredbe i akcije bile samo kozmetičke PR mašine, ali 2012. je u parlamentu prošla radikalna revizija Zakona o protumjerama organiziranih kriminalnih grupa, koji je bio revanš vladajućeg LDP-a. Naime, nakon što su u prošlom mandatu postrožili kontrolu seksualne i kockarske industrije, izgubili su podršku jakuza pa tako i izbore. Kada je parlamentarnu većinu ponovno složio LDP, počeo je konačni protuudar sa zakonom koji je policiji omogućio uhićenje pripadnika “iznimno opasnih grupacija” bez naloga. Bio je to pravi početak Nacionalne kampanje za protjerivanje organiziranog kriminala, pokrenute 2011. Bilo kakvo poslovanje s jakuzama odjednom je stavljeno izvan zakona. Mogli su vas uhititi ako ste im iznajmili stan ili prodali automobil. Banke više nisu smjele uzimati njihov novac.

Nakon prvih pet mjeseci skeptični mediji pisali su kako se na terenu ne vide pretjerano pozitivni učinci. Ali do 2021. godine brojke su pokazale da je riječ o potpunom istrjebljenju.

Ostaje pitanje – je li brisanje jakuza rješenje problema ili stvaranje novog, daleko većeg? Hoće li rušenje stoljećima uhodane strukture japanskog podzemlja samo otvoriti vrata kaosu? Nekoć dominantni, monolitni Yamaguchi-gumi već se počeo raspadati u brojne frakcije. One su odmah zaratile, što je 976 članova stajalo slobode, zbog sudjelovanja u čak 86 sukoba, uključujući i četiri ubojstva – i sve to u prvoj godini podjele. Oni koji su do sada odbijali trgovati drogom i pozivali se na tradicije pradjedova, više nisu mogli birati. Kodeks časti sveden je na – čisto preživljavanje.

Hoće li jakuze postati stvar sjećanja i nastaviti život kao nacionalni mit, poput recimo samuraja, ili će se transformirati u fragmentirani kaos, svijet zločina bez kodeksa i filantropije kao ambalaže za kriminal? Ambalaže, da, ali ambalaže koja je, ma koliko to ludo zvučalo, važan dio kičme nacionalnog identiteta, ali i kompleksnih zupčanika društvenog mehanizma koji bi se – vidjet ćemo – mogao raspasti pomicanjem tako velikog i uhodanog kralješka.

• Bilješke

[1] What is a Ronin, Thought Co.

[2] Njih je briljantno obradio pokojni japanski majstor režije Kinji Fukasaku, u svom proslavljenom kriminalističkom filmskom serijalu o poslijeratnom kaosu i organiziranom kriminalu “Jingi Naki Tatakai”, snimljenom po memoarima stvarnog utamničenog jakuze Koze Mine.

[3] Kodama Yoshio, CIA Reading Room

[4] Japan’s Thuggish Right Wing, Washington Post

[5] Hit-roman “Pachinko” novinarke Min Jin Lee se bavio ovom temom 2017. godine, a 2022. je snimljena i popularna adaptacija u formi TV serije.

• Literatura

David E. Kaplan i Alec Dubro “Yakuza: The Explosive Account of Japan’s Criminal Underworld” (Collier Books, 1986.)

Jake Adelstein “Tokyo Vice” (Random House, 2009.)

Junichi Saga “Confessions of a Yakuza” (Kodansha USA, 1995.)

Shoko Tendo “Yakuza Moon: Memoirs of a Gangster’s Daughter” (Kodansha USA, 2012)

Fisher, E. (2012). From Outcasts to Overlords: The Legitimation of the Yakuza in Japanese Society Undergraduate Journal of Social Studies, Volume 3, Issue 2, Wesleyan University

Kobayakawa, A. (2021). Japan’s Modernization and Discrimination: What are Buraku and Burakumin? Critical Sociology, 47(1), 111-132.

Japan’s Thuggish Right Wing, Washington Post

Tokyo Vice reminds me of my experience with the yakuza in Japan, The Conversation

Tentacles of Organized Crime Once Had Firm Grip on Japanese Politics, The Mob Museum

Chapter 4 Promotion of comprehensive measures against organized crime

Oicho-Kabu, Fudawiki

Oisho-Kabu, Hanafubuki.org

The Yakuza Lobby, Foreign Policy

Japanese Gun Control Laws Are Oppressive, U.S. Department of Justice, Office of Justice Programs

What is a Ronin, Thought Co.

What Was the Sengoku Period, Thought Co.

Tsujigiri: A Japanese Word You Don’t See in Other Languages, tofugu.com

Kodama Yoshio, CIA Reading Room

Yakuza Origins: Hatamoto-yakko and Machi-yakko, Linka Learns Things

Japan: Yakuza Mafia Henchmen Create Own Website and Urge Visitors to Stay Off Drugs, International Business Times

Japanese Yakuza, YouTube

Yakuza Group Structure, Japan Subculture