Uspavani betonski div s Petrove gore. Tri desetljeća rastakanja umjetnosti i baštine

Spomenik na Petrovoj gori je arhitekturom i umjetničkim potpisom nadrastao lokalni značaj, piše Marina Pavković u svojem pogledu na zapušteno djelo Vojina Bakića. Za njega, kao ni za obližnju Centralnu partizansku bolnicu, nekad redovite lokacije školskih ekskurzija, danas nije zadužena niti jedna institucija. Uz političku volju i sredstva Europske unije ove bi se lokacije mogle oživjeti, kao što je vidljivo na slovenskom primjeru.

• Naslovna fotografija: Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna (Marina Pavković)

• Autorica je diplomirana ekonomistica i doktorica arhitekture, stručnjakinja za urbani razvoj i prostorni branding, te nekadašnja direktorica Zagrebačkog velesajma. Politički je djelovala unutar stranke START, a kasnije kao čelnica inicijative Obnovimo Zagreb. Gošća-predavačica je na katedrama za projektiranje i urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu

Petrova gora je lokacija od nacionalnoga značaja u povijesnom, kulturološkom i krajobraznom smislu. Rješenjem Konzervatorskog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, još je 1963. godine utvrđeno da područje Petrove gore ima svojstvo spomenika kulture.

Uz nju je vezana legenda o pogibiji hrvatskoga kralja Petra Svačića iz 11. stoljeća, po kojemu tadašnji Gvozd nosi ime. Premda nema znanstvene potvrde da je na Petrovoj gori život izgubio posljednji hrvatski kralj “narodne” krvi, za mistiku i značaj lokacije to nije presudno. Mnoge svjetski poznate lokacije temelje se na narodnoj predaji, pa je tako i spomen ploča, postavljena na mjestu pogibije, toponim koji tisućljetnom tragu nacionalne memorije daje materijalni pečat.

Petrova gora je i mjesto narodnog otpora fašizmu za vrijeme ustaške NDH. Među desecima toponima vezanih uz Narodno oslobodilački pokret u Drugom svjetskom ratu, prednjače Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna, na vrhu zvanom Veliki Petrovac i Centralna partizanska bolnica na Malom Petrovcu, lokaciji znanoj kao Pišin gaj.

Kompleks baraka Centralne partizanske bolnice (Marina Pavković)

Faktografski i teoretski dileme nema, no kada je praksa u pitanju slika se drastično mijenja i Petrovu goru se vrednuje tek u tragovima. Bez obzira, radi li se o legendi pogibije hrvatskoga kralja Petra Svačića u srednjem vijeku ili artefaktima NOB-a iz 20. stoljeća, već desetljećima je na rubu interesa hrvatskoga društva. Štoviše, stječe se dojam da je tendencija tihoga zaborava hranjena promišljenim ignoriranjem. Osobito je to primjetno u odnosu naspram Bakićevog spomenika i Centralne partizanske bolnice, koji su prepušteni propadanju. Bilo je i drugačijih trendova, pa se valja prisjetiti događaja, te ih dovesti u vezu sa sadašnjim stanjem na terenu.

Kronološki gledano, na Petrovoj gori je 1942. godine nastala Centralna partizanska bolnica. Nužna logistika pokretu otpora zbog ustaškog pogroma lokalnog srpskog stanovništva. Od svibnja 1942. sve do oslobođenja 1945. kroz funkcionalno organiziranu bolnicu u šumi prošlo je desetak tisuća ranjenika i bolesnika. Po završetku rata bolničke barake su prenesene u obližnja sela, no začetkom ideje da bolnica postane memorijalni punkt, sačuvana građa je vraćena na izvorno mjesto. Ostatak cjeline je 1964. godine rekonstruiran u skladu s tradicionalnom gradnjom, a zemunice sanirane i adaptirane za posjet. Sve do početka Domovinskog rata na desetke tisuća posjetilaca je posjećivalo muzejski kompleks.

 

Glavna prijemna operacijska sala; jedna od baraka za ranjenike; kreveti sa slamom; interijer operacijske barake; električna centrala (Marina Pavković)

Veliki broj škola bivše države je obilazak Petrove gore imao u nastavnom kurikulumu, uključujući zagrebački Medicinski fakultet, čiji studenti su imali prilike razgledati originalne kirurške instrumente, te se upoznati s prilikama bolničkog liječenja u izvanrednim okolnostima. U bolnici su radili i liječnici iz zagrebačkih bolnica. Među njima doktorica Marija Schlesinger, po kojoj je, sve do početka devedesetih godina, nosilo ime jedno od priznanja za zasluge medicinskih djelatnika. Raspadom bivše države prekinuti su i organizirani posjeti memorijalnim lokalitetima, čime je presahnuo i dio prihoda kojima je kompleks financiran, a otpočelo njegovo propadanje.

Unatoč tomu, prizorište Centralne partizanske bolnice i danas je dojmljivo. Na dramatiku dodatno utječe magla u podnožju guste bukove šume. Desetak drvenih baraka, rekonstruiranih u više navrata nakon Drugoga svjetskoga rata, trune i propada. Pristup lokalitetu je bez nadzora i prepušten (ne)kulturi posjetilaca. Uz svaku baraku je na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu naznačena njezina nekadašnja svrha. Pa se tako posjetilac može upoznati s glavnom operacijskom barakom, kuhinjom, te nekoliko baraka koje su služile za smještaj ranjenika. Tu je i postrojenje za proizvodnju struje, a može se spustiti i do izvora pitke vode. Pišin gaj je, naime, bio idealna lokacija za složen pothvat kakvo je funkcioniranje poljske bolnice.

Spomen-ploča doktorici Mariji Schlesinger, pored ulaza u jednu od zemunica u koje se sklanjalo ranjenike. (Marina Pavković)

U sklopu bolnice se krajem 1944. godine nalazilo tridesetak objekata. Uz prethodno nabrojano, bila je tu i ledana, kao i poljski zahod, praonice, štala. Danas, u barakama otvorenih ili razvaljenih vrata, tek je pokoji sačuvani eksponat muzejske građe, poput ranjeničkih kreveta ispunjenih slamom ili fotografija ljudi toga vremena. Malo poviše baraka je groblje, imenovanih i neimenovanih ljudi, kojima je to mjesto postalo zadnje počivalište. Nadgrobnim spomenikom je označeno ime doktorice Marije Schlesinger, na mjestu koje je skrivalo ulaz u jednu od zemunica u koje se sklanjalo ranjenike. Zapisi kažu da se u pet bolničkih zemunica moglo smjestiti i do deset tisuća ljudi.

Svoje partizansko naslijeđe, odnosno sličan primjer partizanske bolnice u prirodi, puno bolje je iskoristila Slovenija. Njihova bolnica Franja kod Cerkna korisnica je EU fondova. Spominje se iznos od iskorištenih 6 milijuna eura. Bolnica je i slovenski turistički atraktor. Premda je Ministarstvo kulture RH u dva navrata uložilo određena sredstva u sanaciju krovova bolničkih baraka (2004./5. godine), kao i u sanaciju zemunica (2016.godine), one su i dalje, iako su zaštićeni spomenik, prepuštene propadanju, jer za upravljanje kompleksom Centralne partizanske bolnice na Petrovoj gori, kao niti za nadzor nad njom, nije zadužena niti jedna institucija. Kao što niti jedna institucija nije zadužena za Bakićev “Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna”, također zaštićeni spomenik kulture, podignut 1981. godine na vrhu Veliki Petrovac.

Šezdesetih godina prošloga stoljeća osnovana je Uprava za spomen objekte Petrova gora, koja je počela popisivati artefakte Drugog svjetskog rata, na temelju čega je Konzervatorski zavod u Zagrebu donio rješenje kojim je spomeničko područje Petrove gore dobilo svojstvo spomenika kulture narodne revolucije.[1]

Vojin Bakić na prvom je natječaju osvojio tek drugo mjesto, a njegov je prijedlog ocijenjen kao svojevrsni podbačaj. Njegov sasvim novi prijedlog pobijedio je na ponovljenom natječaju. (Marina Pavković)

Generalni plan spomeničkog projekta Petrove gore izrađen je 1969. godine. Naručitelj je bila Uprava za spomen objekte Petrova gora, a izrađivač Zavod za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Autor je profesor Ante Marinović Uzelac sa suradnicima. Obrađeno je oko sedamdeset lokaliteta i artefakata vezano uz NOB, uključujući bitku na Gvozdu i pogibiju Petra Svačića, te ostatke srednjovjekovnih zamaka i samostana. Godinu dana kasnije, Uprava mijenja ime u Memorijalni park Petrova gora. Paralelno, krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, u bivšoj je državi pala odluka o realizaciji spomenika ustanku na Petrovoj gori. Memorijala koji će materijalizirati, na samome mjestu događaja, otpor fašizmu toga kraja za vrijeme ustaške NDH. Namjera je bila uz spomenik instalirati muzej s pratećim sadržajima kao generatorima razvoja turizma i gospodarstva. Željelo se dobiti spomenik, muzej i vidikovac. Tri u jedan. Spoj memorijala i utilitarnosti.

Na prvom saveznom natječaju za idejno rješenje spomenika 1971. godine, mješoviti žiri, koji je uz političke predstavnike bio sastavljen od arhitekata, kipara i povjesničara umjetnosti (Ante Marinović Uzelac, Neven Šegvić, Vanja Radauš, Vera Horvat Pintarić i ostali) prvu nagradu dodjeljuje zagrebačkom arhitektu Igoru Tošu. Vojin Bakić je dobio drugu nagradu. S obzirom na već stečeni renome i kiparski habitus, struka je njegov prijedlog ocijenila svojevrsnim podbačajem. Treću nagradu je odnio rad Ivana Vitića i Stevana Luketića (nekadašnjeg Bakićevog učenika). Uslijed, nikada do kraja razjašnjenih okolnosti, a koje ovim tekstom nije nužno dubiti, Tošovo rješenje nije doživjelo realizaciju, već se 1974. godine natječaj ponavlja, ovaj puta pozivni, te u ponešto izmijenjenom sastavu žirija. Prvu nagradu ovoga puta odnosi Vojin Bakić. Pobjednički se rad u cijelosti razlikovao od Bakićevoga rješenja u prvome pokušaju. Razvedene forme valjka, razlistan u segmentima, blistav i impresivan, obložen pločama čelika u kojima se presijava sunce i okolna priroda, spomenik je otvoren 1981. godine. Ciljala se 40-a obljetnica ustanka naroda toga kraja. S vrha Velikog Petrovca visokog 507 metara nadmorske visine, uz dodatak Bakićevih 37 metara, pružio se pogled na sve četiri strane svijeta. Po lijepome vremenu – sve do Zagreba.

Ostaci recepcije i restorana, koji su sačinjavali dio nekadašnjih ugostiteljskih i prodajnih sadržaja. (Marina Pavković)

Uz skulptorsku složenost i smjelost, valjalo je riješiti i utilitarnu funkciju, te u njega smjestiti predviđene sadržaje: muzej, dvorane, galerije, kao i gospodarsku logistiku, poput kotlovnice, spremišta i slično. Arhitektonsko inženjerski pečat, na šest razina plus devet metara pod zemljom, daje arhitekt Berislav Šerbetić sa suradnicima. Unutrašnja komunikacija riješena je s dva lifta i dva stubišta. Razrađuje se objekte za recepciju posjetilaca, informativni punkt, ugostiteljski i prodajni sadržaj, koje se, zajedno s prostranim parkirališnim prostorom, smješta u podnožje spomenika. Forma pratećih objekata je jednostavna, funkcionalna, u staklu, drvetu i betonu. Slijedi uspon sto pedeset metara dugačkim stepeništem na sredini kojega se nalazi granitna ploča, kosturnica, s uklesanim slovima na latinici i ćirilici. Drugi dio stepeništa vodi k amfiteatralnom platou pred samim ulazom u spomenik – muzej. Građenje složenog objekata veličine 25.000 m2 vodilo je građevinsko poduzeće Tempo. Nakon godine izgradnje spomenik je otvoren 1981. godine, na 40-tu godišnjicu početka ustanka.

Desetak godina nakon otvorenja, sve do početka Domovinskog rata, obilježeni su organiziranim posjetima školaraca i sindikalnih putovanja radnika samoupravnog socijalizma. Naravno, bilo je i pojedinačnih posjeta, te političkih skupova. Početkom Domovinskog rata spomenik ostaje na području takozvane SAO Krajine kada postaje vojni objekt u kojem se skladišti municija i hrana. Počinje devastacija. Raznosi se fundus muzeja i namještaj. Nestaju i kamene ploče interijera. Nakon Oluje 1995. godine, kada se spomenik vraća pod državne skute, slijedi devastacija velikog mjerila. S fasade se skidaju vrijedne ploče od nehrđajućeg čelika. Danas, spomenik je devastiran i opustošen, sa slabim ili bolje rečeno, nikakvim nadzorom.

No, gledajući ga i ovakvoga ranjenoga, te prohodavši njegovom spiralnom utrobom, nadmaši sva očekivanja i nije ga teško zamisliti na nekoj drugoj, sretnijoj, lokaciji. U Zagrebu na primjer, koji vapi za vrhunskim suvremenim arhitektonskim djelima. U istom ili manjem mjerilu, s istim ili manje ambicioznim pratećim sadržajima, plijenio bi Bakić idejom, a Šerbetić arhitektonsko inženjerskom bravurom. Jer, dok se New York još tamo od 1959. godine diči Wright Lloydovim Guggenheimom, a Bilbao Gehryjevom inačicom (1997.), Petrova gora, ni kriva ni dužna, saginje glavu srameći se pred Bakićem i Šerbetićem. Paralelno, stvarni krivac, hrvatska država ignorira postojanje i stanje spomenika do dana današnjega, plasirajući različite alibije.

Spomenik nema katastarski ni gruntovni upis, te se ne zna tko je zadužen za njega. Da ima političke volje, vlasništvo i upis bi bili riješeni što bi omogućilo korištenje sredstava iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. (Marina Pavković)

Jedan od alibija je da spomenik, s obzirom da se nalazi na međi županija (Karlovačka i Sisačko-moslavačka) i tromeđi općina (Vojnić, Gvozd, Topusko), nema katastarski niti gruntovni upis, te se shodno tomu ne zna komu pripada ni tko je zadužen za njega. Pa je i briga ničija. Ovdje je prilika spomenuti da se, za vremena Vlade Ive Sanadera, u Ministarstvu kulture radila procjena sredstava (140 do 160 milijuna kuna) potrebnih za obnovu spomenika.[2] Značajna sredstva. No, kada ih se usporedi s, primjerice, troškom izvedbe “Muzeja za suvremenu umjetnost” u Zagrebu (također građen za vrijeme Vlade Ive Sanadera), a koji je Vladu RH i Grad Zagreb koštao 430,3 milijuna kuna, iznos za Bakićev spomenik-muzej  dobiva drugu dimenziju. Pogotovo kada se stavi u odnos površina MSU-a (14.600 m2) i Bakićev muzej (25.000 m2). Za tri puta manje novca – duplo više kvadrata Bakićevog spomenika u odnosu na Muzej suvremene umjetnosti. Matematička potvrda da stvarni uzrok tihe smrti diva s Petrove gore nije novac, već nebriga i manjak političke volje. Jer, da je bilo političke volje ili da je danas ima, ekspresno bi se riješilo vlasništvo, kao i gruntovno – katastarski upis, te bi se iskoristila sredstva iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021.-2026. Shodno poslovici: kada se želi – nađe se načina, a kada se ne želi – nađe se izgovor.

Bilo je, doduše, već pri samoj gradnji kritike na megalomanstvo projekta. Bilo je i povike na visoku cijenu gradnje koja je, uz desetke milijardi ondašnjih dinara utrošenih u gradnju, koštala dodatnih 31 milijardu dinara za skupu oplatu od nehrđajućeg čelika, uvezenu iz Švedske.[3] Bilo je i stručne kritike na umjetnički izričaj “neprimjeren” materijalom i gabaritima ambijentu. Istina, Bakićev se monument doima ekstravagantno. Raskošan je i nadmoćan, čak i ovakav, očerupana oplošja. Doima se poput NLO-a paloga na Petrovu goru, a s kojim Zemljani nisu znali što bi, jer im nije dokučiv njegov značaj, a kamoli svrha. Još manje njegov suvremeni potencijal. I dokle god tako bude, zdanje će propadati, iako budi interes posjetilaca i u ovako zapuštenom stanju.

Kada god se, naime, tamo dođe, u pravilu se zatekne pojedince ili grupe ljudi. Pronađu ga svi oni koji ciljano dođu vidjeti spomenik, doživjeti njegovu arhitektoniku i razgledati mu interijer. Makar na vlastitu odgovornost. Jer, opasno je kročiti u zatvorenu nutrinu i popeti se do vrha. Razlokano i oštećeno je puno toga. Od prizemlja prema vrhu vodi sklisko kameno opločenje s kojega je dijelom počupan kamen. Magnetska privlačnost mjesta mami na istraživanje, ali zahrđale šipke, okviri bez stakala i rupe na mjestu dizala viču –  oprez! Svatko tko tamo kroči, mora biti svjestan mogućih posljedica, dok putem ka vrhu raskriva poglede na sve četiri strane svijeta i čita poruke onih koji su odlučili tagirati se, baš na ovome mjestu, svjesni ili nesvjesni arhitektonske “svetosti”.

Detalji devastirane, no još uvijek impresivne unutrašnjosti spomenika. (Marina Pavković)

Jer, pred Bakićem na Petrovoj gori zastaje dah. Eksternu fascinaciju, ulaskom u objekt, mijenja fascinacija interijerom. Slično impresiji prvoga dolaska pod Eiffelov toranj ili izlaska na Piazza dei Miracoli u Pizzi, prije uspona na Kosi toranj. Kao i tamo, dramaturgija na Velikom Petrovcu počinje već od podnožja. Raste paralelno s usponom dugim stepeništem, na kraju kojega slijedi suočavanje s ostacima amfiteatralne recepcije. Potom nastupa rezignacija i nevjerica, koja se, pred daskama zabravljenim vratima, pretvara u tugu. Tugu nad umjetničkim gubitkom. Tugu pred pustoši. Tugu zbog nemoći koja prerasta u ogorčenost zbog inertnog državnog aparata, koji gotovo trideset godina pasivno promatra rastakanje umjetnosti, baštine, identiteta. Premda tako ne mora biti.

Rehabilitacija ovog velebnog zdanja moguća je u svim emanacijama. Od sanacije do aktivacije i promocije, neovisno o namjeni i sadržaju. Europska praksa, primjerice, bilježi “Memorijalni centar njemačkog otpora” u Berlinu (Gedenkstatte Deutscher Widerstand, 1968.); “Muzej danskog otpora” u Kopenhagenu ( Frihedsmuseet, 1957.); Muzej otpora u Amsterdamu (Verzets Resistance Museum, 1984.). U zemljama koje ne baštine razinu značaja hrvatskog pokreta otpora, ali institucionalno prezentiraju nacionalni otpor zlu fašizma koje je na globalnoj razini obilježilo čitavo jedno stoljeće. Borba protiv čega je univerzalna civilizacijska vrijednost. Spomenik na Petrovoj gori je arhitekturom i umjetničkim potpisom nadrastao lokalni značaj. Njegov habitus je nacionalnog i internacionalnog dometa. Zbog toga je nužno osnovati ustanovu nacionalnoga razreda koja će se kompleksom posvećeno i sustavno baviti. Ovaj “betonski spavač” na Petrovoj gori, buđenjem može biti još snažniji i i potentniji. Zašto? Zato jer je pobijedio ideologiju svake vrste. Ostala je gola umjetnost i brutalno moćna arhitektura koja želi suvremeno progovoriti.

• Bilješke

U tekstu su, uz navedene stručne i znanstvene izvore, korišteni podaci prikupljeni s web stranica portala različitih institucija, te iz arhivske i recentne medijske popraćenosti teme.

[1] Spomenik na Petrovoj gori, Prilog istraživanju i revalorizaciji, Ž. Dragičević, Problemi spomenika : Spomenik danas, Zbornik radova, 2013.)

[2] https://www.novilist.hr/novosti/hrvatska/spomenik-vojina-bakica-na-petrovoj-gori-oronuli-kostur-pred-raspadom/

[3] https://www.vecernji.hr/kultura/petrova-gora-spomenik-sramote-468653  [kao orijentir preračuna tadašnijh jugo dinara u konvertibilne valute, u knjizi “Vojin Bakić i kratka povijest kiposlavije” (D. Bekić, 2007.) spominje se trošak gradnje u iznosu 5,5 milijuna eura. Sličan iznos, 11 milijuna njemačkih maraka, navodi i Ž. Dragičević.]