Za uspješan gospodarski rast potrebno je milijun pobuna

Kome odgovara sadašnji hrvatski gospodarski rast? Ne uključuje one koji su odlučili emigrirati, a ni blokirani od njega nemaju nikakve koristi. Oni koji imaju koristi su manjina vlasnika kapitala i dio managementa. Da bi bio dugoročno uspješan gospodarski rast mora biti inkluzivan

Hrvatska raste. To ne može biti loše, naročito nakon duljeg razdoblja stagnacije. Očekivana stopa rasta za 2017. je oko 3 posto (unaprijed se stvarno ne može računati na decimalu, odaje lažnu točnost). Slijedeće godine bit će slična. Izgleda, međutim, da su to, kako bi rekao Vladimir Pertot, refleksne i ciklične stope. Svjetsko gospodarstvo je u fazi izrazitog poleta pa šlepa sve, ovog puta uključujući i Hrvatsku. Prošli polet to nije uspio, vjerojatno je članstvo u EU ovog puta promijenilo ishod. No, bez obzira na to, ove stope rasta nisu posljedice unutarnjeg poticaja i prepoznavanja poslovnih prilika, nego refleksija rasta drugih koji nas vuku sa sobom. Napokon, u prirodi je ciklusa da su kontrakcije na koncu zamijenjene ekspanzijom.

Ricardijanske sjene 1

No, nije porijeklo stope rasta jedini problem. S ovakvom stopom javljaju se su još tri problema. Prvi, budući da je kamatnjak na dug još uvijek veći od stope rasta, dug ostaje, kao i ranije, problem, a treba očekivati i njegov daljnji rast (sve dok stopa rasta ne bude veća od kamatnjaka). Drugi, s obzirom na to da ostali rastu više ili približno isto, nema sustizanja i smanjenja zaostatka za vodećima. Osobito važno je da se to tiče i evropske jezgre. Sol na tu ranu je što drugi konvergiraju. Možda je najvažnija treća loša vijest. Ona se tiče Hrvatske stope sekularnog (onog u dugom roku) rasta. Stopa od 3 posto ne predstavlja nužno odmak od sekularnog rasta i cikličnih oscilacija oko te stope. Sa stopom od 3 posto je malo vjerojatno da je došlo do ubrzanja sekularnog rasta, a to je ono o čemu se radi. Loša je vijest što jedino postojano ubrzanje te stope rješava probleme. Ova je stopa od oko 3 posto, dakle, dobra vijest, ali s ovom se stopom ne rješava niti jedan problem.

Znači, stopa rasta mora biti 5 posto ili više. Kamo sreće da se postigne Račanov cilj od 7 posto, a više stope zbog uvjetne β-konvergencije (kad siromašni sustižu bogate) vjerojatno nisu ostvarive (svaka usporedba sa kineskim ili indijskim stopama pokazuje neznanje). I ne samo to, da bi utjecala na sustizanje, ta stopa mora se održati kroz dulje razdoblje (barem dvadesetak godina).

Razlika između sadašnjih 3 posto i poželjnih 5 posto je vrlo velika jer pretpostavlja drugačije gospodarstvo i drugačiju političku ekonomiju. Kao što je rečeno, 3 posto je refleksna stopa, stopa od 5 posto je proaktivna. Za 3 posto rade drugi, a Hrvatska se šlepa, za ubrzanje na 5 posto treba Hrvatska sama nešto napraviti. U pitanju je, dakle, ubrzanje i treba generirati Moderni ekonomski rast.

Ubrzanja, kako?

Kako od 3 posto doći do 5 posto ili više? Za početak, dvije ‘Ricardijanske’ loše vijesti. Prva je da nitko ne zna kako se to radi, a tko misli da zna kleveće i laže. Unaprijed se ne može znati kako ubrzati stopu sekularnog rasta. Povijest uči da su ubrzanja bila mnoga pa su moguća, uči nas i da su ubrzanja češće bili bljeskovi nego se pretvarali u održivi rast, uči nas da rijetko ubrzanje utječe na sekularnu stopu rasta i, možda ‘najrikardijske’, da ima jednaki broj neuspjelih kao i uspjelih zemalja. Uspjeh ni po čemu nije garantiran.

To barem Hrvatska zna jer u svojoj povijesti unatoč nekoliko bljeskova (od Böhm-Bawerka pa do Račan/Sanadera, pokušanih u svim mogućim varijantama) nije promijenila svoje mjesto na evropskoj skali razvoja. Druga loša vijest je da do sada nitko nikada nije predvidio ubrzanje pojedinačnog gospodarstva u određenom razdoblju. Preporučenih politika je bilo obilje, recepta kako uspjeti nije manjkalo, pokrenute lokomotive rasta bile su česte, birale su se nacionalne perjanice i šampioni, ali ex ante uspjeh nije bio zagarantiran. Kako pretvoriti bljesak ubrzanja u postojani rast, unaprijed nitko ne zna.

Kako od 3 posto do barem 5 posto

No postoje vrlo važne dobre vijesti. Povijesnog iskustva bljeskova ubrzanja koji se jesu ili nisu održali ili uspjeha i neuspjeha u pogledu rasta ima mnogo. Postoji nekakvo iskustvo o ubrzanjima i održanim ubrzanjima. Ex post je redovito ponuđeno i po nekoliko objašnjenja. Prepoznate su neke zajedničke osobine svih tih neuspjeha i uspjeha. Nema recepta za određenu zemlju, ali neke zajedničke osobine postoje. Druga dobra vijest je još važnija. Ne zna se kako generirati rast ili njegovo ubrzanje, ali se dosta zna o tome kako ga spriječiti. Znamo kako ne treba razvijati zemlju. Za ljubitelje akronima već je sredinom šezdesetih prepoznato kako ne treba razvijati zemlju i da 3O+1U vodi u patologiju rasta (Overlord, Overstrain, Overchange i Underground).

Dobra je vijest i da ima razloga zašto bi moglo doći do ubrzavanja rasta. Postoji niz prilika čije iskorištavanje bi moglo dovesti do potrebnih stopa. Na primjer, Hrvatska je unutar svoje krivulje proizvodnih mogućnosti pa postoji veliki prostor za Kirznereve poduzetnike (one koji prepoznaju prilike), uvjetna β-konvergencija podrazumijeva više stope rasta od jezgre, moguće je dalje iskorištavanje novine članstva u EU koje sada stavlja dolazak kapitala u drugi položaj, moguća je obnova evropske konvergencijske mašine, još uspješnije šlepanje za svjetskim ciklusom, dalje iskorištavanje prirodnih monopola bez ‘prokletstva resursa’, stvaranje političke ekonomije i države rasta te još malo sreće. No, svi ti mogući razlozi ubrzanja do njega ne moraju dovesti.

Institucije i inkluzija

Traženje ‘Svetog grala rasta’ prolazilo je kroz mode preferiranih rješenja. Zadnjih desetljeća istražene su i raspravljane dvije nove osobine preduvjeta kako ubrzati rast i kako ubrzanje pretvoriti u uspješan sekularni rast. Prvo su institucije, a odnedavno se pridružila inkluzija (neki je povezuju u zajednički paket s kulturom).

Zadnjih dvadesetak godina vladao je ‘teror institucija’ među neoklasičnim ekonomistima (i ne samo njima, treba se sjetiti da su prvi institucionalisti bili ‘lijevi’, a da je za rad o presudnoj ulozi institucija Douglas North, marksist neke vrste, 1993. dobio Nobelovu medalju). Institucije su bile rješenje za sve. Institucije su imale ulogu koju je svojedobno klasna borba imala marksistima, njima se sve moglo objasniti i na institucije se sve moglo svesti.

Moda naglašavanja presudne uloge institucija posljedica je prelaska, prije tridesetak godina, s istraživanja okvirnih (prepoznato preko 400) na traženje temeljnih faktora (prepoznato samo 3 ili 4) rasta. No, zadnjih godina stvari dolaze na svoje mjesto i važnost institucija je u zalasku. Postoje nekakvi fundamenti, nekakvi resursi, nekakvi tehnološki napredak i štošta drugoga koje barem jednako dobro, ako ne i bolje objašnjavaju stvari. Nakon tog plimnog (i modnog) vala institucije su dobile svoje mjesto, izuzetnu važnost, ali ne presudnu ulogu za postojani rast: nužan, ali ne dovoljan uvjet, rekli bi matematičari.

Dakle, inkluzivnost ne treba tražiti u valu emigracije, među blokiranim i među vlasnicima imovine. Osim vlasnika koristi imaju i glavni direktori, možda još i neki voditelji poduzeća koja rastu. No, to se odnosi samo na mali dio najgornjeg repa raspodjela plaće i nikako nije inkluzivno.

Inkluzivnost, nova mantra

Druga korisna moda koja je sada u velikom zamahu tiče se inkluzije. Ideja se u raznim oblicima jako dugo vrti. Sve je na moderni način zakortljao još osamedesetih Amartya Sen (Nobelova medalja 1998.) sa svojom teorijom apsolutnog siromaštva (Sen je bio nezadovoljan relativnim određenjima siromaštva) gdje se neimaština objašnjavala pomoću isključenosti (ne koristi riječ isključenost nego nemogućnost ostvarenja prava, entitlements, ali smisao je isključivanje).

Važni poticaj popularizaciji isključenosti dao je Joseph Stiglitz (Nobelova medalja 2001.). Dok je bio glavni ekonomist Svjetske banke, gurao je ideju da je za uspjeh potrebno uključiti sve ‘stakeholdere‘ (i analizirajući prvu dekadu tranzicije baš tu vidi razlog njenog neuspjeha). Sen i Stiglitz su iz ‘sličnih štala’ i ne čudi važnost koju daju isključenosti. No, koliko se širi ideja o potrebi uključenosti vidi se po važnosti koju joj daje Robert Lucas (Nobelova medalja 1995.) koji nedvojbeno ne spada u istu štalu kao Sen i Stiglitz.

Lucas kaže da su za rast potrebni ‘milijuni pobuna’. Da bi se akumulacija znanja (Lucas se ipak bavi endogenim rastom) pretvorila u rast nije stvar u nekoliko poduzetnika.

„Da u nekom društvu dođe do rasta dohotka veliki dio stanovnika mora proživjeti promjenu u životima koje sebi zamišljaju, i te nove vizije mogućih budućnosti moraju biti dovoljno snažne da ih dovedu do promjene ponašanja, broja djece koje imaju i očekivanja koja ulože u tu djecu: način kako rasporede svoje vrijeme. Riječima nedavnog Naipulovog naslova ekonomski rast zahtijeva ‘milijune pobuna’.“

[Lucas Robert E. (2002): Lectures on Economic Growth, Harvard UP, Cambridge, Mass. Strana 18-9. Poziva se na rad Naipul Vidiadhar S. (1961) A House for Mr. Biswas]

Dakle, uspješan rast početkom 21. stoljeća nije moguć bez ‘milijuna pobuna’. Nije stvar većeg ili manjeg broja poduzetnika, ovakvih i onakvih strukturnih reformi, mudrih ili poticajnih politika, nego ‘milijuna pobuna’, djelovanja svih. Ukoliko svi ne vide neku prepoznatljivu vezu između registriranog rasta i povoljnu posljedicu rasta za njih, do postojanog rasta neće doći.

Taj ‘milijun pobuna’ nije nešto što se desi nakon ubrzanja nego je njegov dio, odvija se istovremeno sa njim. ‘Milijun pobuna’ pretpostavlja inkluzivni rast, rast u kojemu svi vide svoju bolju budućnost i svi u njemu sudjeluju. Nova moda smatra da bez ‘milijun pobuna’ ne može ubrzanje prerasti u postojani rast.

‘Milijun pobuna’ u Hrvatskoj

U duhu nove mantre je važno vidjeti sadrži li već sadašnje hrvatsko ubrzanje iz 2016. i početka 2017. ili obećava ‘milijun pobuna’? Očito je da se radi o prekratkom razdoblju od svega godinu i pol da bi se moglo išta nedvosmisleno zaključiti. Ne može se ići dalje od traženja indicija. Možda ‘milijuna pobuna’ nema i neće ih ni biti i dalje od hrvatskog šlepanja i 3 posto se neće ići, a i neke naznake postojanja ‘milijuna pobuna’ nisu uvjerljive.

No, možda postoje dvije optimistične mogućnosti. Prvo, da je ‘milijun pobuna’ već počelo i postoji, ali ih još ne vidimo u svim brojkama nego samo u nekima, ili su tu, a gledamo brojke koje ih ne prepoznaju. Drugo, možda je temelj za ‘milijun pobuna’ zasađen pa će početi u skoroj budućnosti. Za par godina s naknadnom pameti ćemo znati je li bilo ‘milijun pobuna’, ali vrijedi i sada špekulirati i vidjeti kako možda u tom pogledu stoje stvari. Očekivanja su vrlo važna, a i neodređenost potiče na daljnje špekulacije.

Gdje nema ‘milijun pobuna’

U prvom koraku odgovor na pitanje o ‘miljun pobuna’ u Hrvatskoj sredinom 2017 je trivijalan. Sadašnji hrvatski rast nije inkluzivan jer veliki broj ljudi ‘glasa nogama’ i iseljava se. Iseljavanje se mjeri u nekoliko desetaka tisuća radno sposobnih, pretežno mladih ljudi očito sklonih riziku i poduzetništvu, iseljavaju se cijele obitelji, uključujući i djecu (to je važno za Lucasa) i očito se svi oni ne vide dijelom ovog ubrzanja. Emigranti nisu dio ovog ubrzanja i u njemu ne vide svoju budućnost. Milijuni njihovih pobuna će stvoriti rast negdje drugdje. Ništa bolje ne stoje ni obitelji kojima pripada 330.000 blokiranih računa. Teško je vidjeti kakve koristi oni imaju od rasta, sputani blokiranim računima nisu se ‘ukrcali’ na vlak rasta. To su dvije grupe koje nemaju koristi.

S druge strane, očito je i to da od rasta ima koristi mali broj vlasnika (dioničara, javnih i skrivenih) i poduzetnika čiji posao raste, koje je Evropa povukla. No, zbrojeni radi se o malom broju i oni sigurno ne predstavljaju ‘milijun pobuna’. Raspodjela imovine u svim društvima bez iznimke je izuzetno koncentrirana, mali broj ljudi posjeduje jako puno (uobičajeni Gini je preko 0.80, a nerijetko preko 0.90, ljubitelje Skandinavskog modela treba upozoriti da je nejednakost raspodjele imovine u zemljama njihovog uzora izuzetno visoka, među najvišim na svijetu). To znači da će profiti generirani ubrzanjem ići samo vrlo malom sloju vlasnika.

Dakle, inkluzivnost ne treba tražiti u valu emigracije, među blokiranim i među vlasnicima imovine. Osim vlasnika koristi imaju i glavni direktori, možda još i neki voditelji poduzeća koja rastu. No, to se odnosi samo na mali dio najgornjeg repa raspodjela plaće i nikako nije inkluzivno.

Gdje tražiti ‘milijun pobuna’

Inkluzivnost neophodnu za uspjeh onda treba tražiti drugdje. Treba je tražiti na tri mjesta. Prvo, koliko ljudi osim kapitalista ima korist od ovog ubrzanja rasta. Drugo, treba vidjeti je li ubrzanje potaknulo nekakvo novo poduzetništo. Treće se tiče njegovog prostornog razmještaja.

U sljedećem članku

Gdje tražiti milijun pobuna