Vazdazeleni listopad. Prevrat koji je omogućio (dvotrećinski krvavo) stoljeće komunizma i njegove kolosalne efekte

U povodu 100. obljetnice Oktobarske revolucije Žarko Puhovski analizira političku taktiku revolucionara, ideologiju, realizaciju, kontroverze i efekte komunističkog pokreta koji je u bitnome obilježio 20. stoljeće. Odgovornost za žrtve je nedvojbena. Ostaju, međutim, pitanja o komunističkom utjecaju na kapitalizam te o načinu na koji današnji svijet mogu promijeniti oni koji su njime nezadovoljni

• Naslovna slika: Plakat za festival Oktobarske revolucije ove jeseni u Londonu

„Bijahu to najbolja vremena, bijahu to najgora vremena, bijaše to period mudrosti, bijaše to period ludosti, bijaše to razdoblje vjere, bijaše to razdoblje nevjerovanja, bijaše to doba Svjetla, bijaše to doba Tame, bijaše to proljeće nade, bijaše to zima očajanja, imali smo sve pred sobom, nismo imali ništa pred sobom, svi smo išli ravno na Nebo, svi smo išli ravno na drugu stranu – ukratko, razdoblje bijaše do te mjere slično sadašnjem da neki od njegovih najglasnijih autoriteta, s dobrim ili lošim razlozima, ustraju na tomu da ga se prihvaća samo u superlativima.“

Teško je doista formulirati pogođeniji opis aktualnih reakcija o stogodišnjici Oktobarske revolucije, od Dickensovih rečenica s početka „Priče o dva grada“ (objavljene 1859., a posvećene zbivanjima iz 1775. i kasnije). Već je na prvi pogled lako zaključiti da sami interpretacijski obrasci velikih povijesnih promjena ne doživljavaju promjene u vremenu, da se, naime, dihotomni model razumijevanja tih promjena stalno ponavlja. Pritom se, uz gotovo zanemarive izuzetke, radi o pristupu koji u ime jedne od strana povijesnoga protuslovlja u potpunosti odbacuje onu drugu kao relevantnu za vrednovanje događaja.

U povodu jubileja Oktobarske revolucije ovakvo se – metodički: manihejsko – recipiranje egzemplarno razmahalo; ne samo tako da se naglašava tek jedna od sastavnica kompleksnoga zbivanja, nego se onu drugu smatra načelno irelevantnom zbog dominacije prve. Riječju, radi se svagda o „velikoj revoluciji koja je promijenila svijet“, ili pak o „nizu zločina koji su obilježili dvadeseto stoljeće“. Pritom se, s obje strane, najčešće pretpostavlja da je zaista riječ o (ruskoj) revoluciji izvedenoj u skladu s (makar i djelomice izmijenjenim) marksističkim načelima, pa se na osnovi toga i formuliraju zaključci o konsekvencijama.

Lenjinov dolazak iz Švicarske na Finski kolodvor u Petrogradu u travnju 2017. (slika iz 1935. na kojoj je i Staljin, iako ga on nije dočekao): Žrtvovati ideologiju za politički uspjeh ili obrnuto

U realnosti, međutim, Lenjin (koji, koliko personalno, toliko i simbolički stoji na početku procesa započetoga prije stotinu godinu) dijeli Lutherovu povijesnu sudbinu (koji, na sličan način, četiri stotine godina prije, stoji na čelu „reformacijskoga“ pokreta). Kao što je Luther  inicirao, dapače: omogućio promjenu svijeta u mnogim aspektima modernosti, a htio je „samo“ reformirati rimokatoličku crkvu, Lenjinov je izvorni naum da iskoristi epohalni stjecaj okolnosti kako bi, s periferije, pokrenuo revolucionarni pohod za radikalnu promjenu svijeta, završio kao, u osnovi ne-revolucionarno, popravljanje postojećega (uglavnom: kapitalističkog) svijeta.

Kao vođa pokreta Lenjin se je našao pred modelskom dilemom – žrtvovati ideologiju za aktualni politički uspjeh, ili obrnuto. (Žižekovo aktualno naglašavanje „Lenjinove trijezne lucidnosti i revolucionarne odlučnosti“ – „Lenin“, Verso, 2017 – ostaje ipak u okvirima tradicionalne hagiografije, s nešto, za autora uobičajenih, ciničnih dodataka.) Jer, svijest o slabosti ruske vlasti u jesen 1917. – načete ratnim neuspjesima i milijunskim žrtvama, katastrofalnom privrednom situacijom i (polovičnom) političkom revolucijom iz veljače – naprosto je zazivala „energičnu intervenciju“ dobro organizirane (ma koliko malobrojne) skupine revolucionara, pripravnih da – ne čekajući revoluciju na zapadu, kako je njihova ideologija zahtijevala – iskoriste Rusiju kao „najslabiju kariku u lancu“ (formulacija je izvorno Trockijeva iz 1905.). Ta je skupina ljudi – koji su po svojem nagnuću i samorazumijevanju nedvojbeno bili marksisti – uspješno uhvatila Kairosov čuperak manipulirajući pritom svojom ideologijskom potkom. U većini interpretacija bilo je to dovoljno da se događaj proglasi (velikom proleterskom) revolucijom (for better or worse).

Opet se pokazalo da je revolucija zapravo nesputana primjena visoke (programske) apstrakcije na konkretan povijesni materijal.  Na ljude prije svega – za revolucionarni pogled oni su, naime, uvijek baš: materijal

Nije to, dakako, još bila revolucija, no politička je pretpostavka zadobivena; moć je bila u rukama „sovjeta“. A kako su oni – kao organi neposredne demokracije više-manje spontano zasnivani u revolucionarnim, kaotičnim vremenima – bili slabo organizirani, raštrkani i posve nepovezani, u „njihovo ime“ vlast je zauzela partija. Jer, sovjeti su bili već široko prihvaćeni simbol novoga političkoga upravljanja, a boljševici (svojemu imenu nasuprot) nisu imali većinu u većini od njih, pa su se mogli pozvati samo na autoritet onih koji su organizirali državni prevrat. Vodeći partijski kadar, a drugoga u partiji tada jedva da je i bilo, naprosto se prebacio u  sastav novih tijela vlasti (sva su postupno nazivana sovjetima, od vlade i parlamenta naniže).

Ni to nije bilo dostatno za provođenje revolucionarnoga programa, jer uokolo je vladao kaos – i rat. Lenjinova je formula stoga bila veoma jednostavna; pretvoriti svjetski rat u građanski, tj. mobilizirati proletarijat u zaraćenim državama da (iznutra) izvrši pritisak na prekid ratovanja. Ta strategija nije uspjela, ali je taktika unutarruskoga pozivanja na mir donijela široku podršku novoj vlasti, koja je, nakon mnogih poteškoća, uspjela sklopiti separatni mir s Centralnim silama u Brest Litovsku. Svojevrsnom povijesnom perverzijom na kraju I. svjetskog rata, nova je vlast suočena s obratom Lenjinova slogana: građanski se rat (između crvenih i bijelih) 1918.-1922. zbiva (barem djelomice) i kao svjetski, s različitim razinama intervencije niza država na strani bijelih.

Unatoč ratu s milijunskim žrtvama nova se vlast postupno konsolidira i započinje s mjerama koje su trebale odgovarati izvornome (marksističkom) revolucionarnom planu. I opet se je, međutim, pokazalo da je revolucija zapravo nesputana primjena visoke (programske) apstrakcije na konkretan povijesni materijal.  Na ljude prije svega – za revolucionarni pogled oni su, naime, uvijek baš: materijal. Budući da mnogi u Rusiji nisu reagirali pozitivno na brojne revolucionarne mjere – s izuzetkom nekih od prvotnih – sve je više sile trebalo da ih se natjera na prihvaćanje  (sve manje) revolucionarnih mjera.

Politički se činilo – kao i kod većine sličnih preuzimanja vlasti – gotovo nevjerojatnim koliko je brzo i lako došlo do promjene, koliko je brzo još donedavno ilegalna skupina postala vladajućom. U tom oduševljenju činilo se doista da je sve moguće

U međuvremenu, dok se nasilje nove vlasti još nije posve jasno oposebnilo u odnosu na ratni i prevratni kaos, odnosno u razdoblju „junačke proleterske borbe protiv udruženih snaga svjetske reakcije“, na djelu su bila neka od onih „najboljih vremena“. Politički se činilo – kao i kod većine sličnih preuzimanja vlasti – gotovo nevjerojatnim koliko je brzo (i lako) došlo do promjene, koliko je brzo još donedavno ilegalna (ili polulegalna) skupina postala vladajućom. U tom oduševljenju činilo se doista da je sve moguće. (U usporedivome entuzijazmu nakon preuzimanja vlasti 1945. jugoslavenska je komunistička omladina gromoglasno pjevala: „Kad’ se bratska srca slože/I olovo plivat’ može!“)

Kadar iz Oklopnjače Potemkin Sergeja Eisenstaina: Mnogi su umjetnici ove epohe bili fascinirani perspektivama budućnosti, pitanjem o tomu može li narod, posebice seljaštvo, postati duhovnom avangardom

Umjetnička je “nadgradnja“ revolucije u tom – kratkom – razdoblju doista cvjetala, kako zbog već postojećih avangardnih strujanja u Rusiji s početka stoljeća, tako i zbog intelektualnoga autoriteta nekih od vodećih boljševika. Riječima Jelene Voronovič, koautorice velike izložbe pod naslovom „1917: Oktobarska revolucija i u umjetnosti“, koju je ljetos organizirala Tretjakovska galerija u Moskvi: „Mnogi su umjetnici ove epohe bili fascinirani perspektivama budućnosti, pitanjem o tomu može li narod, posebice seljaštvo, postati duhovnom avangardom.“ Doista, umjetnička se je avangarda dobrim djelom (barem nakratko) poistovjetila s političkom revolucijom (koja je sebe smatrala socijalnim prevratom). No, s jedne strane, spontano vezivanje uz „vodeću ulogu“ (naroda-seljaštva-radništva, te, na koncu partije) dovelo je do konceptualnoga napuštanja autonomije umjetničkoga djelovanja, posebice individualnoga – i time ugrozilo neke od nosivih težnji umjetničke avangarde. A, s druge, partijski su „zadaci“ umjetnosti bivali sve opsežniji (i precizniji). Mnogi su od prvotno aktivistički nastrojenih umjetnik(c)a kasnije napustili Rusiju (SSSR), drugi su na različite načine stradali, treći prešli u svojevrsnu unutrašnju emigraciju, četvrti se s vremenom prispodobili socrealističkim direktivama. Ipak, ostaju bitna djela umjetnosti dvadesetoga stoljeća – bilo u verziji neposrednoga angažmana Majakovskoga i Eisensteina ili Maljevičevih promičbenih ekshibicija, bilo u verziji manje neposrednih (i uspješnih) pokušaja poput Šoštakovičeva sa simfonijom „Oktobar“, ili „Čovjeka s filmskom kamerom“ Dzige Vertova. Već na ovoj razdjelnici, ruski je prijelom postao (i ne znajući, pa i ne htijući)  svjetski relevantnim – u mnogome na osnovi autora i djela koje režim odbacivao (i proganjao); partijski ideolog Ždanov je, znatno kasnije, mnoge od njih nazvao naprosto: „otpacima“.

Spontano vezivanje uz „vodeću ulogu“ naroda-seljaštva-radništva, te, na koncu partije, dovelo je do konceptualnoga napuštanja autonomije umjetničkoga djelovanja i time ugrozilo neke od nosivih težnji umjetničke avangarde. A partijski su „zadaci“ umjetnosti bivali sve opsežniji

Boris Vladimirovski: Ruže za Staljina

U međuvremenu je revolucionarni entuzijazam nailazio ne samo na prepreke izazvane ratnom i poslijeratnom bijedom (i višestoljetnom zaostalošću velikih ruskih prostranstava), nego, sve više, i na katastrofalne rezultate same revolucionarne politike. Na početku su na djelu bila začuđujuća protuslovlja; s jedne strane, pokušavalo se je radikalno promijeniti neke od klasičnih simbola državne hijerarhije: primjerice, 16. prosinca 1917. – 29., po novome računanju – vlada je dekretom naprosto ukinula hijerarhiju u vojsci, sve titule, činove, oznake na uniformama, pa i tradiciju salutiranja. Ali, s druge strane, četiri dana kasnije, Lenjinovim ukazom, osniva se ČEKA (Всероссийская чрезвычайная комиссия по борьбе с контрреволюцией, спекуляцией и саботажем – Izvanredno sverusko povjerenstvo za borbu s kontrarevolucijom, špekulacijama i sabotažom).

Ukidanje vojne hijerarhije trajalo je sedamdesetak dana (pa su vraćeni stari obrasci, s kojima je revolucionarna vojska bila znatno uspješnija), ČEKA je (s raznim imenima, doduše) djelovala sedamdesetak godina. Pod njezinom kontrolom u rujnu 1918., nakon neuspjela atentata na Lenjina, započinje crveni teror, dobrim dijelom po uzoru na jakobinsko teroriziranje iz prethodne revolucije. (Trocki, indikativno, još 1904. uspoređuje Lenjina s Maximilianom Robespierreom – no 1917. je među istaknutim zagovornicima novoga terora.)

Ova disproporcija dobro ilustrira  bitne nedaće revolucionarne politike novoga vodstva. S jedne strane sve je – teorijski, barem – bilo jednostavno; Lenjin je (u „Imperijalizmu kao najvišem stadiju kapitalizma“, objavljenome pola godine prije dolaska na vlast) jednostavno odredio zadaću: „Socijalizam nije ništa drugo do državno-kapitalistički monopol koji se primjenjuje u korist čitavoga naroda“. U Marxovu stilu i Lenjin očekuje da kapitalizam sam poradi na vlastitome pokapanju, da se, naime, postupno monopolizira, pa bi onda organiziranim revolucionarima bilo lakše jednim udarcem preuzeti monopol i odatle zagospodariti društvom (a, dakako, i državom). Doduše, Marx nije govorio o socijalizmu kao budućoj „ekonomijskoj formaciji društva“, nego (na mjerodavnim mjestima iz „Kritike Gothskoga programa“) o prijelaznom razdoblju iz kapitalizma u komunizam, te o dvije faze komunizma. Socijalizam kao nižu fazu postrevolucionarnoga društva uvodi nakon Marxove smrti njemačka socijaldemokracija – kako bi stvorila mogućnost terminologijskoga opravdanja za mnogima odviše dugotrajni proces „napredovanja ka revoluciji“.

Staljin, Lenjin, Trocki: Već tri godine nakon Lenjinove smrti Staljin je, uvidjevši da od svjetske revolucije nema ništa, Sovjetski Savez proglasio najrazvijenijim društvom na svijetu. Svaki mogući izlaz iz teške realnosti bio je tako i koncepcijski spriječen

Lenjin ostaje u osnovi i dalje na Marxovu tragu – specifičnost ruskih okolnosti za njega je odličan povod za globalizaciju marksizma, koji je do tada bio više-manje zapadnoevropska ideologija, rabeći već i svjetskim ratom zadanu globalizacijsku povijesnu matricu (No besmislica je tvrditi da su „’Komunistički manifest’ Lenjin i društvo za i nakon Oktobarske doslovno provodili“ – Ivica Šola, „Slobodna Dalmacija“, 13. XI. 2017. – jer to, kako je već i pokazano, zbog ruskih okolnosti nije bilo moguće, a dijelom nije ni pokušavano). U svojim posljednjim napomenama (objavljenima kod nas pod naslovom „Bolje manje, ali bolje“ – A. Cesarec, Zagreb 1974.) Lenjin će, takorekuć autokritički, zaključiti da će jednoga dana kada revolucija pobijedi na zapadu, Rusija opet biti velika siromašna država na rubu razvijenoga svijeta. „Njegova“ revolucija treba stoga omogućiti razvoj koji će smanjiti razliku Rusije spram razvijenoga svijeta, te održati revolucionarnu ideju živom, šireći ju svijetom. No, već tri godine poslije Lenjinove smrti, Staljin je Sovjetski Savez proglasio najrazvijenijim društvom na svijetu, namjesto Lenjinova poimanja preliminarne revolucionare situacije uveden je koncept samozadovoljnoga socijalizma – staljinizma, kako se to obično naziva. U svakidašnjoj realnosti time se nije mnogo promijenilo, ali svaki mogući izlaz iz jedva izdržive realnosti bio je tako i koncepcijski zapriječen.

Sovjetska je ideologija odbijala kvantitativne pokazatelje kao bitne, iako ih je navodila kada joj je to bilo prihvatljivo – ili kada ih bilo moguće falsificirati. Bilo je mnogo lakše tvrditi da je „sovjetsko društvo neusporedivo s drugima, jer se radi o društvu posve novoga tipa“.

Unatoč svim pokušajima da se cezura između Lenjina i Staljina prekomjerno produbljuje, Lenjin je – premda svjestan realne povijesne situacije, za razliku od svojega nasljednika – zapravo omogućio Staljinov nastavak. Nije riječ samo o tomu da je Staljin izmislio lenjinizam kao ideologijsku oznaku vlastite verzije „izgradnje socijalizma“, nego, mnogo prije, o tomu da su realne socijalne okolnosti nužno izvitoperile čitav Marxov konstrukt (što je i sam Marx – dapače: s prijezirom – očekivao u nerazvijenim sredinama). Lenjin mu je, svakako, bio vjerniji, no Staljin je uvidio da o svjetskoj revoluciji nema ni govora (dok ju je Lenjin pretpostavljao kao skori događaj koji ključno kontekstualizira ruski, periferni pokušaj), a u izoliranim ruskim (zapravo već: sovjetskim) prilikama Marxov model više nije primjenjiv.

Nije sve to omelo Staljina u višedesetljetnome neumornom navođenju Marxa (uz Engelsa i Lenjina) kao svjetonazorskog oca-utemeljitelja sovjetskoga modela (koji je postao središnjim za široko prihvaćeni komunistički stav toga vremena, a Sovjetski Savez time „subjektom-objektom proleterskoga internacionalizma“). No, njegov je znameniti dogmatizam zapravo skrivao ideologijsku originalnost (koja je – striktno u Marxovu postavu promotrena – bila puki falsifikat). Još važnije je bilo to što je Staljin krivotvorio sovjetsku stvarnost uvodeći svoje kriterije njezina vrednovanja – u osnovi, radilo se je o kvalitativnome pristupu; sovjetska je ideologija odbijala kvantitativne pokazatelje kao bitne (iako ih je navodila kada joj je to bilo prihvatljivo – ili kada ih bilo moguće falsificirati). Bilo je, dakako, mnogo lakše tvrditi da je „sovjetsko društvo neusporedivo s drugima, jer se radi o društvu posve novoga tipa“.

Namjesto viška vrijednosti real-socijalistički je sustav reproducirao višak moći: svaki je direktor tvornice dobro znao da mu je prvenstvena zadaća realizirati direktive partijskoga vodstva

Dakako, radikalizam Marxova koncepta nije ni mogao doći na povijesni dnevni red, jer ključna je pretpostavka nedostajala – razvoj proizvodnih snaga koje više ne podnose zaostale proizvodne odnose. Umjesto (nerazvijenih) proizvodnih snaga trebalo je permanentnim ideologiziranjem „stvarati“ nove odnose – jednostavno rečeno: svaki je direktor tvornice, od Trsta do Vladivostoka, decenijama dobro znao da mu je prvenstvena zadaća realizirati direktive partijskoga vodstva, a ako usput još tvornica i proizvodi materijalna dobra, to je čist ćar. Namjesto viška vrijednosti, real-socijalistički je sustav reproducirao višak moći. Naravno, i u ovome su sustavu uspješno proizvođena materijalna dobra, zajednica inače ne bi opstala, ali to nije bila nosiva aktivnost. (Uostalom, tzv. realni socijalizam je u svoj svojoj povijesti diljem svijeta uspio postati svjetski relevantnim samo u proizvodnji oružja).

Materijalna proizvodnja nije imala funkciju kakvu joj pridaje Marx, jer je – perverzijom – postala svojevrsnom „nadgradnjom“ sustava partijske vlasti. Utoliko su bitno promašeni pokušaji da se ustroji „politička ekonomija socijalizma“

Uspostavljeni model koji se u cjelini razvija sa Staljinom, a poslije 1945. obuhvaća većinu svijeta, nazivan je najčešće komunizmom ili realno postojećim socijalizmom (za razliku, rekli bi komunistički ideolozi, od ljevičarskih fantazija o socijalizmu). Nakon propasti čitava sustava mnogi su ljevičarski aktivisti insistirali na tomu da je nedopustivo zvati sustav komunističkim, jer njegova realnost ne odgovara Marxovim osnovnim shvaćanjima.  Ali, kako je već navedeno, ni termin socijalizam kao oznaka društva ne odgovara Marxovu vokabularu. Ma koliko to bilo točno, prvi bi Marx smatrao pukim „lošim idealizmom“ – sintagmu preuzima iz Hegelove „Povijesti filozofije“ – imenovanje društvene realnosti, ili političke zajednice, samo na temelju ideje. Drukčije rečeno, bitno samorazumijevanje poredaka uspostavljenih posljetkom Oktobarske revolucije bilo je takvo da je upravo vlast komunističke partije predstavljala nosivi element poretka (u napadu na jugoslavensku partiju 1948., Staljin to jasno pokazuje prigovarajući KPJ da se je „rastvorila u pučkoj fronti“).

Ta „nosivost“ partije nije bila samo ideologijska tvorba, nego i realnost odnosa u poretku. Materijalna proizvodnja nije imala funkciju kakvu joj pridaje Marx, jer je, perverzijom – koja se razvija od same oktobarske uspostave protosistema – postala svojevrsnom „nadgradnjom“ sustava partijske vlasti. Utoliko su bitno promašeni pokušaji da se ustroji „politička ekonomija socijalizma“ (quasi na Marxovu tragu), jer sama politička ekonomija, pa onda i njezina kritika, živi od odijeljenosti zajednice i društva kao bitne pretpostavke. U totalitarnome postavu realnoga socijalizma/komunizma upravo ta razlika ne postoji, pa su „politekonomske analize realnoga socijalizma“ (ali i fašizma/nacizma) bespredmetne; u domaćim razmjerima npr. od Miladina Koraća do Mislava Žitka.

Donecka oblast 1933., seljaci na prislilnom radu: Naveliko reklamirana jednakost nije bila na djelu, pa nerijetko niti u eksplicitnome programu, ni u jednome od real-socijalističkih sustava, u jugoslavenskome ponajmanje

Čitav je ovaj koloplet odnosa nastao pokušajem da se, još na samim počecima, revolucionarna ideja nametne (ljudskome) materijalu koji joj se je opirao, da se nekritički poopći napomena iz „Komunističkoga manifesta“ o nasilju kao babici svakome starom društvu koje je trudno s novim. Jer, Lenjin i njegovi su – s vremenom – nasilje doista učinili roditeljem novoga društva (Marxovo neoprezno igranje s temom nasilja, posebice u „Kapitalu“, pritom nikako nije nedužno).

Na to su utjecali brojni konkretni elementi ruske situacije, no kada su praktičke borbene mjere za vrijeme rata ili počete obrane vlasti poopćene, kada je, konačno, svojevremeni politički uspjeh naknadno razumljen kao revolucija (a to je osnova Staljinova lenjinizma), nasilje je postalo istoznačnicom revolucionarne promjene, a žrtvama su bili deseci milijuna po čitavome svijetu (u razmjerno kratkome razdoblju rel-socijalizam/komunizam je, u tom pogledu, nadmašio čak i koljački karakter zapadnoga kolonijalizma u višestoljetnome razdoblju).

Neuspjesi su prije i iznad svega imali uzroke ideologijsko-političke, a ne ekonomijske naravi. Pokušaj „uravnoteženja“ milijunskih žrtava sa „idealima, nadama i voljom“ naprosto je ciničan. Realizacija ideala veoma često ide ruku pod ruku sa zločinima

Oktobarski je projekt neizbrisivo obilježen i žrtvama po čitavome svijetu – od Kine, preko Kampućije i Rusije, do Jugoslavije ili Poljske. Na to se ne može smisleno odgovarati pomirbenim frazama („U svojoj knjizi o Oktobarskoj revoluciji pišem i o stravičnim stvarima koje su činjene, ali pokušavam ih uravnotežiti s idealima, nadama, voljom masa ljudi da se žrtvuju za bolji život, bolju budućnost“, Stephen A. Smith, „Novosti“, 12. studenoga 2017., slično i Tariq Ali, „The Dilemmas of Lenin: Terrorism, War, Empire, Love, Revolution“, Verso, 2017).

Pokušaj „uravnoteženja“ milijunskih žrtava sa „idealima, nadama i voljom“ naprosto je ciničan; on se vraća na klasično pitanje o „cijeni“ nekoga političkoga uspjeha, izračunatoj u ljudskim životima, dakako. Namjesto toga, radi se o poimanju paralelnosti, simultanosti zločina i ideala, toga, naime, da realizacija ideala veoma često ide ruku pod ruku sa zločinima. U slučaju real-socijalizma indikativno je da posljednji masovni zločini (kampučijski) prestaju otprilike dvije trećine stoljeća nakon listopadskoga početka – no tada, otprilike, posvuda u “novome svijetu” počinje i kraj (samo)razumijevanja socijalističke avangardnosti.

Lenjinski globalizirani (i postupno izvitopereni) marksizam je, činjenično, pokazao velike efekte u napretku dobre polovice svijeta (od školstva do sporta – profesionalnoga posebice – od zdravstva do prometa), ali bila je to – kako s pravom reče Dahrendorf – modernizacije bez političke moderne. Neuspjesi su prije i iznad svega imali uzroke ideologijsko-političke, a ne ekonomijske naravi. Uz to, naveliko reklamirana jednakost nije bila na djelu (pa nerijetko niti u eksplicitnome programu) ni u jednome od real-socijalističkih sustava, u jugoslavenskome ponajmanje. U njemu je bilo i nezaposlenosti i prinudnoga egzodusa dijela radništva i velikih socijalnih razlika, itd.

Svaki bi od nekadašnjih kapitalista u svakoj suvremenoj kapitalističkoj državi bio u zatvoru. Do toga je dijelom došlo zbog unutrašnjega razvoja kapitalističkoga sustava, ali – u mnogim bitnim aspektima – baš pod neposrednim ili posrednim pritiskom marksizmom inspiriranih političkih pokreta (kadar iz Chaplinovih Modernih vremena iz 1936.)

Ovo djelovanje, dakle, nije uspjelo u revolucionarnome smislu, no uspjelo je (u svojevrsnoj umanjenici sa revolucionarnog stajališta) utoliko što je kapitalizam danas posve neusporediv s klasičnim kapitalističkim obrascem od prije dva stoljeća. Ljudska prava općenito, radnička i ženska prava, pravo na naobrazbu i liječenje, svijest o tomu da su neke razine nejednakosti jednostavno nepristojne, i sl, svakako su u značajnome dijelu, ostavština realnoga socijalizma koja djeluje na zapadu, u najrazvijenijim kapitalističkim sredinama. Jednostavno rečeno, svaki bi od nekadašnjih kapitalista (i političara) u svakoj suvremenoj kapitalističkoj državi (osim, možda, u Singapuru) bio u (dugogodišnjem) zatvoru, jer bi oni danas svojim, tada uobičajenim, postupcima mogli samo uništiti kapitalizam.

Do toga je dijelom došlo zbog unutrašnjega razvoja kapitalističkoga sustava proizvodnje, ali – u mnogim bitnim aspektima – baš pod neposrednim ili posrednim pritiskom marksizmom inspiriranih političkih (gdjegdje i revolucionarnih) pokreta i, naravno, poredaka koji su se razvili diljem svijeta – posredovanih nerijetko i Staljinovim kominternovskim aparatom, ali i iskrenom privrženošću brojnih intelektualaca na zapadu „proleterskoj alternativi“. George Bernard Shaw je 1934., impresioniran sovjetskim napretkom bio pripravan „skinuti šešir pred Staljinom“, 60 godina poslije Eric Hobsbawm svoj stav spram realnoga socijalizma objašnjava time da je „šansa da se novi svijet rađa u velikim patnjama ipak vrijedna podrške“ (usp., Paul Hollander, „From Benito Mussolini to Huga Chavez. Intellectuals and a century of political hero worship“, Cambridge UP, 2017).

Marksizam je – u raznim verzijama – u svojoj realizaciji doista odgovoran za milijunske žrtve. No, kao politička ideologija on je podložan analizi koja pokazuje i koliko je života spasio – ne samo u nerazvijenim zajednicama koje je kontrolirao (prije svega zdravstveno i obrazovno), nego – da se ponovi – pritiskom na promjene suvremenoga kapitalizma. (Da se o II. svjetskom ratu i ulozi SSSR-a u pobjedi nad nacizmom opširnije i ne raspravlja, premda je riječ o bitnome povijesnom postignuću, ali i važnom aspektu socijalističkoga „sex appela“ u poraću.)

Ostao je  gorak ukus zločinački posredovnoga povijesnog poraza, ali i – nedvojbena – činjenica da postojećim svijetom velik broj onih koji u njemu žive u biti nije zadovoljan. A izlaz ne vide u nastavljanju postojećega, nego – možda – u alternativnoj verziji konstrukcije društva

Bilo je, neprijeporno, mnogo sustavskih interakcija lijevih i desnih totalitarnih modela, ali – kako to prije tridesetak godina i njemački „Historikerstreit“ uvjerljivo pokazuje – one se ne mogu smatrati općeprihvaćenim dokazom da su fašizam i nacizam bili u bitnome reakcije na real-socijalističke zločine. No, bitno je – praznovjerica da veliki društveni (politički, pa i svjetonazorski) prijelomi imaju navlastiti uzrok u idejama (i to inozemnima) i sama robuje bitno totalitarnome konceptu koji niječe upravo opstojnost društva (pa i njegovu samostalnost), konceptu koji je započeo s totalitariziranjem ruske revolucije (kojoj uvoz ideja također nije uspio).

Nakon stotinu godina čini se jasnim da revolucionarna nakana u Rusiji (pa u Kini, Jugoslaviji, Poljskoj – da se o Sjevernoj Koreji i ne govori) nije uspjela. Od svjetske revolucije ni traga (kao ni od grobova milijuna žrtva onih koji su se smatrali revolucionarima). Ostao je i gorak ukus (zločinački posredovnoga) povijesnog poraza, ali i – nedvojbena – činjenica da postojećim svijetom velik broj onih koji na njemu žive u biti nije zadovoljan. A izlaz ne vide u nastavljanju postojećega, nego – možda – u alternativnoj verziji konstrukcije društva. Pitanje koje stoga ostaje – i dalje – veoma je jednostavno (i, za dugo, vjerojatno; neodgovorivo); može li se naime konstrukcija društva koje počiva na podruštvljenju nekih od bitnih ljudskih djelovanja zbiti uz postojanje odvojene i, u najmanju ruku, ne-autoritarne političke zajednice?

https://youtu.be/_jJzLtUbVgI?t=123

Završna scena iz klasika Vittoria de Sice Čudo u Milanu