Većina treba prije razumjeti manjinu nego obratno? Da, osim u jednoj situaciji. Imaginarij matične države

U povodu incidenta u Borovu Selu i zdravorazumske reakcije književnika Jergovića, Stevo Đurašković komentira kako odnos većine i manjine nije svodiv na jednostavno načelo, nego umnogome ovisi o kontekstu, što je posebno došlo do izražaja u ovdašnjim regionalnim okolnostima, recimo u slučaju bosanskih Hrvata, odnosa Švaba i Šokaca, te naravno u odnosu srpske 'većinske' manjine i hrvatske većine

• Naslovna fotografija: Incident u Borovu Selu, fotografija čitatelja 24 sata

• Autor je docent na Fakultetu političkih znanosti

U nedavno objavljenoj kolumni o djelovanju sadašnjeg riječkog nadbiskupa koadjutora i doskorašnjeg dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, Miljenko Jergović lapidarno se osvrnuo na prirodu odnosa manjine i većine, istaknuvši kako “Razumijevanje većine za manjinu, kao i solidarnost većine s manjinom, morali bi biti bezmjerno veći, sadržajniji i dublji od razumijevanja manjine za većinu. Kada većina poziva manjinu da se s njome solidarizira, onda je poziva na poslušnost.“[i]

Iako je Jergović citirane riječi iznio u kontekstu tematiziranja odnosa katoličke većine prema nekatoličkoj manjini (ili bolje rečeno nekatoličkim manjinama) u Republici Hrvatskoj, kolumna je online objavljena isti dan kada se komemorirala i trideseta obljetnica ubojstva hrvatskih policajaca u Borovu Selu. Budući je obljetnica bila popraćena najvulgarnijim prijetnjama anonimnih pripadnika većine pripadnicima manjine, spominanje odnosa većine i manjine u hrvatskom kontekstu neizostavno nameće asocijaciju na odnos Hrvata i hrvatskih Srba.

Iako Jergovićeva interpretacija odnosa većine i manjine pogađa u bit onog što bi u najširem smislu nazvali ‘civiliziranim’, ‘građanskim’, liberalno-demokratskim odnosom između građana i skupina različitih identiteta, ona u sebi krije zamku da u određenom slučaju ekskulpira odgovornost pripadnika manjine. Taj se slučaj javlja kada manjina ima nešto što se krajnje instrumentalizirano zove  matična država. Vladimir Anić riječ matica definira kao „ono što je središnje, glavno, oko čega se nešto skuplja ili od čega što potječe“.[ii]  U engleskom jeziku, pojam je preveden kao ,external national homeland’, čije je središnje značenje da „elite definiraju svoje etnonacionalne rođake u drugim državama kao pripadnike jedne te iste nacije te tvrde da oni , u određenom smislu, pripadaju matičnoj državi“.[iii]

Obje definicije razotkrivaju dvostruko krajnje opasno i destruktivno značenje koncepta za (samo)poimanje nacionalnih manjina. Prvo, dovodi do samomarginalizacije manjine, jer ima konotaciju kako manjina koja npr. živi par stoljeća na teritoriju određene države predstavlja svojevrsnog ‘gosta’ u toj državi. A drugo i jednako opasno, stvara kod manjina iluziju pripadanja imaginarnoj većini. Oba značenja pojma izvor su samodestrukcije manjina, a onda i destrukcije društva u kojem manjina živi, pa tako i većine.

Kada Jergović poziva na bezmjerno veće razumijevanje većine za manjinu u odnosu razumijevanja manjine za većinu, apsolutno je u pravu kada manjina nema matičnu državu, ili je u svom identitetu odbacila imaginarij matične države, čak i kada je imaju. Rodne ili rasne manjine, ili Romi, nemaju matičnu državu, što znači da ni u povijesti niti danas nisu imali niti nemaju iza sebe rjeđe stvarnu, a češće imaginarnu silu koja može funkcionirati kao stvarna ili simbolička prijetnja većini u djelovanju protiv manjine. Do pred zadnjih pedesetak godina, ni Židovi nisu imali matičnu državu, s time da i danas većina europskih Židova, na sreću, ne dijele imaginaciju države Izrael kao matične države, za razliku od Židova iz SAD-a. Kada manjine iza sebe nemaju nikoga – ako ne računamo zakonodavstvo i civilizacijske tekovine koje su nastale nakon iskustva Drugog svjetskog rata – razumijevanje većine za manjinu mora biti apsolutno i bezuvjetno, jer je većina snosi bezuvjetnu, cjelokupnu i apsolutnu odgovornost za diskriminaciju nad manjinom.

Međutim, kad manjine imaju iza sebe imaginarij matične države, situacija se mijenja, te ovisi o konkretnom kontekstu, budući da pred manjinom, koliko god teško, stoji mogućnost izbora djelovanja. Hrvatski Srbi su 1990-te imali mogućnost izbora između biti najzapadnijim šiljkom svekolikog srpstva ili ne biti to. Neki su se opredijelili za imaginarij matične države, a neki nisu. Ovi koji jesu, a koji su nažalost postali dominantni na teritoriju gdje je srpska manjina činila većinu, osjećali su se moćnijima u odnosu na većinu u Hrvatskoj. Njihov osjećaj nije bio puki imaginarij, budući da je barem godinu ili godinu i pol dana njihovu moć činila većina vrućeg željeza koja je tada bila na raspolaganju u Jugoslaviji. Bahatost srpske većine, nastala uslijed osjećaja nadmoći nad hrvatskom većinom, bahatost s kojom se bezuslovno poistovjetio dio manjina hrvatskih Srba – bahatost koju je genijalno opisao Boris Dežulović u svom članku Sećate li se Oluje iz 2015. godine?[iv] – učinila  je da hrvatska većina ne vidi hrvatske Srbe kao manjinu, već kao dio većine jače od nje same. Istu situaciju prošle su npr. i podunavske Švabe sredinom prošlog stoljeća, kada je veliki dio njih povjerovao kako Švabo i Nijemac čine bezuvijetno jedno, a kako Švaba i npr. Šokac čine bezuvjetno različito.

Cjelokupni račun pogubnog imaginarija matične države dolazi na naplatu kada matica otkači svoje manjinske sunarodnjake, što se događa baš uvijek, i najčešće dosta brzo nakon što ih upregne u svoj većinski imaginarij, kao što se u slučaju hrvatske nacije dogodilo sa bosanskim Hrvatima. Otkačena od matične države, manjina na sebe simbolički i stvarno preuzima plaćanje računa koji je većim dijelom napravila matična država, a samo manjim dijelom manjina. Ali manjina na kraju preuzima teret koji je puno veći od stvarne odgovornosti nje same. Zbog odgovornosti manjina što je izabrala biti dio (imaginarne) većine, nema bezuvjetnog razumijevanja, niti manjina ima pravo manje razumjeti većinu nego većina manjinu. Ona to može zahtijevati jedino ako se suoči sa svojom odgovornošću, te odbaci u potpunosti koncept matične države i postane jedino i nedvosmisleno u političkom smislu manjina zemlje u kojoj živi. Tada ima puni legitimitet tražiti da njeni politički i kulturni imaginariji postanu dio političkog i kulturnog imaginarija većine, a time i cijele zajednice. Tada, i samo tada, pozivanje većine da se manjina s njom solidarizira je pozivanje na poslušnost.

[i] https://www.vecernji.hr/premium/pise-miljenko-jergovic-mate-uzinic-krscanin-koji-se-solidarizira-s-drugim-1489159

[ii] Vladimir Anić, Riječnik hrvatskog jezika, Zagreb: Novi liber- Jutarnji list, 2007, str.242.

[iii] Rogers Brubaker, Nationalism Reframed: Nationhood and National Question in the New Europe, Cambridge: Cambridge University Press, 1997, str.58.

[iv] https://www.portalnovosti.com/secate-li-se-oluje