Velike ideje Trumpovih protukandidata: odšteta potomcima robova; zabrana automobila na derivate; sindikalizacija prekarijata

Političke ideje koje se artikuliraju u američkoj predsjedničkoj kampanji značajno utječu na cijeli svijet, ili barem na dio koji nazivamo zapadnim. Ivo Škorić pratio je drugu debatu demokratskih kandidata za suprotstavljanje Trumpu na predstojećim predsjedničkim izborima i izdvojio koji se problemi smatraju najvažnijim i prioritetnim

• Naslovna slika: Joe Biden, bivši američki potpredsjednik, Bernie Sanders, glavni ideolog, Vermont, i senatorica Kamala Harris

• Autor je od 1984. godine radio na Radiju 101 u Zagrebu, dok ga pod pritiskom režima nisu izbacili kao politički nepodobnog. Pisao je za gotovo sve tzv. omladinske publikacije u bivšoj državi i bio aktivan u mirovnom i ekološkom pokretu. Od 1990. je u Sjedinjenim Državama, prvih godina kao novinar.  Sad živi u Rutlandu u državi Vermont.

U drugoj rundi debate demokratskih predsjedničkih kandidata već je iz igre ispao Swalwell, a na njegovo mjesto je tokom prve večeri uskočio kandidat Bullock, guverner Montane, koji će ostati najbolje zapamćen po uzaludnom trudu profesorice Warren da mu utuvi u glavu teoriju rizika, tj. zašto bi SAD trebale predvoditi svijet u političkoj odluci da neće nikad prve upotrijebiti nuklearno oružje.  Koliko su te debate zapravo vrijedne, teško je procijeniti: predugačke su za većinu ljudi da ih gledaju (po dva i pol sata), prerano su za većinu ljudi na zapadnoj obali, koji se u to vrijeme u autima u gužvi vraćaju s posla, daleko je previše kandidata (20) da im gledaoci stignu svima i imena zapamtiti, a kamoli stavove, a daleko je premalo vremena (15 sekundi po odgovoru) da se išta suvislo stigne objasniti. U tim uvjetima jedino velike, prepoznatljive i lako pamtive ideje uopće i mogu funkcionirati. Voditelje se kritizira da su pristrani, da postavljaju neugodna pitanja, da prekidaju kandidate. Ovako, odoka, mislim da voditelji samo pokušavaju što mogu da uspiju obraditi toliko tema s toliko kandidata u toliko malo vremena, a da ipak gledaocima bude dovoljno zanimljivo. A točno je da jače kandidate suočavaju sa škakljivijim pitanjima, nego što drugo? Posebno zato što svi radije ponavljaju svoje ‘talking points’ nego što odgovaraju na pitanja.

Kandidati s najvećim brojem individualnih donatora, New York Times

Tri su teme dominirale: zdravstvo, imigracija, i klimatske promjene. Prvu večer obilježila je suradnja tri vodeća kandidata (po broju individualnih donatora i skupljenom novcu – iz grafikona u New York Timesu, jasno je da je Demokratska Amerika danas Bernijeva Amerika): Bernie Sanders, Elizabeth Warren, i Pete Buttigieg – koji su se medjusobno dopunjavali, a u tome su im se često pridruživali Beto O’Rourke i Marianne Williamson. Centristička petorka, gotovo bez podrške u narodu, Bullock, Delaney, Hickenlooper, Ryan i Klobuchar neuspješno je i neuvjerljivo pokušavala braniti drugačije stavove. Da je debata reality show na nekom otoku, nakon nje bi svih petero bili na trajektu. Hickenlooper je nedugo nakon debate zaista i odustao i odlučio ući u kampanju za mjesto senatora iz Kolorada, u čemu bi mogao biti uspješan i pomoći Demokratima da preuzmu Senat 2020., a svrgavanje Mitch McConnella je gotovo jednako važno kao i svrgavanje Donalda Trumpa.

Dok je prva večer prošla pozitivno i u trijumfu progresivnih ideja, druga je obilježena napadima na “prvog” kandidata Joe Bidena, starca koji često do kraja rečenice zaboravlja što je nakanio reći, no na važna pitanja i dalje daje najiskrenije odgovore. Kao čopor krvoločnih vukova DeBlasio, Harris, Booker, Gillibrant, Yang obrušili su se na njega: osim što se slažu da treba pobjediti Trumpa, slažu se i da Biden nije čovjek za to, no nisu baš ostavili dojam da bi oni bili bolji, niti su uspjeli svoj anti-Biden stav predstaviti kao neku zajedničku progresivnu platformu. A kako je Harris napala Bidena, tako je Gabbard, s ledja, napala nju, jer ni Harris, kao bivša državna tužiteljica, nema povijest posve čistu od odluka koje su štetile manjinama i slabijima. Ta je makljaža ostavila inače manje popularne kandidate kao taktičke pobjednike večeri: Insleeja (koji je tu bio jedino da ukazuje na klimatske promjene, i koji se pred neki dan povukao, treći koji je to učinio, najavivši da će nastaviti zagovarati ekološke teme: i sigurno će ga razočarati da je DNC komitet upravo sa 17:8 glasova odbio klimatski tematiziranu debatu kandidata), Benneta (koji je inače bledunjav i takodjer kandidat za trajekt), i Castra (kojeg svi potcjenjuju jer nije u životu bio nizašta izabran, nego je radio kao ministar).

Warren je održala predavanje o tome kako se Demokrati ne smiju ustručavati od radikalnih zaokreta. Sanders je naglasio kako se Republikanci ne plaše “velikih ideja”

Osnovna razlika izmedju kandidata prve večeri bila je favoriziraju li inkrementalizam, politiku postepenih, malih promjena, ili velike, revolucionarne zaokrete. Warren je održala predavanje o tome kako se Demokrati ne smiju ustručavati od radikalnih zaokreta. Sanders je naglasio kako se Republikanci ne plaše “velikih ideja”. Najavio je da će predložiti zakon da se u SAD nakon 2040. zabrani prodaja automobila na naftine derivate. Kao da mu nije dovoljno da je već odlučio ukinuti privatno zdravstveno osiguranje. Inkrementalisti su se uzvrpoljili. Ryan mu je sugerirao da ne zna što predlaže (oko zdravstvenog). Bernijev odgovor je već postao meme: “naravno da znam, ja sam pisao taj jebeni zakon”. Bullock i Hickenlooper su se upravo očajnički natjecali tko će naći više razloga zašto je za Ameriku nemoguće potpuno preći na električne automobile do 2040: pa kako ćemo nagovoriti Republikance, oni ne žele priznati ni klimatske promjene! Lukavi Buttigieg se malo lišo izvukao iz rasprave kao govorit ćemo o tome nakon što pobjedimo Trumpa. Sve se može kad se hoće. Poslali smo ljude na Mjesec još 1969.

Marianne Williamson je izračunala da je dug potomcima robova izmedju 200 milijardi i 500 milijardi dolara, a potiče i oprost studentskog duga

Nije jasno da li O’Rourke uvijek govori u desetercu, no svatko tko je nostalgičan za Kennedyem u njemu može naći svog kandidata. U toku rasprave o rasnoj nejednakosti pridružio se progresivnom bloku podržavši reparacije potomcima robova. To je diskusija stara 150 godina, već pomalo zapostavljena, no sada opet aktualizirana policijskom brutalnošću. U tom djelu rasprave Marianne Williamson je zaiskrila i briljirala, čini se da je pobrojala robove i izračunala da je dug njihovim potomcima izmedju 200 milijardi i 500 milijardi dolara. Iako je teško zamisliti da će spisateljica biti nominirana, ona koristi priliku da pomogne progresivnom krilu. To je ponovila i kad je rasprava prešla na obrazovanje: “najbolje što možemo učiniti da stimuliramo ekonomiju je da potpuno oprostimo studentski dug” i pridružujući se Sanders-Warren anti-inkrementalizmu izjavom “Demokrati se plaše vladati.” Bernie je prvi, prije 4 godine krenuo sa kampanjom oprosta studentskog duga, besplatnog visokog školovanja i jedinstvene zdravstvene zaštite. Danas skoro polovica kandidata više manje zvuče kao Bernijeva jeka, a ostali su izviždani i nepopularni. Jasno je što ljudi žele. Ljudi ne žele jaču ekonomiju, nego bolji život. I mladi Buttigieg je to odlično primjetio: “BNP raste. Očekivana životna dob pada. Razmislimo o tome.”

Buttigieg: “BNP raste. Očekivana životna dob pada. Razmislimo o tome.”

Razmislimo. Buttigieg tu kanalizira ideje mnogih ekonomista koji tvrde da moramo transformirati koncept kojim tumačimo ekonomski razvoj identificirajući ga isključivo kao rast BNP-a, ignorirajući da ekonomija postoji da bi ljudima bilo bolje, a ne postoje ljudi zato da bi ekonomija rasla. Američki radni odnosi sugeriraju da ljudi postoje jedino kao sredstvo oplodnje kapitala i ekonomskog rasta, od čega dobrobit imaju samo investitori. Američki zaposlenik radi “at will” ali “on demand”. U svojoj friško objavljenoj knjizi, “Rad po satu” (“On the Clock” je teško prevodiva fraza u jezike kultura kojima postvarenje ljudi u mašine za iskorištavanje nije još sasvim familijarno), Emily Guendelsberger opisuje svoja iskustva zaposlenice u McDonalds restoranu, Amazon skladištu, i centru za primanje narudžbi telefonom: “Velika većina poslodavaca i dalje traži radnike koji misle, govore, osjećaju, i miču ruke spretno kao ljudi, no željeli bi da imaju jednako malo potreba kao roboti. Poslodavci inzistiraju da zaposlenici amputiraju svoje ljudske potrebe i probleme, ili da ih barem drže potpuno izolirano od posla – obitelj, glad, žedj, emocije, životne probleme, bolest, umor, depresiju, prometnu gužvu.” McDonalds kronično štedi na radnoj snazi i zahtijeva od ljudi da rade za dvoje. Amazon je već postao notoran po GPS uredjajima koji prate učinak zaposlenika i obavještavaju ih koliko im je sekundi preostalo da završe zadatak. A u pozivnom centru ju je nadzornik upozorio da je ići previše često ili provoditi previše vremena na zahodu jednako kao i ukrasti novac od kompanije.

Prema OECD-u od 71 zemlje po zaštiti radnika, SAD je na dnu s rezultatom 0.5 (od 0-5), Meksiko ima 1.9, Danska 2.1, a Portugal 3. Posljedično, u Americi ispod granice siromaštva živi postotno najveći udio radno sposobnog stanovništa od svih OECD zemalja, dok, kako Bernie neumorno ponavlja, 40% ukupnog bogatstva SAD-a leži u rukama jedva 1% najbogatijih stanovnika. U fenomenalnom serijalu “1619” u New York Timesu, Matthew Desmond, sociolog sa Princetona, izlaže hipotezu, da suvremeni američki kapitalizam, s neprestanom kontrolom i nadzorom nad svakim pokretom zaposlenika, sa zahtjevom za njihovom slijepom odanošću i zatomljavanjem osobnog života, opsjednut učinkovitošću, ne vuče korijene iz američkog industrijalizma s prijelaza iz 19.-20. stoljeće, u kojem se firme natječu oko kvalitete proizvoda, kako nam se prodaje u javnosti, već iz puno dublje povijesti – iz života na robovlasničkim plantažama Juga, koje su se nemilosrdno nadmetale koja će pamuk brati jeftinije: “tehnologija nadzora zaposlenika danas nam može izgledati futuristički, no tu je jedino tehnologija nova, a srž i impuls iza te tehnologije prisutni su i poznati još iz doba plantaža, koje su se trudile ostvariti kompletnu kontrolu nad tjelima svoje porobljene radne snage.”

Matthew Desmond, sociolog sa Princetona

Desmond identificira taj preokret iz industrijskog u plantažni, robovlasnički kapitalizam sa imigrantskom reformom šezdesetih godina prošlog stoljeća koju je započeo Kennedy, a potpisao Lyndon Johnson 1965. Do tada su samo bijelci i Europljani mogli lako imigrirati. Reforma je otvorila Ameriku svima. Johnson je tvrdio da je to samo simbolička mjera. No, ubrzo su europski imigranti postali manjina. A jednom kad su ‘obojeni’ postali većina medju imigrantima, kapital je to doživio kao zeleno svjetlo da demontira zaštite i prava radnika izborene prethodnih 50 godina i iz naftalina izvadi odnose prema radnoj snazi iz ranijih, mračnijih vremena. Daleko od očiju velikih medija većina tih imigranata danas robuje u malim gradovima diljem Alabame, Kentuckya, Arkanzasa, Tennesseeja, Georgije i Sjeverne i Južne Karolin: protivno generalnoj predodžbi o imigrantima koncentriranima u New Yorku i Los Angelesu, u posljednje dvije decenije broj imigranata je najviše rastao upravo u nabrojenim državama (u Sjevernoj Karolini se čak ušestostručio). Ti idealni zaposlenici, medjutim, baš kao nekad robovi, nemaju pravo na djecu, na obitelj, na život van zaposlenja, na američki san. Nekad je to bilo tako regulirano zakonom. Danas se to podrazumjeva. U takvom kontekstu nije više teško zamisliti imigracijsku politiku koja će oduzimati roditeljima djecu na granici.

Naravno, svi se demokratski kandidati protive Trumpovoj imigracijskoj politici, zidu i zatvaranju djece u kaveze na granici. No, većina se slaže da neke mjere moraju postojati i čak ni Bernie ne misli da granica baš može biti potpuno otvorena. Konsenzus je da je SAD uvijek na kraju profitirao od imigranata. Generalno je prihvaćeno da mora postojati neki put do gradjanstva za migrante koji su već ovdje. Svi kandidati se protive i Trumpovom trgovinskom ratu s Kinom. Soja trune po silosima, kako je Harris druge večeri primjetila. No većina kandidata se slaže da Kina zloupotrebljava svoj položaj na štetu SAD-a. Inkrementalisti bi se vratili na TPP (Trans Pacific Partnership), vjeruju da bi tako obuzdali Kinu. Warren i Sanders bi zahtijevali da sindikati i radnici sjede za stolom, kao i ekološki aktivisti. Buttigieg bi sindikalizirao robovlasnički ‘gig labor’ kao Uber. A Warren, najinformiranija medju kandidatima, upozorava da Trumpova varijanta Nafta dogovora izmedju Meksika, Kanade i SAD sadrži kontroverznu točku (zbog koje još nije usvojena) o dužem periodu ekskluzivnosti brandova lijekova (laičkim rječnikom: američke velike farmaceutske kompanije bi duže mogle prodavati svoje preskupe lijekove u sve tri zemlje, prije nego se dozvoli prodaja jeftinijih generičkih alternativa – Nafta2 bi tako osujetila mogućnost američkih gradjana da otputuju u Kanadu ili Meksiko po jeftinije lijekove, a meksičke gradjane bi ostavila bez lijekova koje mogu kupiti). U svom pohodu prema  društveno odgovornijem kapitalizmu, Warren predlaže i zakon koji bi zahtijevao da predstavnici radnika sjede na upravnim odborima kompanija koje privredjuju više od milijardu dolara (takodjer i predstavnici zaštitara okoliša).

Druge večeri čak je i Biden – koji sada ulaže velike napore da nakon 40 godina dosljednog ‘mainstream’  inkrementalizma prikaže sebe kao zagovornika velikih i radikalnih promjena – rekao da radnici i sindikati moraju biti uključeni u odlučivanje o Nafta-i i TPP, doduše tek nakon što ga je DeBlasio podboo sa – “pa ti si glasao za Nafta 1 i onda te nije smetalo što radnici nisu bili uključeni…” Bidenov glavni problem je što je toliko dugo u politici da danas neke stvari koje je rekao prije 30-40 godina zvuče kao da je rasist, seksist, i ur-konzervativac, a onda su bile sasvim prihvatljive, i sad kad mu drugi to izvade iz naftalina – glasao si za Naftu, glasao si za rat u Iraku, bio si šutke potpresjednik u Bijeloj Kući tokom najvećeg vala deportacija u povijesti zemlje, drugovao si s kolegama koji su podržavali segregaciju školstva, napisao si da žene koje rade van kuće abdiciraju svoju roditeljsku odgovornost – onda se jednostavno pokušava izvući sa “to je bilo tako davno”. Inače, DeBlasio, nemajući što izgubiti, budući da gotovo i nema podrške van grada New Yorka (a tokom svake debate nas obavezno podsjeti da je on gradonačelnik najvećeg grada u zemlji), izašao je sa svojim poreznim planom, koji je sličan prijedlogu Elizabeth Warren, s time da oporezuje bogate još žešće (3% na bogatstvo preko 100 milijuna dolara), a da ga ne bi  zamjenili za nekog mlakog inkrementalistu sa napola pečenim prijedlozima, nazvao je svoj program TAX THE HELL.

Inkrementalisti  nisu protiv svega što je Bernie predložio, nego samo misle da je to nemoguće ostvariti. Bernie računa da će njegova ‘politička revolucija’ promijeniti odnos snaga u Kongresu da mu podrška Republikanaca i neće trebati. Ostaje ekonomski problem: gdje naći bilijune?

Inkrementalisti možda nisu protiv svega što je Bernie predložio i obećao, nego samo misle da je to nemoguće ostvariti, bilo politički, bilo ekonomski – jer neće bit podrške Republikanaca i jer nema novca u proračunu. Bernie očito računa da će njegova ‘politička revolucija’ promijeniti odnos snaga u Kongresu dovoljno da mu podrška Republikanaca neće trebati. No čak ako se to i desi i dalje ostaje ekonomski problem: gdje naći bilijune dolara? Podjimo od zdravstva. Trenutno privatne zdravstveno-osiguravajuće kompanije ostvaruju 24 milijarde dolara profita godišnje, a od toga troše skoro 1/3 na lobbying i propagandu. Bernie, zagovornik velikih i radikalnih ideja, odlučio ih je sve ukinuti, dio njihovih zaposlenika preuzeti u novi univerzalni zdravstveni sustav, a profite potrošiti na zdravstvene potrebe korisnika. S izuzetkom inkrementalista i Bidena (koji je tvrdoglavo uz Obamacare) svi kandidati podržavaju Bernijev univerzalni Medicare for All. Jedina razlika je da bi većina (osim Warren i DeBlasia, koji bi potpuno ukinuli privatno zdravstveno kao i Sanders) ipak ostavila privatna osiguranja ili kao alternativu (Harris), ili kao mogućnost dopunskog osiguranja. Inkrementalisti nas pokušavaju uvjeriti da ljudi ne žele izgubiti osiguranje koje imaju preko poslodavca. To je samo na pola točno. Ljudi se doista boje da će alternative unutar Obamacare-a biti još gore. No ne bi ni trepnuli da izgube to osiguranje – često sa visokim doplatkom i visokim izdatkom iz-džepa – kad bi bili sigurni da umjesto njega dobivaju osiguranje kao Medicare.

Drugi izvor novca je rezanje izdataka za vojsku i ratove. Vojni budžet SAD-a je veći od budžeta 12 zemalja neposredno iza zajedno (Kina, Rusija, UK, EU zemlje…) – pa taman da prijeti invazija vanzemaljaca previše je. “Lagali su nam,” reče druge večeri Gabbard podsjetivši da SAD troše 4 milijarde dolara mjesečno na rat u Afganistanu, koji će za par mjeseci ući u svoju 19. godinu. Buttigieg je prve večeri rekao da je mislio da je gotovo kada se on vraćao, a onda intiligentno primjetio da možda uskoro pogine i prvi vojnik koji nije bio ni rodjen na dan rušenja nebodera 9/11. To je najduža vojna intervencija u povijesti SAD-a i voditelji su s pravom pitali kandidate obje večeri da li će povući svu vojsku doma odmah prve godine mandata. Pitanje je toliko retoričko da se niti jedan kandidat nije usudio odgovoriti kako će zadržati vojsku u Afganistanu i nastaviti rat – osim Hickenloopera, koji je čak uskliknuo na nevjericu svih ostalih: “pa pogledajte kakav napredak smo napravili.” Napredak? Pa sve je skoro isto kao i 2001. Uzgajanje opijuma, religijski fanatizam Talibana, položaj žena, plemenski sukobi, i opasnost za američku i koalicijsku vojsku od terorističkih napada – ništa se nije bog zna kako promijenilo u skoro dva desetljeća. Hickenlooper je time uistinu i završio svoju kampanju. Drugi inkrementalisti su jedino opreznije odgovarali da će povući vojsku tokom mandata, ili kad prilike budu dozvolile, a ne možda odmah prve godine. Buttigieg i Gabbard rezolutno su odgovorili da bi to učinili odmah kad budu izabrani. To je ušteda od 48 milijardi dolara godišnje, za nahraniti dvije Bosne i Hercegovine.

I Biden i Harris su druge večeri imali svojih pozitivnih momenata usprkos medjusobnom sukobu i usprkos napadu ostalih kandidata na njih. Recimo, Biden je prvo nešto isfufljao o tome kako će se SAD vratiti Pariškom klimatskom sporazumu, a onda – tek kad ga je Inslee isprovocirao sa: “tvoj plan kasni u fazi” – izašao s planom smjelijim i od Bernijevog: da će pod njegovim vodstvom svi auti bit električni već 2030., da će uložiti 400 milijardi u obnovljive izvore, otvoriti 500,000 stanica za punjenje električnih vozila, udvostručiti broj vjetrenjača, potpuno ukinuti ugljen kao izvor energije… Harris je svoj moment druge večeri doživjela tokom pitanja o jednakoj plaći za jednaki posao muškarcima i ženama – što je zakon još od 1993., no nekako su žene i dalje slabije plaćene, posebno obojene žene: tužiteljica je obećala visoke kazne korporacijama koje se ogriješe o zakon o jednakim plaćama, pri tom recitirajući statistiku: žene su i dalje plaćene 80 centi za svaki dolar koji muškarac zaradi za isti posao, crnkinje 61, Hispankinje 53, a Indijanke samo 40 (najgore su prošli starosjedioci, dakle).

Prva večer je završila trijumfom Sandersa i Warren, Buttigiega, O’Rourkea i Williamson, čije progresivne ideje su postale kostur demokratske platforme. Druga večer je završila bez pobjednika, pomalo umornim, dobro pripremljenim, ali, za ton debate te večeri, neskriveno ironičnim rječima vodećeg kandidata, Bidena, dobro izbubetanog tokom debate: “Ovo su najvažniji izbori u generaciji. Mi biramo znanost a ne fikciju, nadu a ne strah, zajedništvo a ne podjelu. Kad god smo djelovali zajedno, uvijek smo prevladali svaki problem.” Dok se vodi žestoka bitka za to tko će biti demokratski kandidat, među republikancima vlada muk. Nema nikoga tko bi se usudio suprotstaviti se čovjeku koji je odnedavna za sebe počeo tvrditi da je “kralj Izraela”. Ljudi se ne usude nadati, valjda da ne bi urekli rezultat.

Linkovi

Matthew Desmond

https://www.nytimes.com/interactive/2019/08/14/magazine/slavery-capitalism.html?action=click&module=Top%20Stories&pgtype=Homepage

Emily Guendelsberger

https://www.businessinsider.com/i-worked-three-low-wage-jobs-prize-efficiency-over-humanity-2019-8?utm_content=buffer64d0c&utm_medium=social&utm_source=facebook.com&utm_campaign=buffer-biuk&fbclid=IwAR0s1x5teMu1BduY5VACBx67xleoP1-nRKFwFePqO0vf4q14INaBfx3YB1g

Profit zdravstvenog osiguranja:

https://www.youtube.com/watch?v=mrsNeYg2mZA&feature=youtu.be&fbclid=IwAR2OMIucExcSYFJivyyc7F2JgefwH5FlEuSFnLUwFX_PL4M_rE15kH_jwIM

DeBlasio Tax:

https://www.taxthehell.com/

Sto ljudi misle o ratu:

https://newrepublic.com/article/154471/veterans-say-americas-wars-waste-no-ones-listening-them?utm_content=buffer164e1&utm_medium=social&utm_source=facebook.com&utm_campaign=buffer&fbclid=IwAR331XpLFeoD2gTp2HUOAYE_C2MqdwX4mxkQtUxAXL7FdQVPkpQuLjRiW3Q