Vizija pete faze kapitalizma. Trilateralna komisija usmjerava vlade prema socijaldemokraciji

Knjiga Trilateralne komisije "Novi duh kapitalizma" zapravo je politički program za ostvarivanje socijaldemokratskog kapitalizma, piše Božo Kovačević. Autori strahuju kako bi globalna prevlast zapada mogla nestati zbog neravnomjerne raspodjele bogatstva i smanjenja povjerenja u temeljne demokratske institucije, što je posljedica desetljeća uvjeravanja elita da neoliberalni dioničarski kapitalizam nema alternativu.

• Naslovna fotografija: Članovi skupine G7, gospodarski najvećih demokratskih država, na okruglom stolu o suradnji u području vanjske i sigurnosne politike, za vrijeme summita održanog u bavarskom Schloss Elmau 2022. (Vijeće Europske unije)

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

• Ovo je drugi u seriji od tri teksta Bože Kovačevića koji se bave ovom temom. Prethodni tekst: Kriza kapitalizma i/ili kriza demokracije. Dva supstancijalna izviješća Trilateralne komisije.

U knjizi “Novi duh kapitalizma” koju potpisuje Trilateralna komisija, jasno je rečeno do čega je njezinim autorima stalo. Fazu neoliberalnog kapitalizma obilježenog inzistiranjem na interesu dioničara da ostvare što je moguće veću dobit – što pretpostavlja odustajanje države od oblikovanja nacionalnih industrijskih strategija i isključivanje mogućnosti da šira društvena zajednica barem posredno utječe na alokaciju resursa – naslijedit će još neimenovana peta faza kapitalizma koju će ponajprije obilježiti inkluzivnost i svijest o postojanju globalnih problema u čijem rješavanju trebaju sudjelovati svi.

Prvi na popisu tih problema su emisije stakleničkih plinova i globalno zagrijavanje. Iznesen je pregled zabrinjavajućih podataka o promjenama klime koje su uzrokovane ljudskim djelovanjem od pokretanja industrijske revolucije i razmaha kapitalizma. Autori isto tako upozoravaju na moguće katastrofalne posljedice eventualnog nedjelovanja za cijelo čovječanstvo. Unatoč svemu tome konstatiraju da „znanstveno razumijevanje i javna osviještenost o problemu još nisu doveli do volje da se ponovo promisli o načinu funkcioniranja naših ekonomija i društava.“ (39) Knjigom iznose koncepciju funkcioniranja kapitalizma koja bi, suprotno dosadašnjem udjelu društveno neosviještene eksploatacije prirodnih resursa u degradaciji klime i okoliša, pridonijela ostvarivanju ciljeva održivog razvoja. Provedba zelenih politika nerijetko je suprotna interesima tržišnih igrača, a u nekim slučajevima predstavlja preveliko financijsko opterećenje za one s nižim prihodima. Zanimljiva je i opaska da „firme koje otkrivaju nove tehnologije možda ne mogu spriječiti druge da profitiraju od njihovog rada – primjerice, kad patenti isteknu.“ (49)

Glavni problem za rješavanje pitanja klimatskih promjena na kapitalistički način leži u tome što „širok raspon mjera koje su nužne za smanjivanje emisija imaju znatna obilježja ´javnog dobra´. To daje naslutiti da ih tržišta neće na zadovoljavajući način provoditi bez ozbiljne intervencije vlade.“ (48-49) Zbog toga autori izvješća naglašavaju važnost državnih poticaja koji će privatna ulaganja u zelene tehnologije učiniti profitabilnima. Oni čak govore o tome da je, u interesu ostvarivanja ciljeva održivog razvoja, potrebno u potpunosti promijeniti način života svih ljudi, njihove prehrambene navike, način prijevoza i energetsku potrošnju. Sve to treba učiniti kako bi poduzetnici i dalje ostvarivali profite jer bez toga neće biti napretka u provedbi zelenih politika.

Mapa ARPANET-a iz 1970-ih godina prošlog stoljeća, vojne komunikacijske mreže iz koje je izrastao današnji internet. Autori izvješća koriste ga kao primjer kako bi vlade trebale ponovno pojačati javno financiranje istraživanja i razvoja, ovaj put na području zelenih tehnologija. (Creative Commons)

Ostaje nejasno zašto bi bilo opravdano očekivati da svi osim investitora moraju mijenjati način života i redefinirati svoje ciljeve. Kompanije koje investiraju u razvoj i istraživanja opravdano upozoravaju da bi trebale imati jamstva da će uložena sredstva biti vraćena i oplođena, ali nije prihvatljivo da na osnovi svog intelektualnog vlasništva očekuju pravo na vremenski neograničenu rentu. Ako je riječ o postizanju općega dobra, onda bi teret ostvarivanja toga cilja trebalo ravnomjerno rasporediti na sve, uključujući investitore i poduzetnike. Ako se oni ne bi bili spremni odreći profita dok se od svih ostalih očekuje da pristanu na povećanje cijena svega što kupuju, onda bi striktnija zakonska regulativa koja uključuje zabranu određenih praksi ili nacionalizacija određenih resursa bili rješenja primjerena ostvarivanju željenih ciljeva. O tome se u ovom izvješću ne raspravlja otvoreno, ali se tu i tamo ukazuje na potrebu određene zakonske regulacije koja će kompanije potaknuti da u svoje strategije uključe poštivanje standarda zaštite okoliša.

Da bi se investiralo u zelene tehnologije, vlade trebaju uspostaviti trajne forume za nacionalnu strategiju nulte emisije. Glavna zadaća tih foruma bila bi smanjivanje razine nepredvidljivosti za investitore u tom sektoru. Rješenje je u javno-privatnom partnerstvu. U DNK biznisa treba usaditi zeleni način mišljenja. U tom pogledu ključna je zakonska regulativa koja će menadžere primorati da osim o interesu dioničara vode računa i o mogućim sankcijama za nepoštivanje zakona. U podršci ofenzivnom i defanzivnom razvoju radne snage – što znači obrazovanje radnika za nove poslove i pomoć onima čiji će dosadašnji poslovi nestati – ulogu imaju i vlade i poslovni svijet. Vlade bi trebale pojačati javno financiranje istraživanja i razvoja na području zelenih tehnologija po ugledu na američki izvorno vojni projekt ARPANET koji je doveo do izuma interneta, a kompanije suradnju sa svim zainteresiranim sudionicima (stakeholders).

Financijske institucije trebaju osmisliti programe za financiranje projekata na području zaštite okoliša, a osiguravajuća društva povećati cijenu polica osiguranja za one kompanije koje ne poštuju norme o smanjivanju emisija stakleničkih plinova. No, uvođenje novih zelenih tehnologija neizbježno će za određene kategorije stanovništva predstavljati prevelik financijski teret pa vlade moraju uspostaviti programe pomoći najugroženijima. Na koncu, Trilateralna komisija predlaže osnivanje Klimatskog kluba zemalja koje su spremne provoditi politike smanjivanja emisija stakleničkih plinova i kažnjavati uvoz iz zemalja koje ne provode takve politike. Da taj klub ne bi postao „oportunistički protekcionizam pod zelenom zastavom“, morao bi biti „usklađen s pravilima Svjetske trgovinske organizacije“. (75)

Uvodni dio poglavlja Digitalna budućnost za sve svojevrsni je hommage razdoblju upravljanog kapitalizma.  Ondje se naglašava da se

„Silicijska dolina pojavila iz amalgama talenta, institucija visokog obrazovanja, postojećih biznisa, investitora i kapitala, poduzetničkog iskustva i mrežnog efekta izazvanog blizinom, mobilnošću i neformalnom suradnjom inovatora – sve to uz obilnu podršku i vodstvo vlade.“ (80)

No, kao što je razvoj kapitalizma neravnomjeran i odvija se u okviru različitih oblika kapitalizma, tako je neravnomjerno i širenje upotrebe informacijskih i kompjutorskih tehnologija. Za budućnost će osobito važna biti primjena umjetne inteligencije. Budući da razvoj umjetne inteligencije ovisi o dostupnosti podataka,

„natjecanje u vezi s podacima – i politike koje određuju kako se podaci mogu koristiti – temeljni su za budućnost digitalne revolucije u petom stadiju kapitalizma“. (99)

Stoga je prava ravnoteža između dostupnosti podataka i zaštite privatnosti presudna za definiranje svijeta u kojem ćemo živjeti. U tom pogledu već su jasno vidljive razlike između različitih modela kapitalizma. Autori konstatiraju da

„demokratski tipovi kapitalizma teže tome da vlasništvo nad podacima primarno povjere ili firmama (liberalno demokratski kapitalizam) ili građanima (socijaldemokratski kapitalizam) dok autoritarni kapitalizmi  podatke vide kao, u krajnjoj liniji, vlasništvo države.“ (101)

Vijeće za trgovinu i tehnologiju EU i SAD-a posebnu pažnju posvećuje usklađivanju politika dostupnosti i korištenja podataka. Na slici su trgovinska predstavnica SAD-a Katherine Tai, ministrica trgovine Gina Raimondo, državni tajnik Antony Blinken, potpredsjednik EK Valdis Dombrovskis i povjerenica Margrethe Vestager. (state.gov)

Činjenica da su Amerika i EU u okviru Transatlantskog vijeća za trgovinu i tehnologiju osobitu pažnju posvetile usklađivanju politika dostupnosti i načina korištenja podataka samo potvrđuje koliko je ta tema važna za budućnost. U kontekstu geostrateškog nadmetanje Amerike i Kine upravo digitalne tehnologije imaju sve veću važnost. Zabrinutost američkih političkih elita zbog mogućnosti da Kina na tehnološkom, ekonomskom i vojnom polju dostigne Ameriku i preuzme lidersku ulogu u svijetu porasla je kad je utvrđeno da na području umjetne inteligencije, 5G tehnologije, prepoznavanja lica i kvantnih kompjutora Kina prednjači pred Amerikom. Autori naglašavaju da se u cyber prostoru između različitih tipova kapitalizma vodi natjecanje za prevlast. Nažalost, izbjegli su predočiti kakve je sve korake Amerika poduzela radi onemogućavanja daljnjeg ekonomskog i tehnološkog rasta Kine. Amerika je sve donedavno znatno više napora ulagala u onemogućavanje kineskih sposobnosti negoli u usavršavanje vlastitih.

Mimo američko-kineskog geostrateškog nadmetanja, postoje stanovite poteškoće u vezi s regulacijom digitalnog tržišta unutar zemalja s demokratskim i inkluzivnim modelima kapitalizma. Kompanije koje pružaju internetske usluge toliko su moćne da imaju gotovo monopolistički položaj na digitalnom tržištu. Tržišni regulatori se stoga suočavaju sa stanovitim paradoksom:

„Velike digitalne stvaralačke platforme tako predstavljaju temeljni ´paradoks´ za antimonopolne vlasti u petom stadiju kapitalizma. Regulatori mogu intervenirati u nastojanju da otvore područje za natjecanje, ali u tom procesu oni će smanjiti ekonomiju razmjera i možda potkopati mnoge usluge koje potrošači trebaju – i usluge koje potrošači dobivaju ´besplatno´. Oni mogu alternativno dopustiti tržištu da diktira ishode, u kojem slučaju ključne kompanije mogu uživati pseudomonopolni položaj dok ih pridošlice u tome ne ometu, ako se to ikad dogodi.“ (106)

Drugim riječima, više tržišta može donijeti veće cijene ili naplatu usluga koje su dotad potrošačima bile dostupne besplatno. Takva situacija je neizbježna ako se polazi od pretpostavke da javno dobro ne može građanima biti dostupno drukčije nego putem posredovanja nekoga tko na tome zarađuje. Model kojim u mnogim zemljama Trilaterale vlasti nastoje riješiti taj paradoks je sandbox, kontrolirani okoliš u kojem je postojeća regulacija pojednostavljena ili potpuno zanemarena, a sve to da bi se kompanijama omogućilo da, pod nadzorom regulatornih agencija, eksperimentiraju s novim proizvodima i uslugama. Nakon završetka takvog socijalnog eksperimenta sumiraju se iskustva i, uz suradnju reuglatornih vlasti i informacijskih kompanija, donose se zakonska pravila koja će se primjenjivati na cijelom tržištu.

Veći dio onoga što se već danas može učiniti na postizanju cilja da svaka osoba uživa blagodati digitalizacije treba se ostvariti putem javno-privatnog partnerstva. Takvo partnerstvo je važno za uspostavu inkluzivnih digitalnih nacionalnih strategija, za smanjivanje procijepa u dostupnosti interneta te u promicanju univerzalne digitalne pismenosti kao i u uspostavi središta za širenje digitalnih inovacija. Da bi spriječile negativne posljedice digitalizacije pojedinih područja proizvodnje, vlade trebaju pažljivo analizirati trendove gubitka radnih mjesta i na vrijeme predložiti programe prekvalifikacije. Uprave kompanija trebaju promicati svijest o novim mogućnostima koje se zaposlenicima otvaraju primjenom digitalnih tehnologija i poticati ih na inovacije koje bi mogle koristiti kompanijama. I same vlade morale bi digitalizirati svoje operacije. „Unapređenje sposobnosti države kritično je za uspjeh kapitalizma“, naglašavaju oni. Kao svijetli primjer države u kojoj su usluge javnih službi potpuno digitalizirane spominje se Estonija.

Nažalost, autori ni na koji način nisu komentirali činjenicu da Estoniju, unatoč potpunoj digitalizaciji vladinih usluga, već dugo pogađa visoka inflacija. Tako je u siječnju 2023. godine godišnja stopa inflacije u Estoniji bila 18,6 posto. Bilo bi zanimljivo doznati smatraju li autori ovog izviješća Trilateralne komisije da bi stope inflacije u Estoniji bile više ili niže da ta država nije u tolikoj mjeri digitalizirana. Ako je digitalna osposobljenost države tako važna za uspjeh kapitalizma, kako to da vlasti Estonije nisu bile uspješne u prevenciji pojave visokih stopa inflacije?

Pozitivnom autori smatraju činjenicu da je 2017. godine skupina članica Svjetske trgovinske organizacije pokrenula raspravu o međunarodnoj regulaciji internetske trgovine. Nema razloga ne podržati to njihovo stajalište. No, bilo bi zanimljivo doznati njihovo mišljenje o tome da je Kina godinama uzaludno predlagala međunarodnu regulaciju interneta i cyber sigurnosti u okviru UN-a, čemu su se suprotstavljale vodeće zapadne zemlje, ponajprije Amerika i Ujedinjeno Kraljevstvo. Neizravan odgovor na to pitanje nalazimo u konačnoj preporuci Trilateralne komisije za budućnost. Predlaže se uspostava saveza tehno-demokracija.

„Takav savez mogao bi pomoći osiguranju digitalnog poretka koji čuva i promiče otvorena društva, bori se protiv neliberalne upotrebe novih digitalnih tehnologija i maksimizira ekonomski potencijal tih inovacija.“ (117) Nije potrebno biti posebno maštovit da se u tom prijedlogu prepozna aluzija na politički program Bidenove administracije koja, u okviru globalnog nadmetanja demokracije i autokracije, promiče održavanje summita demokracija pod američkim vodstvom.

Treći dio knjige, naslovljen Prema jednakijoj budućnosti, pravi je plaidoyer za socijaldemokratski kapitalizam. Naslijeđe neoliberalnog kapitalizma ilustrirano je podacima o porastu nejednakosti u prihodima, ponajprije u Americi koja je bila predvodnica tog tipa kapitalizma. Porast ukupnog nacionalnog bogatstva izrazito je neravnomjerno raspoređen. U razdoblju od 1980. do 2017. godine prihodi za 90 posto stanovništva Amerike jedva da su porasli.

„Veći dio agregatnog rasta prihoda pripao je onima među deset posto na vrhu – najviše onima unutar jednog postotka najbogatijih.“ (127).

Amerika je zemlja s najvećom stopom nejednakosti u usporedbi sa svim zemljama Trilaterale. To bi se moglo pripisati funkcioniranju liberalno demokratskog kapitalizma u toj zemlji. Ali ostaje nerazjašnjeno kako to da Australija, Kanada i Ujedinjeno Kraljevstvo, koji su u istoj liberalno demokratskoj kategoriji, bilježe razlike u prihodima usporedive s onima koje su zabilježene u zemljama socijaldemokratskog kapitalizma. Nejednakosti u Turskoj, koja je predstavnica kompetitivnog autoritarnog kapitalizma, veće su nego u Americi, ali su u Rusiji, Singapuru i Egiptu manje. U Kini, jedinoj predstavnici državno birokratskog kapitalizma nejednakosti su, prema podacima Trilateralne komisije, izrazito velike, ali ipak manje nego u Americi.

Zanimljivo je da u preglednim tablicama o stanju nejednakosti u pojedinim zemljama nema podataka o Indiji. No, u tekstu je navedeno da je u vrijeme britanske kolonijalne vlasti deset posto najbogatijih u Indiji ostvarivalo oko pedeset posto ukupnih prihoda. U vrijeme indijskih socijalističkih vlada nakon ostvarenja nezavisnosti taj je postotak pao na 35 posto. No, u današnjoj Indiji distribucija bogatstva još je nepovoljnija nego u vrijeme kolonijalne vlasti: danas deset posto najbogatijih u Indiji ostvaruju 57 posto prihoda.

Trendu porasta nejednakosti svugdje u svijetu pogodovao je „pad pregovaračke moći sindikata, usporavanje rasta produktivnosti rada, tehnološki progres ovisan o vještinama, ubrzana globalizacija i manje progresivan sustav oporezivanja.“(128) Tome treba pridodati i deregulaciju financijskih tržišta.

Nejednakost u svijetu je u porastu od 80-ih godina prošlog stoljeća, a autori izvješća ukazuju na paradoks visoke razine nejednakosti u demokratskim zemljama. (World in Data / European Commission)

Autori ukazuju na paradoksalnost postojanja visoke razine nejednakosti u demokratskim zemljama „jer se od demokratskih institucija očekuje da ojačaju one koji se zauzimaju za povećanje blagostanja redistribucijom.“ (131-132) Na koncu zaključuju da parlamentarni sustavi zasnovani na proporcionalnom izbornom sustavu tendiraju smanjivanju nejednakosti, a predsjednički sustavi pogoduju povećavanju razlika. Nižući argumente protiv neoliberalnog kapitalizma autori navode podatke o tome da su u Americi izgledi za nekoga s društvenog dna da se uzdigne među one najbogatije manji nego u Danskoj ili Kanadi. Sukladno tome, razlike u prihodima između vrhunskih menadžera i radnika u Americi su daleko veće nego igdje – razlika je veća od 350 puta – a taj trend se nastavlja. Da bi se zapadna kapitalistička i demokratska društva uspješnije natjecala s autoritarnim suparnicima, morala bi poraditi na tome da ta društva budu poštenija. „Socijalne demokracije su u tom pogledu bolje pozicionirane nego liberalne demokracije.“ (147)

Da bi svaka osoba imale jednake mogućnosti za ostvarivanje svojih potencijala – a to je jedna od zadaća koju bi kapitalizam u svojoj petoj fazi trebao omogućiti – potrebno je da država svojim redistributivnim politikama svima omogući jednak start. Korak u tom pogledu je takva podrška obiteljima koja bi ih osposobila da mogu kupovati kuće, omogućila manje troškove života i pružila im više vremena za obiteljski život. Treba otklanjati naslijeđene generatore neravnopravnosti, što se ponajprije tiče društvenog položaja žena. Isto tako treba modernizirati sustav kvalifikacija i zvanja te ga prilagoditi tehnološkim promjenama. Povećanje nadnica i jačanje sindikalnog udruživanja daljnji je korak prema poboljšavanju kapitalizma u zapadnim demokracijama. Radnicima treba omogućiti suvlasništvo u firmama i sudjelovanje u odlučivanju. I na koncu, glavna preporuka Trilateralne komisije za budućnost svodi se na osiguravanje pristupa kvalitetnom cjeloživotnom učenju za svaku osobu do kraja ovog desetljeća.

Zajedno s Maxom Weberom, autori izvješća kažu kako temelje kapitalizma nalazimo “u umu i srcu više nego u materiji i strojevima”, te da “oni ostaju moćni iako su često nevidljiva sila”. (Creative Commons)

U zaključnom dijelu knjige autori se ukratko pozivaju na njemačkog sociologa Maxa Webera koji je, kako je poznato, 1905. godine objavio jedno od svojih najpoznatijih djela Protestantska etika i duh kapitalizma. Uza sve ono što su autori izvješća istaknuli kao važno – širenje tehnologije, način ulaganja i obrazovanja kao i to da li se pretežno natječemo ili surađujemo – jednako su važni i temelji na kojima je kapitalizam izrastao. Zajedno s Weberom, oni kažu da „te temelje nalazimo u umu i srcu više nego u materiji i strojevima. Ti temelji uključuju naše vrijednosti i težnje za budućnost. Oni ostaju moćni čak iako su često nevidljiva sila. Na njih se oslanjaju sve pojedinačne odluke i akcije koje u konačnici omogućuju da kapitalizam funkcionira.“ (163)

U profetskom, idealističkom duhu autori izviješća Trilateralne komisije pozivaju na sklapanje Društvenog ugovora s novim naraštajem. Trebamo se posvetiti tome da osiguramo kvaliteta života za našu djecu, unuke i praunuke. Kvaliteta njihovog života u budućnosti trebala bi nam biti važna kao i kvaliteta našeg života.

„Osobni interes i samo motiv za profitom nisu dovoljni; nikad nisu bili.“ (163) Sva tri cilja koja bi kapitalizam petog razdoblja treba ostvariti – čist okoliš bez emisija stakleničkih plinova, ravnomjerno raspoređene blagodati digitalne revolucije i jednake mogućnosti svima za ostvarivanje vlastitih potencijala – su ispravna, mudra i pametna jer su u skladu s moralnom intuicijom unutar sustava vjerovanja, tvrde autori. Oni naglašavaju da ravnoteža između svih zainteresiranih dionika (stakeholders) unapređuje kapitalizam, da zdravo nadmetanje vodi prema zdravom kapitalizmu te da država ostaje važan čimbenik. Sve to znači da „svjetske demokracije moraju raditi zajedno kako bi osigurale da pravila, standardi i norme ojačaju ne samo njihove interese, nego i zajedničke vrijednosti. Ovo je vrijeme za državnike i državnice.“ (167)

Knjiga Novi duh kapitalizma je, zapravo, politički program za ostvarivanje socijaldemokratskog kapitalizma. To je program za djelovanje političkih stranaka koje gotovo da više ne postoje u zemljama razvijenog kapitalizma. Političke, poslovne i stručne elite  više desetljeća su uporno uvjeravale javnost da neoliberalni dioničarski kapitalizam (shareholder capitalism), prevlast interesa financijskog kapitala nad realnim sektorom i povećanje razlika u prihodima nemaju alternativu. To je dovelo do toga da su i još nominalno socijaldemokratske stranke prihvatile neoliberalne kriterije normalnosti, od dokidanja radničkih prava i postupne proizvodnje prekarijata do podrške programima outsourcing-a, privatizacije i deregulacije.

U zemljama liberalnog zapada posljednjih desetljeća porastao je populizam kao oblik prosvjeda  protiv otuđenih političkih elita koje su iznevjerile očekivanja birača. Detektirajući nezadovoljstvo građana liberalnih demokracija neravnomjernom raspodjela bogatstva i neprestano smanjivanje povjerenja u temeljne institucije demokratskog sustava vlasti, autori ove knjige strahuju da bi to moglo dovesti do gubitka globalne prevlasti Zapada. Da bi se izbjegao takav ishod, oni predlažu pomak od liberalno demokratskog kapitalizma prema socijaldemokratskom kapitalizmu. U okolnostima u kojima društveno utemeljena, jasno artikulirana i institucionalno organizirana socijaldemokratska politička alternativa gotovo da ne postoji, to podrazumijeva da bi nas u socijaldemokratski kapitalizam trebale uvesti iste poslovne, političke i stručne elite koje su do jučer oblikovale, obrazlagale i provodile neoliberalne politike i prakse.

Kritika neoliberalne faze kapitalizma prezentirana u knjizi ukazuje na moguće uzroke političke krize u Americi, ali ne obrađuje najeklatantniji izraz te krize – uspon Donalda Trumpa na valu desnog populizma. (Creative Commons)

Ovu bismo knjigu mogli smatrati pokušajem pronalaska rješenja za spas američke demokracije. U Americi nije ugrožen opstanak kapitalizma, nego demokracije. Kritika neoliberalne faze kapitalizma prezentirana u knjizi ukazuje na moguće uzroke političke krize u Americi. Ali nije obrađen najeklatantniji izraz te krize, nije obrađen uspon Donalda Trumpa na valu desnog populizma kao ni njegov pokušaj da državnim udarom 6. siječnja 2021. godine američku demokraciju preokrene u autokraciju. No, jasno je da autori podržavaju nastojanja administracije predsjednika Bidena da američki kapitalizam reformira u smjeru socijaldemokratskog modela povećanom ulogom države u financiranju strateških istraživanja, u subvencioniranju digitalnih i ekološki održivih tehnologija, širenju dostupnosti zdravstvene skrbi, povećanju izdvajanja za socijalnu skrb, povećanja korporativnih poreza i pomoći u otplati studentskih kredita. Biden je u svom govoru o stanju nacije 7. veljače velikim farmaceutskim kompanijama poručio: „Gledajte, ja sam kapitalist. Ja sam kapitalist. Ali platite svoj pošteni dio.“ (Biden 2023)

Nastojanja autora ne iscrpljuju se zagovaranjem socijaldemokratske varijante nasuprot dosad dominantne neoliberalne varijante kapitalizma. To je opredjeljivanje unutar demokratskog i inkluzivnog modela. Kriza demokracije u Americi otvara mogućnost za globalnu prevlast autoritarnog i ekstraktivnog modela. Da se to ne bi dogodilo, autori su predložili stvaranje klimatskoga kluba ekološki osviještenih zemalja koje primjenjuju demokratski i inkluzivni model kapitalizma, savez tehno-demokracija i zajednički rad demokratskih zemalja radi globalnog nametanja pravila, standarda i normi u skladu sa zajedničkim vrijednostima. U tom pogledu njihova se nastojanja poklapaju s nastojanjima aktualne američke administracije da kao glavnu prijetnju demokraciji prikaže jačanje autokracije u Kini, a ne eroziju demokratskih institucija i normi unutar same Amerike.

Skupinu G7 Amerika koristi za pripremu usklađenih nastupa unutar međunarodnih institucija s ciljem nametanja zapadnih vrijednosti, standarda i normi

Koncepcija globalnog nadmetanja demokratskih zemalja s autokratskim zemljama bitna je odrednica američke vanjske politike. Jedan od koraka koji je Biden poduzeo radi mobiliziranja demokratskih zemalja pod američkim vodstvom je održavanje Summita demokracija krajem 2021. godine. Skupinu G7 Amerika koristi za pripremu usklađenih nastupa unutar međunarodnih institucija s ciljem nametanja zapadnih vrijednosti, standarda i normi kao temelja međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima. U tom pogledu prijedlozi Trilateralne komisije potpuno su usklađeni s temeljnim odrednicama i ciljevima Bidenove administracije.

Time kao da je potvrđena davna ocjena Stephena Gilla koji je rekao da

“trilateralizam može biti definiran kao projekt razvoja organskog (ili relativno stalnog) saveza između glavnih kapitalističkih država sa svrhom promicanja (ili održanja) stabilnog oblika svjetskog poretka koji je srodan njihovim prevladavajućim interesima. Određenije, to uključuje predanost više ili manje liberalnom međunarodnom poretku.” (Gill 1992:1)

Danas je – s obzirom na nedvojbeno protekcionističku vanjskotrgovinsku politiku Amerike – riječ o manje liberalnom međunarodnom poretku. Visoka usklađenost stajališta i prijedloga u najnovijem izviješću Trilateralne komisije s aktualnim politikama Bidenove administracije na unutrašnjem i međunarodnom planu kao da potvrđuje Gillovu ocjenu:

“Trilateralnu suradnju realisti obično vide kao sredstvo kojim Sjedinjene Države uključuju i možda iskorištavaju svoje saveznice prije nego kao manifestaciju suradničkih i prosvijećenih politika u novim globalnim okolnostima.” (20)

Dakako, s obzirom na sve izraženije napetosti u odnosima između Amerike i Kine, najava autora izviješća da bi Kina mogla izaći izvan spektra kapitalističkih zemalja potpuno je u skladu sa smjernicama američke politike. Dodatnu potvrdu usklađenosti prijedloga Trilateralne komisije s nastojanjima Bidenove administracije nalazimo i u recentnom članku koji objavljuje Financial Times, u kojem se kaže da se u cijeloj zemlji „događa nova revolucija u sektorima od solarnog do nuklearnog, od hvatanja ugljika do zelenog vodika  – i njezini ciljevi su ozbiljni: pomladiti zahrđali pojas zemlje, dekarbonizirati najveću svjetsku ekonomiju i preoteti kontrolu nad energetskim opskrbnim lancima 21. stoljeća od Kine, najveće svjetske supersile u čistim tehnologijama.“ (Brower, Chu 2023) Da Trilateralna komisija ne otkriva ništa novo i ne predlaže nešto što već nije prihvaćeno kao američka industrijska politika za zelenu budućnost, potvrđuje i ova konstatacija: „Porezni poticaji učinili su Sjedinjene Države neodoljivima za investitore, kažu poduzetnici na području čistih tehnologija, i isisavaju novac iz drugih zemalja.“

Ovo je drugi nastavak u seriji tekstova Bože Kovačevića o Trilateralnoj komisiji. U prvom tekstu autor je usporedio izvješće “Kriza demokracije” iz 1975. s izvješćem “Novi duh kapitalizma” iz 2022. U posljednjem tekstu pod naslovom Trilaterala i alternative. Budućnost kapitalizma iz drugih perspektiva. uspoređuju se ideje Trilateralne komisije s drugim suvremenim publikacijama koje obrađuju istu temu.

• Literatura

The Trilateral Commission (2022), A New Spirit of Capitalism, London: Hurst&Company

Biden, Joe (2023), Remarks by President Biden in State of the Union Address

Blair, Tony (2022), After Ukraine, What Lessons Now for Western Leadership?

Chalmers, Jim (2023), Capitalism after the crises

Crosier, Michel; Huntington, Samuel P.; Watanuki, Joji (1975), The Crisis of Democracy, New York University Press

Gill, Stephen (1992), American Hegemony and the Trilateral Commission, Cambridge University Press

Hayek, Friedrich (2011), The Constitution of Liberty, University of Chicago Press

Lewin, Ariel Y.; Linden, Greg; Teece, David J. (2022), The New Enlightenment, Cambridge University Press

Posner, Richard A. (2009), A Failure of Capitalism, Harvard University Press

Wansleben, Leon (2023), The Rise of Central Banks, Harvard University Press

Weber, Max (1989), Protestantska etika i duh kapitalizma, Sarajevo: Veselin Masleša