Vlast čeka da se javnost okrene protiv štrajkova. Pobuna koja još nema svoj kreativni naboj.

Početkom veljače u Britaniji se očekuje izlazak na ulice stotine tisuća učitelja, sveučilišnih predavača i državnih službenika. Štrajkalo je i 300.000 medicinskih sestara, tehničara i vozača hitne. Prosječno britansko kućanstvo na putu je da već sljedeće godine postane siromašnije od prosječnog slovenskog, piše Nataša Babić

• Naslovna fotografija: Štrajk članova najvećeg britanskog sindikata pomoćnog osoblja u zdravstvu, Royal College of Nursing (rcn.org.uk)

• Nataša Babić je nekadašnja novinarka nekadašnjeg Radija 101; trenutačno živi u Londonu

Krajem 2022., prije Božića, britanski su sindikati pokrenuli val štrajkova koji je nalikovao adventskom kalendaru. Koji god datum “otvorili”, dočekao bi vas neki štrajk koji je više ili manje ometao svakodnevnicu. Željeznice stoje pa ne možete do centra gdje restorani gube zarade zbog otkazanih domjenaka. Poštari ne primaju praznične pakete i ne raznose poštu, autobusi voze i ne voze, ovisno o liniji i o tome koja firma operira u na određenom području. Prvi puta u 106 godina štrajka Royal College of Nursing koji broji više od 300.000 medicinskih sestara, a pridružili su im se i vozači hitne. Za koji tjedan kreću sa štrajkom i mlađi liječnici po bolnicama, pa je uputno ne biti star ili bolestan i još gore, star, bolestan i siromašan koji ne može platiti privatnu uslugu. Na same praznike štrajkali su kontrolori putovnica, koje je na graničnim prijelazima zamijenila vojska. Štrajkalo je i aerodromsko osoblje pa su mnogi koji su letjeli nosili samo ručnu prtljagu, jer unatoč svim robotima i automatizaciji, nema nikog da prenosi i razvrstava kofere po avionima. Rad su obustavile i službe po autoputima, vatrogasci, pravnici kaznenog prava, meteorolozi, škotski učitelji, kao i neki manji sindikati poput barista, pivara i instruktora vožnje.

Stanje se ne smiruje ni u novoj godini. Prvog veljače očekujemo nešto nalik generalnom štrajku kada će na ulice izaći stotine tisuća učitelja, sveučilišnih predavača i službenika državne administracije. U slučaju nepostizanja dogovora s vladom, “industrijska akcija”, tehnički naziv za štrajkove, nastavlja se i na proljeće. U međuvremenu, raspored štrajkova možemo pratiti na internet stranici StrikeMap.org pa navigiramo životom kako je kome pao (sindikalni) grah. U “mom” dijelu grada danas štrajkaju prosvjetari i meni važnija, željeznica. Najvažniji povod štrajkovima strmoglavi je rast životnih troškova koji su pak posljedica post-pandemijske inflacije (u Britaniji iznosi nešto više od deset posto) i rata u Ukrajini koji je prouzrokovao enormno poskupljenje energenata. Moj račun za struju i plin u studenom iznosio je tisuću eura, tri puta više od uobičajenog. U dvanaestom mjesecu spustio se na 500, a sada treperim iščekujući “presudu” za siječanj.

Premijer Rishi Sunak i ministar financija Jeremy Hunt zadali su si kao prvi ovogodišnji zadatak prepoloviti stopu inflacije, a vjeruju kako bi im povećanje plaća to otežalo. (Number 10 / Flickr)

Plaće koje ne prate rast životnih troškova nisu jedini razlog za nezadovoljstvo zaposlenih. Štrajkaju i zbog općeg pogoršanja uvjeta rada, odluka o umirovljenju ili smanjenju broja zaposlenih, koje u nekim djelatnostima ugrožavaju krajnjeg korisnika, putnika na željeznici ili pacijenta u zdravstvu. Situacija je bolja u privatnom sektoru, gdje plaće koliko-toliko prate rast cijena. Plaće u javim službama zaostaju za privatnim sektorom za oko sedam posto. Manjak radne snage na otoku tjera privatne firme da zaposlenima isplaćuju više naknade, dok država kasni. Vlada Rishija Sunaka zadala si je kao prvi ovogodišnji zadatak prepoloviti stopu inflacije pri čemu bi im povećanje plaća to otežalo. Situacija podsjeća na teške “austerity” godine iz razdoblja Cameron-Osbourne administracije kada je nacija otplaćivala troškove financijske krize.

Opće osiromašenje zaposlenih najbolje je ilustrirano porastom korištenja tzv. banaka hrane. To su mjesta u firmama, supermarketima i drugim javnim prostorima, gdje građani doniraju hranu. Nekada su te punktove koristili najsiromašniji i/ili građani u privremenim krizama, no danas za donacijama posežu i zaposleni na sasvim “normalnim” državnim plaćama. Medicinske sestre tvrde da im nakon plaćanja stanarine i komunalija preostaje novaca za najviše tjedan dana života, a sindikat javnih i komercijalnih usluga  (PCS) koji ubuhvaća državne sigurnosne službe, tvrdi da za konzervama i tjesteninom posežu i špijuni Njegovog Veličanstva. U nekim javnim prostorima, poput knjižnica ili u župnim prostorijama, ljudi se dolaze ugrijati u “banke topline”. Ako kod kuće ne palite grijanje jer ga ne možete platiti, a imate sreće da vam je u susjedstvu smještena jedna takva “banka”, možete provesti dan sjedeći uz općinski radijator.

Zdravstveno osoblje ne štrajka samo zbog plaća, već i zbog uvjeta rada. Obrazovani radnici prelaze u privatni sektor, emigriraju, odlaze u mirovinu ili mijenjaju profesiju. (Wikimedia Commons)

Najozbiljnija je situacija u zdravstvu. Neadekvatno financiranje sektora (koje je enormno – više od 150 milijardi funti godišnje, ali još uvijek nedovoljno), posljedice pandemije i Brexit uzroci su kolapsa kojemu danas svjedočimo. Medicinsko osoblje štrajka ne samo zbog niskih plaća već i zbog uvjeta rada pa na transparentima poručuju – “Pacijenti ne umiru zato što medicinske sestre štrajkaju. Sestre štrajkaju, jer pacijenti umiru”. Britanska Fondacija za zdravstvo iznijela je podatak da je u razdoblju od 2010 do 2019, nacionalna potrošnja za zdravlje po glavi stanovnika iznosila čak 18 posto manje od europskog prosjeka. Bolnice nemaju dovoljno ljudi, kreveta ni strojeva u usporedbi s europskim zemljama slične demografije. Kvalificirani radnici prelaze u privatni sektor, emigriraju, odlaze u mirovinu ili u potpunosti mijenjaju profesiju. Oni koji ostaju opslužuju sve veći broj pacijenata tijekom sve dužih (često neplaćenih) radnih sati.

Svake godine zdravstvo u Britaniji sa strahom iščekuje zimu kada kreće sezona gripe i drugih respiratornih boleština. Svake je godine situacija sve teža pa NHS upozorava da bi upravo ove sezone moglo doći do kolapsa sistema. Pandemijski “crni labud” natjerao je vladu da u zdravstvo upumpa enormna sredstva, ali je istovremeno pokrenuo i neke poluge koje su pridonijele tome da sustav ove godine konačno kolabira. Pandemija je uzrokovala rekordno osipanje radne snage i napuštanje sektora. Novokvalificirani su  uglavnom zamijenili one koji su otišli, ali je zbog starije i bolesnije populacije potražnja za osobljem u međuvremenu porasla. Broj oglašenih radnih mjesta skočio je na 135,000 i nema ih tko popuniti. Pozvati kvalificirane strance da popune prazna radna mjesta politički je problem koji međusobno isposvađani Konzervativci ne namjeravaju otvarati do sljedećih izbora. U međuvremenu sustav puca.

Royal College of Emergency Medicine procjenjuje kako svakog tjedna umire 500 ljudi jer nisu primili pravodobnu liječničku pomoć. Zbog pandemije urušio se i sustav liječnika opće prakse.

Vodeći u NHS tvrde da je nacionalno zdravstvo u ovom trenutku pod većim pritiskom nego za vrhunca Kovid krize. Oko pet stotina ljudi umire svakog tjedna zato što nisu primili pravodobnu liječničku pomoć. Prošle godine zabilježen je najveći broj “dodatnih” smrtnih slučajeva od Drugog svjetskog rata, isključujući kovid. Četrdeset posto ih je umrlo kod kuće jer nisu stigli do bolnice. Pandemija je uzrokovala i urušavanje sustava liječnika opće prakse. U Britaniji su to liječnici koji funkcioniraju kao privatnici koji imaju ugovor s NHS-om. Od početka pandemije mnogo ih je zbog stresa i preopterećenosti zatvorilo ordinacije, otišlo u mirovinu ili prešlo isključivo u privatni sektor. Dobiti termin kod liječnika opće prakse traje tjednima, a u kombinaciji s uputnicama i čekanjem na termin kod specijalsta, potvrđenu dijagnozu i terapiju možete očekivati za nekoliko godina. Lista čekanja na specijalističku “obradu” dulja je od sedam milijuna.

Tijekom pandemije mnogi su zanemarili zdravstvene probleme u strahu da ne otežavaju situaciju u ionako preopterećenom sustavu. Danas zanemareni problemi dolaze na naplatu, a kada bolesnici ne mogu u normalnom roku doći do liječnika opće prakse, najjednostavniji način da prime pomoć je otići na hitnu. Ako ste tamo dospjeli u ambulantnom vozilu, satima čekate u koloni pred bolnicom jer je prijemni odjel krcat. Dok čekate u koloni, medicinari iz vozila ne mogu odgovarati na nove pozive. Ako ste došli sami, čekate po bolničkim hodnicima, a kada vas konačno “obrade” i dalje ćete čekati da vas prime na odjel, ležeći u kolicima opet na nekom hodniku. Na odjelima naime, nema mjesta zbog još jednog kritičnog elementa u zdravstvenom puzzleu koji za razliku od prethodnih, nema veze s pandemijom.

Vlada ne pristaje na podizanje plaća, i čeka da se javno mnijenje okrene protiv sindikata, koji trenutačno vode u PR ratu. (Number 10 / Flickr)

Naime, 15 posto ukupnog bolničkog kapaciteta – oko 13,000 pacijenata, zauzima bolničke krevete bez stvarne kliničke potrebe. Riječ je o vrlo starim ljudima koji s nekom tegobom dospiju u bolnicu, a kada prizdrave sustav ih nema kamo poslati. Prestari su i prebolesni da bi ih vratili kući. Ne mogu samostalno živjeti, nemaju obitelj koja se o njima može ili želi brinuti, a država nije osigurala brigu za taj dio populacije. Privatni starački domovi enormno su skupi, a vlade iz godine u godinu obećavaju rješavanje problema socijalne skrbi bez rezultata. U Britaniji je ovaj problem akutan – nema dovoljno ljudi da brine o starcima – plaće su u tom sektoru minimalne, a posao izuzetno naporan. Europljani su zbog Brexita prestali dolaziti, pandemija je prorijedila zaposlene, a oni koji su preostali idu za boljim plaćama u privatni sektor. Ukratko, zbog distorzije sustava primarne medicine, 25 posto bolesnih završava na hitnom prijemu što u zimskoj sezoni čini oko 12 000 pacijenata dnevno. Sa štrajkovima se situacija dodatno komplicira pa je prešutna pretpostavka da će na poziv za hitnu liječničku intervenciju netko odgovoriti, dovedena u pitanje. Iz Ministarstva zdravlja poručuju da u dane štrajka izbjegavamo riskantne aktivnosti i konataktne sportove. Dobro je da nemam jiu jitsu karijeru!

Vlada ne pristaje na podizanje plaća i čeka da se javno mnijenje okrene protiv sindikata. U svojevrsnom PR ratu za sada vode sindikati zdravstva – većini građana jasno je da medicinske sestre i drugo osoblje ne izlaze na ulice iz hira. Željezničari i učitelji ne uiživaju toliku podršku. U međuvremenu su Konzervativci izglasali Zakon o pružanju minimalne razine usluga čija je svrha zaštita stanovništva od posljedica štrajkova, ili drugim riječima – dodatno sužavanje prava na štrajk u zemlji gdje je industrijska akcija već limitirane nizom zakona i regulativa. U kombinaciji s novim Zakonom o javnom redu, koji ograničava pravo na mirne demonstracije, dojam je da zemlja odstupa od liberalnih tradicija. Mantra Konzervativne stranke da uspješna rješenja moraju biti bolna – “If it is not hurting, it is not working”, pokazala su se štetna, neučinkovita i nepravedna.

Vođa opozicije, čelnik Laburista Keir Starmer igra na sigurno. Iako u anketama njegova stranka ima značajno vodstvo, Laburisti pažljivo iščekuju svojih pet minuta. (Wikimedia Commons)

Što za to vrijeme radi opozicija? Laburisti pažljivo iščekuju svojih pet minuta. Ispitivanja javnog mnijenja potvrđuju kontinuiranu prednost pred Konzervativcima, ali Keir Starmer igra na sigurno. Iako Laburisti potiču iz sindikalne tradicije i uživaju poseban odnos sa sindikatima, stranačka vrhuška drži se na distanci i pokušava zauzeti “objektivan” stav da “obje strane moraju pristati na kompromis”. U strahu da ih se ne poistovjeti s radikalnom ljevicom, Starmer je ukorio vlastite parlamentarce koji su se solidarizirali sa štrajkačima. Laburistička taktika svodi se na prikazivanje Torija kao nekompetentne i kompromitirane stranke koja nije sposobna rješavati današnje probleme.

A ti su problemi čak ozbiljniji od kolabirajućeg zdravstva i masovnih štrajkova. U tekstu “Nostalgia for decline in deconvergent Britain” ekonomist i povjesničar Adam Tooze primjećuje da uobičajene i gotovo sezonske debate o ekonomskom (političkom, kulturnom, itd.) opadanju Britanije zapravo prikrivaju alarmantni novitet današnje situacije. Standardna prepucavanje pesimista i prkosnih optimista koji tvrde da Britanija uvijek nađe način da se preporodi danas predstavljaju eskapističku nostalgiju, tvrdi Tooze. Opadanje je činjenica, ne mišljenje.

“Od 2009. priče o opadanju nisu preuveličane… Šokantna je novost da opadanje i stagnacija više nisu govorne figure već doslovna stvarnost.” Zaostajanje u produktivnosti i rastu prihoda traje više od 15 godina i ne slijedi uobičajene obrasce. Tijekom cijelog poratnog razdoblja, unatoč svim krizama, generalni trend raspoloživog dohodka britanskih domaćinstava išao je prema gore. Istraživanje dvojice ekonomista Nick Craftsa i Terenca Millsa, “Is the UK Productivity Slowdown Historically Unprecedented?”, zaključuje da je današnje zaostajanje najgore u zadnjih 250 godina, tj. od samog početka industrijske revolucije. John Burn-Murdoch iz Financial Timesa u tekstu “Britain and America are poor societies with some very rich people” iznosi šokantan podatak da će prema sadašnjim trendovima prosječno slovensko domaćinstvo biti bogatije od britanskog već sljedeće godine. Prosječno poljsko moglo bi preteći britanske suvremenike do kraja ovog desetljeća.

Hoće li britanska inovativnost izmisliti način za novi preporod unatoč pesimističkim perspektivama? Jesu li današnji štrajkovi uvod u šire političke promjene, nove ideje i točku preokreta? Usporedbe sa Zimom nezadovoljstva i industrijskim nemirima prije 40 godina površne su i prividne. Možda iz mene govori potrošena mladost, ali razdoblje kada je Margaret Thatcher preuzela vlast nosilo je u sebi energiju koju danas ne osjećam. Thatcher & co. oborili su poratni konsenzus i iznijedrili ne samo novu ekonomsku politiku – neoliberalizam, već i samu ideologiju globalizacije, čijem rastrojavanju (da ne kažem perestrojci) svjedočimo u aktualnoj blokovskoj podjeli svijeta i “decouplingu” SAD i Kine.

Period konzervativne vlade pod premijerkom Margaret Thatcher bio je popraćen izuzetnom kulturnom produkcijom, koja je nastala iz otpora prema novoj ideologiji.

Razdoblje Thatcher dominacije pratila je izuzetna kulturna produkcija rođena u otporu prema novoj ideologiji, a tu kreativnu snagu danas ne prepoznajem. Heroji naše kulturne mladosti i sami su potrošeni – neki su izgorjeli sasvim prirodno-biološki, drugi su zamrli u simbiozi s velikim biznisom, ali barem nešto iz tog stvaralaštva opstaje u kolektivnom sjećanju. Današnje kreativne industrije valjda nikada nisu bile brojnije i demokratičnije, ali što će od svega toga preostati i biti upamćeno za sljedećih pedesetak godina? Možda je današnja kreativna energija najsnažnija u znanosti? Preuzimanje političkog rizika bez obzira na trenutno javno mnijenje, iskrenost, liderstvo i etički kompas, sve to zvuči beznadno staro i nerealno. Zar će o nama će pjevati umjetna inteligencija?