Nataša Babić / 23. prosinca 2025. / Članci Publikacije / čita se 25 minuta
. Photo shows: 1973/10/13 Copyright © IPPA 81280-001-99 Photo by IPPA Staff
Knjiga "Poremećaj - Teška vremena u 21. stoljeću" analiza je procesa i događaja s kraja neoliberalnog globalizacijskog razdoblja povijesti, piše Nataša Babić u prvom od četiri osvrta na gusto prepleteno djelo Helen Thompson. U 'geopolitičkom' dijelu knjige, Thompson se bavi energijom - naftnim krizama i ratovima - i zaključuje da će klimatske promjene i politika zelene tranzicije proizvoditi nove konflikte.
U proljeće 2022. Oxford University Press objavio je knjigu “Disorder – Hard Times in the 21st Century ” (“Poremećaj – Teška vremena u 21. stoljeću”), autorice Helen Thompson, profesorice političke ekonomije na sveučilištu u Cambridgeu. U “Poremećaju” Thompson iznosi analizu procesa i događaja iz početnih godina 21. stoljeća koje naziva “poremećajem” u odnosu na business as usual neoliberalnog globalizacijskog razdoblja čijem kraju i sami svjedočimo iz našeg geopolitičkog prikrajka.
Drugi rat u Iraku, financijska kriza 2007.-2008., kriza Eurozone, Arapsko proljeće, građanski ratovi u Siriji i Libiji, izbjeglički val u Europi, ruska aneksija Krima, pandemija i invazija na Ukrajinu, uspon populističkih stranaka, drugo ukazanje Donalda Trumpa, strahote Gaze i klimatske katastrofe samo su neki od događaja kojima svjedočimo u dva i pol desetljeća novog stoljeća, a da ni blizu ne iscrpljujemo sve geopolitičke procese, ratove i krize koji su udaljeniji od zapadnog promatrača.
Poremećaje današnjice Thompson predstavlja u tri poglavlja – Geopolitika, Ekonomija i Demokratska politika – kroz koje analizira zajedničku temu. Počinje od kraja Drugog svjetskog rata koji još rijetki pamte kao svjedoci i suvremenici, pa ih možda ne iznenađuje kraj međunarodnog poretka iz 1989. Déjà-vu? Ili varijacija na povijesnu temu? Helen Thompson napisala je knjigu-vodič, naznačujući ona poslovična Gramscijeva čudovišta koja prate umiranje starog svijeta, dok se novi tek rađa.
Thompson tvrdi da nije energetski determinist, ali smatra da nafta i energija fosilnih goriva imaju pokretačku ulogu u razumijevanju suvremenih poremećaja. U prvom, “geopolitičkom” dijelu knjige, bavi se energijom i zaključuje da će klimatske promjene i politika zelene tranzicije proizvoditi nove konflikte. U drugom dijelu bavi se monetarnom politikom središnjih banaka i emisijama novca (Quantitative Easing), a posljednje poglavlje posvećuje demokratskoj politici koja se, za razliku od politike autoritarnih režima, tiče demokratskih društava. U njima se politički akteri natječu za glasove birača u slobodnim izborima nudeći konkurentne izborne programe, a njihove su opcije i odluke limitirane biračkom podrškom. U međusobnom preklapanju tih triju distinktivnih povijesti – geopolitike, ekonomije i izbornih mogućnosti – Thompson povezuje različite elemente u zajednički narativ o nestabilnosti globalnog političkog sustava.
“Poremećaj” nije preduga knjiga – oko 350 stranica, uključujući i bilješke, no toliko je gusto prepletena događajima, ljudima, geopolitičkim i ekonomsko-financijskim konceptima da njezino čitanje ne ide brzo. Kulturne i religijske teme autorica ne dotiče, no njihovu važnost ne umanjuje. Knjiga je napisana prije pandemije i opće ruske invazije na Ukrajinu (u Britaniji je izašla na sam dan invazije), pa su ta dva događaja obrađena u dopuni novom izdanju. Njena analiza služi kao svojevrsna metodološka „alatka“ pri razmatranju posljednjih elemenata velikog poremećaja.
U sljedećih četiri nastavka Ideje.hr predstavit će analizu profesorice Thompson, počevši s obradom “Geopolitike” – prve i jednostavnije povijesti, da bi u kombinaciji s ostale dvije iznijela sintezu i smjernice za razumijevanje, a i predviđanje predstojećih događaja.
Početak 20. stoljeća označio je postupan prelazak ekonomije ugljena na ekonomiju nafte i ugljena, što je fundamentalno promijenilo politički prostor Euroazije. Geografskim slučajem, nafta se nalazi uglavnom izvan Europe pa je nakon Drugog svjetskog rata uslijedilo još jedno dijeljenje karata, ovaj put na Bliskom istoku, gdje su Amerikanci uskočili na mjesto Britanaca, imperijalne sile na zalasku. Iako Sjedinjene Države izlaze iz Drugog svjetskog rata kao dominantna svjetska sila, središte gravitacije povijesti još uvijek je u Euroaziji. U tom razdoblju počinje i poseban odnos SAD-a i Saudijske Arabije koji Thompson označava kao trajno “strukturalno nestabilan”, jer primjerice, već na početku poratnog razdoblja, unatoč strateškom savezništvu sa Saudijcima, predsjednik Harry Truman podržava uspostavu nove židovske države na teritoriju tadašnjeg Britanskog mandata. CIA i State Department mu savjetuju da ne odobri priznanje Izraela, jer će Sjedinjenim Državama predstavljati geopolitički teret, ali podrška domaće javnosti i ratna sudbina europskih Židova, natjerala je Trumana na priznanje nove države.
Da bi spriječili pojavu neke buduće osovine između Njemačke i Sovjetskog Saveza, Amerikanci su primorani jamčiti njemačku opskrbu naftom iz Perzijskog zaljeva, što se kao hladnoratovska obaveza proširilo i na druge zemlje Zapadne Europe. Zabranom trgovine s komunističkim SSSR-om, američka mornarica preuzima kontrolu nad najvažnijim pomorskim putovima, uključujući i Hormuški tjesnac koji povezuje Perzijski zaljev s Indijskim oceanom, a kroz koji svakodnevno prolazi 20 posto svjetske nafte. Prisutnost američke mornarice središnja je geopolitička činjenica naftne sigurnosti koja traje do danas, unatoč ambicijama Amerikanaca da se rasterete troškova i međunarodnih obaveza. Skoro je zaboravljen slučaj iz 1946. kada je Truman poslao mornaricu u istočni Mediteran da zaštiti Tursku od Staljinova ultimatuma za predaju Dardanela “zajedničkim” tursko-sovjetskim snagama. Tadašnju potporu Grčkoj i Turskoj, Truman je opravdao energetskim realizmom: “Pogledajte kartu”, izjavio je u jednom privatnom razgovoru.
Svemu tome prethodile su odluke Monetarne konferencije u Bretton Woodsu iz 1944.
Početna ideja Rooseveltova Ministarstva financija bila je da se poražena Njemačka praktički opustoši, a da se stanovništvu ostavi minimum za preživljavanje. Poučeni iskustvima iz međuratnog razdoblja, prevladalo je drastično drugačije rješenje, što rezultira uspostavljanjem infrastrukture svjetske ekonomije kakvu danas poznajemo.
Konferencija na Jalti podijelila je politički prostor Europe između Sovjeta i SAD-a. Uslijedio je Hladni rat s podijeljenom Njemačkom, okupiranom istočnom i središnjom Europom i Trumanova doktrina ekonomske pomoći “slobodnim narodima”. U sjeni američkog nuklearnog kišobrana, Marshallov plan osigurao je podizanje devastirane Europe i smanjio privlačnost komunističkih partija u Italiji i Francuskoj.
Za uspjeh Marshallovog plana trebalo je ujediniti ekonomije zapadne Europe s Njemačkom kao nezavisnom i prosperitetnom državom. Amerikanci su Nijemcima ponudili direktnu pomoć, ne zajmove, i zaštitili ih od reparacija i otplate dugova. Bio je to drastično drugačiji tretman poražene zemlje nego što je to bio slučaj nakon Prvog svjetskog rata. Uspostavljanjem Europske zajednice za ugljen i čelik 1951. položen je temelj za francusko-njemačko zbližavanje, a tome je prethodilo i osnivanje NATO-a 1949. Zapadna Njemačka pridružila se NATO-u 1955.
Iako su zapadni Europljani dosegli razinu američkog vlasništva automobila iz 1920-ih tek četrdeset godina kasnije, pitanje opskrbe naftom bilo je ključna geopolitička briga i prije goleme ekspanzije potrošnje benzina. Trumanova administracija uputila ih je na promjenu orijentacije privrede s ugljena na naftu s obzirom da je većina europskog uvoza poticala iz poljskih rudnika koji su sad bili pod sovjetskom kontrolom. Za razliku od SAD-a koje su raspolagale vlastitom proizvodnjom nafte, Europljani su postali potpuno ovisni o opskrbi s Bliskog istoka, jer im je sovjetska alternativa bila politički neprihvatljiva/zabranjena. Amerikanci su 1949. uveli embargo na uvoz sovjetske nafte koji je obvezivao ne samo Europljane, već i Japan. Osim garancija za sigurnost transporta bliskoistočne nafte, SAD su postale i europski “opskrbljivač u krajnjoj nuždi”, što je značilo da će nafta doći iz američkih rezervi u slučaju da bliskoistočna nafta izostane.
Kupovina nafte ukazala je specifičan problem za Europljane – nadmoć dolara i pitanje: kako do njega doći? Britanci su imali prednost pred drugim Europljanima, jer su mogli koristiti funte u trgovini s britanskim tvrtkama na Bliskom istoku. Međutim, kako će za naftu plaćati Talijani ili Belgijanci u vrijeme obnove devastiranog kontinenta i manjka strane valute? Uskočio je Marshallov je plan u kojem je oko 20 posto sredstava bilo namijenjeno za dolarsko plaćanje nafte.
Pri izgradnji energetske infrastrukture također je većinski korišten američki kapital. Trumanova administracija podržala je izgradnju novog Transarapskog naftovoda, poznatog kao Tapline, koji je prevozio naftu iz Saudijske Arabije preko Sirije do Sidona na libanonskoj obali. Time je nadopunjena stara mreža naftovoda iračke nacionalne tvrtke iz Iraka do istočnog Mediterana. U slučaju Taplinea debitirala je novouspostavljena američka obavještajna agencija CIA koja je organizirala državni udar u Siriji kada je parlament u Damasku odbio ratificirati sporazum o izgradnji. CIA je na sebi svojstven način asistirala i Britanicima u Iranu. Kada je iranski premijer Mosaddegh nacionalizirao Anglo-iransku naftnu kompaniju, Britanci su odgovorili blokadom u Perzijskom zaljevu. Trumanova administracija pokušala je posredovati u postizanju kompromisa, no novi američki predsjednik Eisenhower odobrio je da CIA u suradnji s britanskim obavještajnim službama sruše Mosaddegha i instaliraju podoban režim. Slučaj Mosaddegh dugoročno je oštetio anglo-američke odnose s Iranom, čemu svjedočimo i danas.
Američki predsjednici, od Trumana do Johnsona, nisu željeli stacionirati vlastite snage u regiji i za takav su slučaj računali na Britance, koji su nakon proglašenja indijske nezavisnosti izgubili gotovo sve vojne resurse u Perzijskom zaljevu. Odnos SAD-a s britanskim saveznicima zoran je primjer američke političke nekonzistentnosti iz tog razdoblja. Iako su računali na britanske baze u Egiptu u slučaju rata sa SSSR-om, Amerikanci su shvaćali da britanska prisutnost iritira Arape. U namjeri da akomodira Egipćane i ograniči širenje sovjetskog utjecaja, Eisenhower je iskoristio moć američkih financija da pritisne Britance na povlačenje iz zone Sueskog kanala nakon što je u Egiptu došao na vlast Gamal Abdel Nasser. Kada se Nasser ipak okrenuo Sovjetima, Eisenhower je nagovorio Britance da osnuju Bagdadski pakt, antisovjetski vojni savez s Iranom, Irakom, Pakistanom i Turskom, kojemu se Amerikanci nisu pridružili.
Sueska kriza iz 1956. bila je jedna od najvažnijih političkih prekretnica s dugoročnim posljedicama po zapadne saveznike. Kriza je razotkrila nedosljednosti u američkom pristupu Bliskom istoku koji je poticao ovisnost Europljana o bliskoistočnoj nafti, oslanjao se na britansku vojnu moć, a istovremeno pokušavao udovoljiti arapskim antikolonijalnim zahtjevima. Direktna posljedica Sueza bio je kraj europske iluzije o Amerikancima kao dobavljačima nafte u “krajnjoj nuždi”. Zapadni Europljani okrenuli su se uvozu sovjetske nafte unatoč američkom embargu.
Suez je također nanio ozbiljnu dugoročnu štetu jedinstvu unutar NATO-a. Zaprepaštenje Europe američkim postupkom, kada je Eisenhowerova administracija prisilila Britance na povlačenje, dade se usporediti sa zaprepaštenjem NATO članica nakon govora američkog potpredsjednika J.D. Vancea u Münchenu 2025., kada je Europljanima svanulo da im Vance zapravo objavljuje da europska sigurnosna politika više ne može računati na SAD.
Baš kao što je Vanceov govor označio ono što je Olaf Scholz nazvao Zeitenwende, tako je i Sueska kriza utjecala na intenziviranje europskih integracija. Kada je britanski premijer Anthony Eden nazvao francuskog kolegu Guya Molleta i objavio mu da je podlegao Eisenhowerovom pritisku, u Molletovoj se kancelariji zatekao zapadnonjemački kancelar Konrad Adenauer. “Nemamo vremena za gubljenje! Europa će biti vaša osveta!”, utješio je Adenauer šokiranog Molleta.
Čvršće integracije Francuske i Njemačke refleksne su reakcije na anglo-američke “iznevjere”, ali Suez je razotkrio i dublje unutareuropske podjele oko pitanja sigurnosti koje i danas opterećuju zajedničku politiku. Posljednje vlade Četvrte Republike zaključile su da Francuskoj treba nuklearno oružje kako bi reducirale vojnu i tehnološku ovisnost o SAD-u. Francuzi su i prije 1956. započeli vlastiti nuklearni program, a u EURATOM-u su sada vidjeli sredstvo za njegovo dovršenje. Nijemci i Adenauer su, nasuprot tome, željeli ojačati europske obrambene kapacitete bez ugrožavanja NATO-a, što je podrazumijevalo privlačenje Britanaca u europske integracije, ali za to u Londonu još nije bilo interesa. Za Adenauera nije bilo sigurnosti bez NATO-a i američkog nuklearnog kišobrana, za razliku od Francuza koji su se 1966. povukli iz integriranog zapovjedništva NATO-a. De Gaulle je dva puta stavljao veto na pridruživanje Ujedinjenog Kraljevstva EEZ-u, smatrajući da su Britanci trojanski konj američke politike u Europi. De Gaulleov plan da EEZ postane sigurnosna konfederacija nije uspio zbog mogućnosti američko-sovjetskog nuklearnog sukoba koji Europi nije dopuštao realizaciju nezavisne politike. Zapadna Europa iz hladnoratovskog razdoblja je bila nekoherentna – EEZ je bila ekonomska asocijacija iz koje je Britanija bila isključena, strukturno nesposobna za samostalno rješavanje sigurnosnih pitanja i u potpunosti ovisna o sigurnosnom savezu koji je jedna članica dijelom odbacila: Francuzi su ponovno pristupili zajedničkoj komandi NATO-a tek 2009.
U vrijeme Sueske krize pronađena je nafta u Alžiru koji je, kao sastavni dio Francuske, bio dio EEZ-a. Francuske nade da će alžirska nafta anulirati ovisnost o bliskoistočnoj i vazalni odnos prema SAD-u, okončana je alžirskim narodno-oslobodilačkim ratom i francuskim povlačenjem 1962. (Alžir je formalno napustio EEZ tek 70-ih).
Okretanje Zapadne Europe sovjetskoj nafti izazvalo je još jednu NATO krizu. Sovjeti su započeli izgradnju naftovoda “Družba”, prema Istočnoj Europi i Srednjoj Europi, za što su im trebale čelične cijevi širokog promjera koje su dobavljali od zapadnoeuropskih tvrtki. Eisenhower je ispočetka odlučio da taj zapadnoeuropski izvoz oslobodi embarga, ali kako su se sovjetski izvozni kapaciteti povećavali, Amerikanci su postajali sve uznemireniji.
Tijekom Kubanske krize 1962., Kennedy je zatražio embargo na prodaju cijevi, ali nakon Sueza Europljani više nisu glatko slijedili upute iz Washingtona, pa je, primjerice, jedan zastupnik CDU-a morao napustiti Bundestag kako bi spriječio izglasavanje odluke o odbacivanju američkog embarga. Čak su i Britanci, daleko manje zainteresirani za sovjetsku naftu, teško prihvatili američki diktat. Embargo se u konačnici pokazao neuspješnim. Usporio je sovjetski naftovod na otprilike godinu dana, a administracija Lyndona Johnsona tiho ga je ukinula.
Sovjetski izvoz nafte u Europu destabilizirao je Bliski istok. Suočene s gubitkom europskih tržišta, američke naftne tvrtke koje su operirale na Bliskom istoku smanjile su cijene bez konzultacija s arapskim vladama. Bijes koji je uslijedio naveo je Saudijsku Arabiju, Iran, Irak, Kuvajt i Venezuelu da osnuju OPEC – Organizaciju zemalja izvoznica nafte, kao platformu za zajedničko političko djelovanje koje će potresti tržišta u sedamdesetima.
Arapsko-izraelski rat iz 1967. donio je novi potres na tržištu energije i nove podjele među zapadnim saveznicima. U ovom se slučaju De Gaulle nije dao ograničiti američkom politikom pa su Francuzi podržali Arape, dok su SAD bile susretljivije prema Izraelu nego što je to bio slučaj u Suezu. Logistički problemi oko pristupa bliskoistočnoj nafti trajno su otežani. Naftovod Tapline kojim je tekla saudijska nafta do 1976., prolazio je kroz Golansku visoravan koja je sada bila pod izraelskom okupacijom pa je postao meta napada Palestinske oslobodilačke organizacije. Sueski kanal ostao je zatvoren do 1975., a arapski embargo na naftu državama koje su podržale Izrael natjerali su Britance da opet plaćaju naftu u dolarima, što je u Londonu izazvalo još jednu krizu platne bilance. Između 1971. i 1974. Alžirci su preuzeli većinsko vlasništvo nad francuskim naftnim tvrtkama, Libija se pod Gadafijem okrenula Sovjetima, baš kao i Irak koji je nacionalizirao Iraq Petroleum Company. U Iranu je vladalo snažno antiameričko raspoloženje još od 1953.
Vijetnamski rat unio je nove podjele unutar NATO-a. Amerikanci su zaprijetili povlačenjem vojne zaštite iz Zapadne Njemačke kada su Britanci odbili poslati vojnike u Vijetnam, a Europljani nisu pristali na sufinanciranje rata. Američki pritisak rezultirao je formiranjem prve velike koalicije između CDU-a i Socijaldemokrata, što je otvorilo put novoj politici Zapadne Njemačke i nagodbi sa SSSR-om, učvršćujući prethodni zaokret prema sovjetskoj energiji. Već je od 1968. američkom vodstvu postalo jasno da će nastavak rata u Vijetnamu biti nemoguć zbog zahtjeva koje je Bretton Woods postavio američkoj politici dolara. Fiskalna situacija onemogućila je Johnsonu da ispuni zahtjeve svojih generala koji su tražili dodatne trupe. Nakon Vijetnama, SAD su se preorijentirale na dobrovoljačku vojsku, a američko biračko tijelo više nije toleriralo euroazijske obaveze koje riskiraju pogibiju američkih vojnika. U strahu od sovjetske dominacije nakon američkog povlačenja iz Indokine, Richard Nixon i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost, Henry Kissinger, uspostavili su diplomatske odnose s komunističkom Kinom. Uslijedila je politika otopljavanja odnosa između velesila – tzv. detant.
Otkrića nafte u zapadnom Sibiru ojačala su sovjetsku naftnu industriju pa je 1974. SSSR zamijenio SAD kao najveći svjetski proizvođač nafte
Tijekom sedamdesetih američka energetska moć je opadala, a sovjetska rasla. Američka proizvodnja sirove nafte dosegla je vrhunac 1970., a taj se uspjeh ponovio tek procvatom frackinga 2018. U međuvremenu su otkrića nafte u zapadnom Sibiru ojačala sovjetsku naftnu industriju pa je 1974. SSSR zamijenio SAD kao najveći svjetski proizvođač nafte. Izvoz plina u Europu postao je važniji od izvoza nafte, cementirajući temelje novog sovjetsko-njemačkog “prijateljstva”. Zapadni Nijemci stvorili su najznačajniji zeleni pokret u svijetu koji je snažno ograničio rast nuklearne energije i time potaknuo ovisnost o jeftinoj energiji s istoka.
Egipat i arapski saveznici napali su Izrael na Jom kipur 1973., a blokovska podjela između prosovjetskih bliskoistočnih režima i susjednih proameričkih država stopila se u jedinstven antiizraelski blok. Saudijska Arabija (u vojnom savezu s Egiptom) nije prezala koristiti naftu kao oružje prema izraelskom pokrovitelju, SAD-u. Nakon što se rat okrenuo u korist Izraela, kralj Faisal uveo je embargo na izvoz nafte u SAD. Uslijedio je strahoviti šok cijena u svim zapadnim ekonomijama. Pokušavajući ublažiti inflatorni val, britanska se vlada pridružila većini članica EEZ-a u izbjegavanju američke podrške Izraelu, što je potaknulo revoltiranog Kissingera da obustavi dijeljenje američkih obavještajnih podataka s Londonom. Kada se pak učinilo da bi u rat mogao ući i Sovjetski savez, većina Europljana odlučila je da neće dopustiti korištenje europskih vojnih baza u slučaju sovjetsko-američkog sudara na Bliskom istoku.
Pouka koju su Amerikanci izvukli iz Jomkipurskog rata bila je dugoročna. Pad domaće proizvodnje učinio ih je ovisnima o međunarodnom tržištu nafte pa su buduće administracije krenule u projekt energetske neovisnosti, koja je ostvarena krajem sedamdesetih. U to je vrijeme započelo istraživanja tehnologije frackinga, ekstrakcije škriljevca. U međuvremenu je Nixon popravio odnose sa Saudijcima, ojačao savez sa Iranom i inicirao posredovanje arapsko-izraelskog mira preko Egipta.
Revolucija u Teheranu i kriza s američkim taocima uzrokovale su ekstremno pogoršanje iransko-američkih odnosa koje traje do danas. Proameričkog šaha Rezu Pahlavija zamijenio je ajatolah Homeini. Uspostavljena je teokratska republika s antiameričkim i antiizraelskim učenjem o Velikoj i Maloj Sotoni. Geopolitička šahovska ploča iz temelja se mijenja. Dotadašnji američki strah od egipatsko-sovjetske osovine postaje strah od iransko-sovjetskog saveza.
Europljani se nanovo suočavaju s rizikom novog embarga na uvoz nafte. Eventualne američke sankcije protiv bliskoistočnih režima ugrozile bi umjerene cijene energije s potencijalno katastrofalnim posljedicama po europske ekonomije i životni standard. Strahu od energetske nesigurnosti pridonijela je i kriza iz 1979. kada su fundamentalisti preuzeli kontrolu nad Velikom džamijom u Meki i zarobili taoce, s ambicijom da svrgnu “nevjerničku” proameričku monarhiju. Opsada džamije trajala je dva tjedna, režim se oštro obračunao s pobunjenicima, ali na valu antiameričkih osjećaja diljem arapskog i perzijskog svijeta, kojeg je inspirirala revolucija u Teheranu, Saudijci uvode stroža islamska pravila i ukidaju svaki oblik sekularizma. Za to vrijeme, šijitske skupine u Libanonu i dijelovima Sirije, osnivaju centre za paravojne jedinice iz kojih će izrasti Hezbolah.
Nova eskalacija Hladnog rata uslijedit će nakon sovjetske invazije na Afganistan 1979. Tijekom deset godina sovjetskog angažmana, Amerikanci pomažu mudžahedine s ciljem onemogućavanja sovjetskog prodora prema Hormuškom tjesnacu. Jedna od interpretacija motiva za tajming sovjetske odluke o invaziji tiče se vrtoglavog rasta cijena nafte prouzrokovanog revolucijom u Teheranu. Energenti su bili glavni izvor sovjetskih prihoda, a iranska je revolucija preko noći ubacila u državnu kasu desetke milijardi dolara ekstra prihoda. Privremeno oslobođeno proračunskih ograničenja, sovjetsko vodstvo odlučuje iskoristiti priliku za postizanje geopolitičkog cilja još iz vremena ruskog imperija – pristup toplim morima i dominaciju političkim prostorom između Srednje Azije i Zaljeva.
CIA je naoružavala mudžahedine ne samo protiv Sovjeta, već i kao protutežu Homeinijevim borcima. Eventualna premoć Irana u Iransko-iračkom ratu (1980.-1988.) dovela bi iranske trupe do saudijskih i kuvajtskih naftnih polja. Slijedeći Carterovu doktrinu prema kojoj će američka mornarica onemogućiti bilo čiju kontrolu nad Zaljevom, Sjedinjene Države pomažu iračku stranu. Iako je Iran 1988. zatražio mir, rat je u konačnici učvrstio režim u Teheranu. “Pobjeda” Iraka osnažila je apetite Sadama Husseina, koji par godina kasnije pokreće invaziju na Kuvajt i gura Amerikance u Prvi zaljevski rat.
Kraj detanta potaknuo je još jedan raskol u NATO-u. Godine 1981. Sovjeti su postigli sporazum s njemačkim bankarskim konzorcijem o osiguranju kredita za izgradnju Transsibirskog plinovoda za transport plina iz Urengoja u zapadnosibirskom bazenu do Užhoroda u zapadnoj Ukrajini, odakle bi plin šibao dalje prema Europi. Reaganova administracija isprva se protivila Transsibirskom projektu, da bi ga ipak prihvatila kada su Europljani obećali da uvoz iz SSSR-a neće premašiti 30 posto ukupnog europskog uvoza plina.
Visoke cijene nafte 1970-ih omogućile su realizaciju projekata koji bi inače bili preskupi i neekonomični – npr. eksploataciju nafte i plina u Sjevernom moru i fracking – metodu izvlačenja nafte i plina iz stijena. Kraj regulacije cijena nafte na američkom domaćem tržištu potaknuo je British Petroleum i nekoliko američkih naftnih kompanija da se posvete skupim operacijama na Aljasci, a otkrivena su i nova nalazišta u Meksiku.
Eksploatacija nafte van Bliskog istoka i SSSR-a, oslabilo je moć OPEC-a da kontrolira cijene. Stvaranje burzi u New Yorku i Chicagu za terminske ugovore koji su davali pravo kupnje nafte na određeni datum po određenoj cijeni, potaknulo je špekulativna kretanja cijena koje su pokretali investitori bez interesa za isporuku stvarne nafte. Suočena s takvim razvojem događaja, Saudijska Arabija isprva je navela OPEC da smanji proizvodnju kako bi održala cijene. Međutim, pad vrijednosti dolara označio je i pad prihoda saudijskog kraljevstva, pa se monarhija odlučila na bitku i srušila cijene. Za potrošače je pad cijena bio blagoslov, ali je za američke proizvođače iz Teksasa, obrnuti šok cijena bio katastrofalan. Teksaško naftno gospodarstvo osamdesetih doživjelo je krah. Reaganova administracija nije zaštitila teksaške naftne tvrtke čime je postupila drugačije od bilo koje prethodne administracije. U duhu neoliberalne politike, Reagan je pokazao daleko manje interesa za obnovu američke energetske neovisnosti nego njegovi prethodnici, Carter ili Nixon. Saudijski šok iz 1986. okončao je ambicije o prekidu američkog uvoza s Bliskog istoka na oko 25 godina – do trenutka kada su visoke cijene nafte i izuzetno jeftini krediti nakon sloma 2007.-2008. omogućili procvat frackinga.
Kakva god bila saudijska motivacija za rušenje cijena 1986., (oko čega postoji mnogo tumačenja, primjerice, da su SAD nagovorile Saudijce da ruše cijene ne bi li oslabili SSSR), kolaps cijena nafte bio je geopolitički transformativan. SSSR je 1985. bio najveći svjetski proizvođač nafte, ali je sovjetska država bila toliko ovisna o naftnim prihodima da bez njih nije mogla funkcionirati. Vojna kriza u Afganistanu došla je do vrhunca. Baš kako je dolar ograničio američke opcije u Vijetnamu, niske cijene nafte odigrale su presudnu ulogu u terminalnoj fazi SSSR-a, kada je sovjetski uvoz hrane počeo ovisiti o zapadnim kreditima. Kriza sovjetskog imperija ne može se svesti na cijene nafte, ali kada se Mihail Gorbačov suočio s otporom u satelitskim državama, financijske prilike nisu mu davale širok prostor za akciju.
Raspad SSSR-a zavještao je državama oko Kaspijskog mora svojevrstan geopolitički trofej. U posljednjim godinama sovjetske federacije, geolozi su otkrili polja Azeri-Čirag-Gunašli uz obalu Azerbajdžana, plus naftu i plin u Kazahstanu. Nova su nalazišta donijela dodatan izvor energenata za euroazijsku opskrbu, ali i novu priliku za euroameričko razilaženje oko energetskih i sigurnosnih interesa.
U Prvom zaljevskom ratu SAD su mobilizirale međunarodnu koaliciju za borbu protiv iračke invazije na Kuvajt. Uz UN-ov mandat, SAD su mogle računati na europsku podršku, uključujući Francuze, podršku s arapske strane, Saudijce i Egipat, kao i tursko sudjelovanje. Odlukom da se ne inzistira na promjeni režima u Bagdadu, Amerikancima je ostala trajna obveza ograničavanja Iraka u Perzijskom zaljevu – održavanje zone zabrane leta i režim sankcija za naftu.
Zadržavanje američkih kopnenih snaga bilo gdje u regiji zahtijevalo je pomak u izraelsko-palestinskom sukobu zbog rizika da prisustvo američkih vojnika na terenu ponovno ne isprovocira Arape. Rizik destabilizacije najviše je pogađao Saudijsku Arabiju gdje se nalaze najsvetija mjesta islama. Zato se američka vanjska politika tijekom 90-ih posvetila majci svih bliskoistočnih pitanja, rješavanju sukoba između Izraela i Arapa kroz izraelsko-palestinski mirovni proces.
Između Prvog i Drugog rata u Iraku, otkrića nafte vidno su padala. Od 20 najvećih naftnih polja u svijetu, 17 ih je otkriveno između 1928. i 1968., a posljednje otkriveno bilo je u Azerbajdžanu, 1986. Naftne sankcije Iranu, Iraku i Libiji ograničile su opskrbu upravo u vrijeme velikog rasta potražnje iz Azije, gdje je Kina bilježila spektakularni gospodarski rast. Oko 2005. krenula je nova naftna kriza i rast cijena između 2005. i 2008.
Promišljanje razloga za totalnu eliminaciju Husseinovog režima predstavljalo je zapravo preokret energetske logike u odnosu na Prvi rat u Iraku
Strah od krize važan je kontekst za razumijevanje američkih motiva za Drugi rat u Iraku. Razmišljalo se otprilike ovako: Irak bez Sadama Husseina ne bi bio pod sankcijama za naftu, a ne bi trebali ni vojsku u regiji. Američke trupe iz Saudijske Arabije vratile bi se kući. Promišljanje razloga za totalnu eliminaciju Husseinovog režima predstavljalo je zapravo preokret energetske logike u odnosu na Prvi rat u Iraku. Sadam Hussein prvi je put zaustavljen, jer je pokušao ugrabiti naftne rezerve u Zaljevu. Drugi je put napadnut, jer su sankcije protiv Iraka dugoročno ograničavale opskrbu naftom što joj je dizalo cijenu, a američko vojno prisustvo u regiji bilo je skupo i provociralo je ozbiljan otpor. Od 19 terorista u Al-Kaidinom napadu 11. rujna, petnaestorica su bili saudijski državljani. Bez obzira na odlučujući motiv, Bush Junior opravdao je rat kao nužnost, zbog navodne prijetnje oružjem za masovno uništenje, a napad 11. rujna otupio je sjećanje američke javnosti na žrtve iz Vijetnama. Teren je bio spreman za novi rat.
Drugi irački rat pretvorio se u još jedan geopolitički neuspjeh i domaću političku katastrofu. Daleko od postizanja energetskog cilja, rat je učinio baš suprotno. Zbog kaosa u Iraku tamošnja je proizvodnja veći dio desetljeća stagnirala na razini iz 2000. Rat je stvorio ISIL – transnacionalni džihadistički pokret s ambicijom uspostavljanja kalifata. Dok je predratni Husseinov Irak kontrolirao Iran, novom iračkom vladom dominirao je savez šijitskih stranaka pod utjecajem Teherana. Visoke cijene nafte i plina pomogle su Iranu ne samo da nastavi razvijati nuklearni program, već i da dalje financira Hezbolah u Libanonu, kao i široku terorističku mrežu klijenata na Bliskom istoku.
Rat se pokazao izuzetno destruktivnim po pitanju unutarnjeg jedinstva NATO-a. Turski parlament odbacio je sporazum kojim bi se Washingtonu odobrilo korištenje turskog teritorija za napade na sjeverni Irak, a Njemačka, Francuska i Belgija stavile su veto na planove NATO-a da brani Tursku u slučaju iračkog napada. Francuska je kritizirala istočnoeuropske članice zbog priklanjanja SAD-u. Predsjednik Chirac ukorio je nove članice da su “propustile priliku da ušute”, dok je Bushov ministar obrane, Donald Rumsfeld, izjavio da je “europsko težište NATO-a nova Europa na istoku, a ne stara Europa Francuske i Njemačke”. Američki veleposlanik pri NATO-u posvjedočio je da je to bilo “iskustvo bliske smrti za Savez”.
Drugi irački rat potvrdio je prethodne francuske rezervacije glede europskog proširenja i plana za EU sigurnosnu konfederaciju. Tijekom Hladnog rata, zapadnoeuropske države žestoko su se protivile nekim američkim potezima, ali nikada ranije nisu se međusobno sudarile tako oštro. Rat u Iraku silno je suprotstavio Francusku i Njemačku na jednoj strani, s Velikom Britanijom na drugoj, uništavajući anglo-francusko sigurnosno zbližavanje koje je bilo preduvjet francuske ambicije o nezavisnoj europskoj sigurnosnoj politici. Za to vrijeme, visoke cijene nafte prije i poslije drugog rata u Iraku omogućile su Putinu da otplati zajmove MMF-a koje je Rusija dobila 90-ih. Spektakularni rast kineske ekonomije i njihove potražnje za energijom dao je Rusima priliku da postanu glavni kineski dobavljač, a ispod površine polako je građeno rusko-kinesko “razumijevanje” o nužnosti promjene unipolarnog međunarodnog poretka.
U Kini su godine američke zaokupljenosti na Bliskom istoku iskoristili za “stratešku prilagodbu”. Spremnost Washingtona da krene u rat zbog energije, navela je Kinu da razmotri sigurnost vlastite opskrbe. Suočena s “Malačkom dilemom“ – mogućnošću da im neprijateljska sila blokira uvoz nafte s Bliskog istoka kroz Malajski tjesnac, Kina je pokrenula alternativnu transportnu trasu. Energetska sigurnost najznačajniji je motiv velikog državnog projekta “Pojas i put”, čiji “rukavac” pokriva kopnenu trasu za prijevoz energije: Perzijski zaljev – Pakistan – Kina. S Moskvom potpisali sporazum o izgradnji naftovoda Istočni Sibir – Tihi ocean. Raspored geopolitičkih snaga polako se mijenjao.
Loading...
12. prosinca 2025. / Članci
