Woke agresija na Kopljanika bez koplja i Strijelca bez strijele

Slijedom klasifikacije kulturnog geografa Footea Nikola Petković prvo prezentira četiri oblika obilježavanja prošlosti. Zatim prikazuje kriterije prema kojima gradonačelnica Chicaga ispituje primjerenost spomenika, te iznosi kako aktivistica Ayaan Hirsi Ali kritizira woke kulturu. Slijedom tih okvira analizira Meštrovićeva Kopljanika i Strijelca

• Naslovna fotografija: Ivan Meštrović

• Nikola Petković, profesor na Sveučilištu u Rijeci i književnik, filozofiju i komparativnu književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a komparativnu je književnost doktorirao na University of Texas at Austin.

• Tipologija pejzaža tragedije i nasilja

Pišući o američkim pejzažima tragedije i nasilja, kulturalni geograf Kenneth E. Foote[i], prepoznaje četiri temeljna oblika sjećanja i obilježavanja prošlosti: (1) posvećenje, (2) zaborav (brisanje iz pamćenja), (3) označavanje (manje-više neutralno, lišeno stava) i (4) obilježavanje s ciljem ispravljanja, korigiranja prošlosti[ii]. Posvećenje i brisanje iz pamćenja (zaborav), tvrdi Foote, su polovi – ekstremni oblici obilježavanja. „Posvećenje se koristi kada događaj koji se obilježava posjeduje trajno pozitivno značenje, sadržaj kojega ljudi žele upamtiti; na primjer, lekcija o heroizmu, primjerice, žrtva za zajednicu… (Foote, 7). Rezultat posvećenja je spomenik ili memorijalni centar. Brisanje iz pamćenja (zaborav) „rezultat je posebno sramotnih epizoda iz povijesti koje bi kolektiv i pojedinci htjeli zaboraviti“. ‘Civilizirane’ zemlje, umjesto da ih čuvaju i ostavljaju generacijama u sjećanje, teže tome da izbrišu ili unište dokaze o takvim djelima. Označavanje i ispravljanje (prošlosti) negdje su na pola puta između ova dva ‘ekstrema’. „Označavanje ili markiranje mjesta jednostavno poručuje da se tu nešto ‘važno’ dogodilo. Ispravljanje uključuje brisanje i premještanje znakova tragedije i nasilja i vraćanje mjesta u svakodnevnu uporabu a da se pritom i ne pretpostavlja njegovo trajno značenje bez obzira na to bilo ono pozitivno ili negativno“ (8).

Imajući u vidu njegovu klasifikaciju nije teško započeti asocijativni niz i za svaku od kategorija (ko)memoriranja naći primjer iz spomeničke i/ili memorijalne prakse. Zadržat ću se na sekularnima.  Primjer posvećenja bio bi spomenik koji bi, u bilo kojem obliku, obilježio Dan pobjede nad fašizmom. Ili, ako prihvatimo mit o forsiranju nacije, slavljenja slobode po cijenu smrti, nedosanjanog sna o nezavisnosti … onda je to Amerikancima mala misija u San Antoniju, u povijesti poznata kao Alamo.

Primjeri za brisanje iz pamćenja  bili bi neobilježene zgrade Gestapa diljem Njemačke, gotovo ništa na mjestu ubojstva JFK-a u Dallasu (jedan mali x na pločici na cesti, na tlu) te tišina i praznina koja se nadvila nad gradić Salem[iii] u saveznoj državi Massachusetts. Obilježavanje je, naravno, neutralno. Recimo: ovo je Hidroelektrana na Nijagari, ili Ovdje je postavljena prva hrvatska vjetroelektrana…, dok je ispravljanje prošlih događaja primjerice niz muzeja Holokausta, Memorijalni centar Rižarne San Saba u Trstu gdje je za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo fašističko mučilište, te Kameni cvijet u Jasenovcu Dušana Džamonje —redom projekti i obilježena mjesta čija poruka je uglavnom ‘ne ponovilo se’ i ‘bilo je neshvatljivo neljudski’.

Kulturni geograf Foote i naslovnica njegove knjige.

• Red u vremenu: prostor, kultura, sjećanje

Rasprava o vrijednosti sadržaja grupne memorije u pravilu se vodi između polariziranih zagovornika različitih političkih ideja, koncepata i osjećaja. Za vrijeme promjena ljudi se osvrću u vremenu i nanovo interpretiraju i vrednuju prošle događaje i ideje. Dok to čine, tragaju za obrascima, za redom u vremenu, nastojeći u događajima iz prošlosti prepoznati nešto koherentno. Nešto što bi ne samo moglo objasniti prošlost, nego i pomoći u oblikovanju novih socijalnih, kulturnih… vrijednosti.

Ta se debata u pravilu izravno tiče određenoga mjesta na kojemu se dogodilo nešto vrijedno pamćenja, ili pak osobe za koju predstavnici kolektiva misle da je  pamćenja vrijedna. Katkada kolektiv odluči je li osobu, baš kao i mjesto, pametnije zaboraviti ili komemorirati[iv] pa potom, po odluci, djeluje ili odustane od djelovanja. Ta borba između pamćenja i zaborava govori na koje se načine pojedinci i grupe odnose prema sjećanju koje je, ili bi barem trebalo biti, infrastruktura povijesti.

Ako se složimo s idejama da u svakoj kulturi postoji jaka veza između prostora i same kulture, i da se ljudska (pre)oblikovanja prostora često izravno obraćaju načinima na koje kolektiv želi (u)pamtiti ili (za)boraviti, tada su sjećanja na mučenike i zločince, proroke i koljače, tek fragmenti prošlosti u kojima se, kao u zrcalu nacije i kulture, ogledamo.

Pitanje koje nije jednostavno je: što i kako, gdje obilježiti a da bismo generacijama koje će to znamenje nadživjeti, bez srama mogli nešto ostaviti u amanet? Jer, spomenici u prostoru izvorišta su komunikacije. Znakovi i simboli u prostoru ne samo da govore o vremenu; oni ga nastoje i premostiti. Spomenici nastoje nadići (raz)govor u vremenu i prostoru, naoko vrijeme zamrznuti u simbolu i takvo ga generacijama ostaviti manje-više otvorenog za interpretaciju.

• Meandri i polovi sjećanja

Iako Foote posvećenje i zaborav prepoznaje kao polove unutar kojih se više deskriptivno a manje normativno kreću puko obilježavanje i brižna korekcija prošlosti, nije rijedak slučaj da se, što se kategorijalnog aparata Kennetha Footea tiče, neke spomenike može promatrati istovremeno i kontekstualno rubno kategorijalno i bi-kategorijalno. Tako, apelativna funkcija Kamenog cvijeta Dušana Džamonje definitivno jest ukazati na neljudskost neshvatljivog zločina iz ne tako daleke prošlosti i istovremeno nekovrsna isprika iz univerzalne perspektive humanosti (ili njenih krhotina), ali je također i posvećenje nevinih žrtava kojima se u pravilu ne zna za grob. Isto možemo reći i za Ovčaru pored Vukovara, kao i za Srebrenicu u Bosni i Hercegovini. Svi nam ti spomenici, kompleksi, mjesta sjećanja i komemoriranja koje je teško odvojiti od komizeriranja ističući nevinost žrtve istovremeno ponavljaju: ne zaboraviti da se ne bi ponovilo! Ovakav susret dvaju modela sjećanja i obilježavanja spaja dvije Footeove kategorije: jednu ekstremnu posvećenje i jednu od nje neutralniju korigiranje.

Apelativna funkcija. Kameni cvijet Dušana Džamonje

• ‘Indijanci’ u sjeni Povijesti

Ako kao hipotetski okvir za prijedlog čitanja aktualne nakane grada Chicaga, savezne države Illinois i, kako stvari izgledaju (da stoje) cijele ‘Amerike’, da u serijskom uklanjanju spomenika, memorijala, mjesta sjećanja, maknu i Indijance Ivana Meštrovića, preuzmemo konceptualnu i metodološku terminologiju Kennetha Footea, tada nam je najprije locirati sam rad unutar ponuđenih kategorija. Radi se, većina je u to upoznata, o paru skulptura u bronci: Strijelac i Kopljanik. Sami su visoki oko pet, a s podestom dosežu do jedanaestak metara. Školski anatomske muskulature, u velikoj mjeri obnaženi, na neosedlanim konjima u propnju, posebni su po tome što su zapravo očuđujuće goloruki: bez ikakvog su oružja. Prijeti im uklanjanje radi, kažu, „romantiziranog i reduciranog prikaza Indijanaca“. Da se iste te ‘Indijance’ nije reduciralo i romantiziralo još od 1492., ako Cristobal Colon ne vara, ne bi se ni zvali Indijanci. Da Kolumbo nije nakon Gibraltara, umjesto da skrene blago lijevo nastavio ravno, tko zna tko bi Europi otkrio Ameriku koja je ime dobila po istoimenom moreplovcu, Vespucciju, koji se zvao Amerigo pa bi, kada bismo na taj kontinent primijenili jednake kriterije kao što ih ‘primjenjujemo’ na Meštrovićeve Indijance, isti trebalo, dobro, ne baš ukloniti jer to je teško izvedivo i  posao je daleko veći od otkrića, a ono barem preimenovati. Isto bi, bojim se, važilo i za prijestolnicu Washington. Howg

• Čikaški spomenički projekt

Prije no što Strijelca i Kopljanika lociramo u prikazivačku i interpretacijsku shemu Kennetha Footea, prisjetimo se činjenica koje su se nadvile nad spomeničku rentu novokontinentalne memorije. Aktivistički učinak takozvane Woke kulture – kulture ratnika i ratnica za društvenu pravdu i pravičnost (Social Justice Warriors), između ostaloga bilo je i gerilsko uklanjanje nekoliko spomenika (uglavnom Kolumbu)[v]. Grad Chicago čija gradonačelnica (s liste demokrata) Lori Lightfoot, ili posjeduje neprikosnoveni genij za dijalogiziranje s prošlošću, ili je imala priliku završiti jedan od shake&bake tečaja primijenjene diplomacije dijeleći klupu s Andrejem Plenkovićem, jer je po uzoru na njegovo „Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću“, kao odgovor zavedenom narodu, pokrenula inicijativu Chicago Monuments Project. Radi se o savjetodavnoj komisiji, čija je zadaća pregledati, ocijeniti, revidirati oko 500 spomenika, a sve u cilju povijesne procjene i „rasnog iscjeljenja“.

Za razliku od našeg Vijeća mudraca, Amerikanke i Amerikanci nisu proveli mjesece glancajući retrovizore ne bi li bili u stanju jednom zauvijek razlikovati titovku od šajkače, ustašu od partizana, domobrana od dezertera (ne daj bože jučer od danas) već su za tili čas sastavili popis od četrdeset i jednog spomenika podložnog reviziji čiji je krajnji cilj, ako tako Komisija procijeni, uklanjanje. Na popisu se našao i Meštrović, odnosno njegov par skulptura kolokvijalno, bit će netočno, reducirano i romantizirano nazvanih Indijancima.

Povjerenstvo je na svojim stranicama obznanilo kriterije za reviziju. Prepričavam po točkama:  promocija priče o bijeloj supremaciji; iznošenje netočnih i/ili ponižavajućih karakteristika američkih Indijanaca; sjećanje na i komemoriranje pojedinaca povezanih s rasističkim djelima, ropstvom i genocidom; predstavljanje selektivnih, pojednostavljenih, jednostranih pogleda na povijest; nedostatno uključivanje druge priče, posebno one o ženama, ljudima druge boje kože i temama rada, migracija i izgradnje zajednice; polarizacija društva i omogućavanje stvaranja sukoba između onih  koji u suspektnim umjetničkim djelima prepoznaju vrijednost i  onih koji je niječu.

Nakana inicijative The Chicago Monuments Project[vi]  neprijeporno je važna i pozitivna. A ta je suočiti se s prošlošću koja je, univerzalnom igrom moći, nepravedno i predumišljeno, govore ratnici nadzemlja, gurnuta na marginu, bagatelizirana, ponižena, pogrešno predstavljena i paradoksalno istovremeno univerzalno dostupna u gotovo svim muzejima, katalozima, zbirkama, na javnim prostorima…jer kako bi joj se moglo suditi da nije svima dostupna na uvid? I takva, i jednostrana i univerzalna (a kako je ovo moguće, jasno je valjda samo wokejcima) nudi pristranu sliku vremena koje je za nama, iz službenih narativa isključujući druge i drugačije, potlačene, obespravljene, porobljavane, ubijane Jasno je da je suočavanje s prošlošću, pogotovo s njenim selektivnim oblicima (a svi su službeni u pravilu takvi) neugodno, teško, nerijetko i opasno, ali prijeko potrebno. Ne zato da bi se prošlost ispravila, jer to je, znamo, nemoguće. Ali da bi se ispravio naš pogled na nju; da bi se modificirao naš odnos sa njom, jer bez toga, velika je vjerojatnost da će se kao takva ili još gora, jednostavno ponoviti.

Nitko razuman niti je, niti bi trebao biti protiv ovakvih projekata. No, iako se obraća upitnoj riječci što? (se to događa), ona nije u središtu ovoga eseja. Njega, kao i autora, neizmjerno više zanimaju dva pitanja: jedno partikularno zašto? (se to događa), i jedno istovremeno i partikularno i univerzalno: kako?! (će se to odviti),  Što se tiče konkretnih Meštrovićevih Indijanaca: zašto, zbog čega su se oni našli na popisu i (ako ih se ukloni; u što želim sumnjati)  kako će njihovo uklanjanje (ali i uklanjanje drugih spomenika, barem onih u takozvanoj sivoj zoni sjećanja i tumačenja) korigirati odnos sadašnjosti i prošlosti?

Gradonačelnica Chicaga Lori Lightfoot (Wikipedia)

• Od wokea do woka: Treba li kulturi putovnica?

Kako revizionistima parkova i zasada nije jasno da je rušenje nasilje, a da nasilje perpetuira nasilje? Već vidim kako salonski socijalist podiže obrve čitajući ove retke i crvenom olovkom pored opaske o kruženju nasilja u tvarima bilježi: truizam. I nije da nije u pravu, ali slabe mu (truizmu) vajde kada dosad nije probio ušni tam-tam, kako niza lokanih tako ni globalne, kulture. Zaista, kako nekome  nije jasno da im praznina na postamentu neće vratiti nasilno otuđenu prošlost? Ali, kada ih gledam kako se, s novim totemima ili bez njih, užarenih očiju i raširenih usta, razarajući i rušeći, promovirajući agresiju i nasilje,  približavaju ‘kulturnoj baštini’ bez obzira na partikularni kontekst njezina nastajanja, nekako mi postaje jasno zašto im u pohodu na sablasti prezenta smeta i Gandhi. Taj, valjda za njih, jadni anoreksik koji nije imao muda, poput njih naoružati se lasom i najprije imobilizirati a onda rušiti statuu Isusa, nego je u skin verziji u gazu umotana Krista, bez postola i Apostola, danima hodočastio, ne bi li u moru pronašao sol. ‘Alo? Kreten koji ne zaslužuje drugo nego da se krčka u woku istoimene kulture—kulture koja očito nema putovnicu.

A nema je jer se može primijeniti i na kulturu za koju Ayaan Hisrhi Ali, (samo)proklamirana ‘nevjernica’  tvrdi da, kao i ona islamistička, i ova woke ima osebujne rituale[vii]. Dok islamisti viču: ‘Allahu Akhbar’ i ‘Smrt Americi’, ovi drugi viču ‘Black lives matter’ i ‘Ne mogu disati’. Islamisti padaju na koljena u Meki, a wokesiti na koljena padaju za vrijeme intoniranja himne. Iako smatram da Ayaan Hirsi Ali ovdje pretjeruje (no, pitanje je bi li je Zapad uopće pristao slušati da sustavno ne pretjeruje i, poduprta protetikom hiperbole, ne ekvilibrira na rubu neistine, ali to je pitanje za zaseban esej) jer niti tradicija, ni kontekst, ni značenje izvikanog i pokazanog tijelom nisu legitimno usporedivi, mislim da ih ipak kao riječi i geste treba konstatirati, jer istina je da dok islamisti viču: ‘Allahu Akhbar’ i ‘Smrt Americi’, wokeisti viču ‘Black lives matter’ i ‘Ne mogu disati’. Istina je da Islamisti padaju na koljena u Meki, a wokesiti na koljena padaju za vrijeme intoniranja himne. Te riječi i geste nikako ne smijemo izjednačiti, ali njihovu sličnost ne trebamo ni previđati pogotovo ako sadašnjost kanimo tumačiti i u njoj živjeti ogledajući se u prošlosti — prošlosti koju ili želimo (samo) dezidelogizirati do mjere mogućeg i izvedivog, ili je u potpunosti delegitimirati, što, otvarajući ‘gromadu ponora’, otvara i pitanje čime ćemo tu odjednom-prazninu nadomjestiti? No, ono što jest zajedničko i islamistima  i wokeistima je to da spaljuju američku zastavu. Iako se slažem s onima (kod nas se vole nazivati Krležijancima) kojima je zastava samo obojena krpa koja nije vrijedna epruvetu, a kamoli rijeke krvi, ipak mislim da je ružno vidjeti bilo čiju zastavu u plamenu. Bilo zato jer taj simbol, kao i rukopisi Mihaila Bulgakova, ionako ne gori, ili zato što smo tvorevinama oganj čije tkanine gledamo, ikad omogućili postojanje.

Ayaan Hirsi Ali priručno elaborira njezin stav. Pa kaže da i islamisti i wokesiti posjeduju elemente religije. Ide toliko daleko da religiju specificira i tvrdi da je woke kultura (zasad sekularna) preslika radikalnog islama. A uspoređuje ih jer misli da, ako se ne slažeš s wokeistima, čekaju te posljedice. Dobro, ne nužno tebe, ali možda će snaći spomenik pod kojim si nekad u miru jeo burrito i zalijevao ga kwamza juiceom dok se oko tebe obavijao zelenkasti oblak gandže. Atmosferu na stranu, nisu ni posljedice neslaganja jednake: radikalni islamisti skratit će te za glavu; a wokesiti će ti, na predstojećem derneku, uskratiti, ne znam, sirovo meso u umaku od aloe. No ni ovo nije ključno za sadašnji trenutak, jer, snaći ćemo se i kada nas jedni isključe.

• Dramaturgija povijesti: Povijest kao adaptacija

No, grupne partikularnosti nisu te koje su po sebi opasne: opasno je to što je nakana i jednih i drugih grupa njima nakorak. Opasno je što su uzajamno blizu, jer, i jedan i drugi fenomen, primjećuje Hirsi Ali, „ne uređuju tek razmišljanje i način razmišljanja, nego su posvećeni i brisanju povijesti (Sic!) Inicijativa je oduzeti povijest kakva je i prilagoditi je narativu. (opet Sic!). Jer, ako je Ali u pravu, a zasad ne vidim da u ovoj opasci to nije, po čemu se akcije wokeista razlikuju od akcija konkvistadora i autora autoriziranih povijesti u čijim narativim a su nam prikazana bivša vremena, bivši prostori, bivši ljudi… kojima su u vrijeme dok su hegemoni prostora i vremena prisvajali prostor i vrijeme adaptirajući ih s ciljem da ih u potpunosti prilagode njihovim potrebama, njihov prostor i vrijeme bili nasilno oduzeti? Nije li i tada, što se Amerike tiče, od, za bijelu Europu pivotalne 1492., urođenicima povijest bila oduzeta i najprije prilagođavana a onda prilagođena (službenim verzijama) narativa?! Što to i kako to drugačije od konkvistadora čine wokesiti? Ništa! Ruše da bi adaptirali. I to odoka. Bez funkcionalnog vremeplova. A, kada im se i ponudi interpretacija, oni je, bojim se, ne vide.

I islamisti i wokesiti posjeduju elemente religije. Hirsi Ali

• Moć nemoćnih: Strijelac, Kopljanik i obnaženost urođeničke kulture

Indijanci se, znamo, nalaze na Congress Plazi, na ulazu u Grant Park. Njihovu je izgradnju potpomogla fondacija Benjamina Fergusona od koje je Meštrović, daleke 1928. dobio, za ono vrijeme vrtoglavih, 150. 000 američkih dolara. Iako začeti po narudžbi, Indijanci su u idejnom i izvedbenom dijelu u potpunosti ostavljeni Meštrovićevoj mašti na volju i rukama na izvedbu. I meštar ih je prikazao skoro pa gole, i, ponovimo to, unatoč njihovim nazivima koji zovu na punu ratnu opremu, nenaoružane!

Zanimljivo je da su kolonizatori, još u šesnaestom stoljeću, urođenike prikazivali u njihovoj golotinji. Njihovu su nagost, po načelu uzimanja dijela za cjelinu, pripisivali golotinji njihove kulture—kulture koja, ako je gola, kako je to u pismu Papi Leonu još u šesnaestom stoljeću tvrdio Petar Mučenik, prazna je ploča spremna da je u nju upiše kultura i vjera kolonizatora, dakle europska [viii]. To je vremenom i učinjeno. Pritom je sve zatečeno u nepovrat izbrisano. Do tih sadržaja nedokučive bivšosti, kako to uostalom i sugerira Novi historizam (S. Greenblatt), mikrohistorija (C. Ginzburg), diskurzi malih povijesti (Analisti)… može se pokušati doći jedino arheologijom imaginacije.

Do sadržaja Meštvovićevih Indijanaca galop smo neosedlanih konja bliže: ono što nedostaje je objektivna interpretacija. I to ne mjernim aparatima kulturalne amnezije i prakse globalno usustavljene teorije neobrazovanosti (K.P. Liessmann) koja je zimski san usnula u prezentizmu, već kontekstualno, imajući na umu i vrijeme i prostor i ideologiju, i psihološku ekonomiju i autorske okvire… svega što je serijski partikularno utjecalo na spomenik kakvoga i danas imamo prilike gledati u javnom prostoru. Za njegovo tumačenje terminologija Kennetha Footea i više je no priručna. Tetralog kojega Foote otvara i u čijim se sjecištima može naći svaka forma obraćanja prošlosti—ovdje konkretno spomenik—je, ponavljam: posvećenje, brisanje iz pamćenja, označavanje, ispravljanje prošlosti—sanktifikacija, obliteracija, dezignacija, rektifikacija.

Kopljanik (bez koplja) i Strijelac (bez luka i strijele) s nama razgovaraju kroz vrijeme. To čine ne tišinom oružja koja nakon krvoprolića umije biti toliko glasna da djeluje kao eksces—ne tišinom koja je uslijedila nakon Wouded Kneea; Little Big Hornea; Gettysburga, Miniranja Federalne zgrade u Okahoma Cityu, 11. rujna… već apsolutnom odsutnošću oružja! A tko ne nosi oružje? Ne nose ga zagovaratelji i praktikanti mira, kao što ga, osim kao ukras, ne nose ni od zbilje odlijepljeni gospodari ratova. U slučaju Indijanaca, ne nose ga jer nisu željeli rat s bljedolikima. On im je bio nametnut. Puritanci, Kalvinisti, Protestanti… (sav taj europski šljam, all those underdogs, kako ih je u motivacijskom govoru u američkom klasiku Stripes, nazvao Bill Muray [ix]) za svoj su projekt kolonizacije trebali nevinu, čistu, praznu zemlju: zemlju kao podlogu za u Europi neostvaren projekt. Tlo na koje su naišli nasukavši se na Plymouth Rock[x] nije bilo prazno. Ispraznili su ga. Ostaci ostataka onih na koje su naišli i koje su ‘otkrili’ danas, poput sablasti, lutaju rezervatima, niskobudžetnim kasinima, eterizirani na sve mile načine majka kojih je, ne tako davnih stoljeća, bila vatrena voda. Nju su, kao i ospice i puške, donijeli bijeli Europljani. Osim ospica, ‘Indijanci’ su sve drugo doneseno, prigrlili.

Kipar ‘sumnjivog’ porijekla. Mauzolej Ivana Meštrovića. Otavice

• The Trial of Chicago 2

Meštrovićevi su urođenici, ponavljam po ne znam više koji put, nenaoružani. Ne znam po čemu su to romantizirani? A i da jesu, što je loše u romantiziranju? Kažu još wokeisti, od kojih se neki i bude na vrijeme da ne bi kasnili na Suđenje čikaškoj dvojici, da Meštrovićevi Indijanci  na jednakopravan način ne prikazuju sva plemena. Da se Meštar drznuo biti redukcionistom te da je po načelu pars pro toto, prikazujući dvojicu, prikazao sve Indijance. Idemo  redom. Prvo: nije točno da ih je prikazao sve. Ima ih dva. Drugo: da ih je kojim slučajem prikazao sve, koliko bi ih trebao izraditi i u koji bi park svi stali? Ili, da je pokušao slagati panurođeničku puzzlu na tragu razmozaičene Picassove Guernice te da je na torzo Apača lijepio Glavu Čirokija, s jednim Aban a drugim Accomic okom; nosom Apiona, jednim Achomamic, a drugim Anaste uhom… gdje bi im bio kraj (a ni do vrata nismo došli, bujnu smo zaobišli kosu, a tek smo na desetini slova A s enciklopedijskog popisa takozvanih ‘Američkih Indijanaca’). I da, treće i ne nužno najbitnije, ali budući da je omogućilo izradu i postavljanje spomenika, pitanje koje ne bismo trebali previdjeti: koliko je komada Indijanaca Ferguson naručio? Nije odviše smjelo vjerovati da se radilo najmanje o jednom, a najviše o dva, a budući da se zovu u množini, najmanje dva — napominjem tek toliko da broj i gramatički i kvantitativno bude  zadovoljen, a da cijena ne poleti u nebo.

Ma koliko se trudio, ne znam kako to Meštrovićev goloruki dvojac na neosedlanim konjima promiče priču o bijeloj supremaciji: Nije li sam Meštrović u globalnoj distribuciji rasne supremacije bijeli ‘underdog’; porijeklom iz Otavica u Dalmatinskoj zagori koji se, stjecajem okolnosti rodio u nevelikom Vrpolju u Slavoniji, dakle Slaven (što je i Hitleru i Hegelu, i Marxu i Mussoliniju, i Charlesu Lindberghu i Henryu Fordu značilo scheisse, merde, shit & šljam) rubnika sa Zapadnog Balkana kojega je kao dvorskog kipara iznajmio dominantni bijelac, drvni magnat, Benjamin Ferguson koji je iz ‘čarobne vrećice’ izvadio nemale pare i rekao: mijenjam ovo dolara za dva Indijanca. Po prvoj točki optužnice Suda za društvenu pravdu, Meštrović teško da je kriv.

Kad smo kod iznošenja netočnih i/ili ponižavajućih karakteristika američkih Indijanaca, budući da o njima u pravilu saznajemo iz isključive i jednodimenzionalne vizure pobjednika, najprije se upitajmo koji su to podaci točno točni, a potom se zamislimo nad oblicima poniženja koje je Američkim Indijancima nanio (i) naš Ivan Meštrović? Svatko tko je kipove vidio, nasmijat će se. Pa Meštar ih je pokazao kao metonimiju ogoljene istine osvajača koja se poput rane urezala u naga tijela, a tijela su joj odgovorila ponosom i prkosom: obnaženi smo, uskraćeni smo za našu priču, nemamo oružje, željeli smo i želimo mir, a onda ste došli vi i na nešto što je nama bilo sveto, na golotinju Prirode gledali ste kao na resurs iz kojega ste, kao i iz nas, od prvoga dana crpli život; ali još smo, kao i Priroda, tu! Nagi, bez straha od istine naše priče, stojimo pred očima ljudskosti otvoreni za interpretaciju! I ne trebaju nam nova urbana plemena da nas i mrtve još jednom ubiju i sruše; da ponize samo sjećanje na nas. Sve to i štošta drugo, otvorene za interpretaciju svakome tko zna čitati, te skulpture svojom tišinom posreduju. A to, barem se meni tako čini, Meštrovića oslobađa krivnje po svim dosad pregledanim točkama optužnice Suda za društvenu pravdu.

Ali, što će mu nevinost bez zaštite?! Rušitelji za ove argumente i prijedloge čitanja niti znaju niti trebaju znati. Rušiteljima znanje ionako nije u opisu radnog mjesta. Ne treba im, jer za rušiti nije potrebno znati čitati ništa — niti nacrt, a kamoli interpretirati ni idejni ni izvedbeni projekt. Oružje rušitelja ionako nije ni hermeneutika ni urbanizam, već su to uže i eksploziv.

Idemo dalje: potiče li Meštrovićev spomenik na bilo koji način sjećanje na pojedince povezane s rasističkim djelima, ropstvom i genocidom? Komemorira li ih i ako da, kako ih to komemorira? Komemorira ih  kao podstrekače na rasistička djela, ropstvo i genocid, jedino ako načinom na koji ih je prikazao ukazuje na to da su Indijanci sami najprije prokazali svoju rasu na uštrb boje njezine kože, zatim sami sebe porobili, potom nad sobom proveli genocid, pa se tako ekipa s Mayflowera valjda iskrcala na gotovo.

Budući da Meštrović u Strijelcu i Kopljaniku apriori priča priču Drugog bez da je Prvi u bilo kom obliku u nju uključen (nema ga ni na horizontu u kojega su uprte oči Indijanaca) bespredmetno je i glumiti da se je potrebno pravdati pred optužbom za predstavljanje selektivnih, pojednostavljenih, jednostranih pogleda na povijest začinjenih nedostatnim uključivanjem druge priče; odnosno priče drugih.

A ako nekome Meštrovićev dvojac iz Grant Parka može biti alat za polarizaciju društva i omogućavanje stvaranja sukoba između onih  koji u suspektnim umjetničkim djelima prepoznaju vrijednost i  onih koji je niječu, zapitajmo se tko ovdje zapravo polarizira društvo? Čini se da, ako netko to čini i zove na sukobe koji će u bliskoj budućnosti ispraviti prošlost, tada to sigurno nisu dva nijema naga i goloruka čovjeka, svaki od njih na pripadajućem mu konju. A to nije ni autor Zdenca života, Majke s djetetom, Nikole Tesle, Persefone, Seljaka… To su Ratnici Socijalnog Podzemlja koji u, kako su u to duboko uvjereni, postideologijskom svemiru, ne rade ništa drugo do stvaraju i promiču nove i jednako isključive ideologije koje svoje začetke, ma koliko pred njima s povijesnim opravdanjem zatvarali oči, vide u već viđenim adaptacijama i prekrajanjima povijesti: od socijalističkog realizma; preko svevremenskih cenzura i progona, sve do same inkvizicije.

• Tetralog: ‘Indijanci’ na križanjima obilježavanja, posvećenja, brisanja iz pamćenja i ispravljanja prošlosti

Jer, aršinom koje i čije osude mjeriti Strijelca i Kopljanika koji istovremeno potvrđuju više modela Footeova čitanja pejzaža tragedija i nasilja: oni svakako obilježavaju vrijeme u kojem je, u za  Europu novi svijet, nepozvana Povijest s velikim P, naoružana ognjem i mačem pa onda puškama i strojnicama, pokucala na vrata i jednom zauvijek izbrisala svaki san o kakvom-takvom kontinuitetu zatečenih priča. To vrijeme kojemu je, poredbeno gledano, prethodila idila, ma koliko plemena bila antagonizirana, istovremeno je obilježeno neutralno i to spojem supstancijalnog (same skulpture u javnom prostoru otvorene za opservaciju i interpretaciju) i dokumentarnog značenja (Indijanci u vremenu; njihova lomnost ili postojanost, aktualnost…) Ili, Strijelac i Kopljanik istovremeno u barem dva vremena. U onom nama nedokučivom a njima jedinom zbiljskom—njihovom, i u ovom na kojega su oni i slijepi i gluhi, a koje je jedino nama ostavljeno da iz njega čitamo njih.  Ali nipošto isključivo sustavom vrijednosti, nipošto ideologijom, uvjerenjima, trendovima… današnjice, već u kontekstu povijesnog (dis)kontinuiteta.

A ako nekome Meštrovićev dvojac iz Grant Parka može biti alat za polarizaciju društva i omogućavanje stvaranja sukoba između onih  koji u suspektnim umjetničkim djelima prepoznaju vrijednost i  onih koji je niječu, zapitajmo se tko ovdje zapravo polarizira društvo?

Istovremeno, Meštrovićev spomenik znak je posvećenja nevine, gole i goloruke ruke na koju se sručila željezna šaka invazije! Sam čin obilježavanja i posvećenja u ovom slučaju ne zove na zaborav: dapače, zove na ispravljanje nepravde učinjene u prošlosti. Iako je estetska funkcija, odnosno ona poetička (u ovom slučaju ujedno i po-etička jer je uokvirena u beskon tišine bila ona plava ili siva, ovisno o dnevnoj volji Prirode) ovdje najizraženija, i Strijelac i Kopljanik, ispunjavaju i jasnu pragmatičku funkciju umjetničkog djela, a ta je ona rektifikacije.

Jer ništa, osim vremena samog, ne može vrijeme pokrenuti u bilo kojemu smjeru i tako popraviti ili pokvariti povijest. Najmanje to mogu nasilu legitimirani vandali.  Jedino što možemo napraviti je artikulirati naš odnos prema prošlosti; korigirati ga; oslabiti ili ojačati—sve to u nadi da će, kada to obavimo, naš odnos sa sadašnjošću biti bolji i objektivniji. A nije li baš to ono na što, golim rukama uprtim u beskraj iz kojega su došli i u kojega su vraćeni, zamrznuti u trenutku skulpture, Indijanci ukazuju govoreći nam: prošlost ne možete ispraviti, ali učite na njenim greškama: ne dopustite Povijesti da vas na prepad nasilno razoruža i ogoli ostavljajući vas same pod svodom. A ako se to i dogodi, ne uzvraćajte silom: odbacite oružje. Ono nikada nikome nije donijelo ništa dobra!

• Važnost otvorenog djela

I zato je važno biti otvoren za interpretaciju svakog umjetničkog djela; dopustiti mu da ono govori tebi i da u svom govoru razrahli sve tvoje predrasude uključujući i one pozitivne koje su učinak tvog stečenoga znanja i iskustva. Jako je opasno u djelo učitavati značenja i tako mu činiti nepravdu. Čini li se nepravda iz zlih namjera ili iz neznanja, djelu je svejedno. Ono, tako površno interpretirano, u oba slučaja gubi. Ali ono gubi na početku ovakve estetske, hermeneutičke, socijalne… evolucije: na kraju, ako se ona ovako izvanjski odvije, izgubit ćemo svi.

Jednako će izgubiti oni koji ruše i oni srušeni. Uostalom, nije li nas povijest naučila da nitko ne može polagati ekskluzivna autorska prava na krvnika ili na žrtvu. Svi, nažalost, barem jednom dođemo na red ispuniti i jednu i drugu ulogu. Sve ovisi o tome gdje smo na klackalici moći. Rušitelji, tako gledani, ne ruše da bi oslobodili prostor za čisto, istinito i pravično: nego da bi ukazali na metodu sukobljavanja s prošlošću i tako svima kojima se učini da bi trebalo rušiti, legitimirajući paradigmu, za to otvaraju brisani prostor.

•              Bilješke

[i] K. Foote. Shadowed Ground: America’s Landscapes of Violence and Tragedy, Austin: U of Texas Press, 1997.

[ii] U veoma utjecajnoj studiji, Shadowed Ground: America’s Landscapes of Violence and Tragedy, koja je od 1997. kada se po prvi put pojavila doživjela više izdanja, Foote koristi termine: sanctification, obliteration, designation i  rectification.

[iii] Amerikanci se ne žele sjećati suđenja takozvanim vješticama iz Salema (1692.–1693.) u Massachusettsu (tada Massachusetts Bay) kad je usmrćeno nešto manje od trideset ljudi.

[iv] Nitko u Americi (službeno) ne komemorira primjerice Lee H. Oswalda, ili ‘domaćeg’ teroristu Timmothy McVeigha koji je 1995. u bombaškom napadu u Oklahoma Cityju usmrtio 168 i ranio malo manje od 700 ljudi, iako bi sastav ekipe koja je početkom 2021. jurišala na američki parlament mogao sugerirati da i čovjek za kojeg je uvriježeno misliti da je ubio Johna F. Kennedya i masovni ubojica McVeigh imaju svoju sljedbu. Kod nas pak ne jedna grupa ‘domoljuba’ komemorira, recimo, ustaškog ministra kulture i bogoštovlja, Milu Budaka o čemu je svjedočila i spomen ploča u neposrednoj blizini jedne parohijalne crkve za koju je osoba, koja je iako privatnu ploču ‘ugravirala’ u istovremeno javni i običajno posvećen prostor vjerskog objekta, tvrdila da je ne želi ukloniti jer je u sprezi s krajolikom …

[v] Uz Kolumbov koji zasad prednjači, neki od problematičnih spomenika Ratnicima su: spomenici vođama i vojnicima Konfederacije, spomenici Georgeu Washingtonu, Thomasu Jeffersonu, Abrahamu Lincolnu i Ulyssesu Grantu, Fredericku Douglasu (Sic!) i Mahatmi Gandhiju (Sick!).

[vi] Zainteresirani mogu posjetiti https://chicagomonuments.org/

[vii] Iz razgovora s Đinom Kolegom; u: Jutarnji list, subota, 06. 04. 2021. (50-51)

[viii] Urođenici su, tvrdio je,  tabula rasa spremni da na sebe prime tekst europske civilizacije. Citiram iz staroengleskog originala: “For lyke as rased or vnpaynted tables, are apte to receaue what formes soo euer are fyrst drawen thereon by the hande of the paynter, euen soo these naked and simple people, doo soone receaue the customes of owre Religion, and by conuersation with owre men, shake of theyr fierce and natiue barbarousnes[ix].“ Spominjanje golotinje Indijanaca je tipično, pogotovo je imalo značenje za vladajuću klasu koja je bila opsjednuta garderobom. Njima je fizička pojavnost (golih) Indijanaca bila znak praznine kulture. U očima europljana Indijanci su bili kulturalno ogoljeni (bez ikakve kulture) (Greenblatt, 55-56) U: Greenblat Stephen. Learning to Curse: Essays in Early Modern Culture. New York: Routledge, Chapman & Hall. 1990.

[ix]  Za ‘pravovjerne’ koji ili ne znaju ili su zaboravili da je humor itekako subverzivan kada se obrati mitu dominantne kulture u nakani da ga i sadržajno i simbolički uruši, nije na odmet posjetiti poveznicu s isječkom iz filma Stripes    https://www.youtube.com/watch?v=YXjqTyQuq4w

[x] Plymouth Rock je povijesno mjesto iskrcavanja Williama Bradforda i hodočasnika s broad Mayflower koji su, privezavši se po ne baš prijateljski rasploženom vremenu, osnovali koloniju Plymouth (1620).  Zanimljivo je da se jedna od ozbiljnijih američkih osiguravajućih kompanija koje isplaćuju naknade nakon automobilskih I drugih prometnih sudara danas zove Plymouth Rock. Bilo da aludira na stamenost objekta o koji se promatalo vezuje, ili na lomnost vozila, ova je ironija isto jedan od načina kako demolirati službenu povijest bez da se išta fizički uništi.