Wolfgang Streeck: Kojoj znanosti vjerovati? Zašto se protiv korone ne koristi sociologija

Iako mit o Nijemcima koji pandemiju svladavaju diciplinom - pada, i dalje čak 47% upitanih želi zadržati oštrije mjere, njih 32% misli da bi ih trebalo još pooštriti i samo njih 18% misli da bi ih trebalo ublažiti, piše Anđelko Šubić u članku u kojem se, slijedom razmišljanja sociologa Wolfganga Streecka, objašnjava da bi mjere valjalo ciljati ali i zašto se to ne čini nego se primjenjuje metoda - sjekire

• Naslovna fotografija, W. Streeck, pročelnik Instituta Max Planck za društvena istraživanja u Kölnu (Jacobinmag)

• Autor je suradnik Deutsche Welle u Kölnu

Sad će biti skoro godinu dana kako baš svugdje korona i mjere protiv pandemije dominiraju javnim životom. Ali se čini kako je korona u Njemačkoj i dalje sve važnija – i praktično jedina tema o kojoj se uopće govori, možda tek s izuzetkom svjetskih zbivanja razmjera onih u Washingtonu. Čak i kod nedavnog izbora Armina Lascheta na čelo njemačkih kršćanskih demokrata (CDU) jedva da je bilo od ikakvog značaja kakva je njegova vizija stranke kojoj uporno pada postotak birača (doduše ne koliko  socijaldemokratima) i to ne na kraju zbog starosti i selidbe na groblje – obje velike stranke imaju problem što su im birači sve stariji.

Daleko najvažnije je pitanje među građanima bilo hoće li Laschet biti i kandidat za kancelara? Nema ih malo koji u to sumnjaju – zbog korone. Jer Laschet je predsjednik vlade najmnogoljudnije pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija (NRW) i već se pokazao razmjerno ‘blagim’ u mjerama protiv pandemije. To je praktično jedini razlog za procjenu kako će CDU ove godine za kandidata prihvatiti čelnika bavarske sestrinske stranke, Markusa Södera (treći put u svojoj povijesti nakon Franz Josefa Straußa 1980. i Edmunda Stoibera 2002., oba puta neuspješno). Jer on je pak poznat zagovornik sve oštrijih mjera protiv pandemije. A čini se da to Nijemci vole.

Korona bi mu mogla upropastiti kandidaturu za premijera, Armin Laschet, čelnik CDU-a (Foto: CDU, Facebook)

Opsjednutost Njemačke koronom barem se dijelom  može tumačiti i kao posljedica ‘prvog vala’ prošlog proljeća kad je razmjerno dobro prošla i imala znatno manji broj i zaraženih i smrtnih slučajeva nego mnoge druge zemlje Europe i svijeta. Tada se ta činjenica u Njemačkoj primila slično kao kad njemačka nogometna momčad (opet) nosi pokal kući s nekog međunarodnog natjecanja: uz solidnu dozu tipične lažne skromnosti. I druge zemlje nisu loše, ali eto: tu je sistem i disciplina, to nije samo sreća nego gola logika i znanost. Ukratko, to smo mi Nijemci.

Tako je još prošlog proljeća i u drugim metropolama primijećeno kako njemačka kancelarka, kao fizičarka i bivša djelatnica Središnjeg instituta za fizikalnu kemiju pri Akademiji znanosti tadašnje socijalističke Istočne Njemačke, ‘sluša znanost’ i usmjerava se prema mišljenjima stručnjaka. Doista, mišljenja infektološkog instituta Robert Koch će se veoma brzo naći i u odlukama vlade, a virolozi poput Christiana Drostena (iz berlinskog Charitea) postali su nešto kao sive eminencije službenog Berlina.

Ali onda je došla jesen i ‘drugi val’ u kojem se brutalno pokazalo kako ove njemačke, kao i mnoge druge nacionalne stereotipe, možemo objesiti mačku o rep: broj zaraženih u Njemačkoj je eksplodirao. Ako se na primjer usporede Köln i Zagreb, u Kölnu je trenutno više nego dvostruki broj zaraženih prema broju stanovnika, makar se Zagrepčani opuštenije odnose prema mjerama zaštite u javnim prostorima. Čak i po morbiditetu se Njemačka početkom druge polovice siječnja (15.-22. 1.) uspela na treće mjesto u svijetu gleda li se samo slika u tom tjednu.

Što pak na to kaže znanost? I Koje znanstvenike slijedimo u pandemiji? – kako glasi naslov članka sociologa Wolfganga Streecka, emeritusa na Institutu Max Planck za društvena istraživanja u Kölnu,  objavljenog u Frankfurter Allgemeine Zeitungu. Streeck piše:

‘Follow the science’ čulo se i kad se radilo o promjeni klime. Ali koje ‘science’? ‘Facts are facts!’ Kao znanstvenik mogu tu samo pitati: od kad je pak to tako? Koje je seminare spoznajne teorije netko pohađao da takvo što napiše na zid i još se hoće uz to fotografirati?

Prema općem mišljenju, za pandemiju su zaduženi virolozi; njihove činjenice se odnose na molekularnu strukturu virusa, ali ne na socijalnu strukturu ljudskih kontakata. Isto tako nadležnima se smatraju fizičari i matematičari; ti pak izlaze na kraj i bez činjenica i umjesto njih rade s modelima kao što su kvantovi s kakvima su se već izletjele investicijske banke prije 2008. kad su nam davale na smrt sigurne prognoze o stabilnosti cijena i derivata.

Sociolozi među kojima sam i ja, ne sudjeluju u pandemijskoj domovinskoj službi pomoći. Ne traže se njihove činjenice i modeli, a skromni kao što jesmo, i ne guramo se uvjeravanjima ‘mi vidimo ono što vi ne vidite’. Nije da su sociolozi potpuno odsutni iz javnosti. Neki su itekako prisutni, ali ne kao pomagači nego kao tumači onoga što se dogodilo i što će se dogoditi: korona će promijeniti naš život – korona neće promijeniti naš život; solidarnost jača – svi su sve hladniji; žene su žrtve – žene stječu više suvereniteta nad vremenom; događaji se ubrzavaju – događaji sve više izostaju.

Sociolog zajedljivo primjećuje kako su političari inače odmah na vratima kad im trebaju demografski podaci o njihovim mogućim biračima, sve do toga s kim piju pivo i kome će nešto povjerovati.  Ali ako se ne radi o njihovom političkom opstanku nego o javnom zdravlju – to ih ne zanima. I nije stvar u novcu, koji se uostalom u koroni troši nemilice. Streeck zatim pita:

Zašto onda ne znamo ono što bi mogli znati kad bi proveli poneko reprezentativno ispitivanje kako bi otkrili, koliko ih je zaraženo, koliko od njih to ne zna, kako se zaraženi razlikuju od nezaraženih prema njihovom socijalnom profilu i ponašanju u kontaktima; tko su rizične skupine i što su rizična mjesta?

Izračunati potrebne veličine uzorka, to bi mogli čak i sociolozi, pa čak i ako priznamo kako njihova matematika nije ni približno tako rafinirana kao kod fizičara.

Wolfgang Streeck, štoviše, podsjeća kako gomila dragocjenih podataka već postoji u uredima zdravstvene službe iz vremena kad se još pokušavalo pratiti tijek širenja virusa – ali to nitko ne gleda.

Ili to ne trebamo? Virolozi i fizičari polaze od pretpostavke kako je šansa za zarazu i da se nakon toga oboli (što zapravo nije isto), za sve ljude jednaka, jednako raspoređena, bez strukture. Možda to nije točno, ali kad se o tome ništa ne zna, barem ne zna kao fizičar ili virolog, pođimo od pretpostavke da je to tako i onda idemo vidjeti kako ćemo daleko s time doći: dobra znanstvena praksa.

Tako onda i ispada da ta znanstvena strategija za gušenje pandemije koja ne zna za činjenice preporučuje da se zabrane ne samo riskantni kontakti, nego svi kontakti jer se sve mora tretirati kao jednako riskantno i ne može se razlikovati skupine prema stupnju rizika. Prednost koja iz toga slučajno proistječe i kojom se eliminiraju svi nedostaci je da se ne moramo mučiti sa sitnicama, dajte sjekiru; tri, četiri, pet tjedna zabrane susreta za sve i to stvarno oštre zabrane. A onda će, tako pokazuju modeli oslobođeni činjenica, virus nestati, sve ćemo otvoriti i opet se smije plesati.

“To dobro zvuči i to bi mogao biti razlog zašto se za činjenice drugih znanosti ne želi znati čak i kad bi bile na raspolaganju”, nastavlja sociolog Streeck u gostujućem komentaru u listu FAZ.

Problem je naime da to sa sjekirom ne funkcionira, ne funkcionira kod nas, ni drugdje u Europi. Tu bi praksu trebalo ugušiti. Ne funkcionira prvo zato jer se ne mogu spriječiti svi kontakti. Ljudi si moraju kupiti nešto za jesti, samci trebaju – kako se to zove? – funkcionalni ekvivalent za njihove barove gdje će naći partnere i tako dalje.

Ne funkcionira kao drugo zato, jer će ljudi nekako prihvatiti strogi lockdown, kao povodom engleske mutacije, samo ako ih se na to prisili, što se u ovoj državi ne može. Sudovi zahtijevaju ‘primjerenost’. Treće: ni dobra znanstvena objašnjenja ne funkcioniraju jer ljudi koji nisu znanstvenici ne žele vjerovati u identičnu opasnost od zaraze (kod svih, op.), da se o oboljenju i ne govori.  A kad im se ne nudi ništa bolje od za njih neplauzibilnih modela vladajućih fizičara, onda krpaju nekakve svoje modele koji njima, ali možda i virusu bolje odgovaraju. I ne funkcionira, kao četvrto zato, jer Njemačka, za razliku od Novog Zelanda, nije otok.

To još nije sve. Ako terapija ne funkcionira, fizičari i virolozi mogu s njima raspoloživim činjenicama i modelima uvijek iznova samo savjetovati: sjekira još nije bila dovoljno teška; zabrane trebaju biti još duže i oštrije; još jedno televizijsko obraćanje kancelarke; još novinskih izvješća o trajnim posljedicama mladih ozdravljenih. Tko ne želi slušati, mora osjećati, a za sve ostale vrijedi: žao nam je, zajedno ste bili, zajedno ste upali u mrežu, zajedno ćete visjeti.

Kako bi razumjeli problem u cjelini, mora nam na ovom mjestu biti jasno koliko je političarima privlačna fizikalna linearna metoda u borbi protiv zaraze. Diferencirane pretpostavke stvaraju opasnost od prevelikog približavanja određenim skupinama stanovništva i  napada zbog diskriminacije. Zabrane za sve se, nasuprot tome mogu predstaviti kao moralni zahtjev za solidarnošću, za žrtvu zbog drugih ljudi. Ako diferencirane i ciljane intervencije ne dovedu do uspjeha, onda je kriva politika koja je krivo ciljala. Ako apeli prema svima ostanu bez učinka, onda ‘ljudi’ nisu bili dovoljno solidarni. Zato su si sami krivi i s pravom ih se može privesti pameti još oštrijim ponavljanjem mjera.

Sociolog u tekstu tek ovlaš spominje na koje socijalne strukture misli: na izbijanje zaraze među (uvezenim) radnicima u mesnoj industriji koji su prisiljeni živjeti u mizernim uvjetima, na službe Božje određenih kršćanskih sekti koje u prvom redu okupljaju etničke Nijemce pristigle iz Rusije. Tu je i njegova primjedba kako su najmanje polovina žrtava korone bili stanovnici staračkih domova (makar i tu zajedljivo primjećuje kako se one politički predstavljaju kao preminuli “od i povezano s koronom” što se teško može nazvati egzaktnim – je li uzrok smrti bila korona ili nije?). A kao sociolog dodaje i primjedbu što za te stare osobe znači prisilna osama.

To doista s punim pravom naziva golemim skandalom jer je tih preminulih čak i više u ovom drugom valu. Dakle ‘prespavalo’ se razmjerno mirno ljeto i ništa se nije učinilo, a tu ništa ne mijenja ni izjava vladajuće ‘fizičarke’ Angele Merkel kako joj zbog toga ‘puca srce’. Nije bitno drugačije ni u školama niti u drugim državnim institucijama gdje se i u ovim okolnostima okuplja veći broj ljudi.

Hoće li zbog problema s cjepivom zabrane ostati sve do jeseni. Christian Drosten

S druge strane, čini se kako je Streeck jedan od rijetkih koji se uzbuđuje zbog ‘sjekire’ i zabrana: prema ispitivanju agencije Infratest Dimap Deustschlandtrend od 7. siječnja, čak 47% upitanih želi zadržati ove siječanjske oštrije mjere, njih 32% misli da bi ih trebalo još pooštriti i samo njih 18% misli da bi ih trebalo ublažiti. A o ‘većoj sjekiri’ se već čuje: virolog Drosten koji se često pojavljuje na konferencijama za novinare njemačkog ministra Jensa Spahna – i do sad niti jedan novinar nije pitao što on tamo traži i koju političku ulogu ima jer u Njemačkoj ima i uglednih virologa prilično drugačijih mišljenja – procjenjuje kako će zbog poteškoća s isporukom cjepiva, mlađa populacija doći na red možda tek u ljeto ili jesen. Dakle, sve do jeseni treba sve zabraniti i drastično ograničiti okupljanja.

Iako se teško othrvati stereotipu o ‘discipliniranim’ Nijemcima, već i po broju novozaraženih je posve očito da se odavno razvio osjećaj što se treba reći u javnosti, a što se nakon toga može činiti. Nedavno je na sjeveru Njemačke policija rastjerala dječji rođendan – točnije, 9. rođendan blizanaca posve prosječnih Nijemaca na kojem se okupilo tridesetak gostiju, što roditelja, što mališana. Domaćica se s petero djece sakrila u WC, ali to nije pomoglo: uz mnogo dječjih suza, cike i srdžbe odraslih – ne samo zbog paprenih globa – odredba kako je dozvoljen posjet najviše jedne osobe iz drugog kućanstva je definitivno prekršena.

Ali pogledajmo to i s druge strane: posve sigurno nema jednog jedinog službenika koji je odlučio pristupiti policiji zato da bi rastjerivao dječje rođendane – barem u ovim našim zapadnim demokracijama. Ili pogreb na kojem se okupilo 300 tugujućih. Ili frizera koji je odlučio ipak, makar u Njemačkoj ne smije, šišati svoje mušterije u podrumu – doduše u tom je slučaju nađeno i malo ‘bijelog praha’ tako da je ta intervencija imala barem nekakvog smisla.

I sindikatu policije je prekipjelo kad se ovog siječnja raspravljalo kako bi se trebalo ograničiti kretanje građana na najviše 15 kilometara od mjesta stanovanja. Jer dragi političari, kako si to zamišljate da uopće provedemo? Bodljikavim žicama na ulicama i kontrolom na svakom koraku? Njemačka je ipak nešto drugo od policijske države.

I Angela Merkel je već više puta izjavila kako je ova pandemija ‘izazov stoljeća’, ali ona je tu u prvom redu mislila na izazov javnog zdravlja. No već se pokazalo kako je to golemi izazov i za temelj demokracije: u kojoj mjeri se može imati povjerenje u državne institucije kad je sve teže razaznati istinu od poluistine i gole laži izrečene zbog vlastitog interesa (vidi Washington)?

Tu pak možemo citirati jednog drugog Streecka, Hendrika (nije u nikakvom rodu sa sociologom) pročelnika odjela za virologiju Sveučilišta u Bonnu: već i sama mjera od 50 novozaraženih na 100.000 stanovnika prema kojoj se onda proglašavaju ‘rizične’ države i područja, nema nikakve veze sa znanošću i medicinom. To je politička odluka nastala u strahu od kolapsa sustava medicinske skrbi,  koji je ta ista politika sustavno tjerala na štednju u proteklim godinama.

Nema logike u mjerama. Prodavačica ide na posao i susreće tisuće, a u goste joj može doći samo jedna osoba. Christiane Woopen

Logike u mnogim ovim mjerama protiv pandemije jedva da se može naći – to priznaje i čelnica Etičkog (medicinskog) vijeća Europske komisije, Christiane Woopen u intervjuu za Der Spiegel. I njoj je jasno da su ljudi frustrirani i da se jedva može objasniti nekome tko još mora ići na posao gdje susreće gomilu ljudi – na primjer prodavačica u trgovini – da joj onda u goste kod kuće smije doći samo jedna osoba.

I ona priznaje kako Letimo na slijepo – kako glasi naslov članka, ali i da bi se moglo mnogo postići razmjerno jednostavnim i jeftinim metodama: masovnim ekspresnim testovima koje bi mogao provesti svatko kod kuće, a podržava i nošenje medicinskih FFP2 maski. Makar se i tu mora reći: te maske uopće imaju smisla samo ako ih se ispravno nosi – što jedva tko čini, a povrh toga starijim osobama koje imaju teškoće s disanjem one nipošto nisu ugodne. Ali što se mora …

I na kraju još malo o Nijemcima i logici – kao predmet je to već odavno nestalo iz programa ovdašnjih gimnazija: u susjednoj ulici tu u Kölnu neka, očito već do krajnosti uplašena osoba, napisala je grafit: “Koliko ljudi još mora umrijeti?” I kao nekadašnji student profesora Gaje Petrovića bio sam u golemoj napasti upotpuniti ovaj školski primjer silogizma Barbara i dopisati naravno: “Svi”.  No kako smiju raditi samo trgovine namirnicama, drogerije, apoteke i trafike, do spreja s bojom je teško doći.

I to pokazuje još jednu dimenziju ove, ne pretjerano uspješne borbe protiv pandemije: potpuna nesposobnost naše kulture uopće suočiti se s bolešću, starošću i smrti. Sve to se u našem potrošačkom društvu već odavno ne smatra sastavnim dijelom života, doduše nesretnim, nego izvanrednim i neizdrživim stanjem protiv kojeg se treba boriti, ako treba i tenkovima. A što će biti u ‘novoj normalnosti’ nakon pandemije – to je teško reći.

U jednome moramo razumjeti i virologa Drostena koji cio radni vijek provodi u proučavanju ovih mikroorganizama: ako se postavi pitanje treba li se kladiti na čovjeka ili na virus – tu uopće nema dileme. Virusi su postojali eonima prije čovjeka i nadživjet će sve nas. Kad bi virusi pisali svoju povijest, čovjek ne bi bio niti fusnota. Treba li onda i naš život svesti na preživljavanje?