Zabilješke imigranta u Sjedinjene Države: Nezahvalni smo!

Imigranti su konzistentno najmarljiviji i najpatriotskiji segment američkog stanovništva: njima je upravo najviše stalo do opstanka zemlje koja im je pruzila utočište. Odljev imigrantskih mozgova bio bi katastrofalan (od 85 Nobelovih nagrada koje su došle u SAD od 2000. do danas, 33 došlo je imigrantima), piše Ivo Škorić. Strah od obrazovanih stranaca, posebno Kineza, prisutan je medjutim u obje stranke i možda je još jedini zajednički nazivnik ljevice i desnice

• Autor je od 1984. godine radio na Radiju 101 u Zagrebu, dok ga pod pritiskom režima nisu izbacili kao politički nepodobnog. Pisao je za gotovo sve tzv. omladinske publikacije u bivšoj državi i bio aktivan u mirovnom i ekološkom pokretu. Od 1990. živi u Sjedinjenim Državama, prvih godina kao novinar.  Sad živi u Rutlandu u državi Vermont.

Iako nas neprestano podučavaju kako naše ukupno bogatstvo neprestano raste, većina Amerikanaca to  ne osjeća. Prvo, distribucija ekonomskog rasta u zadnjih nekoliko desetljeća je disproporcionalno pogodovala gornjoj platežnoj petini nauštrb svih ostalih; i drugo, nemjerljive koristi koje svi imamo od besplatnog interneta, Googlea, Twittera, Facebooka, itd. – upravo su to: nemjerljive. Ne pune ni naš želudac ni rezervoar našeg auta niti nam pružaju krov nad glavom. Argument da to ne bi bilo moguće bez koncentracije kapitala na vrhu koja je održala te servise besplatnima za korisnike – stoji. No, čini mi se da bi mi drugi radije da je nešto više novca docurilo u naše džepove tako da možemo platiti naše račune na vrijeme i živjeti sigurnije, da naše zdravlje i obrazovanje naše djece bude pokriveno sigurnošću državnog jamstva a ne milošću filantropa. Jednom riječju: nezahvalni smo.

Nezahvalni smo recimo što postoji GoFundMe, a GoFundMe je doslovce postao substitucija za zdravstveno osiguranje. Umjesto da se rješavanje naših zdravstvenih problema pokrije normalnim zdravstvenim osiguranjem, kakvog nemamo, mi imamo mogućnost da pokrenemo GoFundMe kampanju za prikupljanje novca da bi platili svoje bolničke troškove. I još se bunimo. CEO GoFundMe kompanije kaže da GoFundMe ima godišnje 250,000 kampanja ljudi da pokriju svoje zdravstvene troškove, te da su tokom 9 godina procesirali više od 5 milijardi dolara donacija, od čega je 1/3 bila da se pokriju nečiji zdravstveni troškovi: znači GoFundMe je postao alternativa zdravstvenom, iako njegovi osnivači tvrde nije baš tako bio originalno zamišljen.

Nezahvalni smo prema individualnom dobročinstvu mecena. Bloomberg News izvještava kako studentski zajmovi imaju najveću stopu neplaćanja od svih dugova kućanstava i predvidja da će do 2023. oko 40% korisnika studentskih zajmova ‘defaultirati’ (prestati otplaćivati) , što će naravno izazvati kolosalnu recesiju (jer se radi o tisuću i pol milijardi dolara), veću od one 2008. Tako da je vijest da je bogati financijer Robert Smith odlučio darovati 40 milijuna dolara da plati kompletan studentski dug 396 muškaraca na povijesno crnačkom muškom fakultetu Morehouse College u Atlanti trebala svakako biti dočekana sa oduševljenjem, no primili smo je sa skepsom, u komentaru New York Timesa: “Amerikanci su ponovno reducirani na aplaudiranje djelima filantropa, do kojih je dovela loša javna politika.” Kažem, nezahvalni smo.

Robert Smith lijevo i trenutak kad je objavio da će platiti studentski dug

I umjesto da budemo zahvalni Trumpu i njegovoj politici na skoro punoj zaposlenosti, mi kukamo da previše radimo. Prema Bureau of Labor Statistics, prosječni stalno zaposleni Amerikanac radi 9 sati dnevno, dakle 40-satni radni tjedan je de facto mrtav, jer većina ljudi radi barem 45 sati tjedno, a od stalnih zaposlenika, koji nisu plaćeni na sat, prešutno se očekuje da budu u uredu ili barem na raspolaganju šefovima telefonom i e-mailom 60-80 sati tjedno. Vlasnici redovno štede novac tako da zaposle dvije osobe na poslove za koje bi trebali tri osobe da ih posvršavaju. Nerijetko, zaposlenici jednostavno nemaju vremena brinuti o svojoj djeci, čak ni o kućnim ljubimcima. Dilema je imati posao ili imati djecu. Jer ako si na poslu od 8 ujutro do 7 navečer što još drugo stigneš obaviti tokom dana nego jesti i spavati? Ako imaš psa, pa se pas razboli, moraš ići hitnoj veterinarskoj službi u ponoć, jer je to jedino slobodno vrijeme koje imaš.

Izvor: https://www.bls.gov/charts/american-time-use/emp-by-ftpt-job-edu-h.htm

I u rijetkim kompanijama koje pružaju svojim zaposlenicima plaćeni godišnji odmor, prema podacima Glassdoor-a iz 2017., tipično većina radnika iskoristi godišnje samo polovicu tih dana – u strahu da ako izostanu predugo s posla, netko drugi može doći na njihovo mjesto, svidjet se menadžeru i istisnuti ih s pozicije: zaposlenje u uredu je neprestani rovovski rat niskog intenziteta, opasno je biti odsutan, ljudi na nižim pozicijama se i doktoru boje otići. Da kompanija ne bi pomislila da su joj nezahvalni za nevjerojatnu priliku imanja stalnog (ne-prekarnog) zaposlenja, koju im je pružila.

Zaposleni Amerikanci iskoriste samo pola godišnjeg, za svaki slučaj. Izvor: https://www.glassdoor.com/blog/average-employee-takes-earned-vacation-time-glassdoor-employment-confidence-survey-q1-2014/

Trumpova administracija je odlučila upravljati zemljom više manje po tim istim načelima po kojima lešinarski private equity fondovi  upravljaju preuzetim tvornicama. Sva ministarstva su stavljena pod komandu osoba iz privatnog sektora kojima je glavni interes smanjiti njihov utjecaj i regulativnu sposobnost. Država se duboko zadužuje (to je trend koji raste pod svim predsjednicima, no više pod republikanskim, a Trump je apsolutni rekorder) i taj novac se transferira bogatašima kroz porezne olakšice, dok se otplaćivanje duga tovari na ledja buduće srednje klase, naše djece i unuka. Sakaćenjem državne regulative sve više usluga koje naivno očekujemo da bi država trebala pružati prelazi u domenu filantropije i milosti kapitala.

Čitaoci možda, čitajući pod kakvim jarmom ljudi u SAD žive, nestrpljivo očekuju da će skoro revolucija u Americi. Neće, medjutim. Amerikanci su generalno narod otupio na bešćutnost države koja ga štiti. A štiti ga. Recimo, nakon nekoliko godina sudskog procesa za trovanje stanovnika Michiganskog gradića Flinta vodom punom olova i drugih kontaminanata, na kraju nitko nije proglašen krivim. Djeca mogu slobodno pocrkati, glavno da velikom kapitalu dlaka s glave ne usfali. Tek tu i tamo netko individualno poubija nekoliko pojedinaca koji mu idu na živce na radnom mjestu (slučaj Virginia Beach), no čak i najradiklaniji ljevičari očekuju od revolucionarne socijalne promjene da bude beskrvna i nenasilna.

Napad u Charloteswilleu. Izvor Wikipedia

Jedina ekipa koja zaista ima želudac za nasilje je ona koja glasno podržava Trumpa i prijeti kaosom ukoliko se njega ponovno ne izabere 2020.  Njihov domet nije medjutim dalji od dizanja buke po socijalnim mrežama, demonstracijama mržnje, paradama simboličkog nasilja hodanja pod oružjem i vigilantističkog patroliranja granice, te individualnog terorizma (poput momka koji se autom zabio u demonstrante u Charlotesvilleu), ništa od čega se vlast ne bi mogla vješto i oportuno ograditi, kao da nije ništa kriva za stvaranje atmosfere u kojoj su takvi ispadi mogući, otprilike kao Grabar Kitarović i Plenković nakon Supetra.

Trumpova administracija je, medjutim, što je strukturalno opasnije, pored stvaranja atmosfere u kojoj je nasilje socijalno prihvatljivo, takodjer produbila i jaz polarizacije izmedju država. Nikada u povijesti nisu bile tako velike razlike izmedju politika pojedinih država osim prije gradjanskog rata 1861. – Illinois i Alabama su danas politički toliko daleko kao što su bili Slovenija i Srbija 1988. U svim državnim skupštinama osim Minnesote postoji jasna dominacija jedne političke stranke: u 31 državi dominiraju Republikanci, a u samo 18 Demokrati. U skupštini Minnesote vlada pat pozicija izmedju Demokrata i Republikanaca (u Minnesoti kuću zastupnika kontroliraju Demokrati, a senat Republikanci; na Aljasci senat kontroliraju Republikanci, a kuća zastupnika je podijeljena) te još nisu uspjeli sastaviti proračun za ovu godinu od koje je pola već prošlo.

Tom Walz, poslao Republikance na Jug

Tom Walz, demokratski guverner Minnesote rekao je Republikancima u skupštini da njihovi prijedlozi poreznih olakšica i slabljenja kontrole nošenja oružja spadaju više u Mississippi i Alabamu nego u Minnesotu, potvrdjujući očito političko razgraničenje izmedju država. Kolorado, u kojem Demokrati imaju minimalnu premoć u skupštini, nedavno je bio žrtva ucjene republikanskih skupštinara da se svi prijedlozi zakona moraju pročitati u cijelosti (to su tisuće stranica koje bi trebalo nekoliko dana čitati). Demokrati su problem tehnološki rješili tako da su donijeli u Skupštinu nekoliko kompjutera koji su paralelno čitali tekstove zakonskih prijedloga završivši sve za 8 sati (postoji i YouTube cijelog kakofonskog spektakla).

Kompjutersko čitanje zakona u Senatu države Kolorado

Najčešća pitanja na koja države daju oprečne odgovore ovisno o tome koja stranka kontrolira njihove skupštine su unutrašnjepolitička: pravo na pobačaj, legalizacija marihuane, odobravanje poreznih rezova, podizanje minimalnog dohotka, ograničavanje slobode posjedovanja i nošenja oružja, odnos prema LGBT zajednici i odnos prema imigrantima, te odobravanje otvaranja casina. Dok je u Alabami skupština donosila zakon po kojemu je stavila pobačaj van zakona jednom kad se čuju otkucaji srca fetusa, dakle nakon šest tjedana, a doktorima zaprijetila kaznom zatvora od 99 godina, dotle je u Illinoisu skupština donijela zakon da se pravo na pobačaj zaštiti ustavom njihove države, kako bi nastavilo biti zaštićeno čak i ako se uspije srušiti na saveznoj razini odlukom sudaca koje je Trump posjeo na Vrhovni sud.

Alabama, Louisiana i Mississippi su 3 najsiromašnije američke države, sa najslabijim pravima radnika, najlošijim plaćama, s najviše zdravstveno neosiguranih, najlošije obrazovanim građanima i najkonzervativnijom vlašću.

Sve veće političke razlike medju državama i njihova sve veća medjusobna netrpeljivost su naravno opasne za jedinstvo zemlje, što se stariji stanovnici zemalja bivše Jugoslavije sigurno dobro sjećaju. U Americi medjutim više nema ljudi koji su preživjeli njihov građanski rat pred više od 150 godina da podsjete narod na posljedice smjera kojim su krenuli. Kao što postoje goleme ekonomske razlike izmedju pojedinih EU država – recimo Poljska i Nizozemska ili Hrvatska i Švedska – tako je i u SAD-u. Prosječni dohodak u Alabami je jedva pola prosječnog dohotka u državi Washington. Jug je općenito siromašniji i konzervativniji, sa više imigranata i manjina, i više rasizma i anti-imigrantskog sentimenta. Alabama, Louissiana i Mississippi su 3 najsiromašnije američke države, i prema izvješću US News & World Report, najlošije rangirane države, američki Balkan, gdje se do još pred pedesetak godina linčovalo crnce: sa najlošijim pravima radnika, najlošijim plaćama, najviše zdravstveno neosiguranih, najlošije obrazovanim građanima, i najkonzervativnijom vlašću.

Valeria (kćer) i Oscar Alberto Ramirez, iz El Salvadora, utopili su pokušavajući u SAD dobiti azil. Prema CNN-u, taj dan je još sedam imigranata izgubilo život, no ovi su istaknuti zbog fotografije

Ekonomski bojkoti i antagonističke političke mjere izmedju država su sasvim mogući. Tzv. radikalna, krajnja, ekstremna ljevica, ukoliko takve ovdje ima, neće ništa ozbiljno nasilno učiniti, niti ako Trump ponovno pobijedi, nit ako ne pobijedi, možda netko nekom razbije nos. Njihov desni pandan, koji itekako postoji, obećaje svašta ako Trump ne pobijedi. I moguće je da bude individualnih terorističkih djela, medjutim teško da će išta ozbiljno dugoročno promijeniti. Najveći rizik nasilja je od Trumpove ponovne pobjede i nastavka strukturalnog nasilja, okrutne i bešćutne politike prema slabijima, a naročito prema imigrantima. Trumpova America First politika je suštinski ista kao i originalna America First politika 1940-tih. Brodovi sa Židovima koje bi tada okrenuli od svoje obale nerijetko bi završili u rukama nacista, a njihovi putnici u koncentracionim logorima. Mnogi, koje danas tako vrate u Guatemalu, Salvador, ili Honduras završe mrtvi u noćnim morama nasilja tih zemalja. I još tisuće djece oduzete migrantima na granici nije sa svojim roditeljima, nego u sabirnim centrima ili u skrbi tudjih obitelji: prema izvješću New York Timesa 4500 imigrantske djece seksualno je zlostavljano u skrbi američkih vlasti samo od 2014.-2018.

I nisu samo polupismeni jadnici iz Centralne Amerike danas kao imigranti izloženi šikaniranju, a nismo uopće daleko od dana kada će neka pijana budala izletjeti iz bara vičući “tko je ovdje Meksikanac? Čuo sam španjolski!”, nego je i obrazovana elita medju imigrantima izložena istom America First tretmanu. Posebno velike probleme trenutno imaju Kinezi. Trumpova država ih sve sumnjiči da su špijuni kineske države ovdje na zadatku da ukradu američko intelektualno vlasništvo. Taj trgovinski rat nije ograničen samo na carinske stope i na Huawei: svaki obrazovani Kinez ovdje je također pod sumnjom. Čak i u djelatnostima koje bi načelno trebale biti tretirane kao djelatnosti za dobrobit čovječanstva kao npr. nalaženje lijeka za rak, gdje bi brza razmjena ideja i kolaboracija ljudi cijelog svijeta trebala biti prioritet iznad čuvanja patenata u jednoj zemlji, koneski su stručnjaci pod sumnjom za špijunažu. Iz medicinskog istraživačkog centra u Houstonu u Teksasu izbačeno je dvoje vodećih stručnjaka Kineza.

Imigranti su konzistentno najmarljiviji i najpatriotskiji segment američkog stanovništva: njima je upravo najviše stalo do opstanka ove zemlje koja im je pruzila utočište. Odljev imigrantskih mozgova bio bi katastrofalan (od 85 Nobelovih nagrada koje su došle u SAD od 2000. do danas, 33 došlo je imigrantima) za ovu zemlju. Vrlo brzo ljudi ne bi imali nit kuću nit okućnice. Bez intelektualnog kapitala, koji obrazovani imigranti svakog dana kreiraju za Ameriku, ekonomija bi začas bila u kaosu, gradovi u ratu, a sela zarasla u korov. I to sve bez rata i otvorenog nasilja. Strah od obrazovanih stranaca, posebno Kineza, prisutan je medjutim u obje stranke i možda je još jedini zajednički nazivnik ljevice i desnice: u New Yorku, na primjer, lijevi gradonačelnik DeBlasio vodi kampanju za ukidanje posebnog testa za upis u specijalizirane srednje škole u nadi da ograniči natpolovičnu dominaciju Kineza u tim školama, a, tko zna, za 30 godina možda nam jedan od tih učenika postane predsjednik i spasi nas od samih sebe. Nezahvalni smo.