TRI RASPRAVE O POPULIZMU (3)

Zašto su obespravljeni birači izabrali desne, a ne lijeve populiste? Teorije o vođi i autoritarnoj ličnosti

Božo Kovačević / 24. lipnja 2019. / Članci / čita se 10 minuta

U trećem članku o populizmu Božo Kovačević sintetizira uvide prethodna dva članka, a zatim posebnu pažnju posvećuje definiciji populizma i analizama Jan-Wernera Müllera koji ističe da „nijedan desni populist još nije došao na vlast nigdje u Zapadnoj Europi ili Sjevernoj Americi bez suradnje konzervativnih elita“

Autori čije su knjige okosnica prethodnih nastavaka, Klaus von Beyme i William Davies, kao i mnogi drugi, zaokupljeni su pitanjem kako osigurati opstanak demokracije u sudaru s populizmom, ponajprije s desnim populizmom. Obojica međutim populizam ne smatraju samo opasnošću za demokraciju nego i izazovom za poboljšanje načina funkcioniranja demokratskih institucija. Beyme predlaže integraciju desnih populističkih stranaka i pokreta u sustav neodemokracije, a Davies pledira da mainstream političari počnu uvažavati činjenicu da se na birače ne može utjecati samo pozivanjem na razum i iznošenjem statističkih podataka nego i apelom na emocije te pokazivanjem suosjećanja. Čini se da je Davies sklon stajalištu – premda to u knjizi nije izravno rečeno – da se desnom populizmu treba suprotstaviti lijevim populizmom. Da lijevi populizam nije tako velika opasnost za demokraciju kao desni populizam, procjenjuje i Beyme.

Sve što je Davies rekao o psihologiji gomile i važnosti očekivanja birača da im politički lider bude blizak poznato je ne samo desnim, nego i lijevim političarima. Sve to kao i različite interpretacije istih statističkih podataka dostupne su lijevima, desnima i mainstream političarima. Kako su se tim spoznajama uspješno okoristili samo desni populisti? Pitanje je to aktualnije ako se uzme u obzir da su se desnim populistima u Americi priklonili bivši glasači Demokratske stranke, a u Europi nekadašnji glasači socijaldemokratskih stranaka.

Ako se raspravlja samo o načinima vođenja i o osobinama vođa a ne i o sadržaju neke politike i vrijednosnog sustava na kojem je zasnovana, onda se radi o izjednačavanju poslovnog i političkog vodstva.

Na pretpostavci da su raspoloženja i opredjeljenja birača promjenjiva zasniva se politička agitacija i vođenje kampanja. Da li će pridobivanje birača biti posljedica samo uspješne propagande koju je neka stranka izabrala da bi dobila glasove, ali ne i zato što je namjeravala provesti u djelo obećanja i ne zato što joj je stalo do očekivanja birača? Ako je izborni uspjeh rezultat isključivo uspješne kampanje i manipulacije osjećajima i očekivanjima birača, što je s istinskim uvjerenjima političara? To je pitanje osobito važno kad su u pitanju populistički političari. Opredjeljuju li se oni kao desni ili lijevi samo zato što pretpostavljaju da se to sviđa ljudima čije glasove žele osvojiti?

Ako se raspravlja samo o načinima vođenja i o osobinama vođa a ne i o sadržaju neke politike i vrijednosnog sustava na kojem je zasnovana, onda se radi o izjednačavanju poslovnog i političkog vodstva. Teorije poslovnog leadershipa govore da je dobar menadžer onaj koji zaposlenike uspije uvjeriti da je blizak sa svakim od njih i da o svakom vodi računa premda je njegova jedina zadaća i jedina briga da postigne što veće produktivnost i profit.

Usklađena negativna reakcija mainstream političara – ponajprije kršćanskih i socijalnih demokrata u Europi – na protestne populističke pokrete i stranke kao da je pružila argumente za tvrdnje populista da ti političari ne predstavljaju građane, nego se brinu o svojim privilegijima. Tim političarima je više stalo do stabilnosti sustava unutar kojeg su oni elita nego do rasprave o problemima građana i mogućim rješenjima pod cijenu promjena koje dovode u pitanje status quo.

„Ako narodnu suverenost uzmemo za samu bit liberalne demokracije, onda je populizam legitimna pojava, ali je i bezobrazno neželjeno dijete kojeg se otac odriče“, konstatirala je jedna istraživačica fenomena populizma (Bogdanović 2018:65). Beyme i Davies nastoje prevladati taj sindrom neželjenog djeteta u odnosu liberalne demokracije prema populizmu.

Populistička je svaka politika kojom se određeni lider ili stranka predstavlja kao izraz volje cijelog naroda. Za Müllera su svi populisti isti i jednako opasni

Beymeu i Daviesu zajedničko je naglašavanje razlika između lijevog i desnog populizma. Time se – što eksplicitno, što implicitno – ograđuju od stajališta Jan-Wernera Müllera, jednog od istaknutijih teoretičara populizma. U knjizi What Is Populism? on daje jednostavan odgovor. Populistička je svaka politika kojom se određeni lider ili stranka predstavlja kao izraz volje cijelog naroda, dakle, ne kao izraz interesa ili volje određene društvene skupine. Kad se izbore za vlast, populisti teže promjenama institucija liberalne demokracije na način da osiguraju svoj trajni ostanak na vlasti. Njihovo shvaćanje da je demokracija moguća samo kao izravno iskazivanje volje naroda bez poštovanja ustavom definiranih načela i zakonskih procedura redovito dovodi do ugrožavanja ravnopravnosti svih pred zakonom, nepoštovanja prava manjina, uključujući i opoziciju, te do korupcije. Za Müllera su svi populisti isti i jednako opasni za poredak liberalne demokracije.

U knjizi What Is Populism? Müller  ne pravi razliku između Peróna, Trumpa, Putina, Erdogana, Chaveza, Orbana, Kachzyńskog, Marine Le Pen i Pepe Grilla. Ne smatra relevantnom razliku između lijevog i desnog populizma. Ne primjećuje da se ta razlika, primjerice, iskazuje u poimanju onoga narodnoga mi koje se određuje nasuprot eliti. Za ljevičare taj mi može uključivati sve slobodoljubive i pravdoljubive obespravljene ljude neovisno o porijeklu, rasi, naciji, vjeri, spolu ili seksualnoj orijentaciji dok su desni populisti skloni isključivanju pojedinih manjinskih skupina iz narodnog korpusa optužujući elite da su omogućile neopravdano privilegiranje tih manjina. Premda deklarativno usmjeren protiv elita, desni se populizam nerijetko iskazuje kao diskriminacija različitih manjina.

Jedan svoj recentni članak Müller je posvetio desnom populizmu, time implicitno priznajući postojanje razlike između lijevog i desnog populizma. Ustvrdio je da nedvojbeno postoji obitelj desnih populista u koju je uvrstio Orbána, Erdoğana, Kaczyńskog, Trumpa, indijskog premijera Modija, Netanyahua i novog brazilskog predsjednika Bolsonara. Desni populisti su proizveli „zajedničko autoritarno-populističko umijeće vladanja“. To umijeće „zasnovano je na nacionalizmu (često s rasističkim naglascima), pljačkanju države za ciljeve stranačkih lojalista i, manje uobičajeno, zaštiti ekonomije da bi se zadržala politička vlast: kombinacija kulturnog rata, starateljstva i masovnog klijentelizma (Müller 2019)“.

Kao što su liberalne demokracije sposobne učiti na greškama, za to su sposobni i novi desni populisti. Oni neće ponoviti greške nacista i fašista iz 20. stoljeća izravno primjenjujući masovnu represiju. No, oni neprestano polariziraju svoja društva inzistirajući na pravim Turcima, Indijcima, Mađarima ili Amerikancima dok sustavno instaliraju kleptokraciju, mogućnost da se njima bliski ljudi, nerijetko rođaci, bogate radeći za državu ili s državom. Bitna razlika u odnosu na velike autoritarne sustave 20. stoljeća koji su provodili masovne zločine sastoji se u tome što suvremeni režimi desnog populizma moć države ne koriste da bi progonili nedužne već da ne bi progonili krivce. Ti režimi su, zapravo, države kojima upravljaju pretvorili u mafijaške države.

Socijaldemokrati su propustili se zauzimati za interese ostataka industrijskog proletarijata i različite kategorije sudionika tržišta rada u 21. stoljeću kao što su prekarijat ili cybertarijat

Uspjeh desničarskih populističkih stranaka i političara liberali pogrešno tumače kao znak neprosvijećenosti, povodljivosti ili neinformiranosti prosječnih birača, tvrdi Müller. Oni zaključuju da je potrebno aktivirati osigurače koji će onemogućiti neodgovorno ponašanje birača koji populiste dovode na vlast. Time samo pojačavaju nepovjerenje populista u njihovu politiku i u sustav liberalne demokracije. Ti liberali previđaju činjenicu da „nijedan desni populist još nije došao na vlast nigdje u Zapadnoj Europi ili Sjevernoj Americi bez suradnje konzervativnih elita“ (Müller 2019). Konzervativni birači su u slučaju Trumpa i Brexita učinili ono što su im pripadnici konzervativne elite preporučili. Nisu konzervativni birači preko noći masovno postali desni ekstremisti, tvrdi Müller.

Čini mi se da Müller ipak nedovoljno uvažava činjenicu da Trump nje pobijedio samo zato što su za njega glasali birači Republikanske stranke nego i tradicionalni birači Demokratske stranke. Što je to u politici Demokratske stranke bilo pogrešno, a što u Trumpovoj politici toliko privlačno da su ti glasači promijenili svoju političku orijentaciju? S obzirom na europska iskustva prema kojima su za izborne uspjehe desnih populista bili zaslužni ponajprije bivši socijaldemokratski glasači koji su napustili svoja dotadašnja uvjerenja, opravdano je postaviti pitanje o razlozima za takvo ponašanje.

Müller  ne pravi razliku između Peróna, Trumpa, Putina, Erdogana, Chaveza, Orbana, Kachzyńskog, Marine Le Pen i Pepe Grilla.

Očit razlog je nezadovoljstvo činjenicom da su socijaldemokrati u Europi postali stranka neoliberalnog statusa quo umjesto da budu akteri iznalaženja pravednijih alternativa. Propustili su snažnije  se zauzimati za interese ostataka industrijskog proletarijata i za različite kategorije sudionika tržišta rada u 21. stoljeću kao što su prekarijat ili cybertarijat. Izostanak bilo kakvog oblika solidarnosti etablirane europske socijaldemokracije sa društvenim skupinama koje su bile žrtve nametnute politike proračunske štednje u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj i Portugalu može biti dio objašnjenja za slabljenje biračke podrške europskim socijaldemokratskim strankama. No, ako su bili razočarani politikom socijaldemokracije, zašto se nekadašnji njihovi birači nisu opredijelili za lijeve populističke stranke nego za desne?

Bez proučavanja načina formiranja ličnosti i procesa socijalizacije kao i bez uvažavanja svih relevantnih utjecaja visoko tehnologiziranog okoliša u kojem živimo, bit će nemoguće razumjeti načine formiranja stavova i predviđati ponašanje potencijalnih birača

Za iznalaženje odgovora na ta pitanja nije dovoljno koristiti samo instrumentarij politologije. Potrebno je okrenuti se socijalnoj psihologiji, političkoj psihologiji i psihologiji kolektiva. Osobito je iznenađujuće da Davies, koji se oslanja na Le Bona i Bernaysa, ne spominje ni bogatu tradiciju proučavanja autoritarne ličnosti kao jedne od psiholoških predispozicija za usvajanje radikalno desničarskih ideologija, ni bogatu riznicu primjera i spoznaja u disciplinama koje sam spomenuo. Bez proučavanja načina formiranja ličnosti i procesa socijalizacije kao i bez uvažavanja svih relevantnih utjecaja visoko tehnologiziranog okoliša u kojem živimo, bit će nemoguće razumjeti načine formiranja stavova i predviđati ponašanje potencijalnih birača.

Otvorenošću prema populizmu, prema izrazima nezadovoljstva načinima funkcioniranja institucija predstavničke demokracije i spremnošću za neprestano problematiziranje i preispitivanje mogućih oblika sudjelovanja u političkom odlučivanju što je moguće šireg kruga građana Beyme i Davies su, svaki na svoj način, pokazali kakav smjer razmišljanja može dovesti do iznalaženja načina za opstanak liberalne demokracije. Beymeova koncepcija neodemokracije koja integrira desni populizam kao svojevrsnu prepreku širenju utjecaja desnog ekstremizma i Daviesov poziv da mainstream političari u većoj mjeri počnu uvažavati stajališta, očekivanja, želje i osjećaje ljudi o čijim sudbinama odlučuju i o čijim glasovima ovise predstavljaju svojevrsni apel europskim centrističkim strankama da na populistički izazov ne odgovaraju samo obranom statusa quo i tvrdnjama da njihove politike nemaju alternativu. To je ponajprije poziv na političku mobilizaciju i upozorenje da budućnost demokracije treba graditi na participaciji što većeg broja građana i njihovom pridobivanju za ideje slobode, ravnopravnosti i vladavine prava, a ne na pokušajima apriornog isključivanja nepodobnih skupina ma koliko nam se njihova stajališta činila neprihvatljivima.

Literatura:

Beyme, Klaus von (2018), From Post-Democracy to Neo-Democracy, Springer International Publishing

Bogdanović, Mira (2017), Populistički odgovor na demokratski deficit, Političke perspektive, Vol.7, No. 1-2, 61-67

Mudde, Cas (ed)(2017), The Populist Radical Rught. A Reader, New York: Routledge

Müller, Jan-Werner (2016), What Is Populism?, University of Pennsylvania Press

Müller, Jan-Werner (2019), Populism and the People, https://www.lrb.co.uk/v41/n10/jan-werner-muller/populism-and-the-people?utm_source=LRB+icymi&utm_medium=email&utm_campaign=20190528+icymi&utm_content=ukrw_nonsubs_icymi

Panizza, Francisco (ed)(2005), Populism and the Miror of Democracy, London and New York: Verso