Zagrebačko sveučilište: Zakon po zakon, tragedija

Zagrebačko sveučilište upravo je dobilo novog-starog rektora, Stjepana Lakušića. Tim povodom o 60 godina propadanja hrvatskog visokog obrazovanja, propuštenim prilikama i namjernim devastiranjima sustava piše Hrvoje Kraljević, bivši ministar znanosti. Bilo bi karikaturalno da nije tragično, misli Kraljević, i podsjeća na sve one korake koji su doveli do toga da, na primjer, aktualni rektor u Senat kooptira 10 posto glasača koji ga biraju.

• Naslovna fotografija: Stjepan Lakušić. (Luka Antunac / PIXSELL)

• Autor je matematičar, član HAZU i bivši ministar znanosti i tehnologije.

Nije mi lako ni razgovarati, a kamoli pisati o Zagrebačkom sveučilištu. U ovih šezdesetak godina koliko sam tu prisutan, u nekim ključnim trenucima kad je bilo jasnih naznaka da bi se mogla dogoditi pozitivna promjena krenulo se u krivom smjeru.

Nakon lijevo orijentiranog studentskog bunta 1968. godine, a naročito nakon priključenja studenata „hrvatskom proljeću“ 1971. godine, vlast u tadašnjoj državi smatrala je opasnošću imati snažnu i dobro organiziranu akademsku zajednicu profesora i studenata. Uskoro se postupilo po staroj formuli „podijeli pa vladaj“. Samoupravna transformacija privrede donošenjem Zakona o udruženom radu proširila se Šuvarovim Zakonom o usmjerenom obrazovanju i na visoko obrazovanje. Sveučilište se nije nastavilo razvijati u jedinstvenu jaku ustanovu nego je postalo zajednica fakulteta, umjetničkih akademija, a i postojećih znanstvenih instituta, vezanih samo prilično labavim samoupravnim sporazumom. Svaka od tih sastavnica razvijala se sasvim neovisno od drugih. U Zagrebačko sveučilište postupno su ugurane i gotovo sve postojeće više škole – oduprla se tome samo Viša tehnička škola „Rade Končar“ – sadašnje Tehničko veleučilište. Izbor rektora tada nije bila u nadležnosti Senata, koji se tada zvao Znanstveno–nastavno vijeće sveučilišta i bio sastavljen od svih dekana, nego Skupštine sveučilišta koja se sastojala od po jednog predstavnika svake potpisnice samoupravnog sporazuma o udruživanju u sveučilište i nekolicine studentskih predstavnika.

Nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj na Zagrebačkom sveučilištu osjećala se jaka želja za normalnijim ustrojem sveučilišta, a i uvjerenje da akademska zajednica treba svoje potencijale upotrijebiti ne samo za poučavanje novih budućih stručnjaka i znanstvenika nego i za razvoj i napredak društva u cjelini. Dugo su trajale rasprave o novom ustroju sveučilišta, posebno o tome trebaju li fakulteti i umjetničke akademije zadržati pravnu osobnost ili biti integrirani u jednu ustanovu. Nažalost, pobijedili su pristalice ovog prvog i novim Zakonom o visokom obrazovanju država je samo svakom od postojećih četiriju sveučilišta prenijela osnivačka prava nad samostalnim pravnim osobama – eksplicitno popisanim svim tada postojećim fakultetima i umjetničkim akademijama. Postojeći znanstveni instituti postali su predmetom drugog zakona – Zakona o znanstvenoj djelatnosti. Stupanjem na snagu tih dvaju zakona znanstveni instituti prestali su imati ikakve formalne veze sa sveučilištem, a prestala je postojati i Skupština sveučilišta. Doduše, iako nepredviđeno Zakonom i dalje je neko vrijeme postojalo i djelovalo Predsjedništvo skupštine.

Vrlo je nespretna i nesretna bila silna isprepletenost tih dvaju zakona, a i nedovoljno jasno utvrđene zadaće i nadležnosti dvaju uvedenih vijeća – Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu i Nacionalnog vijeća za znanost. To je uzrokovalo brojne komplikacije, nepotrebna odugovlačenja, a katkada i blokade. Izmjenama dvaju zakona u kasnim devedesetima prošlog stoljeća nije se puno postiglo.

Nakon izbora 2000. godine pokrenuta je priprema sveobuhvatne reforme u visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti s vrlo jasnim ciljem integracije sveučilišta, ali ne u smislu centralizacije odlučivanja nego uz puno uvažavanje akademske samouprave i specifičnosti pojedinih područja znanosti i umjetnosti, a i uključivanju Hrvatske u Bolonjsku deklaraciju. Ta je deklaracija donesena 1999. godine u Bologni s motivom da se europska sveučilišta kvalitetom približe tada puno uspješnijim vodećim američkim sveučilištima. Hrvatska iz meni nejasnog razloga nije postala njezinom potpisnicom unatoč prisustvu tadašnje ministrice znanosti. Hrvatska je među potpisnice bila prihvaćena tek na ministarskom sastanku u Pragu 2001. godine. To se dogodilo unatoč konstataciji u elaboratu „Trends in Learning Structures“, koji je bio rezultat pripremnog sastanka u Salamanci. U tom su tekstu bila detaljno opisana stanja visokog obrazovanja u svih 29 tadašnjih potpisnica Bolonjske deklaracije, ali i u ostalim europskim državama. U vezi s Hrvatskom konstatirano je da rascjepkanost sveučilišta u brojne pravne osobe u potpunosti onemogućuje glavne ciljeve tzv. Bolonjskog procesa. Odluka da se Hrvatska ipak prihvati među potpisnice donesena je upravo zbog činjenice da se u Hrvatskoj provode ozbiljne pripreme za reformu visokog obrazovanja, i to upravo s ciljem integracije sveučilišta i efikasnog uključivanja u Bolonjski proces.

• Zakon bačen u smeće

Nažalost, iako je nacrt novog Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti prošao dio procedure u Vladi i čekao očitovanja nekih drugih ministarstava, nije se dogodilo upućivanje na prvo čitanje u Saboru. U međuvremenu je došlo do rekonstrukcije Vlade i novi ministar znanosti u potpunosti je otklonio nastavak postupka. Zajedno s budućim predsjednikom RH pripremio je sasvim novi i bitno drugačiji tekst zakona. Tada sam izjavio da su pripremljeni zakon bacili u smeće i napisali smeće koje postalo zakon.

Neki će vjerojatno smatrati da je ovo što sam gore napisao (a posebno ova zadnja gruba rečenica) rezultat moje frustracije zbog neuspjeha najavljivane reforme. Doista, možda ima i elemenata toga, ali ipak glavni razlog što sam sve ovo napisao u tekstu, koji je zapravo bio naručen kao osvrt na postupak izbora novog zagrebačkog rektora, jest da sam duboko uvjeren da je tadašnje odustajanje od prave reforme uzrokovalo da je malo pomalo upravljanje Zagrebačkim sveučilištem, a i sam izbor rektora, poprimilo nevjerojatne karakteristike koje bih nazvao karikaturalnim da nisu zapravo izuzetno štetne i duboko tragične.

Tadašnje odustajanje od prave reforme imalo je za posljedicu i potpuno pogrešan ulazak u Bolonjski proces s nakaradno ogromnim brojem preddiplomskih studija koji su unatoč naziva „sveučilišni studiji“ potpuna suprotnost ideji Bolonjskog procesa i sasvim zatvoreni unutar fakulteta. Upravo ono na što se upozoravalo u spomenutom pripremnom dokumentu iz Salamance.

Nakon donošenja spomenutog lošeg Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju 2003. godine bilo je nekoliko pokušaja popravljanja sustava znanosti i visokog obrazovanja. Za vrijeme mandata ministra Radovana Fuchsa u Vladi koju je vodila Jadranka Kosor bili su pripremljeni nacrti triju zakona – Zakona o znanstvenoj djelatnosti, Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o sveučilištu. Uvjeren sam da bi ti tzv. „Fuchsovi zakoni“, uz nužne manje preinake i usklađenja vodili prema boljoj budućnosti u ovim važnim djelatnostima. Međutim, snažan otpor vodstva Zagrebačkog sveučilišta (tada je rektor bio Aleksa Bjeliš), ali i nekolicine sveučilišnih profesora iz različitih stranaka koji su u to vrijeme bili saborski zastupnici, doveo je do toga da je nakon dviju tematskih sjednica saborskog Odbora za znanost, obrazovanje i kulturu i taj pokušaj pao u vodu. Izmjene donesene za vrijeme ministra Jovanovića i njegovog zamjenika Zelenike bile su rezultat velikih kompromisa pod pritiskom istih sveučilišnih zagovaratelja statusa quo, a i neke odredbe bile su ili ukinute ili revidirane odlukama Ustavnog suda. U drugom mandatu ministra Fuchsa pripremljen je i u listopadu 2022. godine donesen novi Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti. Nažalost, ogromni kompromisi proizveli su tekst koji je bio isuviše blijeda slika prije spomenutih „Fuchsovih zakona“ i nije doprinio nikakvom poboljšanju.

U vezi s postupkom izbora rektora Zagrebačkog sveučilišta valja spomenuti i neke izmjene Statuta sveučilišta. Posebno bih istaknuo dvije koje bitno utječu na postupak izbora. Prilikom prve kandidature prof. Alekse Bjeliša za rektora Statut Zagrebačkog sveučilišta određivao je da izbor rektora bude izrazito demokratičan, bez prave mogućnosti da se glasovi potrebni za većinu osiguraju obećanjima „ispod stola“. Biračko tijelo nije bio samo Senat koji je imao sedamdesetak članova i sastojao se pretežno od dekana i nekih prodekana fakulteta i umjetničkih akademija, nego i svi članovi svih 6 vijeća područja – Vijeća prirodoslovnoga područja, Vijeća tehničkoga područja, Vijeća biomedicinskoga područja, Vijeća biotehničkoga područja, Vijeća društveno–humanističkoga područja i Vijeća umjetničkoga područja. Svako od tih vijeća sastoji od 25–50 članova. Dakle, biračko tijelo sastojalo se od ukupno preko 250 članova i bila je vrlo mala šansa da se izabere kandidat koji nije opće prihvaćen. Tada su vrlo važnu ulogu imali programi kandidata. Da je takva odredba ostala u Statutu sigurno ne bi došlo do izbora takvih rektora kakva su posljednja dva.

• Senat je izmijenio Statut

Prvi izbor prof. Alekse Bjeliša za rektora prošao je teškom mukom, tek nakon tri postupka s po dva kruga glasanja i tek nakon što se nakon predzadnjeg kruga glasanja, u kojem su dva kandidata dobila jednak broj glasova, onaj drugi povukao, pa se u posljednjem krugu glasalo samo o prihvaćanju ili neprihvaćanju jednog kandidata – Alekse Bjeliša. Nažalost, tijekom prvog Bjeliševog mandata Senat je izmijenio Statut i isključio članove vijeća područja iz biračkog tijela; od tada rektora bira sam Senat. To je omogućilo lagan reizbor Bjeliša u drugi četverogodišnji mandat. No omogućilo je i izbor sljedećeg rektora Damira Borasa, a zatim i njegov reizbor unatoč neusporedivo kvalitetnijem protukandidatu.

Borasovih 8 godina na mjestu rektora obilježio je velik broj nevjerojatnih afera kakve su u Zagrebačkom sveučilištu prije toga bile nezamislive. Po mišljenju mnogih bilo je i više kršenja zakona – među ostalim protuzakonito osnivanje sveučilišnog odjela i ogromno povećanje broja zaposlenih u Rektoratu i u novoosnovanom  sveučilišnom odjelu. Još uvijek je u tijeku istražni postupak nakon provedenog financijskog nadzora, a nalaz tog financijskog nadzora proglašen je tajnim i unatoč opetovanim traženjima još uvijek ga nisu dobili na uvid članovi saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu. Odmah nakon nastupa Damira Borasa na dužnost rektora potpuno se odustalo od vrlo kvalitetne i obećavajuće srednjoročne Strategije razvoja Zagrebačkog sveučilišta koja je donesena pred kraj drugog Bjeliševog mandata i bila rezultat vrlo velikog angažmana brojnih uspješnih i uglednih sveučilišnih profesora. Osim toga, potpuno je marginaliziran utjecaj bilo kojeg stručnog sveučilišnog povjerenstva i odbora, osobito onog proračunskog.

Pred kraj ovih katastrofalnih dvaju Borasovih mandata nadao sam se da je dosegnuto dno i da ne može biti gore. Međutim, kao i mnogo puta ranije moja se nada izjalovila. Ovo što se događalo tijekom prvog mandata rektora Stjepana Lakušića znatno je gore i kao što je u jednom od svojih nedavnih tekstova konstatirala novinarka Telegrama Dora Kršul koja uporno i vrlo profesionalno prati događanja u akademskoj zajednici: „Zagrebački rektor postigao je nemoguće: Sveučilište vodi tako da Borasovo vrijeme djeluje kao oaza slobode“. Teško je uopće pobrojati sav voluntarizam u donošenju odluka i sve protuzakonitosti tijekom protekle tri i po godine pa se i neću u to upuštati. One se sve mogu pronaći u tekstovima Dore Kršul u Telegramu. Spomenut ću samo da brojne nezakonitosti nisu samo dojam sa strane nego su i potvrđene mišljenjem Povjerenice za informiranje, a i nizom sudskih odluka i Trgovačkog i Upravnog i Vrhovnog suda. Njegov protukandidat prof. Ivan Koprić u nedavnom intervjuu konstatirao je „Sveučilište ima poluvojnu organizaciju u kojoj svi samo šute“. Nažalost, sve ovo prolazi bez ikakve reakcije Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih – ono se uporno ponaša u skladu s uzrečicom „ne bi se štel mešati“.

Napokon, spomenut ću još jednu za izbor rektora izuzetno važnu izmjenu Statuta Sveučilišta u Zagrebu. Naime, u novom Zakonu o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti iz meni nejasnog razloga iščezla je odredba koja je bila prisutna u svim prethodnim zakonima. Sada više nije protuzakonito da prorektori imaju pravo glasa na sjednicama Senata, pa i na onoj izbornoj. Sveučilište u Zagrebu to je odmah iskoristilo i po Statutu donesenom nakon stupanja na snagu Zakona prorektori su članovi Senata s pravom glasa. To je posebno važno u slučaju kad se postojeći rektor kandidira za još jedan mandat. Naime, prorektore Senat imenuje na prijedlog rektora, jer, naravno, sasvim je logično da rektor odabire i predlaže svoje najbliže suradnike. Nadalje, sada više nije kao nekada da se imenuju dva ili tri prorektora (nastava, znanost, umjetnost) nego ih može biti 8, dakle, oni mogu tvoriti više od 10% članova Senata. Sada ih ima 7 jer je prorektorica Anamarija Musa s Pravnog fakulteta razriješena (da li pod pritiskom?) nakon što je postalo jasno da će protukandidat za rektora postati profesor Ivan Koprić, dekan Pravnog fakulteta.