Zašto evangelički kršćani podržavaju Donalda Trumpa? Paralele s kraljem Kirom

Donald Trump se ni najmanje ne doima usklađen s vrijednostima konzervativnih evangeličkih kršćana, no unatoč tome on uživa njihovu snažnu podršku, piše Jeremy Shearmur u svojoj dubinskoj analizi ovog fenomena. Ulazi u povijest konzervativne kršćanske kulture u Americi, i objašnjava kako je Trump zadobio podršku ne kao osoba kršćanskih vrlina, već kao osoba koja ispunjava ciljeve evangeličkih kršćana.

• Naslovna fotografija: Donald Trump pozira s Biblijom ispred episkopske crkve Svetog Ivana 1. lipnja 2020., nakon što je naložio organima zakona da suzavcem i mjerama prisile rasčiste prosvjednike na putu od Bijele kuće. (Slika u javnom vlasništvu)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

Jedino još božja intervencija može spriječiti Donalda Trumpa da postane republikanski kandidat za predsjednika SAD-a. Jedna važna značajka procesa izbora kandidata – kao što se očitovalo u pretežno ruralnoj državi Iowi – bila je snažna podrška koju je Trump dobio od konzervativnih evangeličkih kršćana.

Tu podršku danas uzimamo zdravo za gotovo, ali vrijedi stati i razmisliti o tome kako se to dogodilo. Jer Donald Trump – bezobrazni poduzetnik s iskustvom u nekretninama u New Yorku, koji se ni najmanje ne doima usklađen s vrijednostima konzervativnih evangeličkih kršćana – baš i ne izgleda kao osoba koju bi oni mogli podržati.

Trumpova popularnost i način na koji je preuzeo republikansku stranku bili su podosta zbunjujući za one koji ga ne vole, bili oni ‘liberalni’ u američkom smislu, ili čak konzervativni u tradicionalnijem smislu. Ispovijesti osoba iznutra, onih koji su mogli detaljno izvijestiti o njegovom prvom predsjedničkom mandatu, razotkrile su priču o potpunom kaosu i Trumpovim impulzivnim odlukama. Istovremeno, njegov stil u javnim nastupima nalikuje na nametljivog prodavača koji je izrastao iz kulture američkog profesionalnog hrvanja, u kojemu su duhovito ali oštro zlostavljanje protivnika i pričanje lovačkih priča standard. (Uistinu, Trump je i sam u jednom trenutku bio uključen u nestašluke ‘Svjetske hrvačke federacije’, koja je bila posebno vješta u tome. [1])

Međutim, bilo je zanimljivo vidjeti da su se u New York Timesu – novinama izrazito ‘liberalnog’ karaktera – nedavno pojavile kolumne ljudi koji inače ne podržavaju Trumpa, no tvrde da se on barem osvrće na brige mnogih običnih Amerikanaca. Pitanja koja se spominju uključuju probleme postindustrijskog gospodarstva i imigracije preko meksičke granice. To se može usporediti s problemima s kojima se demokrati suočavaju s kandidatom – predsjednikom Bidenom – za kojeg mnogi smatraju da je prestar za taj posao, te s entuzijazmom radikala čije brige donose nemir mnogim drugim Amerikancima. Također je vrijedno napomenuti da je navodno Trump imao značajne koristi od toga što su mlađi ljudi preuzimali svoje vijesti s društvenih medija, poput Tik Toka, od kojih su dobili neopravdano pesimističan pogled na stanje američkog gospodarstva pod Bidenom. Isto je zanimljivo vidjeti izvješća da se pogledi Trumpovih pristaša na ono što se događa u gospodarstvu više povezani uz njihovu političku pripadnost nego uz realnost situacije. Uz sve to, postoji posebno pitanje koje se tiče američkih evangeličkih kršćana, a koje valja ispitati.[2]

• Evangelici u Americi

Ameriku su u početku naselili konzervativno orijentirani protestanti, koji nisu voljeli Anglikansku crkvu. Država je uvela političke mjere koje su omogućile vjersku slobodu. Od tada su njezin dominantni karakter oblikovali protestanti iz Britanije i sjeverne Europe. Također je doživjela i niz konzervativnih kršćanskih vjerskih obnova. One su obično bile emocionalnog karaktera i ostavile su za sobom stanovništvo koje je bilo izrazito individualističko, konzervativno u svom kršćanstvu i naglašavalo je važnost obiteljske zajednice, a ne državne podrške.

Tijekom devetnaestog stoljeća došlo je do razvoja događaja koji su doveli do promjena kod dijela, nazovimo je tako, intelektualne elite u Sjedinjenim Državama. Ideje u geologiji, a zatim i utjecaj Darwinova rada, doveli su do sumnji u doslovno tumačenje Postanka. Probleme su također postavile i tendencije u biblijskoj kritici – kako tekstualne tako i reinterpretacije religijske povijesti u smislu Hegelovih ideja o razvoju shvaćanja stvari u različitim razdobljima. Tijekom vremena, inicijalni, široko konzervativni vjerski pristup sveučilišta okrenuo se prema liberalnom i na kraju više sekularnom smjeru. Tijekom dvadesetog stoljeća liberalne ideje o tumačenju kršćanstva postajale su sve dominantnije.[3] Ta pitanja nisu bila potpuno izravna, a na Princetonskom teološkom fakultetu postojala je moćna intelektualna tradicija izrazito konzervativne misli.

Naslovnica Washington Timesa na kojoj se prati ‘majmunsko’ suđenje Scopesu.

Međutim, s vremenom su se obični evanđeoski kršćani počeli osjećati ugroženima zbog smjera kojim su kretale politika i kultura oko njih. Sama je Amerika postala pluralističnija u vjerskim pogledima, s useljavanjem većeg broja katolika i Židova. Kultura gradova i velikih sveučilišta sve je više odudarala od starijeg, konzervativnog kršćanstva manjih gradova i ruralnijih područja. Glasnogovornik konzervativne vjere, William Jennings Bryan, koji je bio predsjednički kandidat demokrata, ponižen je u ‘majmunskom’ suđenju Scopesu o podučavanju darvinizma u školama. Odluke koje je donio Vrhovni sud – npr. o legitimnosti molitve i čitanja Biblije u javnim školama – dovele su u pitanje običajne prakse koje su služile ponovnom jačanju kulture konzervativnog protestantizma. Osim toga, postupno se razvijala komercijalna kultura, koja je bila u suprotnosti s konzervativnim kršćanskim vrijednostima. (U smislu da je nudila iskustva ponašanja i kupovine, te problematičnu sliku stila života, gledajući iz konzervativne kršćanske perspektive.)

S vremenom su se dogodile još tri stvari. Prvo, došlo je do reakcije konzervativnih protestanata protiv uključivanja u širu kulturu. Drugo, došlo je do naknadne reakcije – npr. osnivanjem ‘moralne većine’ od strane Jerryja Fulwella 1979. godine – u pokušaju da se uzvrati udarac i uspostavi politički utjecaj. Treće, razvila se tendencija da se interno proizvodi ‘kršćanska’ komercijalna kultura koja je konzervativnim kršćanima nudila alternativu onoj komercijalnoj kulturi koju su smatrali prijetećom.

Važno je primijetiti da je, za konzervativne evangeličke kršćane, posrnuće dio ljudske prirode, i da bi se različitim tendencijama koje možemo osjećati kao ‘prirodne’ moguće trebalo oduprijeti. Prema tome, komercijalnu kulturu koja odgovara na te tendencije oni mogu doživjeti kao vrlo problematičnu. Također, američka javna kultura razvila se na načine koji predstavljaju probleme za izražavanje i poštovanje vjerskih uvjerenja. Zanimljivo je u ovom kontekstu da, iako se značajan dio stanovništva SAD-a moli,[4] to nije nešto što se može vidjeti u, na primjer, američkim televizijskim programima, osim ako se ne bave posebno vjerskim temama.

Općenitije, postoji problem što učiniti s izričito vjerskim argumentima koji se iznose u javnoj sferi. Ovo je dodatno pojačano razvojem sudske prakse Vrhovnog suda u SAD-u kroz godine. Sve je to došlo do izražaja posebno u slučaju podučavanja evolucijske teorije u javnim školama, gdje dobar broj konzervativnih protestanata osjeća tenzije između toga i svojih vjerskih uvjerenja. Po mom mišljenju, konzervativacima nije išla u korist ni činjenica da su pozivali na uspostavu ravnopravnosti između teorije evolucije i kreacionizma ‘mlade zemlje’, ili za ‘inteligentnim dizajnom’ u školskom programu.[5] Međutim, sudska praksa Vrhovnog suda razvila se na takav način da se čini kako bi isključila podučavanje bilo koje znanstvene teorije, koliko god bila uspješna, ako se podrazumijeva da ima vjerski sadržaj. No, s obzirom na međudjelovanje religijskih i znanstvenih ideja u razvoju moderne znanosti, to bi bilo čudno. Uistinu, čini mi se da nema nikakvog razloga zašto se u načelu ne bi mogla uvesti znanstvena teorija koja je po svom sadržaju eksplicitno religiozna i koja se čini uspješnijom od alternativa (npr. u smislu svojih predviđanja i sposobnosti njenih pobornika da se suoče s kritikom njenih ključnih teorijskih ideja). Neki filozofi znanosti tvrdili su da znanstveni pothvat pretpostavlja samo ‘naturalistička’ objašnjenja. No, to se čini problematičnim s obzirom na povijest znanosti, a kako se znanstveni pristupi često razvijaju u okviru metafizičkih ideja, ideja da se uspješna teorija ne bi trebala poučavati samo zato što joj je pozadina teološka čini mi se jednostavno neodrživom.

Srž svega je da su se konzervativni evangelički kršćani našli pred raznim kulturološkimh prijetnjama, ne samo zbog priznavanja homoseksualnih brakova i neuspjeha Obamacarea da poštuje vjerske osjećaje kada se radi o pobačaju i kontracepciji. Nametnuta im je vrlo uspješna komercijalna kultura koja je govorila o aspektima ljudske kulture i apetitima koje su smatrali problematičnima. Glavna sjedišta visokog obrazovanja, unatoč korijenima u konzervativnim kršćanskim pristupima, bila su neprijateljski raspoložena prema njima. Široka tendencija američkog pravnog sustava, a često i savezne politike, predstavljala im je probleme u tretiranju vjere i nametanju ideja o jednakosti njihovim obrazovnim institucijama, koje se nisu slagale s njihovim vjerskim pogledima.[6]

• U međuvremenu, u Švicarskoj

U Sjedinjenim Državama vodile su se žestoke borbe među evangeličkim kršćanima oko pitanja poput nepogrešivosti Biblije. Došlo je do raskola na Princetonskom teološkom fakultetu, s nekim izrazito konzervativnim katedrama koje su ga napustile i osnovale Westminsterski teološki fakultet kao konzervativnu alternativu.[7] Jedna osoba koja je studirala na Westminsteru bio je pametan čovjek iz radničke klase, Francis Schaeffer.[8] Nakon što je neko vrijeme proveo kao pastor, kasnije je bio uključen u misionarsku aktivnost u Švicarskoj, te se specijalizirao za raspravu o intelektualnim i kulturnim pitanjima sa sveučilišnim studentima. Iako nije imao akademske kvalifikacije iz polja filozofije ili kulturologije, stekao je mnogo znanja o tim područjima, te je počeo držati predavanja o tim temama. U njima je tvrdio da se romantične i nihilističke tendencije u suvremenoj kulturi mogu shvatiti kao vrhunac tendencija koje su se razvile ako se odstupi od vrste razumijevanja čovjeka, Boga i ljudske situacije izložene u Bibliji. Materijali njegovih predavanja naknadno su prerađeni u knjige, koje su ostavile dojam na konzervativne kršćane. Iako su knjige bile popularnog karaktera, a kritičari su zamjerali mnoge aspekte njegove analize, njegov je rad bio važan iz dva razloga.

Prvi je bio da je to bilo prvo bavljenje popularnom kulturom na intelektualnoj osnovi, od strane jednog konzervativnog kršćanina. Schaeffer se, zbog svojeg osobnog interesa za povijest umjetnosti i njegovih rasprava s mnogim, mnogim studentima o filozofiji i popularnoj kulturi, bio u mogućnosti baviti pitanjima od suvremenog značaja. Također je tvrdio da je, općenito gledano, konzervativno kršćanstvo ponudilo dijagnozu, i bolju alternativu, onome što se događa u suvremenoj kulturi. Drugo, mnogi su konzervativni evangelici otkrivali da su izgubili svoju djecu, iz njihove perspektive, zahvaljujući kulturi koju ne razumiju. Schaeffer se isticao kao netko tko dijeli njihova stajališta, ali je bio dobro informiran o ovoj materiji i mogao se baviti njome. Međutim, vrijedno je napomenuti da je on te stvari shvaćao u smislu suprotstavljenih širokih okvira pretpostavki,[9] od kojih je, po njegovom mišljenju, samo konzervativni kršćanski pristup mogao dati smisao svijetu.

Skupina koju je začeo Schaeffer, sa svojom suprugom – koja je napisala nekoliko knjiga o samoj misionarskoj aktivnosti i njenom etosu – primala je ljude koji su željeli učiti s njima, a počeli su privlačiti i širok raspon posjetitelja. Sve je to bila neka vrsta nišne aktivnosti. No Schaefferov sin, Franky – koji je kao mladić bio smetalo – počeo se zanimati za snimanje filmova i odigrao je važnu ulogu u poticanju svog oca na filmsku produkciju. Točnije rečeno, da ponudi vlastitu perspektivu kao alternativu prikaza zapadne kulture kakav su nudili Kenneth Clarke i Jacob Bronowski. Ovo je, na neki način, bilo dovoljno upečatljivo. Ali Franky je uvjerio Schaeffera da bi trebao uključiti pitanje pobačaja i odluku Vrhovnog suda u slučaju Roe vs Wade, kao ilustraciju koliko je sadašnja kultura daleko odmakla od tradicionalnih kršćanskih ideja.

Sam Schaeffer nije bio voljan to učiniti, jer se na abortus gledalo kao na ‘katoličku’ stvar. Ali to pitanje – koje je Schaeffer popratio svojim drugim filmom, u kojem mu se pridružio C. Everett Koop, istaknuti specijalist dječje medicine kojeg je Ronald Reagan kasnije imenovao ministrom zdravstva – počelo je utjecati na razne evangeličke poduzetnike, kao što je Jerry Falwell, koji je svojim pokretom ‘moralne većine’ nastojao utjecati na širu javnu kulturu. Ti su ljudi zauzvrat razvili sofisticirane metode prikupljanja sredstava od običnih ljudi i počeli značajno utjecati na njihovo glasovanje. Schaeffer se vratio u Sjedinjene Države, opširno je govorio na sveučilištima, a poznati političari su ga tretirali kao slavnu ličnost. Pobačaj je postao ključno kulturno pitanje za konzervativne kršćane.

Sve je to pak značilo da su se republikanski političari počeli zanimati za glasove i podršku tih ljudi. Ali u isto vrijeme – što je na neki način razumljivo zbog pluralističkog karaktera Sjedinjenih Država i zbog protivljenja feministica bilo kakvim takvim idejama[10] – oni koje su pomogli izabrati nisu isporučili ništa po tim pitanjima, kao ni pitanjima drugih kulturnih problema konzervativnih evangeličkih kršćana. Konzervativni kršćani su, međutim, bili pod utjecajem emocionalnih prezentacija protiv pobačaja, npr. Frankyja Schaeffera.[11] To se smatralo važnim pitanjem samo po sebi, ali i povezanim s načinom na koji su oni vidjeli Ameriku kao odmaknutu od onoga što su smatrali njenim izvornim kršćanskim temeljima.

Ovo gledište, koje su neki kasniji radovi Francisa Schaeffera poticali, posebno su potaknuli ‘znanstvenici’ u alternativnoj kršćanskoj kulturi, koja je bila razvijena kako bi zaštitila konzervativne kršćane od šire i neprijateljske kulture u kojoj su živjeli. Ideje tih ljudi, npr. o navodnom kršćanskom karakteru američkih utemeljitelja – utjecale su na obične evangeličke kršćane, unatoč činjenici da ih je nekoliko konzervativnih kršćanskih povjesničara, koji su također bili vrlo sposobni akademici, uzelo na zub.[12]

• Ulazi Trump

Ovo je, rekao bih, bilo okruženje u kojem treba razumjeti kako su konzervativni evangelički kršćani došli podržati Donalda Trumpa. U početku – kao što se moglo vidjeti iz rasprava o njemu na stranicama široko konzervativnog časopisa Christianity Today – postojale su sumnje. Trump nije bio netko koga bi prepoznali kao kršćanina. Aspekti njegova života i ponašanja daleko su od kršćanskih ideala, a u konzervativnom kršćanskom tisku naveliko se komentiralo kako on ne smatra da se treba pokajati ili tražiti oprost.[13] Čini se da je ono što je u početku odigralo ključnu ulogu jest da se shvatilo da se iskreno protivi Roeu protiv Wadea (presudi Vrhovnog suda koja je liberalizirala pristup pobačaju) i da je spreman u Vrhovni sud imenovati ljude koji će imati sličan pogled.

I doista, to se dogodilo. Trump je – za razliku od Reagana ili bilo kojeg od Busheva – zapravo poduzeo neke konkretne korake u pitanju koje je konzervativnim evangelicima postalo važno samo zbog sebe, ali koje je postalo i simbol njihove želje za borbom kako bi vratili Ameriku na ono što su smatrali njezinim izvorno kršćanskim karakterom. Drugi republikanski kandidati koji su mu se suprotstavljali na predizborima prije njegove prve kandidature, raspravljali su o sličnim temama. Ali Trump se isticao kao ‘snagator’, za kojeg su evangelički kršćani mislili da bi mogao doista i isporučiti obećano.[14]

Ono što se u početku moglo smatrati transakcijskim pristupom – toj osobi dajemo glasove u zamjenu za to da ona isporučuje stvari do kojih nam je stalo – počelo se shvaćati na nešto drugačiji način.

Perzijski kralj Kir primjer je bezbožne osobe koju vjernici podržavaju zbog očekivanih posljedica njihovih djela. (Coyau / CC BY 3.0)

Prvo, počele su se povlačiti paralele s perzijskim kraljem Kirom koji je bio odgovoran za to što su se Židovi u egzilu mogli vratiti u Izrael i tamo ponovno izgraditi Hram. Nije sam bio naklonjen židovskim vjerskim pitanjima, ali su ga doživljavali kao nekog tko je djelovao na načine čije su posljedice unaprjeđivale Božje želje.[15] Ako se takvo gledište prihvati, ono bi objasnilo podršku bezbožnim ljudima, zbog očekivanih posljedica njihovih djela.

Drugo, David Barton – koji je razvio svoje talente kao povjesničar amater, naglašavajući kršćanski karakter američkih temelja u unutarnjoj evangeličkoj mreži[16] – postao je, zajedno s drugima, važna figura u oblikovanju razumijevanja povijesti i politike konzervativnih evangelika.[17] Barton je postao jedna u nizu preklapajućih figura koje su nudile popularne, ‘kršćanske’ pristupe različitim aspektima života. Samo zbog toga što su bili ponuđeni unutar kršćanskog kruga, činjenica da su njihova stajališta kritizirali znanstvenici s jakom akademskom reputacijom koji su i sami bili teološki ortodoksni nije imala nikakav učinak na njihovo prihvaćanje. Doista, pažljiviji pristupi njihovih kritičara, kada su bili primijećeni, bili su predstavljani kao polovični pristup vjeri ili kao pokazatelj teološkog nazadovanja.[18]

Iz svega toga su se razvile tendencije, koje su postajale sve utjecajnije među američkim konzervativnim evangelicima,[19] da se konzervativne kršćanske ideje reinterpretiraju na način koji ih integrira s posebnim oblikom američkog nacionalizma. Oni koji podržavaju takve ideje počeli su očekivati da će im politika u stilu Trumpa biti servirana kao dio njihovih vjerskih službi. Iako je također postojala tendencija da budu otvoreni nekim idejama koje nisu samo problematične, već i sumanute, poput Qanon teorija zavjere.

• Što učiniti?

Po mom mišljenju, postoje tri vrste problema.

Prvo, postoji potreba da se prizna da u Sjedinjenim Državama i sve više u drugim zapadnim demokracijama postoji istinska raznolikost – ne samo u smislu rase, već i tradicije i uvjerenja. U Sjedinjenim Državama postoji osjećaj da je konzervativnu protestantsku dominaciju s vremenom zamijenila neka vrsta liberalnog trijumfalizma. U pluralističkom uređenju moraju postojati zajednička pravila igre. No ona bi, čini mi se, trebala biti što ograničenija i nespornija. Treba postojati sloboda za manjinske skupine i prakse svih vrsta, uključujući slobodu od uznemiravanja (pod uvjetom da ono što se štiti ne uključuje pokušaje prisile na druge).

Drugo, postoji problem javne ponude za zadovoljavanjem različitih potreba. Jedan pristup u ovom slučaju bio bi privatizirati vladine usluge i omogućiti pojedincima i obiteljima da izaberu vlastite oblike opskrbe, na primjer – kao što je ekonomist Milton Friedman zagovarao u vezi s obrazovanjem – s vaučerima koje dobavlja vlada. Alternativa – koju, čini se, favorizira niz konzervativnih evangeličkih znanstvenika – bila bi da se vladine usluge pružaju kroz različite odjele, koji sami po sebi odražavaju velike vjerske ili ideološke podjele. Aranžmane ove vrste favorizirao je nizozemski kalvinistički novinar, političar i učenjak Abraham Kuyper, koji je u jednom trenutku bio i nizozemski premijer. On je, kao posljedicu strateškog saveza s katolicima, uspio takve ideje provesti u djelo, a to je dovelo do osebujnog sustava koji se naziva ‘stupovima’.

Oni koje je privukao Kuyperov pristup u Nizozemskoj mogli bi imati na umu da se takav sustav ipak s vremenom raspao.

U tom je sustavu postojala kombinacija odvojenih usluga – u područjima kao što su političke stranke, radio i TV emitiranje, novine, škole i sveučilišta, bolnice i sportski klubovi, za različite skupine[20] – zajedno s udruživanjem preko ‘stupova’ u svrhu oblikovanja politike. Dovoljno očit problem, u svemu tome, je kontrola kvalitete. Jasno je da postoji rizik da se usluge loše kvalitete, plaćene porezom, mogu pružiti ranjivima, koji nisu u poziciji procijeniti što dobivaju i moglo bi se ispostaviti da se svaka kritika koju bi mogli izreći predstavlja kao nelojalnost njihovoj grupi. S druge strane, postoji rizik da bi se vladino praćenje kvalitete onoga što se isporučuje moglo pretvoriti u oblik cenzure, u kojoj bi značajne i sporne prosudbe mogle biti uključene u ono što bi trebalo biti ‘neutralna’ vježba procjene kvalitete .[21] Oni koje je privukao Kuyperov pristup mogli bi imati na umu da se takav sustav u Nizozemskoj ipak s vremenom raspao. Čini mi se da je vrijedno njihova truda pogledati povijest, a i kritičku akademsku literaturu.

Čini mi se da treći problem proizlazi iz Schaefferova vlastita pristupa. Naglasio je ideju da bi se mogli procijeniti različiti konkurentski pristupi u smislu njihove sposobnosti dobrog razumijevanja svijeta, ljudskog života i tako dalje. Međutim, nije jasno je li se u potpunosti suočio s problemom da se, ako se tako postupi, svi pristupi moraju uzeti kao na neki način provizorni i kao stvari koje se mogu procijeniti u smislu inter-subjektivno prihvaćenih standarda. Čak i pluralizam koji nije napravio eksplicitne aranžmane za institucije koje igraju takvu ulogu trebao bi razviti “pravila igre” prema kojima različiti sustavi koegzistiraju i međusobno djeluju. A to zauzvrat zahtijeva neku vrstu pravnog ili kvazi-pravnog sustava koji bi ponudio tumačenja i presude o pravilima.

Ozbiljna bi se pozornost trebala posvetiti ponovnoj izgradnji javne sfere i institucija unutar kojih se poštuju različiti pristupi, sva se gledišta smatraju pogrešivim i priznaje se da imamo što naučiti jedan od drugog

Izvan toga, međutim, do stupnja do kojeg se ne radi samo o različitim načinima provođenja svojeg vremena, već i o intelektualnim sustavima za koje se tvrdi da su istiniti, ili barem, kako stvari stoje, intelektualno poželjniji od alternativa, onda postoji potreba za forumom unutar kojeg se mogu iznositi kritike i u kojem možemo učiti jedni od drugih. Ideje Karla Poppera o onome što je nazvao ‘metafizičkim istraživačkim programima’ ovdje mi se čine korisnima kao način shvaćanja što je sve uključeno u to, kao i njegove ideje o načinu na koji bi se objektivnost mogla najbolje promatrati kao probni proizvod kritičkih interakcija između ljudi iz različitih tradicije koje se odnose jedna prema drugoj s poštovanjem, i kao ljudi od kojih se nadamo naučiti nešto.

Sve bi to, ako se prihvati, dovelo do zanimljivih problema oko izgradnje institucija. Također bi se suočilo s poteškoćom da, iako postoji mnogo ljudi koji su uvjereni da njihovi (razni) pristupi trebaju biti preferirani spram drugih, oni su rijetko voljni prihvatiti vlastitu pogrešivost i potrebu da uče od drugih. Postoje također zanimljiva pitanja o potrebi, u početku, da ljudi rade unutar zaštićenih okruženja, kako bi naučili što je sve konkretno uključeno u pristup koji smatraju privlačnim, i disciplinama koje on uključuje. Na ovoj razini pluralizam nije nužno od pomoći (iako znanje o postojanju različitih pristupa, i što oni uključuju, može biti od pomoći u razumijevanju da je naš pristup dijelom konvencionalan, a dijelom pogrešiv jer se natječe s drugima). No, u isto vrijeme, ono što je uključeno u prakticiranje religije, ili čak mnogih svjetovnih načina života, puno je više od uključenosti u raspravu o njezinim zaslugama kao intelektualnog pristupa u konkurenciji s drugim pogledima. Sve to uključuje još više problema institucionalnog dizajna.

Ali što je s našom konkretnom situacijom i utjecajem konzervativnih evangeličkih kršćana na izbor Donalda Trumpa? Ovdje mi se čini da ključno pitanje nije hoće li on biti republikanski kandidat.[22] Umjesto toga, problem je ponovna izgradnja kulture među evangeličkim kršćanima koju bi gradili suvremeni učenjaci, i koja bi bila bolje informirana o svijetu, pa i mišljenjima s kojima se ne slažu. Međutim, čini mi se da ova konstrukcija zahtijeva umjerenost liberalnog trijumfalizma. To bi podrazumijevalo priznanje liberala da su različiti pristupi vrijednostima i razumijevanju svijeta legitimni, ako ne i nužno jednaki. Iznad svega, čini mi se da zahtijeva da se ozbiljna pozornost posveti ponovnoj izgradnji javne sfere i institucija unutar kojih se poštuju različiti pristupi, sva se gledišta smatraju pogrešivim i priznaje se da imamo što naučiti jedan od drugoga.

• Postskript, 21. travnja 2024.

Situacija s evanđeoskim kršćanima, Trumpom i pobačajem složenija je nego što sam prethodno sugerirao. Naime, Mike Pence, koji je bio Trumpov potpredsjednik, napisao je oštar članak u New York Timesu 20. travnja kritizirajući Trumpa: “Donald Trump iznevjerio je pokret za život”. U čemu je stvar, Vrhovni sud SAD-a, koji je poništio presudu Roe protiv Wadea, ostavio je situaciju tako da pojedinačne države odlučuju o politici pobačaja. Trump je dao do znanja kako je zadovoljan s tim. Pence pak snažno prigovara i umjesto toga zagovara da bi trebalo uvesti nacionalnu zabranu pobačaja nakon 15 tjedana (pri čemu bi države mogle učiniti ograničenje strožim, ako to žele).

• Bilješke

[1] Pogledajte na primjer https://www.wrestlinginc.com/1193431/donald-trumps-history-with-the-wwe-explained/

[2] Zanimljiva knjiga, koju je napisao evangelički kršćanski povjesničar, koja govori puno potpuniju priču nego što je meni ovdje moguće, je John Fea, Believe me: The Evangelical Road to Donald Trump, Grand Rapids, MI: Eerdmans, 2018.

[3] Ovdje neću raspravljati o složenosti svega ovoga – bilo u pogledu podjela oko ropstva i njegovih posljedica, ili uspona i razvoja kritike teološkog liberalizma od strane ‘neoortodoksije’.

[4] Vidi, o tome, https://www.pewresearch.org/religion/religious-landscape-study/frequency-of-prayer/ , i za širu raspravu Stephen L. Carter, The Culture of Disbelief , New York: Basic Books, 1993. godine.

[5]Za raspravu o ovome pogledajte moje ‘Why the “Hopeless War”?: Approaching Intelligent Design, Sophia 49 (4), 2010, pp. 475-88.

[6] Npr. u smislu priznavanja organizacija za homoseksualce među njihovim studentskim tijelima; ako se to ne učini, mogli bi biti u opasnosti da njihovi studenti ne mogu dobiti savezna sredstva.

[7] Zanimljivo je primijetiti da je ovo brzo pretrpjelo daljnje podjele, u vezi s doktrinarnim pitanjima.

[8] Vidi, za zanimljiv pregled, Barry Hankins, Francis Schaeffer and the Shaping of Evangelical America, Grand Rapids: Eerdmans, 2008.

[9] Schaeffer je predstavljao ljudske ideje u smislu natjecateljskih, sustavnih svjetonazora; pristup koji, doima se, krivo predstavlja kako stvari funkcioniraju u smislu razumijevanja običnih ljudi. O ovoj temi pogledajte knjige Ronalda Huttona Queens of the Wild, New Haven and London: Yale University Press, 2022., koja razmatra aspekte povijesti europskog narodnog prava, i Davida B. Halla, Worlds of Wonder, Days of Judgment: Popular Religious Belief in Early New England, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1990. To, međutim, ne znači da pokušaj procjene sustavnih pogleda u smislu njihove eksplanatorne primjerenosti treba izbjegavati.

[10] Da i ne govorimo o mnogim drugim ljudima zabrinutima za sudbinu siromašnih ili drugih mladih i ranjivih žena suočenih s neželjenom trudnoćom, žrtava silovanja ili incesta ili žena koje su otkrile da će roditi dijete s teškim invaliditetom. Općenito gledano, čini se da je javno mnijenje u Sjedinjenim Državama neprijateljski nastrojeno prema idejama o pobačaju na zahtjev ili pobačaju u vrlo kasnom terminu, ali kritično prema prijedlozima potpune zabranu.

[11] Vidi, na primjer, Bad News for Modern Man, Westchester, IL: Crossway Books, 1984.

[12] Vidi Mark A Noll, George M. Marsden i Nathan O. Hatch, Search for Christian America, Colorado Springs: Helmers & H oward, 1989.

[13] Pogledajte, na primjer, https://www.christianpost.com/news/trump-why-do-i-have-to-repent-or-ask-for-forgiveness-if-i-am-not-making-mistakes -video.html

[14] Vidi, o ovome, Feaovu Believe Me.

[15] Vidi, za zanimljivu akademsku obradu ovoga, Hanne Amanda Trangerud, ‘Voter Mobilization’, Religions 12(5), 2021. str. 354ff. https://www.mdpi.com/2077-1444/12/5/354 . Vidi također raspravu u Feaovoj Believe me.

[16] Vidi o ovome Tim Alberta, The Kingdom, The Power, and the Glory: American Evangelicals in the Age of Extremism, London: Harper, 2023.

[17] Pogledajte za zanimljivu raspravu, Randall J. Stephens i Karl W. Giberson, The Anointed: Evangelical Truth in a Secular Age, Cambridge, MA: Harvard University Press, 2011.

[18] Pogledajte, u ovom kontekstu, stavove Francesa Schaeffer kako ih je prenio Hankins, i Frankyja Schaeffera, Bad News for Modern Man, napisane dok je on bio dio ovog ‘kruga’. Vrijedno je napomenuti da je u svojoj autobiografiji, Crazy for God, Cambridge, MA: Da Capo, 2008., napisanoj kasnije u životu kada se odmaknuo od svojih ranijih evangeličkih pogleda, primijetio koliko je unosno bilo pisanje za ovo evangeličko tržište .

[19] Vidi Alberta, The Kingdom…   Alberta to dokumentira s dosta detalja. Njegova perspektiva je zanimljiva, jer je on, iako je vrsni politički novinar, i sam konzervativni evangelik, koji se protivi ovim tendencijama.

[20] Za koristan kratki pregled pogledajte unos na Wikipediji o ‘Pillarisation’: https://en.wikipedia.org/wiki/Pillarisation . Postoji znatna akademska literatura u kojoj se pitanja raspravljaju pod naslovom ‘konsocijacijska demokracija’ (o čemu pogledajte sljedeći unos u Wikipediji: https://en.wikipedia.org/wiki/Consociationalism ).

[21] Jedno pitanje, ovdje, bila je negativna reakcija vladine organizacije za ocjenjivanje Ofsted na škole pod utjecajem ideja Rudolfa Steinera. Pogledajte, na primjer, https://www.independent.co.uk/news/education/education-news/ofsted-steiner-schools-inspection-letter-amanda-spielman-education-experts-a8976466.html

[22] Vidi, u ovom kontekstu, raspravu Richarda Baileya o multikulturalizmu u njegovom Education in the Open Society – Karl Popper and Schooling, Abingdon: Routledge, 2018.

Članak je s engleskog preveo Ivan Fischer. Originalna verzija teksta: How is it that American conservative evangelical Christians support Trump?