Što se o populizmu može naučiti od Le Bona, Bernaysa i Clausewitza. Neispunjena obećanja prosvjetiteljstva

U drugom od tri članka o populizmu Božo Kovačević prikazuje knjigu Nervous States Williama Daviesa čija je teza da je liberalna demokracija izgubila povjerenje ljudi jer je na račun razuma i napretka potisnula njihove (kolektivne) osjećaje. Najzanimljiviji primjer je zloupotreba znanosti, kojima se više ne vjeruje jer su instrumentalizirane i manipulativne. Davies se ipak nada da nije „iščezla sposobnost proizvođenja novih institucija društvenog ugovora i mira“

• Božo Kovačević hrvatski je političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

• Prvi nastavak:  Neodemokracija. Nakon tradicionalne ljevice i desnice. Razlike lijevih i desnih populista i desnih ekstremista. Škoro

William Davies, poznati britanski sociolog i publicist, kritičar neoliberalizma i potrošačkoga društva, zabrinut za sudbinu predstavničke demokracije pozabavio se problemom populizma u knjizi Nervous States. Podnaslov knjige je Democracy and the Decline of Reason. Time je naznačen filozofsko-teorijski obzor unutar kojeg Davies tretira probleme suvremenog populizma. Opća kriza povjerenja u tekovine prosvjetiteljstva – u razum, znanost i neprestani napredak – dovela je i do krize povjerenja u liberalnu demokraciju kao ključnu manifestaciju liberalnih i prosvjetiteljskih zamisli da ljudi uređuju institucije tako da one omoguće postizanje sreće, sigurnosti i pravde za sve. Osjećaj sve više građana liberalno-demokratskih država da su nesretni i nesigurni te da je rezultat rada ključnih institucija sve češće nepravda nego pravda pogoduje pojavi populizma. Kao što je moderna znanost zasnovana na Descartesovom načelu odvajanja razuma od osjećaja i promatrača od predmeta koji promatra, tako se i moderni političari u prevelikoj mjeri oslanjaju na očekivanje da će razumske analize i statistički podaci, a ne ono što ljudi osjećaju i čega se boje, biti presudni za prihvaćanje određene politike. Uviđajući to kao ključni nedostatak mainstream politika u liberalnim demokracijama Davies preporučuje:

„Radije nego da ocrnjujemo utjecaj osjećaja u društvu danas, trebamo ih bolje slušati i učiti od njih. Umjesto oplakivanja priljeva emocija u politiku moramo vrednovati sposobnost demokracije da dade glas strahu, bolu i tjeskobi koji bi inače mogli skrenuti u daleko destruktivnijem smjeru. Ako ćemo upravljati u novoj epohi i otkriti nešto postojanije iznad nje, iznad svega je trebamo razumjeti.“ (13)

Ako netko osjeća strah, ponašati će se u skladu s tim osjećajem neovisno o uvjeravanju stručnjaka da  nema razloga za strah. Umjesto da se takve osjećaje ignorira kao iracionalne, politika ih mora uvažiti, pozabaviti se uzrocima njihova nastanka i pažljivo raditi na njihovu uklanjanju ili na pronalaženju načina za izbjegavanje opasnih oblika njihova iskazivanja.

Opće podcjenjivanje važnosti osjećaja, koje karakterizira modernu znanost i filozofiju, postalo je i dominantno obilježje suvremene politike koja, u zaokupljenosti objektivnim pokazateljima napretka i rasta, često zanemaruje način na koji ljudi doživljavaju ekonomske promjene i emocionalnu cijenu društvenih i političkih eksperimenata, koja se plaća neovisno o uspješnosti tih eksperimenata. Ako masovni mediji podržavaju političare i uglavnom se bave velikim temama i velikim slikama u kojima nema mjesta za pojedinosti koje muče pojedince, smanjuje se povjerenje i u političare i u medije. U takvim okolnostima raste podrška izravnoj demokraciji „i nema razloga pretpostaviti da će taj trend u skoroj budućnosti nestati.“ (19)

Prema Le Bonovom mišljenju, gomila je manje inteligentna od pojedinaca koji je čine i povodljivija nego netko izvan gomile

Ljudi nisu samo razumska, nego su i emocionalna bića. Ponajprije, ljudi nisu dominantno sami ili barem to ne žele biti. Često su dio gomile i tada se gotovo nitko ne ponaša kao Descartesov mislilac ili kao znanstvenik. Problematikom ponašanja gomile bavio se francuski liječnik, osnivač psihologije gomile Gustav Le Bon koji je prema predmetu svog istraživanja iskazivao jednako odbojan stav kao većina današnjih politologa prema populizmu. Davies smatra da upravo Le Bonovi uvidi mogu objasniti sve manju uvjerljivost dosad uobičajenog načina komuniciranja političkih poruka. Ljudi se u gomili ponašaju drukčije nego što bi se ponašao svatko od njih da je sam.

Naravno, ljudi u odnose s drugima ulaze i mimo gomile. Na tržištu komuniciraju uz posredovanje novca, u demokraciji sudjeluju glasanjem, govorom, pisanjem ili rasuđivanjem o onome što su čuli ili pročitali. U oba slučaja oslanjaju se na vlastiti razum. Ali u gomili kao da se gube neke značajke koje krase pojedinca. U gomili ljudi kao da su povezani u jedan živčani sustav. U takvim okolnostima primjereni način vođenja politike je onaj koji pokušava utjecati na osjećaje gomile, a ne obraća se razumu svakog pojedinca. Prema Le Bonovom mišljenju, gomila je manje inteligentna od pojedinaca koji je čine i povodljivija nego netko izvan gomile.

Za razumijevanje odnosa političkih vođa i građana u demokraciji Davies korisnima smatra i uvide Freudova nećaka Edwarda Bernaysa, jednog od prvih stručnjaka za marketing i propagandu, koji se polazeći od Le Bonovih uvida, zauzima za racionalno upravljanje gomilom. On ne vidi proturječje između propagande i demokracije. Naprotiv, svoju znanost odnosa s javnošću smatra instrumentom za spašavanje demokracije u kojoj skupina prosvijećenih političkih lidera treba navesti većinu građana da prihvate odluke koje su korisne za njih. Javnost demokratskih zemalja želi osjećaj bliske povezanosti s upravljačima, s političarima koji vladaju. Ako oni ovladaju umijećem odnosa s javnosti to će se i dogoditi.

Bernays ne vidi proturječje između propagande i demokracije

Davies je suzdržan u pogledu optimističkog izjednačavanja uspješne demokratske vlasti s uspješnom propagandom. No, ukazuje na potrebu ljudi da budu i emotivno povezani jedni s drugima i svojim političkim predstavnicima, a ne samo da budu upoznati s podacima i argumentima. Uvidi psihologije gomile i znanosti odnosa s javnošću pred demokratske političare postavljaju zadaću uspostave i emocionalnog odnosa s biračima. Populizam se pojavljuje kao posljedica izostanka takvog odnosa lidera i birača i kao zahtjev za njegovom uspostavom. Zbog toga Davies populizam ne vidi samo kao opasnost za poredak liberalne demokracije nego i kao izazov za poboljšanje.

„Populizam može biti zastrašujući ako počne preuzimati kakvoću ´nasilne´ gomile, na što je upozorio Le Bon. Ali on potencijalno proširuje privlačnost i životnost demokracije izvan granica postojećih parlamentarnih i stranačkih sustava. Dinamika gomile pomaže da se politika ponovo poveže s dubokim ljudskim potrebama, iznošenjem zajedničkih osjećaja – uključujući i zajedničku ranjivost – izravno u javnu domenu radije nego da se čeka na novinare ili profesionalne političare da ih predstave.“ (27)

Zapravo, pametni političari trebali bi znati kako da proizvedu nenasilni populizam, kako da omoguće gomili frustriranih pojedinaca da se identificiraju s njima, da ih slijede i da povjeruju da će ti političari doista riješiti ono što ljude u gomili muči. Davies upozorava da su i lijevi i desni populizam, zapravo, pobuna protiv hipokrizije predstavničke demokracije u kojoj bi političari trebali predstavljati građane, ali navodno predstavljanje političari provode kao cinično ostvarivanje vlastitih interesa.

Iako Davies na navodi taj primjer, mislim da su plaće europarlamentaraca prikladna ilustracija. Razlike u plaćama europarlamentaraca bile su znatne kad su ih određivale vlade zemalja iz kojih su dolazili. Smatrajući to neodrživim, europske su institucije složno odlučile da svi europarlamentarci dobivaju jednake plaće, nešto preko 6800 eura mjesečno. Pritom nisu smatrali potrebnim raspraviti o uzrocima razlika u plaćama pojedinih zemalja članica. Nije im palo na pamet inzistirati na određivanju minimalne plaće za cijelu EU, na jednakoj minimalnoj mirovini, na jednakim uvjetima kreditiranja ili na jednakoj kvaliteti proizvoda koji se prodaju pod istim etiketama, ali su kvalitetniji u starim članicama nego u novim. Teško je zamisliti ciničniji ostvarivanja samo vlastitih interesa nosilaca predstavničke demokracije.

Prema parafrazi Clausewitza, hibridni rat/cyberwar je vođenje politike drugim sredstvima

Jedan od načina izigravanja predstavničke demokracije i odgovornosti političara je permanentno izvanredno stanje. Iako nema službene objave rata, zapadne liberalne demokracije su već desetljećima u ratu protiv droge, ratu protiv terorizma, u cyberwar-u, u informacijskom ratu ili, kako se to posljednjih nekoliko godina uobičajilo nazivati, u hibridnom ratu. Politika se pretvorila u vođenje rata drugim sredstvima, za razliku od rata kao vođenja politike drugim sredstvima, kako je to formulirao Clausewitz. U takvim okolnostima i znanost odstupa od svog klasičnog ideala utvrđivanja i iznošenja istine, neovisno o tome je li ta istina ugodna, i postaje instrumentalizirana radi postizanja pobjede, a to uključuje i svjesnu upotrebu neistina.

Zapadne liberalne demokracije su već desetljećima u ratu protiv droge, terorizma, u cyberwar-u, u informacijskom ratu, u hibridnom ratu. U takvim okolnostima i znanost odstupa od iznošenja istine i postaje instrumentalizirana radi postizanja pobjede.

Umjesto intersubjektivno provjerljivih tvrdnji, što je način rada klasične znanosti, prikupljaju se korisni podaci o neprijateljima radi postizanja pobjede. Budući da je znanost tako kompromitirana služenjem politici, mnogi ljudi prestaju vjerovati i u davno uspostavljene neproblematične znanstvene spoznaje a „osjećaj da su stručnjaci privilegirana ´elita´ koja nama ostalima daje upute u što da vjerujemo prevladava u mnogim reakcionarnim i populističkim pokretima“ (58).

Trumpovo odbacivanja Pariškog sporazuma o održivom razvoju i znanstvenih spoznaja o opasnostima od globalnog zagrijavanja naišlo je na oduševljeno odobravanje njegovih pristaša. Nerijetko građani stručnjake doživljavaju kao eksponente strane sile koja radi suprotno njihovim interesima. Tako su Britanci doživjeli direktoricu MMF-a Christine Lagarde koja ih je, nastupajući u svojstvu međunarodno priznatog stručnjaka, tijekom kampanje za referendum o Brexitu uvjeravala da trebaju ostati u EU.

Statistikom se države i elite rado koriste. Upravo statističkim podacima vlade dokazuju uspješnost svojih politika. No, i kad su točni, ti podaci ne govore o onome što ljudi osjećaju jer se najčešće radi toga i ne prikupljaju. Korištenje statističkih podataka kao metode uvjeravanja građana da im se život poboljšava nedostatno je ako izostaje slušanje i uvažavanje onoga što ljudi osjećaju i misle. Statističari, analitičari, prognostičari i rejting agencije hvalili su funkcioniranje financijskih tržišta i tržišta nekretnina sve do njihova sloma 2008. godine što vrlo uvjerljivo podupire osjećaj da su znanstvene metode korištene radi promicanja nekih interesa i politika, a radi utvrđivanja stanja stvari.

Način saniranja posljedica – masovni gubitak nekretnina zbog nesposobnosti velikog broja ljudi da otplaćuju kredite, s jedne strane, te izdašni bailoutopćeg financijskih korporacija i nesankcioniranje njihovih menadžera na čijim računima su ostale premije za dobit, s druge  – samo je produbio već postojeće nepovjerenje u političke i poslovne elite i eksperte koji im služe. „Vlade su uspjele oporaviti ekonomiju tako da je izgledala zdravo objektivnom oku, ali sigurno je da velik broj ljudi nije osjećao da je doista takva.“ (88)

To je samo dopunilo mozaik antimodernističkog nepovjerenja u razum, znanost, obrazovanje, politiku i institucije. Populistički političari to osviješteno ili neosviješteno neraspoloženje sustavom liberalne demokracije zloupotrebljavaju da pridobiju nezadovoljne ljude. Nezadovoljne je lakše privući ako politički lider u njima uspije izazvati gnjev. Upornim obraćanjem upravo njima i obećanjima – koja su, kad su desni populisti u pitanju, uglavnom neiskrena i lažna – da će njihovi problemi biti riješeni, populisti ostvaruju značajne pobjede.

Uvjerenje da su stručnjaci privilegirana ´elita´ koja ostalima daje upute u što da vjeruju prevladava u mnogim populističkim pokretima. Statističari, analitičari, prognostičari i rejting agencije podržavali su i hvalili način funkcioniranja financijskih tržišta i tržišta nekretnina sve do sloma 2008.

U globalnim razmjerima najvažnija je Trumpova pobjeda 2016. godine. Isto tako, povećana izlaznost na referendumu o Brexitu analitičarima je bila znak da će biti donesena odluka o izlasku iz EU. Po već prokušanom receptu, Jeremy Corbin je ostvario neočekivani uspjeh za Laburističku stranku na parlamentarnim izborima 2017. godine jer je uspio motivirati birače u dvadesetim i tridesetim godinama, za koje se pretpostavljalo da će u većoj mjeri apstinirati, da izađu na izbore. Ovogodišnje izbore za Europski parlament Davies nije mogao komentirati jer su održani nakon što je njegova knjiga objavljena. Njihov rezultat u Ujedinjenom Kraljevstvu potvrdio je hipotezu o usponu onih stranaka koje uspijevaju motivirati nezadovoljne birače.

Jeremy Corbin je ostvario neočekivani uspjeh za Laburističku stranku na parlamentarnim izborima 2017. godine jer je uspio motivirati birače u dvadesetim i tridesetim godinama, za koje se pretpostavljalo da će u većoj mjeri apstinirati, da izađu na izbore.

Davies ne propušta upozoriti da se mnogi statistički podaci mogu interpretirati i tako da ne potvrđuju tvrdnje elita o uspjesima njihovih politika. Od 1978. do 2015. godine u Americi je zabilježen prosječni rast prihoda od 58%. No, prosječni su prihodi za siromašniju polovicu stanovništva zapravo pali za 1%, a prihodi 10% najbogatijih su narasli čak 115%; prihodi onih 0,001% superbogatih narasli su 685%. (83)

Trump se u kampanji obratio onima koji su osiromašili unatoč podacima o općem rastu prihoda. Za bijelce u toj kategoriji problematična je bila već i činjenica da je predsjednik SAD-a bio čovjek crne rase Barak Obama. Podršku pokreta Tea Party, čiji pripadnici su dobrim dijelom bjelački rasisti, Trump je zaslužio svojim više puta ponovljenim pokušajima diskreditiranja Obame lažnom tvrdnjom da on i nije mogao biti kandidat za predsjednika jer, navodno, nije bio rođen u SAD-u. Washingtonsku elitu Trump je proglasio odgovornom za to što je poticala otvaranje radnih mjesta u inozemstvu umjesto u Americi i što je liberalnom politikom useljavanja omogućila da južnoamerički imigranti ugrožavaju sigurnost i radna mjesta Amerikanaca. Iako je govorio protiv elita, kao prave neprijatelje označio je ilegalne imigrante. Njegova pak porezna politika otvorila je put daljem rastu prihoda najbogatijih. Očito, politike koje su dovele do stvaranja nezadovoljnih i dalje će se provoditi, ali Trumpove populističke poruke uspješno mobiliziraju njegove pristaše u okviru priprema za osvajanje drugoga mandata.

Zašto se i Hillary Clinton, poput Bernia Sandersa, nije obratila deklasiranima?

Gotovo je nevjerojatno da pripadnici političke elite, uključujući i suradnike predsjednika Obame i Hillary Clinton, nisu znali kakva se stvarnost krije iza podataka o prosječnom rastu prihoda od 58%. Zašto se demokratska kandidatkinja Clinton nije obratila već osiromašenim pripadnicima blue collar i onim pripadnicima white collar koji se panično boje da će njihova djeca živjeti lošije nego oni? Zar su doista svi pripadnici političke elite smatrali da je svrsishodnije i one koji znaju da žive sve lošije uvjeravati da im je zapravo bolje? Zašto se i Demokratska stranka nije okrenula deklasiranima, nezadovoljnima i frustriranima i predložila rješenje njihovih problema ne raspirivanjem rasizma i ksenofobije nego, primjerice, povoljnijim uvjetima kreditiranja obrazovanja ili čak obećanjem besplatnog školovanja, kako to čini Bernie Sanders u okviru kampanje za osvajanje demokratske nominacije na izborima 2020?

Davies ne polaže velike nade u mogućnosti interneta za prevladavanje demokratskog deficita. Cyber prostor je postao poprište objavljenog i neobjavljenog ratovanja. Stoga se informacijama na internetu ne pristupa samo kao podacima koji nešto govore o stvarnosti nego kao instrumentima za postizanje cilja. U političkoj se sferi „kao glavno ne postavlja pitanje ´mogu li vjerovati da mi ova osoba govori istinu?´ nego ´hoće li me ova osoba odvesti do mog odredišta?´“(179). Ne samo cyber prijetnje jednih država prema drugima nego i demokratski potencijal interneta, mogućnost da svačiji glas dopre do javnosti i mobilizira istomišljenike koji se ne poznaju – sve je to potaknulo političke i poslovne elite da internet pretvore u prostor potpunog nadzora, prepoznavanja obrazaca i kontrole.

S obzirom na detaljnu analizu pojave populizma i očitu odbojnost prema desničarskom radikalizmu, u Daviesovoj knjizi je relativno malo savjeta poštenim ljevičarskim političarima kako da privuku frustrirane birače. Ipak, inzistira da politika budućnosti ne može biti utemeljena na razdvajanju razuma od osjećaja

Time, dakako, nije sasvim onemogućen demokratski potencijal interneta. No, podaci o svakom korisniku kojima internetske kompanije raspolažu omogućuje im odabir suptilnih načina utjecaja na odluke svakoga od njih, uključujući i politički odabir. Ne previđajući demokratski potencijal interneta i njegovu moguću važnost za prosvjećivanje velikog dijela populacije Davies ipak naglašava da velike ICT kompanije „nastoje stvoriti infrastrukturu o kojoj ćemo svi ovisiti i koja će hvatati naše pokrete i osjećaje s iznimnom senzitivnošću“ (184). Cilj analize nepreglednog mnoštva podataka o korisnicima interneta nije stvaranje točne i potpune slike o svakom od njih i o društvu u cjelini nego „detektiranje skupina osjećaja i trendova koji mogu postati metama oglašavanja i kampanje“ (188). Primjer je angažman kompanije Cambridge Analytica u Trumpovoj kampanji 2016. godine.

S obzirom na detaljnu analizu pojave populizma i na očitu odbojnost prema desničarskom radikalizmu, u Daviesovoj knjizi je relativno malo savjeta poštenim ljevičarskim političarima kako da privuku frustrirane birače koje zavode Trump, Farage i Le Pen. Prilično neodređeno ukazuje na to da „kreatori politika moraju ponovo otkriti sposobnost iznošenja jednostavnih i realističkih obećanja koja mijenjaju život“(215). Nešto je ambiciozniji kad kaže da „nema razloga pretpostaviti da je iščezla sposobnost proizvođenja novih institucija društvenog ugovora i mira“(216). Time poziva na preispitivanje temelja postojećeg političkog sustava i na razobličavanje pravih namjera iza neprestanog obnavljanja navodnih ratnih opasnosti i sekuritizacije mnogih područja života čime se izbjegava rasprava o pitanjima koja moraju biti predmet politike. Bitan sastojak te nove politike otvorene prema stvarnim potrebama ljudi je strategija nenasilja.

Rasprava o svakoj temi za koju postoji interes, pokušaj da se razumiju razlike u pristupima ma čime one bile uvjetovane i razmjena mišljenja o mogućim načinima njihova nenasilnog prevladavanja preduvjeti su za uspješnu promjenu trenutno nezadovoljavajućih institucija liberalne demokracije koje, u konačnici, u većoj mjeri pogoduju ostvarivanju interesa elita negoli onih u čije ime te elite vladaju. Inzistirajući na stajalištu da politika budućnosti ne može biti utemeljena na kategoričnom razdvajanju razuma od osjećaja  Davies iznosi svoj zaključak koji je, u konačnici, antielitistički i populistički:

„Izazov s kojim se danas suočavamo tiče se toga kako uspostaviti i otkriti zajednički svijet u budućnosti nastanjen bićima koja osjećaju i misle, a ne kako osigurati moć elita iz prošlosti.“ (216)

• Treći nastavak: Zašto su obespravljeni birači izabrali desne, a ne lijeve populiste? Teorije o vođi i autoritarnoj ličnosti