Zašto su privatni studiji uglavnom ekonomski i srodni? Pitanje kvalitete i pitanje financiranja. Ponovo otvorena diskusija

Škakljivo pitanje vratilo se u fokus domaće javnosti nakon što je na Sveučilištu u Zagrebu došlo do snažnog skoka upisne kvote za prvu godinu studija ekonomije i njoj srodnih disciplina za što postoji intenzivna konkurencija domaćih privatnih studija

Početkom ljeta Ekonomski fakultet Zagreb izazvao je nemalu zbrku nakon što je Sveučilište objavilo upisne kvote za akademsku godinu 2019./’20. Ispostavilo se da je zagrebačka Ekonomija povećala broj mjesta za brucoše s lanjskih 1610 na ovogodišnjih 2545 studenata. Burne reakcije s Ekonomskog su fakulteta pokušali umiriti tumačenjem da se samo radi o preraspodjeli jer su upisna mjesta s diplomskog studija prebacili na preddiplomski, no ministrica Blaženka Divjak u nekoliko je navrata dala do znanja da Ministarstvo neće odobriti financiranje stotina i stotina novih studenata ekonomije na Zagrebačkom sveučilištu.

Stav Ministarstva nije pokolebao Ekonomski fakultet koji, prema svemu sudeći, ustraje pri svojoj odluci. Razloga za raspravu u akademskoj zajednici je više. Jedan je pitanje kvalitete studija – može li neka institucija bez bitnijeg povećanja broja zaposlenih znatno povećati broj studenata, a da ne dođe do pada kvalitete studija? Među drugim razlozima nalaze se novac, konkurencija i „tržište“.

Podaci Agencije za znanost i visoko obrazovanje (AZVO) pokazuju da u Hrvatskoj trenutno postoji 130 visokih učilišta od čega su javna tijela osnivači u 104, a 26 ih je u privatnom „vlasništvu“. Većina privatnih učilišta nudi studijske programe iz ekonomije i srodnih disciplina zbog čega je upravo to područje najpogodnije za razmatranje konkurencije među domaćim javnim i privatnim fakultetima.

Najvažniji su u tome tzv. studentsko i akademsko tržište. Na studentskom tržištu do izražaja dolazi natjecanje privatnih i javnih učilišta u pridobivanju studenata koji, ovisno o mogućnostima, željama i prioritetima, odlučuju gdje će se upisati. Akademsko tržište pak podrazumijeva mobilnost sveučilišnih nastavnika među institucijama pri čemu bi ona morala zadovoljavati određene standarde.

Podaci s ostalih velikih domaćih sveučilišta, riječkog i splitskog, pokazuju da tamošnji ekonomski fakulteti posljednjih godina ne mijenjaju bitno broj studenata. Dapače, broj studenata ekonomije stagnira ili pada što je u skladu s potražnjom na tržištu rada.

Odgovor na pitanje potreba tržišta djelomično bi se mogao potražiti u podacima iz studije zapošljivosti čije je rezultate krajem 2018. objavila AZVO. Publikacija naslovljena „Što nakon diplome?“ nastala je temeljem ankete gotovo 5,5 tisuća studenata koji su diplomirali akademske godine 2015./’16. Autori istraživanja su Katarina Pažur Aničić, Diana Šimić, a djelomično je u izradi sudjelovala i ministrica obrazovanja Blaženka Divjak.

Ministrica Blaženka Divjak, koja je sudjelovala i u izradi studije o zapošljivosti,  u nekoliko je navrata dala do znanja da Ministarstvo neće odobriti financiranje stotina i stotina novih studenata ekonomije na Zagrebačkom sveučilištu

Iscprna analiza daje pregled tijeka traženja posla i zapošljavanja studenata i razmatra razne faktore koji mogu na to utjecati od tipa studija (stručni/sveučilišni, preddiplomski/diplomski), preko angažiranosti studenata tijekom studija, vremena koje je bilo potrebno za pronalazak posla i karakteristika tog posla (državni/privatni poslodavac, inozemstvo/RH), pa sve do kompetencija samih studenata i podrške za razvoj karijere koju su imali na svojim fakultetima.

Među rezultatima se mogu izdvojiti i neke osobitosti vezane uz razlike između privatnih i javnih visokih učilišta. Među očekivanim rezultatima se tako nalazi onaj da je obavezna stručna praksa „zastupljenija na privatnim visokim učilištima nego na javnima, te također na stručnim studijima u odnosu na sveučilišne“. Praksu se obično smatra važnim faktorom pri zapošljivosti studenata, no istraživanje je pokazalo da „nedostatak stručne prakse tijekom studija nije povezan s vremenom proteklim do pronalaska prvog zaposlenja u odnosu na ispitanike koji su tijekom studija odradili (..) praksu“.

Najveći se postotak ispitanika koji su pohađali javna visoka učilišta zapošljava putem HZZ-a (25,3 %), za razliku od ispitanika s privatnih visokih učilišta koji se u najvećoj mjeri zapošljavaju preko obitelji, prijatelja i poznanika (24,3 %)

Ipak, anketa je pokazala da se nešto više od polovice (53,7%) ispitanika koji su pohađali privatna visoka učilišta zaposlilo još tijekom studija. U javnim fakultetima taj je udio iznosio 30,6%. Nakon diplomiranja taj se odnos, očekivano, mijenja u korist polaznika javnih visokih učilišta. „Prema tipu pohađanog visokog učilišta najveći se postotak ispitanika koji su pohađali javna visoka učilišta zapošljava putem HZZ-a (25,3 %), za razliku od ispitanika s privatnih visokih učilišta koji se u najvećoj mjeri zapošljavaju preko obitelji, prijatelja i poznanika (24,3 %)“, stoji u zaključcima. Zanimljivo je da je veći broj onih koji pohađaju javna sveučilišta koji su prvo zaposlenje našli u struci u usporedbi s onima koji pohađaju privatne fakultete. Tako će gotovo četiri petine onih s javnih fakulteta (78,5%) prvi posao naći u području za koje su se školovali, dok je udio takvih na privatnim visokim učilištima bliži razini od dvije trećine (68,6%).

Studija je potvrdila i neke očekivane pretpostavke, a to je da oni koji su pohađali javno visoko učilište u većoj mjeri početnu plaću imaju u najnižem platnom razredu u usporedbi s onima sa privatnih škola, kao i generalni zaključak da je „veća (..) zapošljivost uočena u studenata s privatnih visokih učilišta u odnosu na javna.“

Podaci koje ima AZVO o broju studenata u privatnim fakultetima, završno s akademskom godinom 2017./’18., pokazuju različite trendove među poznatijim domaćim privatnim fakultetima. Tako Edward Bernays visoka škola za komunikacijski menadžment posljednjih godina školuje između 250 i 300 studenata. RRiF visoka škola za financijski menadžment između 150 i 200 studenata, dok VERN ima između 1500 i 1700 studenata. Na Međunarodnom sveučilištu Libertas došlo je do snažnog skoka prije nekoliko godina, no dio toga se može pripisati organizacijskom prestrukturiranju. To učilište sada pohađa, koliko se može procijeniti, i više od 1500 studenata. Visoko učilište „Effectus“ posljednjih godina ima šestotinjak studenata, a u tom rangu se kreće i broj onih koji pohađaju Zagrebačku školu ekonomije i managementa.

Nažalost, iz navedenih privatnih fakulteta nismo uspjeli dobiti nikakve komentare po pitanju konkurencije između privatnih i javnih visokih učilišta. Jedini komentar smo dobili od Gorana Luburića, prodekana za nastavu i studente Visoke poslovne škole „Zagreb“. Tu instituciju, prema posljednjim dostupnim podacima AZVO-a godišnje pohađa četristotinjak studenata. Luburić kaže da je još prerano za sud je li odluka Ekonomskog fakulteta Zagreb utjecala na broj studenata koji će upisati Visoku poslovnu školu „Zagreb“ i da će se to vidjeti tek s početkom nastavne godine. Procjenjuje da njegovo učilište ulazi u područje indirektne konkurencije zagrebačkom državnom ekonomskom fakultetu „ali samo u manjoj mjeri“. Dodaje i da „podizanje upisne kvote jedne ustanove samo po sebi podiže razinu tržišnog natjecanja/konkurencije svim ostalim konkurentskim ustanovama, pogotovo kada se radi o cjenovno konkurentnoj ustanovi, većim dijelom financiranoj indirektno iz porezne mase RH (..) u odnosu na one privatno financirajuće ustanove“.

Ponuda visokog obrazovanja (društvene znanosti) na tržištu RH u ovom trenutku je veća od potražnje: Goran Luburić

No, Luburić na novu situaciju ne gleda s previše osuđivanja već kao na postizanje neke nove ravnoteže na nesavršenom tržištu. „Dobija se dojam da konkurencija privatnog visokog obrazovanja, barem u području društvenih znanosti, na neki način pritišće institucije javnog visokog obrazovanja da reagiraju mjerama koje bi im ojačale financijsku održivost, moguće i održivost zaposlenosti tj. opravdanost norma sati njihovim nastavnicima. Da pojednostavim, dojam je da se javno obrazovanje ‘čuva’ od nasrtaja privatnog obrazovanja. No, za sve to razlog je vrlo jednostavan: ponuda visokog obrazovanja (društvene znanosti) na tržištu RH u ovom trenutku je veća od potražnje za istim, tako da svaka interesna skupina jednostavno ‘čuva svoja leđa’“, tumači Luburić. Dodaje i da je to „s one tržišne strane, sasvim u redu“ iako je otvoreno pitanje „kakvi su uvjeti takvog tržišnog natjecanja i jesu li jednaki za sve“. Goran Luburić s Visoke poslovne škole „Zagreb“ dodaje i da spomenuto povećanje upisnih kvota može biti i društveno važno jer se možemo upitati „trebamo li općenito povećavati sturkuru diplomanata i titulaša iz društvenog područja znanosti ili bismo trebali povećavati strukturu diplomanata iz prirodoslovnog i tehničkog područja“?

Usprkos tome što je Ministarstvo znanosti i obrazovanja najavilo da novac za školarine novih studenata ekonomije neće doći iz državnih izvora, računica nije tako jednostavna. Novac koji Ekonomski fakultet Zagreb već prima od države za ranije odobrene kvote računa se temeljem procijenjenih troškova studija za pojedinog studenta, a u njih ulaze i „fiksni“ troškovi amortizacije zgrada i opreme, te varijabilni troškovi poput plaća nastavnika. U nedostatku detaljnog analitičkog računovodstva to znači da državni ekonomski fakulteti mogu na određeni način „subvencionirati“ i troškove studentima koje primaju „uz osobne potrebe“ jer se i oni koriste istom opremom i nekretninama kao i studenti čije školovanje plaća država. Tako Ekonomski fakultet Zagreb može novom kontigentu studenata naplaćivati niže školarine.

Javni fakulteti privatnima prigovaraju da nemaju zadovoljavajuću kvalitetu, dok privatni prigovaraju javnima da nisu financijski transparentni, da se ne mogu jasno utvrditi njihovi troškovi poslovanja i time se ne može doći niti do konačnog zaključka odgovara li kvaliteta studiranja na javnim učilištima novcu koji se potroši na nju.

U stručnom članku objavljenom prije šest godina Alka Obadić i Vinko Barić s Ekonomskog fakulteta Zagreb podsjećaju da je ‘tržišna’ utakmica za studente „koji dobrim dijelom sufinanciraju troškove vlastitog studiranja“ počela nakon izglasavanja Zakona o visokim učilištima 1996. Time su „javni fakulteti stavljeni pred izazov da se ponašaju čisto tržišno maksimizirajući svoje funkcije ‘posebnih prihoda’ u kvazi-tržišnim uvjetima“. S druge strane „kvaliteta (privatnih, op.) učilišta je upitna, a njihov broj se povećava u onim područjima u kojima su troškovi pružanja usluge obrazovanja niski“, primjetili su svojedobno Obadić i Barić u svojem radu pri čemu su identificirali osnovna pitanja oko kojih se vrti sukob među domaćim privatnim i javnim fakultetima. Javni fakulteti privatnima prigovaraju da nemaju zadovoljavajuću kvalitetu, dok privatni prigovaraju javnima da nisu financijski transparentni, da se ne mogu jasno utvrditi njihovi troškovi poslovanja i time se ne može doći niti do konačnog zaključka odgovara li kvaliteta studiranja na javnim učilištima novcu koji se potroši na nju.

Alka Obadić i Vinko Barić, EFZG: u većini europskih zemalja javna učilišta osiguravaju veću kvalitetu od privatnih jer se upisna politika temelji na upisnim rezultatima za razliku od privatnih čija se upisna politika temelji na školarinama

Obadić i Barić su još napomenuli i da neka istraživanja, posebno u slučaju visokog obrazovanja u SAD-u, pokazuju da javne škole imaju nižu kvalitetu od privatnih jer je to posljedica „slobodnog upisa u javne sustave i kompetitivnog privatnog sektora“. S druge strane u većini europskih zemalja javna učilišta osiguravaju veću kvalitetu od privatnih jer se upisna politika temelji na upisnim rezultatima za razliku od privatnih čija se upisna politika temelji na školarinama što ih, kako tvrde Obadić i Barić čini „privlačnim samo onim studentima skromnijih sposobnosti, koji nisu uspjeli zadovoljiti upisne kriterije na javnim učilištima, ali imaju mogućnosti platiti visoke privatne školarine“. Naglašena sklonost privatnih visokih učilišta „prema ekonomskom usmjerenju te opća insuficijencija interesa za druga tehnička, društvena i biomedicinska područja sugerira spoznaju da osnivači visokih privatnih učilišta očekuju interes polaznika upravo za spomenuta tržišno atraktivna obrazovna područja“, dodaju Obadić i Barić.

Iskustva iz ostalih država pokazuju da je Hrvatskoj ostalo da pronađe model i da postoje primjeri i da javni i da privatni fakulteti ispunjavaju ciljeve kvalitetne i obrazovane radne snage.